.- 3. Treće predavanje, Karlsruhe, 7 listopada 1911
Dva izvora znanja o Kristu uvijek dostupna za ne-vidovite ljude: (a) Evanđelja. (b) komunikacija s vidovitim učiteljima. O trećem izvoru kasnije na ovom predavanju. U dvadesetom stoljeću odvija se nadosjetilni događaj: Krist postaje Gospodar karme. Mišljenja u vezi Krista će se ispraviti činjenicama. Zašto Isusa od Nazareta ne treba gledati kao adepta. Zaratustra i Matejevo dijete Isus. Silazak Krist-bića u Isusa od Nazareta. Kontrast s životnim iskustvom pravog adepta, Apolonije iz Tijane. Pad čovjeka i njegova protuteža. Što da Krist nije ušao u evoluciju čovjeka? Pogledi filozofa Pascala i Solovjeva. Vjera kroz samospoznaju, treći izvor egzoternog znanja o Kristu.
Sada moramo skrenuti našu pažnju na odnos između uobičajene religijske svijesti i znanja koje se može steći kroz više vidovite snage u vezi viših svjetova općenito, a posebno — ovo je posebno relevantno za našu temu — što se tiče odnosa Krista Isusa prema tim višim svjetovima.
Svima će vam biti jasno da je evolucija kršćanstva do sada bila takva da većina osoba kroz njihovo vlastito vidovito znanje nije uspjela dostići misterij Krist-događaja. Mora se priznati da je kršćanstvo ušlo u srca bezbrojnih ljudskih bića, i u izvjesnom stupnju njegova esencijalna priroda je prepoznana od bezbroj duša; ali ta srca i duše nisu mogle pogledati u više svjetove i tako primiti vidovitu viziju onog što se stvarno dogodilo u čovjekovoj evoluciji kroz Misterij na Golgoti i svime s tim povezanim. Stoga znanje koje se može steći kroz samu vidovitu svijest, ili tako da osoba na ovom ili onom osnovu prihvati izvještaj vidovnjaka u vezi misterija kršćanstva, treba pažljivo razlikovati od religijske sklonosti Kristu i intelektualnom naginjanju prema Njemu osobe koja ne zna ništa o vidovitom istraživanju.
Sada ćete se svi složiti da je tijekom stoljeća od Misterija na Golgoti bilo ljudi svih stupnjeva intelektualne kulture koji su prihvatili misterije kršćanstva na dubok unutarnji način, i iz onog što je nedavno rečeno na raznim predavanjima osjetili ste da je to sasvim prirodno, jer — kao što je stalno naglašavano — tek u dvadesetom stoljeću doći će do obnove Krist-događaja, jer to je kada određeno opće povišenje ljudskih snaga spoznaje započinje. Ono sa sobom nosi mogućnost da će tijekom sljedećih 3000 godina, i bez posebne vidovnjake pripreme, sve više osoba moći postići izravnu viziju Krista Isusa.
To se nikad prije nije dogodilo. Do sada su bila samo dva — ili kasnije danas možda možemo otkriti tri — izvora znanja u vezi kršćanskih misterija za osobe koje se nisu mogle treningom podići do vidovitog promatranja. Jedan izvor su bila evanđelja i sve što dolazi od izvještaja u evanđeljima, ili u tradicijama povezanim s njima. Drugi izvor znanja se pojavio jer je uvijek bilo vidovitih pojedinaca koji su mogli gledati u više svjetove, i kroz vlastito znanje spustiti činjenice o Krist-događaju. Druge osobe su slijedile te pojedince, primajući od njih 'nikad-završeno evanđelje', koje je stalno moglo dolaziti u svijet kroz one koji su bili vidoviti. U početku je izgledalo da su to jedina dva izvora u evoluciji kršćanskog čovječanstva sve do u naše vrijeme. I, sada od dvadesetog stoljeća nadalje, počinje treći. Javlja se jer za sve više ljudi dogoditi će se proširenje, unapređenje, njihove kognitivne moći, do koje nije došlo kroz meditaciju, koncentraciju i druge vježbe. Kao što smo često govorili, sve više ljudi će biti u stanju za sebe obnoviti iskustvo Pavla na putu za Damask. Stoga možemo govoriti o periodu koji slijedi koji će osigurati izravna sredstva percipiranja značenja i bića Krista Isusa.
Sada je prvo pitanje koje će vam se prirodno javiti ovo: Koja je esencijalna razlika između vidovite vizije Krista koja je uvijek bila moguća kao rezultat jučer opisanog ezoterijskog razvoja, i vizije Krista koja će doći ljudima, bez ezoterijskog razvoja, u sljedećih 3000 godina, počevši od našeg dvadesetog stoljeća?
Naravno da postoji važna razlika. I bilo bi pogrešno vjerovati da je ono što vidovnjak kroz razvoj njegove vidovitosti vidi danas u višim svjetovima u vezi Krist-događaja, i ono što je vidovito viđeno u vezi Krist-događaja od Misterija na Golgoti, da je to potpuno isto kao i vizija koja će dolaziti sve većem broju ljudi. To su dvije sasvim različite stvari. O tome koliko se razlikuju, moramo pitati vidovito istraživanje kako to da će od dvadesetog stoljeća nadalje Krist Isus ulaziti sve više u običnu svijest ljudi. Razlog je sljedeće.
Baš kao što se na fizičkom planu u Palestini, početkom naše ere, zbio događaj u kojem je najvažnija uloga uzeta od samog Krista — događaj koji ima svoj značaj za cijelo čovječanstvo — tako će se tijekom dvadesetog stoljeća, prema kraju dvadesetog stoljeća, opet dogoditi značajan događaj, ne u fizičkom svijetu već u svijetu kojeg obično nazivamo svijet eterskog. I taj događaj će za evoluciju čovječanstva imati jednako fundamentalan značaj kao što je imao i događaj u Palestini početkom naše ere. Baš kao što moramo reći da je za samog Krista događaj na Golgoti ima značenje da samim tim događajem Bog umire, Bog nadvladava smrt — kasnije ćemo govoriti u vezi načina na koji će se to shvatiti; djelo se nije dogodilo ranije i to je ostvarena činjenica, koja se neće opet dogoditi — tako će se i događaj dubokog značaja dogoditi u eterskom svijetu. I pojava tog događaja, događaja povezanog sa samim Kristom, za ljude će učiniti mogućim da nauče vidjeti Krista, da gledaju na Njega.
Što je taj događaj? Sastoji se u činjenici da je određena nadležnost u kozmosu, povezana s evolucijom čovječanstva u dvadesetom stoljeću, prešla u povišenom obliku Kristu. Okultno vidovito istraživanje kazuje nam da u našoj epohi Krist postaje Gospodar karme za čovjekovu evoluciju. Ovaj događaj označava početak nečeg što također nalazimo nagoviješteno i u Novom zavjetu: On će doći opet da razdvoji, ili da dovede do krize za, žive i umrle. (Dj X:42 — Ovo je onaj kojeg Bog postavi da sucem živih i mrtvih. II Tim IV:1 — ... i Kristom Isusom koji će suditi žive i mrtve.) Samo što, prema okultnom istraživanju, to ne treba shvatiti kao jedan jedini događaj zauvijek koji se odvija na fizičkom planu. Povezan je s cijelom budućom evolucijom čovječanstva. I dok je kršćanstvo i kršćanska evolucija do sada bila svojevrsna priprema, sada imamo značajnu činjenicu da Krist postaje Gospodar karme, tako da će u budućnosti biti na Njemu da odluči kakav je naš karmički račun, kako su naš kredit i dug u životu povezani.
To je u zapadnom okultizmu bilo uobičajeno znanje već mnogo stoljeća, i nije osporeno ni od jednog okultista koji poznaje te stvari. Ali nedavno je ponovno bilo verificirano s krajnjom pažljivošću, svim sredstvima dostupnim okultnom istraživanju. Sada ćemo u te stvari ući konkretnije.
Pitajte sve one koji znaju nešto od istine o ovim stvarima, i vidjeti ćete da je svatko potvrdio jednu činjenicu, ali činjenicu koja samo na ovom sadašnjem stupnju razvoja našeg pokreta može biti poznata. Najprije treba sakupiti zajedno sve što naše umove može napraviti osjetljivima na takvu činjenicu. U okultnoj literaturi možete naći informaciju koja se tiče ovih stvari ako je želite potražiti. Međutim, neću uzeti u obzir literaturu; iznijeti ću samo odgovarajuće činjenice.
Kada su određena stanja opisana, uključujući ona s kojima sam se sam bavio, mora se dati slika svijeta u koji čovjek ulazi prolazeći kroz vrata smrti. Sada postoji vrlo mnogo ljudi, posebno onih koji su prošli kroz razvoj zapadne civilizacije — ove stvari nisu iste za sve narode — koji doživljavaju sasvim određeni događaj u trenutku koji slijedi nakon odvajanja eterskog tijela nakon smrti. Znamo da se prolazeći kroz vrata smrti odvajamo od fizičkog tijela. Pojedinac je na početku još neko vrijeme povezan s njegovim eterskim tijelom, ali kasnije odvaja svoje astralno tijelo a također i svoj ego od eterskog tijela. Znamo da uzima sa sobom ekstrakt svog eterskog tijela; također znamo da glavni dio eterskog tijela ide drugim putem; u osnovi postaje dio kozmičkog etera, bilo da se potpuno razgrađuje — to se događa samo pod nesavršenim okolnostima — ili nastavljajući dalje raditi dao trajna aktivna forma. Kada je pojedinac skinuo svoje etersko tijelo on prelazi u oblast kamaloke za period pročišćenja u duševnom svijetu. Prije toga, međutim, prolazi kroz sasvim posebno iskustvo koje prije nije bilo spomenuto, jer, kao što sam rekao, vrijeme nije bilo zrelo za to. Sada, međutim, ove stvari će biti potpuno prihvaćene od svakog tko je kvalificiran da ih prosudi.
Prije ulaska u kamaloku, pojedinac doživljava susret sa sasvim konkretnim bićem koje ga upoznaje s njegovim karmičkim računom. A to biće, koje tamo stoji kao vrsta knjigovođe za karmičke snage, za mnoge je ljude imalo oblik Mojsija. Otuda srednjovjekovna formula koja je nastala u ružokrižarstvu: Mojsije u trenutku smrti predstavlja čovjeku — fraza nije sasvim točna, ali to ovdje nije bitno — Mojsije u trenutku smrti predstavlja čovjeku zapis njegovih grijeha, i u isto vrijeme pokazuje na 'strogi zakon'. Tako čovjek prepoznaje kako je odstupio od tog strogog zakona kojeg je trebao slijediti.
Tijekom našeg vremena — i to je bitna točka — ta nadležnost prelazi Kristu Isusu, i čovjek će sve više susretati Krista Isusa kao svog Suca, svog karmičkog Suca. To je nadosjetilni događaj. Baš kao što se na fizičkom planu, na početku naše ere, dogodio događaj u Palestini, tako u naše vrijeme nadležnost karmičkog suca prelazi Kristu Isusu u višem svijetu sljedećem do našeg vlastitog. Taj događaj djeluje u fizičkom svijetu, na fizičkom planu, na takav način da će ljudi prema njemu razviti osjećaj da će svim njihovim djelima uzrokovati nešto za što će odgovarati sudu Krista. Ovaj osjećaj, sada javljajući se sasvim prirodno tijekom ljudskog razvoja, biti će transformiran tako da prožima dušu svjetlom koje će malo po malo sijati iz samog pojedinca, i osvijetliti će formu Krista u eterskom svijetu. I što je taj osjećaj više razvijen — osjećaj koji će imati veći značaj nego apstraktna svijest — eterska forma Krista će više biti vidljiva u stoljećima koja dolaze. Ovu činjenicu ćemo morati točnije karakterizirati sljedećih nekoliko dana, i tada ćemo vidjeti da se sasvim novi događaj ima odviti, događaj koji djeluje na Krist-razvoj čovječanstva.
S obzirom na evoluciju kršćanstva na fizičkom planu, sada se pitajmo da li je za ne-vidovitu svijest postojao također treći način, nasuprot dva već dana. Takav treću put je zapravo uvijek bio tamo, za svu kršćansku evoluciju. Morao je biti tamo. Objektivna evolucija čovječanstva nije usmjerena u skladu s mišljenjima ljudi, već u skladu s objektivnim činjenicama.
U vezi Krista Isusa bilo je mnogo mišljenja tijekom stoljeća, ili se koncili i crkveni skupovi i teolozi ne bi toliko svađali između sebe; a ni u jednom periodu, možda, nije toliko mnogo ljudi držalo različite poglede na Krista kao u našem vlastitom. Činjenice, međutim, nisu određene ljudskim mišljenjima, već silama stvarno prisutnim u čovjekovoj evoluciji. Te činjenice mogle bi se prepoznati od još mnogo ljudi jednostavno primjećujući što evanđelja imaju za reći, ako bi ljudi imali strpljenja i ustrajnosti na stvari zaista gledati bez predrasuda, i ako ne bi bili prebrzi i pristrani u razmatranju objektivnih činjenica. Većina ljudi, međutim, ne žele formirati sliku Krista u skladu s činjenicama, već onakvu kakva služi njihovoj vlastitoj sklonosti i predstavlja njihov vlastiti ideal. I treba reći da u određenom smislu teolozi svih nijansi mišljenja danas rade upravo to. Kada se, na primjer, o izvjesnim visoko razvijenim pojedincima koji su postigli napredan stupanj čovjekove evolucije govori u teozofskoj literaturi kao o učiteljima ili adeptima, to je istina koju ne može osporavati nitko tko poznaje činjenice. To vrijedi za pojedince koji su imali mnogo inkarnacija; kroz vježbe i svetost života prešli su ispred čovječanstva i stekli snage koje će ostatak čovječanstva steći tek u budućnosti. Prirodno je i opravdano da student teozofije koji je stekao neko znanje o učiteljima i adeptima, treba osjećati visoko poštovanje za takve uzvišene pojedince. Ako kontempliramo uzvišeni život kao što je onaj od Bude, moramo se složiti da Budu treba gledati kao jednog od najvećih adepta. I onda bi trebali biti u stanju kroz naše umove i osjećaje doći do unutarnje veze s takvom osobom.
Sada, pošto teozof liku Krista Isusa pristupa na osnovu ovog teozofskog znanja i osjećaja, on će prirodno osjećati izvjesnu potrebu — i to vrlo shvatljivu potrebu — da s Kristom Isusom poveže isti koncept koji je formirao o učitelju, adeptu, možda o Budi; i može biti ponukan da kaže: 'O Isusu iz Nazareta treba misliti kao o velikom adeptu'! Ovaj unaprijed zamišljeni stav bi izvrnuo naopako bilo kakvo znanje o pravoj prirodi Krista. A to ne bi bilo ništa nego unaprijed zamišljena predrasuda, premda razumljiva. Kako neće netko tko je zadobio najdublji, najintimniji odnos s Kristom postaviti nositelja Krist-bića u isti rang kao učitelja, adepta, ili Budu? Zašto ne bi? To nam mora izgledati sasvim shvatljivo. Možda bi takvoj osobi izgledalo kao omalovažavanje Isusa iz Nazareta ako tako ne bi napravili. Ali primjenjujući ovaj koncept na Isusa iz Nazareta odvedeni smo od usmjeravanja naše misli u skladu s činjenicama, barem koliko su te činjenice pronašle put do nas kroz tradiciju. Svatko tko bez predrasuda ispituje tradicionalne zapise — zanemarujući sva mišljenja ponuđena od crkvenih koncila i otaca i tako dalje — neće moći ne prepoznati jednu činjenicu: Isusa iz Nazareta ne može se nazvati adeptom.
Gdje u tradiciji nalazimo bilo što da nam omogućava da na Isusa iz Nazareta primijenimo koncept adepta kakvog imamo u teozofskom učenju? U prvim periodima kršćanstva jedna stvar je bila naglašena: da je Isus iz Nazareta bio čovjek poput drugih, nejak čovjek kao i bilo tko drugi. A oni koji podržavaju izreku, 'Isus je bio istinski čovjek' najbliže razumiju tko je bio onaj koji je došao u svijet. Tako ako obratimo odgovarajući pažnju na tradiciju, nikakva ideja 'adepta' tamo se neće naći. I ako se sjećate svega što je kazano na prošlim predavanjima u vezi razvoja Isusa od Nazareta — povijest Isus-djeteta u kojem je sve do dvanaeste godine živio Zaratustra, i povijest drugog Isus-djeteta u kojem je Zaratustra potom živio do njegovih tridesetih godina — zasigurno ćete reći: Ovdje imamo posla s posebnim čovjekom, čovjeka za čiju je egzistenciju povijest svijeta, evolucija svijeta, napravila najveće pripreme, očigledne iz činjenice da su formirana dva ljudska tijela, i u jednom od njih je sve do dvanaeste godine, a u drugom od dvanaeste do tridesete godine, boravila Zaratustra-osobnost.
Pošto su ova dva Isus-lika bile tako značajne osobnosti, Isus iz Nazareta naravno stoji visoko; ali ne na isti način kao i adept, jer adept ide stalno naprijed iz inkarnacije u inkarnaciju. A osim toga: u tridesetoj godini, kada je Krist-individualnost ušla u tijelo Isusa iz Nazareta, upravo taj Isus iz Nazareta napušta svoje tijelo, i od trenutka krštenja od Ivana — čak i ako sada ne govorimo o Kristu — moramo imati posla s ljudskim bićem koje mora biti označeno u istinskom smislu riječi kao 'samo čovjek', osim što je nositelj Krista. Ali moramo praviti razliku između nositelja Krista i samog Krista. Jednom kada je tijelo koje će biti nositelj Krista bilo napušteno od Zaratustra-individualnosti, tamo u njemu nije boravila nikakva ljudska individualnost koja je postigla nekakav posebno visoki stupanj razvoja. Stupanj razvoja pokazan od Isusa iz Nazareta izvirao je iz činjenice da je Zaratustra-individualnost boravila u njemu. Međutim, kao što znamo, ova ljudska priroda je bila napuštena od Zaratustra-individualnosti. Tako je bilo da je ta ljudska priroda, odmah nakon što je Krist-individualnost zaposjela, iznijela protiv Njega sve što inače izbija iz ljudske prirode — Iskušavača. Zato je Krist mogao proći kroz ekstreme očaja i tuge, kako nam je pokazano u događanjima na Maslinskoj gori.
Svatko tko iz izvještaja ispušta ove esencijalne točke ne može doći do pravog znanja o biću Krista. Nositelj Krista bio je istinski čovjek — ne adept. Prepoznavanje ove činjenice otvoriti će nam prvi letimičan pogled na cijelu prirodu događaja na Golgoti, događaja u Palestini. Ako bi na Krista Isusa gledali jednostavno kao na visokog adepta, trebali bi Ga smjestiti u liniju s drugim adept-prirodama. Neki ljudi bi nam možda mogli reći da to ne činimo jer od samog početka, zbog unaprijed zamišljenih ideja, želimo Krista Isusa smjestiti izvan svih drugih adepta, kao još višeg adepta. Oni koji bi to mogli kazati nisu svjesni onog što moramo dati kao rezultat okultnog istraživanja u naše vrijeme.
Ne radi se ni najmanje o tome da li bi prestiž ostalih adepta bio okrnjen. Unutar koncepcije svijeta uz koju se moramo držati u skladu s okultnim rezultatima sadašnjeg vremena, znamo jednako kao i drugi da je kao suvremenik Krista Isusa postojala još jedna značajna individualnost koju gledamo kao stvarnog adepta. I ukoliko ne idemo u egzaktne detalje, čak nam je teško iznutra razlikovati to ljudsko biće od Krista Isusa, jer on zaista nastupa sasvim poput Njega. Kada, na primjer, čujemo da je ovaj suvremenik Krista Isusa bio najavljen prije rođenja nebeskom vizijom, to nas podsjeća na najavu rođenja Isusa, kako je ispričano u evanđeljima. Kada čujemo da on nije označen samo kao ljudsko rođenje, već kao sin bogova, to nas opet podsjeća na početak evanđelja Mateja i Luke. Kada čujemo da je rođenje ove individualnosti njegovu majku iznenadilo, tako da je bila skrhana, podsjećani smo na rođenje Isusa od Nazareta, i na događaje u Betlehemu, kako je ispričano u evanđeljima. Kada čujemo da je individualnost odrasla i sve oko sebe iznenadila mudrim odgovorima na pitanja svećenika, to nas podsjeća na scene dvanaestogodišnjeg Isusa u hramu. Kada nam je kazano da je ta individualnost došla u Rim i tamo susrela pogrebnu povorku mlade djevojke, da je povorka zaustavljena i da je on probudio umrlu, podsjećani smo na buđenje iz umrlih u lukinom evanđelju. A ako želimo govoriti o čudima, zapisana su brojna čuda u vezi s ovom individualnošću, koja je bila suvremenik Krista Isusa. Zaista, sličnost ide toliko daleko da je rečeno da se nakon smrti pojavio ljudima, kao što se Krist Isus nakon Njegove smrti pojavio učenicima. I kada su sa kršćanske strane izneseni svi mogući razlozi bilo da se omalovaži to biće ili da se potpuno zaniječe njegovo povijesno postojanje, to nije ništa manje genijalno od onog što je rečeno protiv povijesne egzistencije samog Krista Isusa. Individualnost o kojoj se radi je Apolonije iz Tijane, i o njemu govorimo kao o zaista visokom adeptu.
Ako sada pitamo o esencijalnoj razlici između Krist Isus-događaja i Apolonije-događaja, mora nam biti jasno što je kod Apolonije-događaja bitna stvar.
Apolonije iz Tijane je individualnost koja je prošla kroz mnoge inkarnacije; za sebe je pridobio visoke snage i dosegnuo izvjesni klimaks u njegovoj inkarnaciji početkom naše ere. Stoga je pojedinac kojeg razmatramo on koji je živio u tijelu Apolonija iz Tijane i ovdje imao njegovo zemaljsko polje djelovanja. Mi se s njime bavimo. Sada znamo da ljudska individualnost ima udjela u izgradnji njegovog zemaljskog tijela. Stoga moramo reći: tijelo ove individualnosti je izgrađeno od njega do određene forme za vlastitu posebnu uporabu. To ne možemo reći za Krista Isusa. U tridesetoj godini Isusa od Nazareta Krist je došao u fizičko tijelo, etersko tijelo, i astralno tijelo Isusa; stoga nije On sam gradio to tijelo od djetinjstva. Odnos između Krist-individualnosti i tog tijela je sasvim različit od onog između Apolonije-individualnosti i njegovog tijela. Kada u duhu okrenemo pogled na Apolonija od Tijane, kažemo: 'To je stvar ove individualnosti, i njegova stvar se odigrava vani kao život Apolonija od Tijane'. Ako bi željeli predstaviti dijagramom tijek života kao što je ovaj, to bi mogli ovako:
Neka kontinuirana individualnost bude prikazana vodoravnom linijom; zatim imamo u (a) prvu inkarnaciju, u (b) život između smrti i novog rođenja, u (c) drugu inkarnaciju koju opet slijedi (d) život između smrti i novog rođenja, zatim treću inkarnaciju, (e) i tako dalje. Ono što prolazi kroz sve ove inkarnacije — ljudska individualnost — je kao nit ljudskog života, nezavisna o ovojima astralnog tijela, eterskog tijela i fizičkog tijela, i također, između smrti i novog rođenja, nezavisna o onim dijelovima eterskog tijela i astralnog tijela koji ostaju iza. Prema tome nit života je uvijek odvojena od vanjskog kozmosa.
Ako želimo predstaviti prirodu Krist-života, moramo je navrtati drugačije. Kada uzmemo u obzir prethodne inkarnacije Isusa od Nazareta, Krist-život se naravno odvija na određeni način. Ali kada crtamo životnu nit, moramo pokazati da u tridesetoj godini života Isusa od Nazareta individualnost napušta ovo tijelo, tako da od sada nadalje imamo samo ovoje fizičkog tijela, eterskog tijela i astralnog tijela.
Međutim, snage koje individualnost razvija, nisu u vanjskim ovojima. One leže u životnoj niti ega, koji ide iz inkarnacije u inkarnaciju. Tako snage koje su pripadale Zaratustra-individualnosti, i bile prisutne u tijelu Isusa iz Nazareta, pripremajući to tijelo, odlaze vani sa Zaratustra-individualnošću. Stoga su ovoji koji ostaju, normalni ljudski organizam, ni u kojem smislu organizam adepta, već organizam jednostavnog čovjeka, slabog čovjeka. I sada dolazi do objektivnog događaja: dok u drugim slučajevima životna nit jednostavno ide dalje, kao u (a) i (b), ona sada skreće po strani (c); jer je kroz krštenje u Jordanu od Ivana Krist-biće ušlo u trostruki organizam. U tom organizmu je Krist-biće živjelo od krštenja do trideset treće godine, sve do Događaja na Golgoti, kao što smo često opisivali.
Čija je stvar, dakle, život Krista Isusa od tridesete do trideset treće godine? To nije stvar individualnosti koja je prolazila iz inkarnacije u inkarnaciju, već one individualnosti koja je iz kozmosa ušla u tijelo Isusa iz Nazareta; to je stvar individualnosti, bića koje nikad prije nije bilo povezano sa Zemljom, koje se iz univerzuma povezalo s ljudskim tijelom. U ovom smislu događaji koji su se odvili između tridesete i trideset treće godine života Krista Isusa, između krštenja od Ivana i Misterija na Golgoti, oni su od božanskog bića, Krista, ne od čovjeka. Stoga taj događaj nije stvar Zemlje već nadosjetilnih svjetova, jer nemaju veze s čovjekom. Kao znak toga — da nema veze s čovjekom — ljudsko biće koje je boravilo u tom tijelu do tridesete godine napustilo ga je.
Ova događanja izvorno imaju veze s događajima koji su se dogodili prije nego je životna nit kao što je naša ljudska prešla u fizičku ljudsku organizaciju. Moramo se vratiti u drevno vrijeme Lemurije, u doba u kojem su se ljudski individualiteti, dolazeći iz nebeskih visina, po prvi puta inkarnirali u zemaljskim tijelima; natrag do događaja na koji nam je ukazano u Starom zavjetu kao Iskušenje preko zmije. Taj događaj je osobite vrste. Iz njegovog ishoda svi ljudi pate dok god su podložni inkarnaciji. Jer da se taj događaj nije dogodio, cjelokupna evolucija čovječanstva na Zemlji bi bila različita, i ljudi bi iz inkarnacije u inkarnaciju prelazili u savršenijim uvjetima. Kroz ovaj događaj, postali su više upetljani u materiju, alegorijski označeno kao 'Pad čovjeka'. Ali Pad je ono što je čovjeka prvo pozvalo u njegovu sadašnju individualnost; tako da, dok kao individualnost ide kroz inkarnaciju u inkarnaciju, on nije odgovoran za Pad. Znamo da su za Pad bili odgovorni luciferski duhovi. Stoga moramo reći da se prije nego je čovjek postao čovjek u zemaljskom smislu, tamo dogodio božanski, nadosjetilni događaj koji je na njega postavio dublju upetljanost u materiju. Kroz taj događaj čovjek je zaista stekao moć ljubavi i slobode, ali kroz taj događaj na njega je položeno nešto što nije mogao položiti sam na sebe vlastitom moći. To upetljavanje u materiju nije bio ljudski čin, već djelo bogova, koje se dogodilo prije nego su ljudi mogli surađivati u njihovoj vlastitoj sudbini. To je nešto što su više snage progresivne evolucije uredile s luciferskim snagama. Morati ćemo ući u sve ove događaje i točnije ih okarakterizirati. Danas ćemo pred naše umove postaviti samo glavne točke.
Onom što se tada dogodilo potrebna je protuteža. Pred-ljudski događaj — Pad čovjeka — treba protutežu, ali to opet nije stvar ljudskih bića, već bogova među sobom. I vidjeti ćemo da je ovo djelo moralo imati svoj kurs onoliko duboko u materiji koliko se i prvo djelo moralo dogoditi iznad nje. Bog je morao onoliko duboko sići u materiju koliko je dopustio i čovjeku da u nju uroni.
Neka ova činjenica djeluje na vas s njenom punom težinom; tada ćete shvatiti da je ova inkarnacija Krista u Isusu iz Nazareta bila nešto što se ticalo Samog Krista. A kakvu ulogu je čovjek pozvan da uzme u tome? Najprije, kao promatrač, da vidi kako Bog kompenzira Pad, kako On izvršava kompenzacijsko djelo. Ne bi bilo moguće to napraviti unutar osobnosti adepta, jer adept je onaj koji vlastitim naporima radi na svom izlasku iz Pada. To je bilo moguće samo u osobnosti koja je bila istinski čovjek — koja, kao čovjek, ne nadmašuje drugog čovjeka. Ta osobnost ih je nadmašivala prije nego je imao dob od trideset godina — ali više ne. Kroz ono što se tada odvilo, izvršen je božanski događaj u evoluciji čovječanstva, baš kao što je to bilo napravljeno na početku ljudske evolucije u dobu Lemurije. I ljudi su sudjelovali u poslu koji se odvijao među bogovima; ljudi su mogli gledati na to, jer su bogovi morali koristiti svijet fizičkog plana da bi se njihov posao izvršio do kraja. Stoga je mnogo bolje reći: 'Krist je bogovima ponudio ispaštanje koje je mogao ponuditi samo u fizičkom ljudskom tijelu', nego koristiti bilo koji drugi oblik riječi. Čovjek je bio promatrač božanskog događaja.
Kroz to ispaštanje nešto se dogodilo za ljudsku prirodu. Ljudi su to jednostavno doživjeli tijekom njihova razvoja. Time je treći put bio otvoren, osim ona dva već naznačena.
Ljudi koji su duboko ušli u prirodu kršćanstva često su ukazivali na ova tri puta. Od velikog broja onih koje bi se moglo imenovati spomenuti ću samo dva koja su dala eminentna svjedočenja činjenice da Krist — koji će od dvadesetog stoljeća nadalje biti viđen kroz više razvijene sposobnosti — može biti prepoznat, osjećan, doživljen, kroz osjećaje koji u istom obliku nisu mogli biti mogući prije Događaja na Golgoti.
Postoji, na primjer, čovjek na koga se s njegovim cjelokupnim kalupom uma može gledati kao na oštrog oponenta onog što smo okarakterizirali kao jezuitizam: Blaise Pascal, velika figura u duhovnoj povijesti, ističe se kao onaj koji je ostavio po strani sve što se pojavilo na štetu starih crkava, ali također nije apsorbirao ništa od modernog racionalizma. Kao i uvijek s velikim umovima, zaista je ostao usamljen s njegovim mislima. Ali koja je temeljna osobina njegova mišljenja na početku modernog perioda? Kada pogledamo na stvar iz spisa koje je ostavio, posebno iz nadahnutih Pensées — knjige dostupne svima — kako je percipirao i osjećao što bi čovjek trebao postati da se Krist-događaj nije dogodio u svijetu.
U skrovitosti njegove duše, Pascal je sebi postavio pitanje: Što bi bilo od čovjeka da Krist nije ušao u ljudsku evoluciju? I odgovorio je: Možemo osjetiti da se u duši čovjek susreće s dvije opasnosti. Jedna opasnost je da prepozna Boga kao identičnog s vlastitim bićem: spoznaja Boga u spoznaji čovjeka. Gdje ovo vodi? Kada dođe do toga da čovjek sebe prepozna kao Boga, to vodi u ponos, oholost, aroganciju; i čovjek uništava svoje najbolje snage jer ih otvrdnjuje u oholost i ponos. To je znanje o Bogu koje će uvijek biti moguće, čak i da Krist nije došao, čak i da Krist-događaj nije radio kao impuls u srcima svih ljudi. Ljudska bića bi uvijek bila u stanju prepoznati Boga, ali bi kroz tu svjesnost postala ponosna u vlastitim grudima. Ili bi mogla postojati ljudska bića koja se skrivaju od spoznaje Boga, koja ne žele ništa znati o Bogu. Njihovo gledanje pada na nečem drugom; pada na ljudsku bespomoćnost, na ljudsku bijedu, i tada nužno slijedi ljudski očaj. To bi bila druga opasnost, opasnost onih koji su odbacili spoznaju Boga.
Samo ova dva puta, kaže Pascal, su moguća: ponos i arogancija, ili očaj. Zatim je u ljudsku evoluciju ušao Krist-događaj, i radio tako da je svaki čovjek primio snagu koja mu ne samo omogućuje da doživi Boga, već upravo Boga koji je postao sličan čovjeku, koji je živio s ljudima. To je jedini lijek za ponos: kada skrenemo pogled na Boga koji se poklonio križu; kada duša gleda Krista kako se poklanja smrti na križu. A to je, također, jedini lijek i za očaj. Jer ovo nije poniznost koja čovjeka čini slabim, već poniznost koja daje snagu iscjeljenja koja nadmašuje očaj. Kao posrednik između ponosa i očaja, u ljudskoj duši sviće Pomagač, Spasitelj, kako ga je Pascal shvatio. To može osjetiti svaki čovjek, čak i bez vidovitosti. To je priprema za Krista koji će od dvadesetog stoljeća nadalje biti vidljiv svim ljudima; koji će se kao Iscjelitelj za ponos i očaj pojaviti u svim ljudskim grudima, ali se ranije nije mogao osjetiti na isti način.
Drugi svjedok kojeg bi pozvao iz duge linije ljudi koji imaju ovaj osjećaj, osjećaj koji svaki kršćanin može učiniti vlastitim, već je spominjan u vezi drugih stvari, Vladimir Solovjev. Solovjev također ukazuje na dvije snage u ljudskoj prirodi, između kojih osobno Krist mora stajati kao posrednik. Postoji dualnost, kaže on, za kojom ljudska duša čezne: besmrtnost, i mudrost ili moralno savršenstvo; ali nijedno od toga ne pripada ljudskoj prirodi od početka. Ljudska priroda dijeli osobine svih priroda, a priroda ne vodi do besmrtnosti, već do smrti. U divnim meditacijama ovaj veliki mislilac modernih vremena razrađuje kako vanjska znanost pokazuje da se smrt širi nad svime. Ako pogledamo vanjsku prirodu, naša spoznaja odgovara, 'Smrt jest!' Ali u nama živi čežnja za besmrtnošću. Zašto? Zbog naše težnje za savršenošću. Trebamo samo zaviriti u ljudsku dušu da bi vidjeli da u nama živi težnja za savršenošću. Zaista jednako, kaže Solovjev, kao što je crvena ruža obdarena crvenom bojom, jednako je istinski ljudska duša obdarena težnjom za savršenošću. Ali stremiti za savršenstvom bez čežnje za besmrtnošću, nastavlja on, to je negirati egzistenciju. Bilo bi besmisleno kada bi duša završila sa smrću, kao što sva prirodna bića završavaju. Ipak sva prirodna egzistencija nam govori, 'Smrt jest'! Stoga ljudska duša ima potrebu ići izvan prirodne egzistencije i odgovor tražiti drugdje.
Krećući od ove misli, Solovjev kaže: Pogledajte prirodne znanstvenike, koji odgovor oni daju kada žele doći do veze ljudske duše s prirodom? Mehanički prirodni poredak, prevladava, čovjek je dio njega. A što filozofi odgovaraju? Da duhovno, što znači prazan svijet apstraktnih misli koji prožima sve činjenice prirode, treba prepoznati filozofijski. Nijedna od ovih izjava nije odgovor čovjeku koji je svjestan sebe, i pitanje postavlja iz vlastite svijesti, 'Što je savršenstvo'? Ako je svjestan da ima žudnju za savršenstvom, žudnju za život istine, ako pita kakva moć može zadovoljiti tu žudnju, tu se za njega otvara perspektiva u oblast, oblast Milosti preko i iznad prirode, koja u početku pred duhom stoji kao zagonetka; i dok se odgovor na to ne bude mogao pronaći, duša je ograničena sebe gledati kao neistinu. Nikakva filozofija, ni prirodna znanost, oblast Milosti ne mogu povezati s egzistencijom, jer prirodne sile rade mehanički, a misaone snage su samo misaona stvarnost. Ali što je to što može, s punom stvarnošću, ujediniti dušu s prirodom? On koji je Krist osobno radeći u svijetu. I samo živući Krist, ne onaj koji je samo mišljen, može dati odgovor. Sve što radi samo u duši, ostavlja dušu samu, jer duša ne može sama iz sebe roditi kraljevstvo Milosti. Ono što nadmašuje prirodu, koje kao i sama priroda stoji tamo kao stvarna činjenica, osobni povijesni Krist — On je taj koji daje ne intelektualni odgovor već stvarni odgovor.
I sada Solovjev dolazi do najpotpunijeg, najviše potpuno duhovnog odgovora koji se može dati krajem perioda koji sada završava, prije nego se vrata otvore onome što vam je toliko često bilo nagoviješteno: viziji Krista koja će započeti u dvadesetom stoljeću. U svjetlu ovih činjenica, svijesti koju su Pascal i Solovjev tako nezaboravno opisali može se dati ime: to možemo zvati Vjera. Tako je, također, to bilo nazvano i od ostalih.
S konceptom vjere možemo iz dva smjera doći u čudan konflikt u vezi ljudske duše. Idite kroz evoluciju koncepta vjere i pogledajte što su kritičari rekli o tome. Danas su ljudi toliko napredni da oni kažu da vjera mora biti vođena znanjem, i vjeru koju ne podupire znanje treba ostaviti po strani. Vjera mora biti svrgnuta, takoreći, i zamijenjena znanjem. U Srednjem vijeku stvari viših svjetova bile su shvaćane vjerom, i držalo se da je vjera opravdana sama po sebi.
Temeljni princip protestantizma je, također, da na vjeru, pored znanja, treba gledati kao na opravdanu. Vjera je nešto što dolazi od ljudske duše, i pored nje je znanje koje bi trebalo biti zajedničko svima. Zanimljivo je vidjeti kako Kant, kojeg mnogi gledaju kao velikog filozofa, ne stiže dalje od ovog koncepta vjere. Njegova ideja je da ono što čovjek postići u vezi stvari kao što je Bog, besmrtnost i tako dalje, treba zračiti iz sasvim drugih oblasti, ali samo kroz moralnu vjeru, ne kroz znanje.
Najviši razvoj koncepta vjere dolazi sa Solovjevim, koji stoji pred zatvorenim vratima kao najznačajniji mislilac njegova vremena, već pokazujući na moderni svijet. Jer Solovjev poznaje vjeru sasvim drugačije od svih njenih prethodnih koncepata. Kamo je prevladavajući koncept vjere vodio čovječanstvo? Doveo je čovječanstvo do estetskog, materijalističkog zahtjeva za pukim znanjem o vanjskom svijetu, na liniji s luteranskim i kantovskim idejama, ili u smislu monističke filozofije devetnaestog stoljeća; do zahtjeva za znanjem koje se znanjem razmeće, i vjeru gleda kao nešto što je duša uokvirila za sebe iz njene nužne slabosti sve do određenog vremena u prošlosti. Koncept vjere je konačno došao do toga, jer je vjera gledana kao čisto subjektivna. U prethodnim stoljećima vjera je bila zahtijevana kao nužnost. U devetnaestom stoljeću vjera je napadnuta jer se nalazi u opoziciji prema univerzalno valjanom znanju koje bi trebalo potjecati iz ljudske duše.
I zatim dolazi filozof koji prepoznaje i visoko cijeni koncept vjere da bi stekao odnos s Kristom koji ranije nije bio moguć. On tu vjeru vidi, utoliko što je povezana s Kristom, kao čin nužnosti, unutarnje dužnosti.
Jer za Solovjeva pitanje nije, 'vjerovati ili ne vjerovati'; vjera je za njega nužna sama po sebi. Njegovo gledanje je da imamo dužnost vjerovati u Krista, jer inače se paraliziramo i dajemo lažnost našoj egzistenciji. Kao što se kristalna forma javlja u mineralnoj supstanci, tako se i vjera javlja u ljudskoj duši kao nešto samo po sebi prirodno. Stoga duša mora reći: 'Ako prepoznam istinu, a ne laž o sebi, tada u vlastitoj duši moram uvidjeti vjeru. Vjera je postavljena mi dužnost, ali ja ne mogu drugačije nego do nje doći nego kroz vlastiti slobodni čin'. I u tome Solovjev vidi karakterističan znak Krist-djela, da je vjera oboje, nužnost i u isto vrijeme moralno slobodan čin. To je kao da je duši kazano: Ne možeš ništa drugo. Ako se ne želiš ugasiti u sebi, moraš za sebe steći vjeru; ali to mora biti tvoj vlastiti slobodni čin! I, kao i Pascal, Solovjev ono što duša doživljava dovodi, da ne bi osjećala sebe kao laž, u vezu s povijesnim Kristom Isusom kako ulazi u ljudsku evoluciju kroz događaje u Palestini. Zbog toga, Solovjev kaže: Da Krist nije ušao u ljudsku evoluciju, tako da o Njemu treba misliti kao o povijesnom Kristu; Da nije doveo do toga da duša percipira iznutra slobodan čin onoliko koliko i opravdanu nužnost vjere, ljudska duša u naša post-kršćanska vremena osjećala bi se primorana ugasiti sebe i reći, ne 'Ja jesam', već 'Ja nisam'. To bi, prema ovom filozofu, bio tijek evolucije u post-kršćanska vremena: unutarnja svijest bi prožela ljudsku dušu s 'Ja nisam'. (Carlyle-ov čuveni izvještaj u Sartor Resartus, knjiga II, poglavlje VII, o njegovom susretanju s odbijanjem 'vječnog ne'.) Čim se duša povlači do točke da sebi pripisuje stvarnu egzistenciju, ne može drugačije nego se okrenuti natrag povijesnom Kristu Isusu.
Ovdje imamo, također i za egzoternu misao, korak naprijed na putu vjere u utemeljivanju trećeg puta. Preko poruke evanđelja, osoba koja ne može gledati u duhovni svijet može doći do prepoznavanja Krista. Kroz ono što mu može priopćiti svijest vidovnjaka, slično može doći do prepoznavanja Krista. Ali također postoji treći put, put samospoznaje, i kao što su svjedoci navodili, zajedno s tisućama i tisućama drugih ljudskih bića, i mogu potvrditi iz njihova vlastita iskustva, on vodi do prepoznavanja da je samospoznaja u post-kršćansko vrijeme nemoguća bez da se smjesti Krista Isusa do čovjeka i odgovarajućeg prepoznavanja da ili duša mora zanijekati sebe, ili, ako želi sebe potvrditi, u isto vrijeme mora potvrditi Krista Isusa.
Zašto to nije bilo tako u pretkršćanska vremena biti će pokazano sljedećih nekoliko dana.