.- 2. Drugo predavanje, Karlsruhe, 6 listopada 1911
Ružokrižarska inicijacija, podrijetlom iz trinaestog stoljeća i razvijena kasnije - treba je pažljivo razlikovati od teozofije (antropozofije), koja prepoznaje ideje reinkarnacije i karme. Pojavljivanje ideje o reinkarnaciji u Europi u osamnaestom i devetnaestom stoljeću. Lessingovo Obrazovanje ljudske rase. Njegov pristup ideji reinkarnacije razlikuje se od budističkog gledanja. Inicijacija u dvadesetom stoljeću, poput ružokrižarske inicijacije, ljudsku volju drži svetom. Važnost auto-treninga, moralnog i mentalnog; učinak vježbi. Kontrast između imaginacija scena evanđelja stečenih u slobodi, i imaginacija doživljenih pod ograničenjem, kao u jezuitskom sustavu.
Jučer sam vam pokušao dati sliku oblika inicijacije koji ne bi trebao postojati, prema našem vrednovanju ljudske prirode. Inicijacija, kakvu smo vidjeli u jezuitizmu, vodi do stjecanja izvjesnih okultnih sposobnosti, ali ako ih pogledamo s očišćenim i pročišćenim okultnim pogledom, one se ne mogu smatrati dobrima. Sada će moj zadatak biti pokazati da je ružokrižarski način okarakteriziran svime što visoko cijeni ljudsku prirodu što mi jednako prepoznajemo kao naše vlastito. Ali najprije nam neke stvari moraju biti jasne.
Iz ranije danih objašnjenja u raznim oblicima, znamo da je ružokrižarska inicijacija u osnovi razvoj kršćanske inicijacije, tako da o njoj možemo govoriti kao o kršćansko-ružokrižarskoj inicijaciji. Na ranijim ciklusima predavanja čisto kršćanska inicijacija, s njenih sedam stupnjeva, i ružokrižarska inicijacija, također sa sedam stupnjeva, uspoređene su. Ali sada moramo opaziti da se s obzirom na inicijaciju, principa napredovanja ljudske duše treba striktno držati.
Znamo da ružokrižarska inicijacija ima svoj odgovarajući početak negdje oko trinaestog stoljeća. U to vrijeme bila je prepoznana od onih pojedinaca koji su morali voditi dublje sudbine ljudske evolucije kao prava inicijacija za naprednije ljudske duše. To pokazuje da inicijacija ružinog križa potpuno uzima u obzir kontinuirani napredak ljudske duše i stoga posebno mora obratiti pažnju na činjenicu da je od trinaestog stoljeća ljudska duša dalje napredovala. Duše koje će se voditi do inicijacije u naše vrijeme ne mogu više usvojiti stajalište trinaestog stoljeća. Ovo posebno želim naglasiti jer u naše vrijeme postoji tako snažna želja da se sve označi nekim znakom ili drugačije, s nekom krilaticom. Iz ove loše navike, a ne iz nekog opravdanog razloga, našem antropozofskom pokretu je dana oznaka koja postupno može voditi do nečeg kao što je nesreća.
Točno je da se unutar našeg pokreta princip ružokrižarstva može naći u cijelosti, tako da možemo prodrijeti do izvora ružokrižarstva. Tako osobe koje pomoću naših antropozofskih vježbi prodru do tih izvora, sebe s pravom mogu nazvati ružokrižari. Ali jednako snažno treba naglasiti da oni izvan našeg kruga nemaju nikakva prava kao ružokrižarsku označiti antropozofsku struju koju predstavljamo, jednostavno zato jer je našem pokretu bila dana — svjesno ili nesvjesno — sasvim pogrešna oznaka. Mi više ne stojimo ondje gdje su ružokrižari stajali u trinaestom stoljeću i dalje kroz stoljeća koja su slijedila, jer mi uzimamo u obzir napredak ljudske duše. Stoga put naznačen u mojoj knjizi, Znanje o višim svjetovima, kao put najbolje prilagođen pristupu u više svjetove ne smije bez dodatnog objašnjenja biti izjednačen s onim koji bi se mogao nazvati ružokrižarski put. Kroz naš pokret mi možemo prodrijeti u ružokrižarstvo, ali naš pokret se proteže širom domenom, jer obuhvaća cijelu teozofiju; stoga se ne smije označiti kao ružokrižarski. Naš pokret treba opisati jednostavno kao znanost duha današnjice, antropozofsku znanost duha dvadesetog stoljeća. Oni izvana će, posebno, upasti — više ili manje nesvjesno — u neku vrstu nerazumijevanja ako naš pokret opišu jednostavno kao ružokrižarski. Ali izvanredno postignuće ružokrižarstva od osvita modernog duhovnog života u trinaestom stoljeću bilo je utemeljenje pravila koje također mora biti i naše: pravilo da sva moderna inicijacija u najdubljem smislu riječi mora priznati i čuvati nezavisnost najsvetijeg elementa u čovjekovom unutarnjem životu, središta volje, kao što je ukazano jučer. Tamo opisane okultne metode dizajnirane su da nadvladaju i porobe ljudsku volju i upute je predodređenim kursom; stoga to pravi okultizam mora strogo izbjeći.
Prije karakteriziranja ružokrižarstva i današnje inicijacije, moramo spomenuti ključnu važnu točku: ružokrižarstvo trinaestog, četrnaestog i čak šesnaestog i sedamnaestog stoljeća opet je trebalo biti modificirano za naše vrijeme. Ružokrižarstvo tih ranijih stoljeća nije moglo računati s duhovnim elementom koji je otada ušao u čovjekovu evoluciju. Bez tog elementa danas mi više ne možemo ispravno razumjeti osnove onih duhovnih struja koje dolaze od tla okultizma, uključujući dakle bilo koju teozofsku struju. Iz razloga koje ćemo jasnije vidjeti tijekom ovih predavanja, učenje o reinkarnaciji i karmi, ili ponavljanju zemaljskih života, bilo je mnoga stoljeća isključeno iz vanjskih, egzoternih učenja kršćanstva. U trinaestom stoljeću učenje o reinkarnaciji i karmi još nije bilo ušlo, u najvišem smislu, u prve stupnjeve ružokrižarske inicijacije. Netko je mogao doći daleko, sve do četvrtog ili petog stupnja; netko je mogao proći kroz ono što se zvalo ružokrižarski studij — stjecanje imaginacije, čitanje okultnog zapisa, nalaženje kamena mudraca — i mogao je doživjeti nešto od onog što se zvalo mistična smrt. Netko je mogao doći do tog stupnja i steći iznimno veliko okultno znanje, ali bez da postigne punu jasnoću u vezi prosvjetljujućeg učenja o reinkarnaciji i karmi.
Mora nam biti jasno da čovjekovo mišljenje napreduje i sada obuhvaća oblike misli koji, ako ih samo logički slijedimo — a to se lako može napraviti na vanjskom, egzoternom nivou — bezuvjetno vode do prepoznavanja ponavljanja ljudskih života i tako do ideje o karmi. Riječi izgovorene kroz usta Stradera u mojoj drugoj ružokrižarskoj drami, Kušnja duše, apsolutno su točne: naime da logički mislilac danas, ako nije raskrstio sa svime što su misaone forme prošlog stoljeća donijele, konačno mora doći do priznavanja karme i reinkarnacije.
To je nešto duboko ukorijenjeno u sadašnjem duhovnom životu. Upravo zato jer je to znanje bilo sporo pripremano i ima duboke korijene, pojavljuje se malo po malo, kao nezavisno, na Zapadu. Zaista je izvanredno kako se nužnost priznavanja ponavljanja zemaljskih života pojavila nezavisno — premda naravno samo kod istaknutih pojedinih mislilaca. Trebamo samo usmjeriti pažnju na izvjesne činjenice koje su potpuno zaboravljene, namjerno ili nenamjerno, u našoj današnjoj literaturi. Uzmite, na primjer, ono što tako divno dolazi iz Lessingovog Obrazovanja ljudske rase. Vidimo kako Lessing, taj veliki um osamnaestog stoljeća koji je na zenitu života sakupio njegove misli i napisao Obrazovanje ljudske rase, dolazi kao nadahnućem do misli o ponavljanju zemaljskih života. Tako ideja o ponavljanju zemaljskih života nalazi svoj put, kao unutarnjom nužnošću, u moderan život. Ona se mora uzeti u razmatranje, ali svakako ne na način na koji su takve ideje razmatrane u našim povijesnim knjigama ili u današnjim kulturnim krugovima. Jer u takvim slučajevima pribjegne se poznatoj formuli da kada pametan čovjek ostari, treba mu naći ispriku. Tako je rečeno da iako moramo cijeniti Lessinga u njegovim ranijim radovima, moramo dopustiti da je u kasnijim godinama, kada je došao na ideju o ponavljanju zemaljskih života, postao nekako slab.
U zadnje vrijeme ideja se javlja sporadično. Drossbach, psiholog devetnaestog stoljeća, o njoj je govorio na tada jedini mogući način. Bez okultizma, jednostavno promatrajući prirodu, pokušao je na vlastiti način kao psiholog utemeljiti ideju o ponavljanju zemaljskih života. Opet, sredinom zadnjeg stoljeća, malo društvo ponudilo je nagradu za najbolji esej o besmrtnosti duše. To je bila izvanredna pojava u njemačkom duhovnom životu, a jako je malo poznata. Nadalje, nagrada je otišla za esej od Wiedenmanna koji je besmrtnost duše pokušao dokazati u smislu ponovljenih zemaljskih života: zasigurno nesavršen pokušaj, ali nje moglo biti drugačije u pedesetima prošlog stoljeća, kada se nužne misaone forme još nisu bile dovoljno razvile. Mogu se citirati razni drugi primjeri gdje se pojavljuje ideja o ponavljanju zemaljskih života, kao u odgovoru na postulat, zahtjev, devetnaestog stoljeća. Stoga su mojoj maloj knjizi, Reinkarnacija i karma, a također i u mojoj knjizi, Teozofija, ideja o ponovljenim zemaljskim životima i o karmi mogla biti razrađena u odnosu na misaone forme prirodne znanosti, ali s referencom na ljudsku individualnost nasuprot životinjskim vrstama.
Moram nam, međutim, biti jasna jedna bitna stvar: postoji ogromna razlika u načinu na koji je zapadni čovjek došao do te ideje jednostavno kroz mišljenje, i načina na koji ona figurira u budizmu, na primjer. Najzanimljivije je vidjeti kako je Lessing došao na ideju o ponovljenim zemaljskim životima. Rezultat se naravno može usporediti s idejom o ponovljenim zemaljskim životima u budizmu, a čak dati i isti naziv; ali put kojeg je Lessing poduzeo je vrlo različit i nije općenito poznat. Kako je on došao na ovu ideju?
To možemo sasvim jasno vidjeti ako prođemo kroz Obrazovanje ljudske rase. Nema sumnje da ljudska evolucija pruža dokaz napretka u najstrožem smislu. Lessing je objašnjavao da je taj napredak obrazovanje čovječanstva od božanskih snaga. Bog je u ruke ljudi dao prvu elementarnu knjigu, Stari zavjet. Time je izvjestan stupanj evolucije postignut. Kada je ljudska rasa otišla dalje, dana joj je druga elementarna knjiga, Novi zavjet. I potom u našem vremenu Lessing vidi nešto što ide dalje od Novog zavjeta: nezavisni osjećaj u ljudskoj duši za istinito, dobro, i lijepo. To za njega označava treći stupanj u obrazovanju ljudske rase. Misao o obrazovanju čovječanstva od božanskih snaga razrađena je u uzvišenom stilu.
Lessing se onda pita: Koji je onda jedan i jedini način za objasniti ovaj napredak? On ga ne može objasniti drugačije nego dopuštajući svakoj duši da ima udjela u svakoj epohi ljudske evolucije, ako će ljudski napredak uopće išta značiti. Jer ne bi imalo smisla ako bi jedna duša živjela samo u epohi civilizacije Starog zavjeta a druga duša samo u epohi Novog zavjeta. Značenje ima jedino ako su duše vođene kroz sve epohe civilizacije i imaju udjela u svim stupnjevima ljudskog obrazovanja. Drugim riječima, ako duša proživljava ponovljene zemaljske živote, progresivno obrazovanje ljudske rase ima dobrog smisla. Tako se ideja ponavljanja zemaljskih života u Lessingovu umu javlja kao nešto što pripada ljudskoj sudbini.
U dubljem smislu sljedeće je u podlozi njegovog razmišljanja. Ako je duša bila utjelovljena u vrijeme Starog zavjeta, ona prima u sebe sve što može; kada se kasnije ponovno pojavljuje u novi život nosi plodove prethodnog života, a plodove tog života u sljedeći, i tako dalje. Tako je niz stupnjeva evolucije povezan. A štogod da duša postiže ne postiže samo za sebe, nego za cijelo čovječanstvo. Čovječanstvo je veliki organizam, a za Lessinga reinkarnacija je nužna da bi cijela ljudska rasa mogla napredovati. Prema tome to je povijesna evolucija, stvar čovječanstva kao cjeline, ono što on uzima kao početnu točku, i otuda je potaknut na priznavanje reinkarnacije.
Drugačije je ako istu ideju pratimo u budizmu. Tamo, osoba se bavi samo sa sobom, s vlastitom psihom. Pojedinac kaže sebi: Smješten sam u svijet maye; želja me u njega donijela, i tijekom ponavljanja utjelovljenja kao individualna duša osloboditi ću se nužnosti ponovnog življenja na Zemlji. To vrijedi za pojedinca; sva pažnja je usmjerena na njega. To je velika razlika.
Bilo da osoba na proces gleda od iznutra, kao u budizmu, ili od izvana, kao Lessing, njegov pogled obuhvaća cijelu ljudsku evoluciju. U oba slučaja javlja se ista ideja, ali na Zapadu je put sasvim drugačiji. Dok se budist ograničava na brigu za pojedinca, čovjek Zapada se bavi cijelim čovječanstvom. On se osjeća vezan sa svim ljudima kao u jedan organizam.
Što je to što je zapadnog čovjeka naučilo nužnosti da shvati, iznad svega, da se njegova briga odnosi na cijelo čovječanstvo? Razlog je da je u sferi srca, u njegovom svijetu osjećaja, primio riječi Krista Isusa u vezi bratstva ljudi: da je izvan svake nacionalnosti, izvan svih rasnih osobina, i da je čovječanstvo veliki organizam.
Stoga je zanimljivo vidjeti kako Drossbach, premda je njegovo mišljenje još uvijek nesavršeno, jer znanstvene ideje prve polovine devetnaestog stoljeća još nisu proizvele odgovarajuće misaone forme, ne uzima budistički put, već univerzalni kozmički. Drossbach kreće od misli prirodne znanosti i dušu promatra u njenom kozmičkom aspektu. O duši ne može drugačije misliti nego kao o sjemenu koje prolazi kroz vanjski oblik i ponovno se javlja u drugim vanjskim oblicima, i tako je reinkarnirano. S njime, ova ideja skreće u fantaziju, jer on misli da sam svijet mora biti transformiran, dok je Lessing mislio ispravno za kratke periode vremena. Wiedenmann, također, u njegovom nagrađenom eseju, besmrtnost duše dovodi u logičku vezu s pitanjem reinkarnacije.
Tako vidimo da se ove ideje javljaju sasvim sporadično, i točno je da se unatoč pogrešnom načinu razmišljanja one moraju javiti u umovima ovakvih ljudi, a također i kod drugih. Velika evolucijska promjena koju je ljudska duša pretrpjela od osamnaestog do dvadesetog stoljeća je takva da danas svatko tko počinje proučavati napredovanje svijeta mora iznad svega asimilirati one misaone forme koje sasvim prirodno vode do prihvaćanja i davanja kredibiliteta idejama reinkarnacije i karme. Između trinaestog i osamnaestog stoljeća ljudska misao nije bila dovoljno napredovala da sama dođe do prepoznavanja reinkarnacije. Uvijek se mora početi od stupnja kojeg doseže najviše razvijena misao perioda. Danas početna točka mora biti ona forma mišljenja koja, na osnovi prirodne znanosti, ideju ponavljanja zemaljskih života gleda kao logičnu — što znači hipotetički točnu. Tako vremena napreduju.
Bez da danas opisujemo detalje ružokrižarskog puta, iznijeti ćemo ono što je esencijalno i za njega i za put spoznaje u današnje vrijeme. Karakteristika oboje je da će svatko tko daje savjet i vodilje za inicijaciju u najdubljem smislu vrednovati nezavisnosti nepovredivost sfere čovjekove volje. Stoga je esencijalna stvar da kroz posebnu vrstu moralne i duhovne kulture uobičajena međusobna protkanost fizičkog tijela, eterskog tijela, astralnog tijela, i ega mora biti promijenjena. A one smjernice koje su dane za trening moralnih osjećaja, kao također i one za koncentraciju u mišljenju, za meditaciju — sve je to konačno za jedan cilj olabavljenja duhovne teksture koja zajedno veže fizičko i etersko tijelo, tako da etersko tijelo ne ostaje tako čvrsto uklopljeno u fizičko tijelo kao što to prirodno jest. Sve vježbe teže za podizanjem, olabavljenjem, eterskog tijela. Time je dovedeno do drugačijeg sjedinjenja astralnog i eterskog tijela. To je zato jer su u običnom životu etersko i fizičko tijelo tako čvrsto ujedinjeni da astralno tijelo ne može normalno osjetiti ili doživjeti ono što se događa u eterskom tijelu. Pošto etersko tijelo ima svoje sjedište u fizičkom tijelu, naše astralno tijelo, i naš ego percipiraju samo ono što im fizičko tijelo donosi iz svijeta i omogućuje im da misle preko instrumenta mozga. Etersko tijelo je toliko duboko ugrađeno u fizičko tijelo a da bi u običnom životu bilo doživljeno kao nezavisni entitet, kao nezavisan instrument spoznaje, ili kao instrument osjećaja i htijenja.
Napori u koncentraciji mišljenja, prema instrukcijama danim u naše doba — a također danim i od ružokrižara — napori u meditaciji, pročišćenje moralnih osjećaja: sve to konačno na etersko tijelo proizvodi učinak opisan u mojoj knjizi, Znanje o višim svjetovima. Kao što naše oči koristimo za gledanje i naše ruke za dohvaćanje, tako ćemo u konačnici koristiti etersko tijelo s njegovim organima, ali za gledanje u duhovni, ne fizički, svijet. Način na koji se mi okupljamo zajedno i koncentriramo naš unutarnji život radi na nezavisnosti eterskog tijela.
Nužno je, međutim, da najprije sebe prožimamo, barem provizorno, s idejom o karmi. A to radimo kada uspostavimo određenu moralnu ravnotežu, balans duševnih snaga osjećaja. Osoba koja u određenoj mjeri ne može shvatiti misao da 'na duge staze mene samog treba kriviti za moje impulse', neće moći dobro napredovati. Izvjesna staloženost i razumijevanje s obzirom na karmu, čak i ako samo čisto hipotetičko razumijevanje, nužni su kao početna točka. Osoba koja nikada ne otiđe od svog ega, koja je toliko zavisna od njegovih uskih ograničenih način osjećanja i percepcije da kada stvari krenu loše ona uvijek krivi ostale a nikada sebe; osoba koja je uvijek ispunjena idejom da je svijet, ili dio njenog okruženja, protiv nje; čovjek koji nikada ne ide dalje od rezultata primjene običnog mišljenja na štogod da se može naučiti iz egzoterne teozofije — takvoj osobi će napredovanje biti posebno teško. Stoga da bi razvili staloženost i mirnoću duše dobro je da se upoznamo s idejom da kada nešto nije uspjelo, posebno na okultnom putu, ne smijemo kriviti druge već sami sebe. To dosta pomaže našem napretku. Ono što najmanje pomaže je uvijek htjeti okriviti svijet vani, ili uvijek željeti promijeniti naše metode treninga.
Naš stav u ovakvim stvarima je važniji nego to možda izgleda. Bolje je pažljivo ispitivati, stalno, koliko malo naučili, i kada nema napretka grešku tražiti u nama. To je sasvim značajan napredak ako uvijek odlučimo grešku tražiti u nama. Onda ćemo vidjeti da napredujemo ne samo u višim stvarima već također i u stvarima vanjskog života. Oni koji imaju nešto iskustva na ovom polju uvijek će moći posvjedočiti da su prihvaćajući krivnju za vlastiti neuspjeh, pronašli nešto što upravo njihov vanjski život čini lakšim i podnošljivim. Mnogo lakše ćemo se nositi s našim okruženjem kada stvarno shvatimo tu činjenicu. Dići ćemo se iznad mnogo gunđanja i hipohondrije, iznad žaljenja i jadikovanja, i mirnije kročiti našim putem. Jer trebali bi razmišljati da u svakoj pravoj modernoj inicijaciji, da je onaj tko daje savjet pod strogom obvezom da ne prodire u najdublje svetište duše. S obzirom na taj najdublji dio duše, dakle, moramo od početka poduzeti nešto za sebe, i ne bi se trebali žaliti da možda ne dobivamo pravi savjet. Savjet može biti ispravan a da rezultati ipak ne zadovoljavaju, ako propustimo biti odlučni kao što sam ukazao.
Staloženost, mirnoća, jednom kada smo izabrali — a izbor treba doći samo iz ozbiljne riješenosti — dobar je temelj za meditaciju koja se bavi mislima i osjećajima. U svemu temeljenom na ružokrižarstvu važna stvar je da smo u meditaciji i koncentraciji uvijek usmjereni ne na dogmu već na univerzalno ljudsko. Devijacija o kojoj smo jučer govorili kreće od teme koja je prva dana aspirantu da je ima u umu. Ali što ako ova tema treba najprije biti ispitana okultnom spoznajom? Što ako ne bi bila čvrsto utvrđena unaprijed? Naše stajalište moramo uzeti na ružokrižarskim principima, od kojih je jedan da nismo u položaju odlučiti o bilo čemu što je podržano jedino vanjskim dokumentima, na primjer, izvještaj o onom što se odvijalo kao događaj na Golgoti. Te stvari moramo najprije upoznati okultnim putem; ne smijemo pretpostavljati unaprijed. Stoga moramo krenuti od univerzalno ljudskog, od onog što može biti opravdano za svaku dušu.
Pogled u veliki svijet, divljenje otkrivenju svijetla u Suncu, osjećaj da je ono što naše oči od svjetla vide samo vanjski veo svjetla, njegovo vanjsko otkrivenje, ili, kako je kazano u kršćanskom ezoterizmu, slava svjetla, i zatim prepuštanje misli da je iza vanjskog vidljivog svjetla nešto sasvim drugačije skriveno — sve ovo je u osnovi ljudsko. Misliti o, zuriti u, svjetlo rašireno beskonačnim prostorom, i potom jasno osjetiti da u ovom beskonačno raširenom elementu svjetla mora živjeti nešto duhovno, nešto što tka ovu mrežu svjetla u prostoru; koncentrirati se na ove misli, živjeti u njima — tu imamo nešto univerzalno ljudsko, predstavljeno ne kroz dogmu već kroz univerzalni osjećaj. Ili opet, percipirati toplinu prirode, osjetiti kako se u univerzumu, skupa s toplinom, kreće nešto u čemu postoji duh. Zatim, iz određenih veza u našem vlastitom organizmu s osjećajem ljubavi, koncentrirati se na misao kako toplina može postojati duhovno, kako živi pulsirajući kroz svijet. Zatim, uroniti sebe u ono što možemo naučiti od intuicija danim nam od modernog okultnog učenja. Zatim se posavjetovati s onima koji znaju nešto u ovoj oblasti kao što je koncentriranje na pravi način na svjetske misli, kozmičke misli. I dalje, oplemenjivanje, čišćenje, moralnih percepcija, čime shvaćamo da je ono što osjećamo kao moralno, stvarnost. Tako se dižemo iznad predrasude da su ti moralni osjećaji nešto prolazno; shvaćamo da oni žive dalje, da su utisnuti u nas kao moralne stvarnosti. Učimo osjećati odgovornost za to što smo smješteni u svijet kao svjesna bića, zajedno s našim moralnim osjećajima. Sav ezoterijski život je u osnovi usmjeren prema ovakvim univerzalnim ljudskim iskustvima.
Sada ću opisati koliko daleko možemo ići kroz vježbe koje na ovaj način polaze od ljudske prirode, ako se samo posvetimo pronicljivom propitivanju naše vlastite ljudske prirode. Tako započevši dolazimo do olabavljenja veze između fizičkog tijela i eterskog tijela, i do nove vrste spoznaje. Porađamo takoreći, drugog čovjeka unutar nas samih, tako da više nismo toliko čvrsto povezani s fizičkim tijelom kao ranije. I u najfinijim trenucima života etersko i astralno tijelo osjećamo kao da su zatvoreni u vanjske ovoje, i time znamo da smo slobodni od instrumenta fizičkog tijela. To je ono što postižemo. Onda ćemo biti vođeni da naše fizičko tijelo vidimo u njegovom pravom biću, i da prepoznamo kako na nas utječe kada smo unutar njega. Cjelokupnog djelovanja fizičkog tijela na nas postajemo svjesni kada smo u izvjesnom smislu izašli iz njega, kao zmija koja nakon odbacivanja kože može kožu gledati izvana, iako je osjećajući kao dio sebe. Kroz prve stupnjeve inicijacije na sličan način učimo se osjećati oslobođenim fizičkog tijela, i učimo ga prepoznati. U tom trenutku prikrasti će nam se sasvim posebni osjećaji, koji se mogu opisati kako slijedi. (Postoji toliko mnogo različitih osjećaja na putu inicijacije da ih nije moguće sve opisati. U Znanju o višim svjetovima naći ćete dosta o temi, ali postoji još mnogo toga.)
Prvo iskustvo, otvoreno skoro svakom tko se okrene od uobičajenog života i slijedi put spoznaje, vodi nas da kažemo, u skladu s našim osjećajem: Ovo fizičko tijelo onakvo kakvo jest, kakvo mi izgleda, nije formirano od mene samog. Sasvim sigurno nisam napravio ovo fizičko tijelo, preko kojeg sam ono što jesam u svijetu. Bez tog tijela, ego kojeg sada gledam kao svoj ideal, ne bi se pojavio unutar mene. Postao sam ono što jesam samo kroz to što sam moje fizičko tijelo držao prikovano za mene'.
Na početku sve ovo dovodi do ozlojeđenosti, gorčine, usmjerene protiv kozmičkih snaga. Lako je reći, 'Ne ću njegovati ozlojeđenost'. Ali kada se u melankoliji pojavi pred nama impresivna slika onog što smo postali time da smo vezani s fizičkim tijelom, učinak je nadmoćan. U vezi toga osjećamo nešto kao gorku mržnju za kozmičke snage. Ali sada naš okultni trening mora biti toliko napredan da tu mržnju prevladamo i na višem nivou možemo reći cijelim našim bićem, s našom individualnošću koja je već silazila u ponovljena utjelovljenja, da smo mi sami odgovorni za ono što je naše fizičko tijelo postalo. Kada smo ovladali gorčinom, doživljavamo percepciju, već često opisanu: 'Sada znam da sam ja upravo ta stvar koja se tamo javlja kao promijenjeni oblik mog fizičkog bića. Da sam to ja sam. Ali pošto me moje fizičko biće lomi do smrti, ne znam ništa o tome'.
Tu stojimo prije značajnog susreta s čuvarom praga. Ali ako dođemo toliko daleko, ako kroz revnost našeg vježbanja doživimo ono što je upravo rečeno, tada iz onog što je uobičajeno u ljudskoj prirodi prepoznajemo da smo onakvi kakvi jesmo u našem sadašnjem obliku kao rezultat prethodnih utjelovljenja. Ali također prepoznajemo da možemo doživjeti najdublju bol i moramo naći izlaz iz te boli radi prevladavanje naše sadašnje egzistencije. I za svakog čovjeka koji je dovoljno daleko napredovao i doživio ove osjećaje s njihovim punim intenzitetom, koji je gledao na čuvara praga, nužno se pojavljuje imaginativna slika, slika koja nije oslikana ograničenjem, kao kod jezuitizma, iz pasusa u Bibliji već slika koju svaki čovjek doživljava osjećajući, u općem ljudskom smislu, što je on. Kroz ova iskustva on će sasvim prirodno upoznati sliku božanskog ideala čovjeka, koji je poput nas živio u fizičkom tijelu, i koje je poput nas u tom fizičkom tijelu osjećao sve što fizičko tijelo može izazvati. Iskušenje, i njegova slika predstavljena nam u sinoptičkim evanđeljima, odvođenje Krista Isusa na planinu, obećanje cijele vanjske stvarnosti, želja da se drži tih vanjskih stvarnosti, iskušenje da se ostane vezan uz materiju: ukratko, iskušenje da se ostane uz čuvara praga, a ne prođe pokraj njega pojavljuje nam se u velikoj imaginativnoj slici Krista Isusa koji stoji na planini, s Iskušavačem pokraj Njega — slika koja bi se pojavila pred nama čak i ako nikada nismo čuli za evanđelja. I tada znamo da je onaj koji je napisao priču o iskušenju oslikao svoje vlastito iskustvo viđenja, u duhu, Krista Isusa i Iskušavača. Tada znamo da je točno u duhu da je pisac evanđelja opisao nešto što i mi sami možemo doživjeti čak i ako ništa ne znamo o evanđeljima. Tako ćemo biti vođeni do slike koja je slična slici u evanđeljima. Za sebe dobijemo ono što stoji u evanđelju. Nad nama nije nikakva prinuda; sve je izvučeno iz dubina naše vlastite prirode. Krećemo od univerzalno ljudskog i iznjedrimo evanđelja iznova kroz naš okultni život. Osjećamo se jedno s piscima evanđelja.
Zatim se u nama pojavljuje još jedan osjećaj, sljedeći korak na okultnom putu. Osjećamo kako je Iskušavač narastao u moćno biće koje je iza svih pojava svijeta. Da, zaista upoznajemo Iskučavača, ali postupno ga učimo na određeni način cijeniti. Učimo kazati: 'Svijet raširen pred nama, bila to maya ili nešto drugo, ima svoje pravo na postojanje; nešto mi je otkrio'. Zatim dolazi drugi osjećaj, sasvim konkretan za svaku osobu koja ispunjava uvjete ružokrižarske inicijacije. Javlja se osjećaj: 'Mi pripadamo duhu koji živi u svim stvarima, i s kojim moramo računati. Ni najmanje ne možemo shvatiti duh ako mu se ne predamo'. Zatim nas obuzima strah. Doživljavamo strah kakav svaki pravi znalac mora iskusiti; osjećaj za veličinu kozmičkog duha koji prožima svijet. Mi smo u prisutnosti te veličine i osjećamo vlastitu bespomoćnost. Također osjećamo što smo mogli postati tijekom zemljine povijesti, ili one od kozmosa. Osjećamo našu vlastitu neplodnu egzistenciju toliko udaljenom od božanske egzistencije. Osjećamo strah suočeni s idealom kojem moramo nalikovati, i magnitudom napora koji bi nas trebali voditi do tog ideala. Kao što kroz ezoterizam moramo osjetiti cijelu magnitudu napora, tako i ovaj strah moramo osjetiti kao borbu koju preuzimamo na sebe, hrvanje s duhom kozmosa. Kada osjećamo našu sićušnost, i nužnu borbu koja nam je dodijeljena da postignemo taj ideal, da postanemo jedno s onim što radi i tka u svijetu — kada to doživimo sa strahom, tada jedino možemo ostaviti strah po strani i uputiti se na naš put, putove koji nas vode do našeg ideala. I ako ovo osjećamo potpuno i ispravno, pred nas dolazi još jedna značajna imaginacija. Da nikada nismo imali evanđelje, da čovječanstvo nikada nije imalo takvu vanjsku knjigu, pred našim vidovitim pogledom pojavila bi se duhovna slika.
Odvedeni smo u samoću koja jasno stoji pred našim unutarnjim okom, i dovedeni smo pred sliku idealnog Čovjeka koji je u ljudskom tijelu doživio neizmjerne strahove i muku koje mi sami možemo kušati u tom trenutku. Slika Krista u Getsemanu stoji pred nama, dok on doživljava strah u nadvladavajućem pojačanom stupnju, strah koji mi sami moramo osjetiti na putu inicijacije, strah koji sa Njegovog čela cijedi krvavi znoj. To je slika koju susrećemo na određenoj točci našeg okultnog puta, nezavisno od svih vanjskih dokumenata. Tako imamo, stojeći pred nama kao dva velika stupa na okultnom putu, priču o Iskušenju doživljenu duhovno, i scenu na Maslinskoj gori doživljenu duhovno. I tada razumijemo riječi: Bdijte i molite, i živite u molitvi, tako da nikada nećete biti u iskušenju da ostanete na bilo kojem mjestu, već ćete stalno težiti naprijed.
Ovo znači da najprije od svega doživljavamo evanđelje; doživljavamo sve tako da bi mogli to napisati baš onako kako su pisci evanđelja to opisali. Jer ne trebamo te dvije slike uzeti iz evanđelja; može ih uzeti iz naše vlastite unutarnje svijesti; možemo ih iznjedriti iz svetišta duše. Ne treba doći učitelj i reći: 'Pred sobom u imaginaciji moraš imati Iskušenje, i scenu s Maslinske gore'. Trebamo samo staviti pred sebe ono što se može razviti u našoj svijesti kroz meditaciju, pročišćenje naših uobičajenih ljudskih osjećaja, i tako dalje. Tada, bez ograničenja od bilo koga, možemo iznjedriti imaginacije koje su sadržane u evanđeljima.
U jezuitskom duhovnom pokretu učenik najprije pred sobom ima dana mu evanđelja, a kasnije je doživio ono što evanđelja opisuju. Put na koji smo danas ukazali pokazuje da kada je čovjek krenuo putem duhovnog života, on okultno doživljava ono što je povezano s njegovim vlastitim životom, i time kroz sebe može doživjeti slike, imaginacije, evanđelja.