.- 1. Prvo predavanje, Karlsruhe, 5 listopada 1911
Uvod. Dvije struje religijske misli u zadnjim stoljećima, jezuitizam i ružokrižarstvo. U jezuitizmu preuveličavanje Isus-principa; u ružokrižarstvu pažljivo čuvanje Krist-principa. Spoznaja. Svjesni duševni život; podsvjesni duševni život; nepoznati život u prirodi, i u čovjeku kao dijelu prirode. Odgovarajuće trojstvo — Duh, Sin i Otac. Tri oblasti duše — ideacija, osjećaj i volja. Nepovredivo svetište volje. U ružokrižarskom treningu na volju se utječe jedino preko spoznaje. Jezuitski trening radi direktno na volji. Okosnica jezuitskog treninga.
Predmet ovih predavanja je predstaviti vam ideju o Krist-događaju utoliko što je povezan s povijesnom pojavom Krista u osobi Isusa od Nazareta. Toliko mnogo pitanja duhovnog života je vezano s ovom temom da će nam njen izbor omogućiti da napravimo široki pregled oblasti duhovne znanosti i njene misije, i raspravljamo o značaju antropozofskog pokreta za duhovni život u današnje vrijeme. Također ćemo imati šansu naučiti o tome što je sadržaj religije. A pošto sadržaj mora izvirati iz zajedničkog nasljeđa čovječanstva, težiti ćemo da ga upoznamo u njegovom odnosu prema dubljim izvorima religijskog života, i prema onome što nam izvori znanosti duha imaju za reći a tiče se temelja svih religijskih i filozofskih stremljenja. Mnogo toga što ćemo morati raspravljati izgledati će kao da leži daleko od same teme, ali to će nas voditi natrag do našeg glavnog cilja.
Najbolje ćemo doći do preciznijeg razumijevanja naše teme — modernog religijskog života s jedne strane i duhovno-znanstvenog produbljenja duhovnog života s druge — ako pogledamo na porijeklo i religijskog i okultnog duhovnog života zadnjih stoljeća. Jer s obzirom na duhovni razvoj u Europi tijekom tog perioda, možemo razaznati dva smjera misli koja su njegovana s krajnjim intenzitetom: s jedne strane pretjerivanje s Isus-principom, a s druge brižno savjesno očuvanje Krist-principa. Kada pred naše umove postavimo ove dvije nedavne struje, u preuveličavanju Isus-principa moramo vidjeti veliku i opasnu pogrešku u duhovnom životu tih vremena, a na drugoj strani pokret dubokog značaja, pokret koji iznad svega traži prave putove i pažljivo izbjegava pogrešne staze. Od početka, dakle, u našoj prosudbi dva potpuno različita duhovna pokreta, jednom od njih moramo pripisati ozbiljnu pogrešku a drugom najiskrenije napore prema istini.
Pokret koji nas zanima u vezi s našim duhovno znanstvenim gledištem, i koji u izvjesnom smislu možemo nazvati iznimno opasnom pogreškom, pokret je u vanjskom svijetu poznat kao jezuitizam. Kod jezuitizma se susrećemo s opasnim preuveličavanjem Isus-principa. Kod drugog pokreta, koji je stoljećima postojao u Europi kao ružokrižarstvo, imamo unutarnji Krist-princip koji iznad svega pažljivo traži putove istine.
Još od kada se jezuitska struja pojavila u Europi, u egzoternom životu mnogo toga je rečeno i napisano o jezuitizmu. One koji žele proučavati duhovni život iz njegovih dubljih izvora zanimati će da vide koliko jezuitizam znači opasno preuveličavanje Isus-principa. Ako želimo doći do prave karakterizacije jezuitizma, moramo upoznati kako tri glavna principa evolucije svijeta, koji su na najrazličitije načine naznačeni u raznim pogledima na svijet, nalaze praktičan izraz u ljudskom životu, uključujući egzoterni život. Danas ćemo se najprije udaljiti od dubljeg značenja i karakterizacije ove tri temeljne struje, koje idu kroz sav život i svu evoluciju, i pregledati ćemo ih s vanjskog gledišta.
Najprije imamo kognitivni element u našem duševnom životu. Sada, štogod bi se moglo reći protiv apstrakcija jednostrane intelektualne potrage za istinom, ili protiv otuđenja od života mnogih znanstvenih, filozofskih, i teozofskih stremljenja, svatko tko ima jasnoću uma s obzirom na to što želi i što može željeti, zna da spoznaja spada u najdublje ukorijenjene aktivnosti duše. Jer bilo da znanje tražimo uglavnom kroz mišljenje, ili više kroz senzaciju ili osjećaj, spoznaja uvijek znači uzimanje u obzir svijeta oko nas, a također i nas samih. Stoga moramo reći da bilo da smo na trenutak zadovoljni s najjednostavnijim doživljajem duše, ili se želimo posvetiti najsloženijoj analizi misterija egzistencije, spoznaja je primarno i najznačajnije pitanje. Jer u osnovi preko spoznaje mi formiramo sliku sadržaja svijeta — sliku s kojom živimo i iz koje se naš cijeli duševni život hrani. Prvi osjetilni utisak, u stvari sav osjetilni život, mora biti uključen u oblast spoznaje, zajedno s najvišim formulacijama intelekta.
Pod spoznaju moramo također uključiti impuls da razlikujemo između lijepog i ružnog, jer premda je točno u izvjesnom smislu da se o ukusima ne raspravlja, ipak je spoznaja uključena kada je netko usvojio određeni sud po pitanju ukusa i može praviti razliku između lijepog i ružnog. Opet, naši moralni impulsi — oni koji nas potiču da činimo dobro i suzdržimo se od zla — moraju se gledati kao moralne ideje, kao spoznaja, ili kao impulsi da se radi jedno a izbjegne drugo. Čak i ono što zovemo naša savjest, koliko god nejasni impulsi od nje mogli biti, potpada pod naslov spoznaje. Ukratko, svijet kojeg smo svjesni, bila to stvarnost ili maya, svijet u kojem živimo svjesno, sve čega smo svjesni — sve to može biti obuhvaćeno pod naslovom: kognitivan duhovni život.
Svatko, međutim, mora priznati da se ispod površine tog kognitivnog života može razaznati nešto drugo; da u našoj svakodnevnoj egzistenciji naš duševni život svjedoči mnogim stvarima koje nisu dio našeg svjesnog života. Kada se ujutro probudimo, naš duševni život je uvijek ojačan i osvježen i nanovo rođen iz spavanja. Tijekom nesvjesnog spavanja dobili smo nešto što je izvan oblasti svjesne spoznaje, ali dolazi iz područja gdje je naša duša aktivna ispod nivoa svijesti.
U budnom životu, također, moramo priznati da smo tjerani impulsima, instinktima i silama koje bacaju valove u naš svjesni život, dok rade i imaju svoje postojanje ispod njega. Da rade ispod svijesti postajemo svjesni kada se podignu iznad površine koja razdvaja svjesno od podsvjesnog. I zaista nas također naš moralni život čini svjesnima ovakvog podsvjesnog duševnog života, jer možemo vidjeti kako se u oblasti morala rađa ovaj ili onaj ideal. Treba samo malo samospoznaje da se shvati da se ti ideali podižu u naš duševni život, ali da smo daleko od toga da uvijek znamo kako su naši veliki moralni ideali povezani s najdubljim pitanjima egzistencije, ili kako pripadaju volji Boga, u kojoj u konačnici moraju biti utemeljeni. Naš duševni život u njegovoj ukupnosti bi zaista mogli usporediti s dubokim oceanom. Dubine oceanskog duševnog života bacaju valove na površinu, a oni koji se probijaju vani u oblast zraka, koju možemo usporediti s normalnom sviješću, dovedeni su unutar opsega svjesne spoznaje. Sav svjestan život je ukorijenjen u podsvjesnom duševnom životu.
U osnovi, cijela evolucija čovječanstva može se shvatiti samo ako se primi k znanju ovakav podsvjesni duševni život. Jer što napredak duhovnog života znači osim da su mnoge stvari koje su dugo boravile dolje ispod iznesene na površinski nivo? Tako je, na primjer, kada se inventivna ideja pojavi u obliku impulsa prema otkriću. Podsvjesni duševni život, jednako stvaran kao i naš svjesni život, stoga treba biti prepoznat kao drugi element u našem životu duše.
Ako ovaj podsvjesni život smjestimo u oblast koja je isprva nepoznata — ali ne i nepristupačna — moramo mu suprotstaviti treći element. Taj element je odmah očigledan za vanjsko, egzoterno promatranje, jer ako preko naših osjetila usmjerimo našu pažnju na vanjski svijet, ili mu pristupimo preko našeg intelekta ili nekog oblika mentalne aktivnosti, upoznajemo svakakve stvari. Ali točnije razmatranje spoznaje svakog doba sili nas da shvatimo da iza svega što možemo znati o svijetu u cjelini nešto drugo leži skriveno: nešto što zasigurno nije nepristupačno ali što u svakoj epohi mora biti opisano kao ne-još-poznato. A to ne-još-poznato, što leži ispod površine poznatog u carstvima minerala, biljaka, i životinja, pripada onoliko nama samima koliko i vanjskoj prirodi. Pripada nama utoliko što apsorbiramo i u našem fizičkom organizmu razrađujemo materijale i snage vanjskog svijeta; i utoliko što unutar nas imamo dio prirode, također unutar nas imamo i dio nepoznatog u prirodi. Tako u svijetu u kojem živimo moramo razlikovati troje: naš svjestan duhovni život; naš podsvjesni duševni život ispod praga svijesti; i ono što, kao nepoznato u prirodi a u isto vrijeme i u čovjeku, živi u nama kao dio velike nepoznate prirode.
Ovo trojstvo dolazi direktno iz racionalnog promatranja svijeta. I ako zanemarimo sve dogmatske izjave, iz svih filozofskih ili teozofskih tradicija, utoliko što su one odjevene u konceptualne definicije ili formulacije, možemo pitati: Kako je ljudski um uvijek izražavao činjenicu da je to trojstvo prisutno ne samo u neposrednom okruženju, već i u cijelom svijetu kojemu i sam čovjek pripada? Zatim možemo odgovoriti: Čovjek ime Duha daje svemu što se može znati unutar horizonta svijesti. Označava kao Sina ili Logos ono što radi u podsvijesti i odozdo samo baca svoje valove. A onom što jednako pripada nepoznatom u prirodi, i dijelu našeg bića koji je iste vrste kao i priroda, uvijek je davano ime Otac-principa, jer se osjećalo da izražava vezu trećeg principa s ostala dva.
Osim ovoga što je sada rečeno u vezi Duha, Sina, i Otac-principa, može se uzeti zdravo za gotovo da i druga razgraničenja koja smo prije napravili, a također i razgraničenja napravljena u ovoj ili onoj filozofiji, imaju svoje opravdanje. Ali možemo reći da se najšire prihvaćena ideja tog razgraničenja podudara s izvještajem danim ovdje.
Sada upitajmo: Kako možemo okarakterizirati tranziciju od onog što pripada Duhu, i tako izravno igra ulogu u svjesnom životu duše, do podsvjesnog elementa koji pripada Sin-principu? Najbolje ćemo razumjeti tu tranziciju ako shvatimo da u običnoj ljudskoj svijesti sasvim karakterističnu ulogu igra element koji označavamo kao volja, nasuprot elementima ideacije i osjećaja. Ako ispravno tumačimo riječi Biblije, 'Duh hoće, ali tijelo je slabo', one ukazuju na to da sve dohvaćeno sviješću leži u oblasti duha, dok se sa 'tijelom' mislilo na sve što leži više u podsvijesti. Što se tiče prirode volje, samo trebamo promisliti na ono što gore igra ulogu iz podsvijesti i u našu svijest ulazi samo kada o tome formiramo koncept. Samo kada u koncepte i ideje transformiramo tamne pogonske snage koje su ukorijenjene u elementarnom dijelu duše — samo tada one ulaze u oblast duha; inače ostaju u oblasti Sin-principa. A pošto volja kroz naše osjećaje igra ulogu u životu ideja, sasvim jasno vidimo proboj valova iz podsvjesnog oceana u svijest. U trostrukom duševnom životu imamo dva elementa, ideaciju i osjećaj, koji pripadaju svjesnom životu, ali osjećaj se izravno spušta u oblast volje, i što bliže dolazimo impulsima volje, dalje silazimo u podsvijest, tamne oblasti u koje potpuno uranjamo kada je svijest progutana u dubokom, spavanju bez snova.
Prema tome vidimo da element volje, pošto se spušta u oblast podsvjesnog, prema individualnom biću čovjeka stoji u sasvim drugačijem odnosu od onog spoznaje, oblasti duha. I tako, kada pravimo razliku između Duha i Sina, možemo biti ponukani da pretpostavimo da je čovjekov odnos prema Duhu različit od njegovog odnosa prema Sinu. Kako to treba razumjeti?
Čak i u egzoternom životu to je sasvim lako razumjeti. Zasigurno je oblast spoznaje iznjedrila svakakve debate, ali ako bi ljudi samo razumjeli jedni druge u vezi koncepata i ideja koje formuliraju za sebe, kontroverza nad pitanjem spoznaje bi postupno prestala. Često sam naglašavao da se više ne sporimo oko matematike, jer smo matematiku potpuno podignuli u svijest. Stvari oko kojih se sporimo su one koje još nisu podignute u svijest: još dopuštamo da naši podsvjesni impulsi, instinkti, i strasti u njima igraju ulogu. Dakle vidimo da u oblasti spoznaje imamo posla s nečim univerzalno ljudskim od bilo čega što će se naći u oblasti podsvjesnog. Kada susretnemo drugo ljudsko biće i s njime uđemo u najrazličitije odnose, u oblasti svjesnog duhovnog života razumijevanje treba biti moguće. A znak zdravog duševnog života je da on uvijek želi i nada se da dođe do razumijevanja s drugom osobom u vezi stvari koje pripadaju svjesnom duhovnom životu. Za dušu bi bilo nezdravo ako bi ta nada bila izgubljena.
S druge strane, moramo prepoznati element volje, i sve u podsvijesti druge osobe, kao nešto što ni pod kojim uvjetima ne bi smjelo biti nametnuto; to se treba gledati kao najdublje svetište. Trebamo samo uzeti u obzir koliko je za zdrav duševni život neugodan osjećaj da je volja drugog čovjeka stavljena pod prinudu. Nije samo estetski već i moralno neugodno vidjeti nečiji svjesni duhovni život eliminiran hipnotizmom ili nekim drugim moćnim sredstvima; ili vidjeti snagu volje jedne osobe kako izravno utječe na volju druge. Jedini zdrav način da steći utjecaj nad voljom druge osobe je kroz spoznaju. Spoznaja treba biti sredstvo kojim se jedna duša razumije s drugom. Osoba najprije svoje želje mora prevesti u konceptualni oblik; onda one mogu utjecati na spoznaju druge osobe, i njegovu volju trebaju dotaknuti jedino tim posrednim putem. Ništa drugo ne može biti zadovoljavajuće u najvišem, idealnom smislu za zdrav život duše. Svaka vrsta prisilnog djelovanja volje na volju mora evocirati neugodan utisak.
Drugim riječima, ljudska priroda stremi, utoliko što je to zdravo, da u oblasti duha razvije život koji ima zajednički s drugima, i da njeguje i poštuje oblast nesvjesnog, utoliko što dolazi do izražaja u ljudskom organizmu, kao nepovredivo svetište koje treba počivati u osobi, individualnosti, svakog čovjeka i ne smije mu se pristupiti osim kroz vrata svjesne spoznaje. Tako barem moderna svijest, prilagođena našoj epohi, mora osjećati ako će sebe spoznati kao zdravu.
Na kasnijim predavanjima vidjeti ćemo da li je bilo tako u svim periodima čovjekove evolucije. Ono što je danas rečeno pomoći će nam da jasnije mislimo o onom što je izvan nas i o onom što je unutar nas, barem za naš vlastiti period. To vodi do zaključka da u osnovi oblast Sina — obuhvaćajući sve što označavamo kao Sin ili Logos — mora biti probuđeno u svakom pojedincu kao sasvim osobna stvar; i da je oblast zajedničkog života, gdje ljudi mogu utjecati jedni na druge, oblast Duha.
Ovo vidimo izraženo na najveći, najznačajniji način u riječima u Novom zavjetu o stavu Krista Isusa prema Njegovim prvim učenicima i sljedbenicima. Iz svega što je rečeno u vezi Krist-događaja možemo ubrati da su sljedbenici koji su hrlili Isusu tijekom njegovog životnog vijeka bili zbunjeni kada je Njegov život bio okončan raspećem; tim oblikom smrti koji je, u zemlji gdje se odvijao Krist-događaj, bio gledan kao jedino moguće ispaštanje za najveće zločine. I premda ta smrt na križu nije pogodila svakog kao što je Šaula, koji kasnije postaje Pavao, i koji je kao Šaul zaključio da netko tko je pretrpio takvu smrt ne bi mogao biti Mesija, ili Krist — jer je razapinjanje napravilo umjereni utisak na učenike, moglo bi se reći — ipak je očito da su pisci evanđelja željeli dati dojam da je Krist Isus, kroz pokoravanje sramnoj smrti na križu, izgubio nešto od utiska kojeg je imao u srcima onih oko njega.
Ali s ovim izvještajem povezano je nešto drugo. Utjecaj koji je Krist Isus bio stekao — utjecaj koji moramo točnije okarakterizirati tijekom ovih predavanja — obnovljen mu je nakon uskrsnuća. Štogod mi sada mislili o uskrsnuću, ovdje ćemo ga morati raspravljati u svjetlu tajne znanosti; i tada, ako jednostavno idemo kako priča evanđelje, jedna stvar će biti jasna: za one kojima se Krist pojavio nakon uskrsnuća On je postao netko tko je bio prisutan na sasvim poseban način, potpuno različit od Njegove ranije prisutnosti.
Govoreći o evanđelju sv. Ivana već sam ukazao koliko bi bilo nemoguće za svakog tko je poznavao Isusa da Ga ne prepozna nakon tri dana, ili da Ga zamijeni za nekog drugog, da se nije pojavio u izmijenjenom obliku. Evanđelisti posebno žele pobuditi utisak da se Krist pojavio u ovom izmijenjenom obliku. Ali također žele ukazati na nešto drugo. Da bi Krist izvršio utjecaj na ljudske duše, izvjesna prijemčivost u tim dušama je bila nužna. A na tu prijemčivost se trebalo djelovati ne samo utjecajem iz oblasti Duha već sa stvarnim pogledom na Krist-biće.
Ako pitamo što to znači, moramo shvatiti da kada pred nama stoji osoba, njen učinak na nas ide izvan svega onoga čega smo svjesni. Kada god ljudsko biće ili drugo biće djeluje na nas, nesvjesni elementi imaju učinka na naš duševni život; oni su proizvedeni od drugog bića indirektno kroz svijest, ali može ih proizvesti samo ako stoji pred nama u stvarnosti. Ono što je Krist izazvao od osobe do osobe nakon takozvanog uskrsnuća bilo je nešto što je djelovalo gore iz nesvjesnih duševnih snaga učenika na njihov duševni život: poznanstvo sa Sinom. Otuda razlike u portretiranju uskrslog Krista; otuda, također, varijacije u izvještajima, pokazujući kako se Krist pojavio ovoj ili onoj osobi, prema dispoziciji osobe o kojoj se radi. Ovdje vidimo Krist-biće kako djeluje na nesvjesni dio duša učenika; stoga su pojavljivanja sasvim individualna, i ne bi se trebali žaliti jer nisu uniformna.
Ako je, međutim, značaj Krista za svijet bilo Njegovo donošenje svim ljudima nečeg što je zajedničko svima njima, tada ne samo da se ovo individualno djelovanje Sina mora uputiti od Krista, već i element duha, koji može obuhvatiti nešto što pripada svim ljudima, mora od Njega biti obnovljen. Na to je ukazano izjavom da je nakon što je Krist djelovao na Logos-prirodu čovjeka, On naprijed poslao Duh u obnovljenom obliku ili 'sveti Duh'. Tako je kreiran onaj element zajednički svim ljudima što je okarakterizirano kada nam je kazano da su učenici, nakon što su primili Duh, počeli govoriti najrazličitijim jezicima. Ovdje nam je pokazano kako zajednički element prebiva u izlijevanju Duha svetog. I na još nešto je ukazano: koliko je različito ovo izlijevane Duha od jednostavnog dodjeljivanja moći Sina, jer u Djelima apostolskim nam je kazano da su izvjesne osobe kojima su apostoli došli već bile primile Isus-krštenje, a ipak su sada po prvi puta morali primiti Duh, simbolički naznačeno polaganjem ruku. U karakterizaciji Krist-događaja veoma precizno smo napravljeni svjesnima o razlici između djelovanja kojeg moramo označiti kao djelovanje Krista, koje djeluje na podsvjesne impulse duše i stoga moraju imati osobni, unutarnji karakter, i elementa Duha, koji predstavlja nešto zajedničko cijelom čovječanstvu.
To je Duh-element koji su oni koji su sebe nazvali 'ružokrižari' težili najpažljivije očuvati, onoliko koliko ljudska slabost dopušta. Ružokrižari su se uvijek željeli striktno držati pravila da se čak i u najvišim oblastima inicijacije ni na što ne smije djelovati osim na Duh-element koji je, kao zajednički od čovjeka do čovjeka, dostupan u evoluciji čovječanstva. Inicijacija ružokrižara je bila inicijacija Duha. Nikada nije bila inicijacija volje, jer volju čovjeka treba poštovati kao svetište u najdubljem dijelu duše. Stoga je pojedinac vođen do onih inicijacija koje bi ga odvele izvan stupnjeva imaginacije, inspiracije, i intuicije, ali uvijek tako da bi on unutar sebe mogao prepoznati odgovor koji bi prizvao razvoj Duh-elementa. Nikakav utjecaj ne bi se izvršio na volju.
Ovaj stav ne smijemo pobrkati s ravnodušnošću prema volji. Stvar je u tome da je isključujući sve izravno djelovanje na volju, najčišći duhovni utjecaj udijeljen neizravno kroz Duh. Kada se razumijemo s drugim čovjekom s obzirom na ulazak na put spoznaje Duha, svjetlo i toplina zrače sa duhovnog puta, i tada one zapale volju, ali uvijek neizravnim putem preko Duha — nikada drugačije.
U ružokrižarstvu, prema tome, u najdubljem smislu možemo vidjeti onaj impuls kršćanstva koji nalazi dvostruki izraz: s jedne strane Sin-element, u djelovanju Krista koje ide duboko u podsvijest; s druge, u djelovanju Duha koje obuhvaća sve što pada unutar horizonta naše svijesti. Zaista moramo nositi Krista u našoj volji; ali način na koji ljudi trebaju doći do razumijevanja jedni s drugima u životu u vezi Krista može se naći samo — u ružokrižarskom smislu — kroz svjestan duševni život koji sve dublje prodire u okultno.
Kao reakcija na mnoge druge duhovne struje u Europi, suprotan put je uzet od onih koji sebe obično nazivaju jezuiti. Radikalna, fundamentalna razlika između onog što opravdano nazivamo kršćanski put Duha i jezuitskog puta Duha, koji daje jednostrano preuveličavanje Isus-principa, je da je namjera jezuitskog načina djelovati izravno, stalno, na volju. Razlika je jasno pokazana u metodi kojom je učenik jezuitizma obučavan. Jezuitizam ne treba shvatiti olako, niti samo egzoterijski, već također i ezoterijski, jer je ukorijenjen u ezoterizmu. Nije, međutim, ukorijenjen u duhovnom životu koji je uliven kroz simbol Duhova, već se teži ukorijeniti izravno u Isus-elementu Sina, što znači u volji; i time preuveličava Isus-element volje.
To će se vidjeti kada ispitamo ezoterijski dio jezuitizma, njegove različite duhovne vježbe. Kako su te vježbe bile uređene? Esencijalna stvar je da svaki pojedini učenik jezuitizma prolazi kroz vježbe koje vode u okultni život, ali u volji, i unutar područja okultizma drže volju pod teškom disciplinom; oni 'prodiru unutra', mogli bi reći. A značajna činjenica je da se ova disciplina volje ne pojavljuje samo iz površine života, već iz nečeg dubljeg, jer je učenik vođen u okultno, na upravo naznačeni način.
Ako sada, ostavljajući po strani pripremne molitvene vježbe za sve vježbe jezuita, razmotrimo te okultne vježbe, barem u njihovim glavnim točkama, vidimo da učenik prvo priziva živopisnu imaginaciju Krista Isusa kao Kralja svjetova — pažljivo zamijetite: imaginaciju. I nitko ne bi bio primljen u činove jezuitizma tko nije prošao kroz ovakve vježbe, i nije u svojoj duši doživio transformaciju koju ovakve psihičke vježbe znače za cijelog čovjeka. Ali ovom imaginativnom predstavljanju Krista Isusa kao Kralja svjetova mora prethoditi nešto drugo. Učenik mora za sebe prizvati, u apsolutnoj usamljenosti i izoliranosti, sliku čovjeka kakav je stvoren u svijetu, i kako se padom u grijeh izložio mogućnosti najstrašnije kazne. I striktno je propisano kako treba predstaviti ovakvog čovjeka; kako bi se ako bi bio prepušten sebi izložio kaznama krajnje torture. Pravila su iznimno teška. Sa svim drugim konceptima ili idejama isključenim, ova slika mora neprekidno živjeti unutar duše budućeg jezuita, slika od Boga napuštenog čovjeka, čovjeka izloženog najstrašnijim kaznama, zajedno s osjećajem: 'To sam ja, pošto sam došao u svijet i napustio Boga, i izložio se mogućnosti najstrašnijih kazni'. Ovo mora prizvati strah napuštenosti od Boga, i odvratnost za čovjeka kakav on jest prema njegovoj vlastitoj prirodi.
Zatim, u daljnjoj imaginaciji, preko slike izgnanika, od Boga napuštenog čovjeka, mora biti postavljena slika Boga punog žaljenja koji potom postaje Krist, i kroz Njegova djela na Zemlji ispravlja ono do čega je doveo čovjek napuštanjem božanskog puta. Kao kontrast imaginaciji od Boga napuštenog čovjeka, tamo se mora pojaviti ona od milostivog, bića ljubavi, Krista Isusa, jedinog zbog kojeg čovjek nije izložen djelovanjima svih mogućih kazni na njegovu dušu. I, jednako živopisno kao što i osjećaj prijezira zbog napuštanja božanskog puta mora prije postati fiksiran u duši jezuitskog učenika, tako ga sada i osjećaj poniznosti i kajanja mora zahvatiti u prisutnosti Krista.
Kada su ova dva osjećaja prizvana u učeniku, tada više tjedana mora prakticirati teške vježbe, predstavljajući sebi u imaginaciji sve detalje života Isusa od rođenja do razapinjanja i uskrsnuća. I sve što može nastati u duši pojavljuje se kada učenik živi u rigoroznoj izoliranosti i, osim nužnih obroka, ne dopušta da bilo što drugo djeluje na njegovu dušu osim slika koje evanđelja daju o samilosnom životu Isusa. Ali te slike ne pojavljuju pred njim samo tako u mislima i idejama; one moraju djelovati na njegovu dušu u živopisnim, živim imaginacijama.
Samo netko tko stvarno zna kako je čovjekova duša transformirana preko imaginacija koje djeluju s punom živom snagom — samo on zna da je pod takvim uvjetima duša zapravo potpuno promijenjena. Ovakve imaginacije, pošto su koncentrirane na intenzivan, jednostran način, najprije na griješnog čovjeka, drugo na samilosnog Boga, i zatim samo na slike iz Novog zavjeta, evociraju upravo, kroz zakon polariteta, ojačanu volju. Te slike proizvode njihov učinak izravno, iz prve ruke, jer bilo kakvo promišljanje nad njima mora poslušno biti isključeno. Stvar je samo u držanju tih imaginacija pred nečijim umom, kao što je upravo opisano.
Ono što potom slijedi je ovo. U daljnjim je vježbama Krist Isus — a sada više ne možemo reći Krist već isključivo Isus — predstavljen kao Kralj svjetova, i time je Isus element preuveličan. Pošto je Krist morao biti utjelovljen u ljudskom tijelu, čisto duhovno je imalo udjela u fizičkom svijetu; ali nad ovim sudjelovanjem stoje monumentalne i najvažnije riječi: 'Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta'. Isus element možemo preuveličati pretvarajući Isusa u kralja ovog svijeta, čineći Ga onim što bi postao da nije odolio iskušenju koje mu je željelo dati 'sva kraljevstva svijeta i otuda svu slavu'. Tada bi Isus iz Nazareta bio kralj koji bi, za razliku od drugih kraljeva koji posjeduju samo dio Zemlje, bio imao cijelu Zemlju pod svojom vlašću. Ako razmišljamo o ovom kralju prikazanom s ovakvom pojavom, svojom kraljevskom moći toliko uvećanom da je cijela Zemlja njegova domena, tada bi trebali imati upravo sliku koja je slijedila druge vježbe kroz koje je osobna volja svakog jezuitskog učenika dovoljno ojačana.
Da bi se pripremio za ovu sliku 'Kralja Isusa', vladara svih kraljevstava Zemlje, učenik mora formirati imaginaciju Babilona i ravnice oko Babilona kao živu sliku, i, ustoličenog u Babilonu, Lucifera s njegovim barjakom. Ova slika je morala biti vizualizirana s velikom preciznošću, jer to je snažna imaginacija: kralj Lucifer, s njegovim barjakom i njegovim mnoštvom luciferskih anđela, smješten usred vatre i gustog dima, dok šalje njegove anđele da osvoje kraljevstva Zemlje. A cijela opasnost koja dolazi pod 'barjakom Lucifera' mora najprije biti zamišljena sama za sebe, bez da se baci pogled na Krista Isusa. Duša mora biti potpuno obuzeta u imaginaciji opasnosti koja dolazi od barjaka Lucifera. Duša mora naučiti da osjeti da bi najveća opasnost za egzistenciju svijeta koju bi se moglo prizvati bila pobjeda za barjak Lucifera. I kada je ova slika imala svoj učinak, druga imaginacija, 'Barjak Isusa', mora zauzeti njeno mjesto. Učenik sada mora vizualizirati Jeruzalem i ravnicu oko Jeruzalema; Kralja Isusa s Njegovom vojskom, kako šalje Njegove legije, kako pobjeđuje i izbacuje legije Lucifera i postaje Kraljem cijele Zemlje — pobjedu barjaka Isusa nad barjakom Lucifera.
Ove imaginacije koje su dovedene pred dušu jezuitskog učenika jačaju volju. Ovo potpuno mijenja njegovu volju; čini ga takvim da je u njegovoj volji, jer je treniran okultno, odvraćen od svega drugog i apsolutno je predan ideji: 'Kralj Isus mora postati vladar na Zemlji, i onaj tko pripada Njegovoj vojsci, mora upotrijebiti sva sredstva da Ga napravi vladarom Zemlje. Na to se obvezujemo, mi koji pripadamo Njegovoj vojsci okupljenoj na ravnici Jeruzalema, protiv vojske Lucifera okupljenoj na ravnici Babilona. I najveća sramota za vojnika Kralja Isusa je da napusti Njegov barjak'.
Ove ideje, okupljene u jednu odluku volje, zasigurno volji mogu dati ogromnu snagu. Ali moramo pitati: što je to u duševnom životu što je izravno napadnuto? Element koji bi trebalo gledati kao unutarnje svet, element koji ne bi trebalo dirati — element volje. Utoliko što ovaj jezuitski trening dohvaća element volje, dok Isus-ideja zgrabi element volje potpuno, utoliko je koncept dominacije Isusa preuveličan na najopasniji način — opasan jer kroz to volja postaje toliko jaka da može izravno djelovati na volju drugog. Jer gdje volja postaje toliko snažna kroz imaginacije, što znači okultnim metodama, stječe sposobnost izravnog djelovanja na volju drugog, a stoga također i duž svih drugih okultnih putova kojima takva volja može pribjeći.
Prema tome vidimo kako u zadnjim stoljećima susrećemo ta dva pokreta, između mnogih drugih: jedan je preuveličao Isus-element i u 'Kralju-Isusu' vidi jedini ideal kršćanstva, dok drugi gleda isključivo na Krist-element i pažljivo ostavlja po strani sve što bi išlo izvan toga. Ovo drugo gledanje je mnogo klevetano jer drži da je Krist poslao Duh, tako da, posredno kroz Duh, Krist može ući u srca i umove ljudi. U razvoju civilizacije tijekom zadnjih par stoljeća teško da ima većeg kontrasta od onog između jezuitizma i ružokrižarstva, jer jezuitizam ne sadrži ništa od onog što ružokrižarstvo gleda kao najviši ideal koji se tiče ljudske vrijednosti i ljudskog digniteta, dok su se ružokrižari uvijek čuvali od bilo kakvog utjecaja koji bi se i najmanje mogao nazvati jezuitskim.
Na ovom predavanju sam želio pokazati kako čak i toliko uzvišen element kao što je Isus-princip može biti preuveličan, i kako je nužno uroniti sebe u dubine Krist-bića ako želimo razumjeti kako snaga kršćanstva mora prebivati u poštivanju, u najvišem stupnju, ljudskog dostojanstva i ljudske vrijednosti, i u striktnom suzdržavanju od nespretnog pipanja našeg puta u čovjekovo najdublje svetište. Ružokrižarstvo je, čak i više od kršćanskog misticizma, napadnuto od jezuitskog elementa, jer jezuiti osjećaju da se kršćanstvo tražilo drugdje nego na mjestu koje nudi samo 'Kralja Isusa' u vodećoj ulozi. Ali ovdje naznačene imaginacije, zajedno s propisanim vježbama, načinili su volju toliko snažnom da čak i protest protiv toga u ime Duha može biti poražen.