.- 4. Četvrto predavanje, Karlsruhe, 8 listopada 1911
Tri načina doživljavanja Krist-impulsa, podsjećanje. Od dvadesetog stoljeća nadalje vjera će biti zamijenjena, za sve veći broj osoba, izravnom vizijom Krista. Povijesno kršćanstvo i Krist-događaj. Pogledi Justina mučenika i Augustina. Učinak Djela na Golgoti na atmosferu Zemlje. Duboko strahopoštovanje ranih kršćanskih pisaca. Strpljenje i poniznost moraju karakterizirati stav tragaoca za duhovnom istinom. Važnost nove revizije evanđelja, ispravljenih preko čitanja Akaša zapisa. Primjeri pogreški u autoriziranim prijevodima; Jeronim i Matejevo evanđelje; posljedično nerazumijevanje principa Krista Isusa.
Možda možemo sumirati rezultat zadnjeg predavanja na ovaj način. Od Misterija na Golgoti do dolaska epohe na čijim vratima mi sada stojimo, čovjek je raznim egzoternim sredstvima mogao dostići doživljaj Krist-impulsa — doživljaj koji prethodi bilo kakvoj konkretnoj inicijaciji. Jedan od tih egzoternih putova je kroz evanđelja, kroz Novi zavjet. Sadržaj evanđelja, kada je on primljen u duše i dozvoli mu se da djeluju na nas, može zapravo za svakog od nas dovesti do unutarnjeg doživljaja, i taj unutarnji doživljaj bi zaista mogli nazvati Krist-doživljaj. Drugi način za egzoterika opisan je kao prihvaćanje onog što ezoterik — onaj koji je u izvjesnom smislu bio iniciran — može objaviti iz duhovnih svjetova. Na ovaj način je također i čovjek koji je još stajao pred vratima inicijacije mogao doći do Krist-događaja, ne kroz tradicionalna evanđelja, već kroz kontinuirana otkrivenja iz duhovnih svjetova.
Jučer smo, također, govorili o trećem putu, onom od unutarnjeg produbljivanja srca i duše, i ukazali smo na to da se ovaj put mora u duši javiti iz osjećaja; ali s uvjetom da ako čovjek u sebi osjeća samo božansku iskru, može biti vođen do ponosa i arogancije. S druge strane, ako nije svjestan njegove povezanosti s božanskim, može vidi odveden u očaj. Vidjeli smo kako u stvari njihanje između očaja s jedne strane, i ponosa i arogancije s druge, ako u isto vrijeme čovjek fokusira pogled na događaje u Palestini, može voditi do rođenja Krist-događaja u njemu.
Zatim je ukazano da će se unutar sljedećih 3000 godina, počevši od naše vlastite epohe, sve u vezi evolucije čovječanstva promijeniti. Također smo ukazali na značajan događaj koji slijedi iz Misterija na Golgoti, ali vidjeti će se samo u nadosjetilnim svjetovima. Ukazali smo da će se sposobnosti ljudskih bića unaprijediti, i da će, od naše vlastite epohe nadalje, dovoljno velik broj osoba postati sposobni da gledaju na Krista. Ono što je do sada imalo opravdano mjesto u svijetu kao što je vjera biti će zamijenjeno onim što bi mogli nazvati vizija Krista.
Sada će naš zadatak biti dalje pokazati kako se iz uobičajenog načina doživljavanja Krista, kao iskustva srca, sasvim prirodno otvara put do onog što bi mogli nazvati kršćanska inicijacija. U sljedećih par dana egzaktnije ćemo govoriti o postupnom razvijanju kršćanske inicijacije i također ćemo trebati pobliže okarakterizirati prirodu Krist-događaja. Tako bi slika kršćanske inicijacije, i Krist-događaja, od krštenja od Ivana do završetka s Misterijem na Golgoti, trebala doći pred naše duše.
Ako imate na umu ovaj sažetak, moglo bi se pojaviti sljedeće sasvim opravdano pitanje. Kakav je odnos između vanjskog kršćanstva, kršćanske evolucije, onako kako se javlja u povijesti svijeta, i samog Krist-događaja? Za svakog tko svjesno stoji u sadašnjosti, tko nije prošao posebno duševno mistično iskustvo, ili možda ima pripremne etape ezoterizma iza sebe, mora izgledati čudno da u svakom ljudskom biću sasvim određena vrsta duševnog iskustva bude zavisna o povijesnoj činjenici — događajima u Palestini, na Golgoti — i da prije za te ljudske duše nije bilo moguće nešto što kasnije, kroz te događaje, postaje moguće, naime unutarnji Krist-doživljaj.
Vođe prvih kršćana, i također i prvi kršćani općenito, imali su vrlo jasnu svijest o ovim činjenicama, i kao pripremu za dolazeće dane dobro bi bilo malo razmotriti kako su te stvari izgledale njihovim umovima.
Lako se može povjerovati — a kasnije se to vjerovanje sve više okrenulo u ortodoksno, vrlo jednostrano gledanje — da su ljudska bića pretkršćanskih vremena bila radikalno različita od onih u post-kršćanskom periodu. Da je to gledanje jednostrano možete shvatit iz riječi Augustina: 'Ono što danas zovemo kršćanska religija već je postojalo među drevnima, a nije nedostajalo ni u najranijim danima ljudske rase. Kada se Krist pojavio u tijelu, prava religija, koja je već postojala, primila je ime kršćanstvo'. U vrijeme Augustina bilo je dobro poznato da nije bilo toliko radikalne razlike između pretkršćanskih i post-kršćanskih vremena kao što je držalo pravoslavlje.
Justin mučenik, također, daje sasvim osobite izjave u njegovim spisima. Justin, koji je priznat od crkve kao jedan od očeva i mučenika, proširuje odnos prema Sokratu i Heraklitu na Krista. S određenom jednostavnom jasnoćom u Kristu vidi ono što smo mi jučer naveli u odnosu Krista prema Isusu iz Nazareta, i u skladu s time razrađuje svoju ideju o Krist-biću. U njegovoj Apologiji kaže, u kontekstu svog vremena, nešto što mi danas možemo ponoviti istim riječima: Krist, ili Logos, bio je utjelovljen u čovjeku, Isusu od Nazareta. Justin potom pita: Da li je Logos bio prisutan u eminentnim osobama pretkršćanskih vremena? Da li je čovjeku u pretkršćanska vremena Logos bio sasvim nepoznat? Na ovo pitanje Justin mučenik odgovara Ne. Sokrat i Heraklit su bili također ljudi u kojima je Logos živio. Oni Logos nisu imali potpuno; ali kroz Krist-događaj za čovjeka je postalo moguće da iznutra doživi Logos u njegovom izvornom obliku.
Iz ovakvog pasusa priznatog oca crkve možemo zaključiti, najprije, da su rani kršćani bili upoznati s nečim što je, kao što kaže Augustin, 'uvijek tamo', ušlo u evoluciju Zemlje u poboljšanom obliku kroz Misterij na Golgoti. Drugo, iz najranijih kršćanskih stoljeća imamo odgovor na pitanje koje smo mi sami danas postavili. Ljudi kao što je Justin mučenik još su bili blizu Događaju na Golgoti, i znali su mnogo više nego mi možemo o prirodi onih koji su bili samo par stoljeća udaljeni od njih, kao što su bili Heraklit i Sokrat. Justin je držao da u vrijeme Sokrata, premda je tako eminentan čovjek mogao u sebi doživjeti Logos, da ga nije mogao doživjeti potpuno u njegovom najintenzivnijem obliku. I to je važno. Kao svjedočanstvo iz ranih vremena ono ukazuje — ako skrenemo pogled od događaja na Golgoti — kako se osjećalo da je između stoljeća prije i poslije Krista bilo nešto čime bi se pretkršćanske ljude moglo razlikovati od post-kršćanskih. Može se pokazati iz brojnih drugih povijesnih primjera da su ljudi u ranijim stoljećima svjesno rekli, 'Ljudska priroda je zaista promijenjena; stekla je još jednu kvalitetu'. Netko tko živi u trećem stoljeću nakon Krista, gledajući natrag na ljude koji su živjeli u trećem stoljeću prije Krista, mogao bi reći da premda su na svoj način mogli duboko prodrijeti u tajne egzistencije, da se ipak nešto što se moglo dogoditi u ljudima koji žive nakon vremena Krista nije moglo dogoditi ranije. Poruka Ivana Krstitelja, 'Promijenite svoj pogled na svijet, vašu ideju o svijetu, jer su vremena postala drugačija nego su to bila' — poruka potvrđena od tajne znanosti — nastavila se snažno i intenzivno osjećati.
Treba sasvim jasno shvatiti da ako želimo razumjeti ljudsku evoluciju, moramo odustati od pogrešne ideje da je čovjek uvijek bio onakav kakav je danas. Jer — na stranu s činjenicom da se na Zapadu nikakvo značenje nije moglo pridodati ideji reinkarnacije — tradicija i tajna znanost se slažu pokazujući da su u ranim vremenima ljudska bića posjedovala nešto što sada postoji samo u podsvijesti, naime izvjesnu moć vidovitosti, da su kasnije sišla sa visina vidovitosti, i da najniža točka u toj silaznoj evoluciji, kada se razvijaju one snage koje zatamnjuju stare vidovite snage, leži u vremenu Misterija na Golgoti.
Znamo da u materijalnoj sferi na veliku količinu tekućine može utjecati infuzija vrlo male količine dane supstance. Ako kap neke supstance stavite u pogodnu tekućinu, ona se širi kroz tekućinu i boja je cijelu. U materijalnoj sferi, svatko ovo razumije. Ali nemoguće je razumjeti duhovni život ako se ovaj princip nije shvatilo u duhovnom smislu. Naša Zemlja nije samo materijalno tijelo koje vidimo našim očima; ona ima duhovni omotač. Kao što i mi sami imamo etersko tijelo i astralno tijelo, tako i Zemlja ima takva viša tijela. I baš kao što se mala količina supstance širi kroz tekućinu, tako se i ono što duhovno izbija iz Čina na Golgoti širi duhovnom atmosferom Zemlje, prožima je, i još je tamo. Nešto novo je time pruženo našoj Zemlji. I pošto nije da duše samo žive svuda zatvorene u materiju, već su kao kapi u moru zemaljsko-duhovnog, tako su i ljudska bića ugrađena u duhovnu atmosferu naše Zemlje, koja je prožeta Krist-impulsom. Nije bilo tako prije Misterija na Golgoti, i on označava veliku razliku između pretkršćanskog i post-kršćanskog života. Ako osoba ne može zamisliti da se takva stvar događa u duhovnom životu, nije još dovoljno napredovala da kršćanstvo istinski dokuči kao mističnu činjenicu, čije puno značenje može biti prepoznano i potvrđeno samo u duhovnom svijetu.
Svatko tko pogleda natrag na neukusne svađe u vezi bića i osobnosti Isusa iz Nazareta, i bića i individualnosti Krista, svuda će u gnostičkim i mističnim gledanjima ranih kršćanskih stoljeća moći osjetiti da su najnapredniji od onih koji su se brinuli za širenje kršćanstva stajali s dubokim strahopoštovanjem pred ovom mističnom činjenicom. Čak iako su riječi i fraze kršćanskih učitelja često teško razumljive, jasno vidimo da ti učitelji stoje s dubokim strahopoštovanjem pred svime što se za evoluciju svijeta zbilo kroz kršćanstvo. Uvijek iznova oni objavljuju da nemoćno ljudsko razumijevanje, i slaba snaga ljudskih osjećaja i percepcije, nisu adekvatni da istinski izraze neizmjeran značaj i dubinu svega što se dogodilo kroz Misterij na Golgoti. Bespomoćnost da se nađe pravi izraz za najveće istine koje čovjek mora pipati — to je nešto što prolazi kao magični dah kroz prva kršćanska učenja. Čitanje ovakvih spisa dobra je lekcija za bilo koga, čak i u naše vrijeme. Time možemo naučiti uporabljati izvjesnu skromnost s obzirom na najviše istine. Ako imamo nužnu poniznost i skromnost prema stvarima koje je daleko lakše prepoznati na vratima nove kršćanske epohe nego je to bilo u prvim kršćanskim stoljećima, možemo reći: Zasigurno je sada moguće znati više nego se moglo znati onda, ali nitko tko se poduhvati govoriti o misterijima kršćanstva ne bi trebao ostati nesvjestan činjenice da će ono što danas možemo reći o najdubljim istinama ljudske evolucije biti u relativno kratkom vremenu opet nesavršeno. I pošto postupno želimo doći do dublje karakterizacije kršćanstva, posebnu pažnju u ovom trenutku moramo obratiti na unutarnji stav osobe prema duhovnom svijetu, ako prihvaća ili želi okolo širiti istine koje od devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća mogu strujati u nas.
Prema tome, čak i ako mi mnogo ne spominjemo koncept Milosti, moramo ga mnogo koristiti u praksi. Svaki okultist danas jasno shvaća da ovaj koncept milosti mora pripadati njegovoj unutarnjoj praksi života u sasvim posebnom stupnju. Što to znači?
To znači da se danas mogu napraviti istraživanja u vezi najdubljih istina kršćanstva, sasvim nezavisno od evanđelja i bilo koje tradicije. Sve, međutim, što je povezano s izvjesnom žeđi za znanjem, sa strašću da se stekne što je brže moguće određeni broj ideja, voditi će, ako ne u potpunu grešku, onda sasvim sigurno do izobličenja istine. Svatko tko kaže da pošto je okultno pripremljen, mora dati objašnjenje, na primjer na poslanice Pavla ili evanđelje Mateja, pokazujući kako njihov sadržaj treba razumjeti — svatko tko se poduhvati toga i vjeruje da to može napraviti unutar određenog vremena sasvim sigurno obmanjuje sebe. Na ljudski način možemo ići duboko u te dokumente, ali sve što se o njima može znati ne može se obznaniti danas. Jer postoji zlatna izreka koja se odnosi upravo na okultnog istraživača: 'Imaj strpljenja i čekaj, sve dok više ne želiš dohvatiti plodove vlastitim naporima, već dok oni ne dođu k tebi'.
Mnoga osoba može pristupiti Pavlovim poslanicama osjećajući se spremna razumjeti ovo ili ono, jer u duhovnom svijetu udovoljava njegovim otvorenim očima. Ako bi u isto vrijeme želio razumjeti drugi pasus, možda sasvim blizu tog istog, možda to ne bi mogao. Suzbijanje ove žeđi za znanjem danas je neophodno. Radije treba sebi reći: 'Milost me dovela do izvjesnog broja istina. Strpljivo ću čekati dok još istina ne bude teklo k meni'. Danas zaista postoji veća potreba za određenim pasivnim stavom prema tim istinama nego je možda postojala prije dvadeset godina. Ovaj stav je neophodan jer naši umovi moraju najprije potpuno sazreti da bi istinama dozvolili da uđu u nas u njihovom pravom obliku. Ovo je praktična lekcija u vezi istraživanja duhovnih svjetova, posebno u njihovom odnosu prema Krist-događaju. U osnovi je pogrešno kada ljudi misle da mogu dohvatiti ono što bi trebalo strujati prema njima na određeni pasivni način. Jer moramo biti svjesni da možemo biti ono što bi trebali jedino ukoliko smo od duhovnih snaga procijenjeni vrijednima da budemo ovo ili ono. I sve što možemo napraviti putem meditacije, kontemplacije, i tako dalje, napravljeno je zaista samo da nam otvori oči, ne da bi zgrabili istine, već da pustimo da nam one dođu, jer ne smijemo trčati za njima.
Oni koji su kroz ovu unutarnju pasivnost razvili osjećaje svesrdne posvećenosti u opisanom smislu — a ni s kojim drugim osjećajima ne može se ući u duhovni svijet — spremni su shvatiti činjenicu koju smo smjestili u prvi plan naše teme danas: činjenicu da je nešto poput kapi duhovne supstance teklo od Djela na Golgoti. U naše vrijeme duše su zrele za to razumijevanje. Ako ne bi bile nedostajale bi nam mnoge stvari koje je iznjedrio naše moderno razdoblje. Trebam spomenuti samo jedan primjer: da duša Richarda Wagnera nije sazrijevala na određeni pasivni način, da u vezi Misterija na Golgoti on nije u određenom smislu naslutio struju onoga što je kap po kap došlo u duhovnu atmosferu zemaljskog čovječanstva, ne bismo mogli imati njegovog Parsifala. To možemo raspoznati u pasusu gdje upućuje na značaj Krvi Krista. U naše doba možemo naći mnogo takvih umova koji pokazuju kako je duhovna supstanca koja lebdi u atmosferi uhvaćena od duša u koje prodire.
Znanost duha je ovdje jer sada mnogo više duša ima sposobnost da mogu, bez da to shvaćaju, iz duhovnog svijeta sakupiti utjecaje gore opisane; ali njihove teškoće bi trebale biti olakšane s razumijevanjem duhovnog svijeta. U stvari, nitko čije je srce nezrelo ne ulazi u znanost duha; nitko tko nema više ili manje iskrenu čežnju da zna nešto od ovoga što je upravo spominjano. Zaista može biti da su neki u naš Pokret natjerani radoznalošću ili slično, ali oni koji dolaze s uspravnim srcima osjećaju težnju da mogu otvoriti njihove duše prema onome što se sprema za buduću epohu ljudske evolucije koja počinje u naše vrijeme. Ljudi trebaju znanost duha jer njihove duše postaju drugačije od onog što su bile prije kratkog vremena. Baš kao što su duše pretrpjele veliku promjenu tijekom perioda u koji je pao Događaj na Golgoti, tako će opet doživjeti veliku promjenu u ovom tisućljeću i onima koja slijede. Dizanje našeg pokreta povezano je s činjenicom da duše, čak i ako nisu jasno toga svjesne, imaju nejasan osjećaj da se nešto takvog događa u naše vrijeme.
Iz tog razloga postalo je nužno, na osnovu antropozofskog razvoja, da s određenim objašnjenjima o temeljima evanđelja treba započeti. I ako možete sebe uvjeriti kroz iskreni unutarnji osjećaj da postoji nešto istinito u Krist-događaju, kao što je opisano na zadnjem predavanju, vidjeti ćete da možete razumjeti što se dogodilo kao u slučaju objašnjenja evanđelja. Shvatiti ćete da se antropozofska interpretacija evanđelja radikalno razlikuje od svih prethodnih interpretacija. Svatko tko uzme naše tiskane cikluse predavanja o evanđeljima, ili ih se sjeća, vidjeti će da se svugdje vraćalo na prava značenja, koja se više ne mogu pronaći jednostavno čitajući današnje tekstove evanđelja. Iz postojećih prijevoda, u stvari, više ne možemo doći do onoga na što evanđelja žele ukazati. U izvjesnoj mjeri, onakva kakva danas postoje, nisu više potpuno upotrebljiva. Što je, dakle, učinjeno prema dostizanju objašnjenja Krist-događaja, i što treba napraviti?
Za one koji razumijevanju Krist-događaja pristupaju putem znanosti duha, mota biti jasno da su ta evanđelja napisana od ljudi koji su na Krist-događaj mogli gledati duhovno s duhovnim očima. Stoga nisu željeli pisati vanjsku biografiju, već su slijedili stare inicijacijske spise. (Ova veza je detaljnije pokazana u mojoj knjizi, Kršćanstvo kao mistična činjenica.) Oni su držali da se ono što se događalo u dubinama misterija, kod Krist-događaja, pojavilo na polju povijesti preko božanskog uređenja ljudske evolucije. Ono što se kandidatima za inicijaciju događalo u manjoj mjeri unutar misterija izvršeno je od Bića kojeg nazivamo Krist na velikoj pozornici povijesti svijeta, bez pripreme koja je za ljudska bića bila nužna, i bez izdvojenosti misterija. Ono što je ranije viđeno samo od učenika u misterijima, u njihovom najdubljem svetištu, odigralo se pred očima sviju. To je opet nešto za što su prvi kršćanski učitelji imali duboko strahopoštovanje. Kada su razmatrali ono što bi evanđelja trebala biti, kod izvornih kršćanskih učitelja se pojavio osjećaj njihove vlastite nedostojnosti, njihove nesposobnosti da dokuče pravu jezgru i značenje evanđelja.
Ova činjenica je uzrok nečeg drugog povezanog s nužnošću interpretacije evanđelja kako mi danas radimo u našem Pokretu. Ako ste slijedili ovdje dana objašnjenja evanđelja, primijetiti ćete da tradicionalne knjige evanđelja nisu, u prvom redu, uzete kao osnova, jer ono što one kažu gledano je kao nešto potpuno nepouzdano. Umjesto toga, preko čitanja Akaša zapisa, vraćeni smo natrag do duhovnih spisa kako su objavljeni od onih koji i sami mogu čitati duhovno. Samo kada je u objašnjavanju napravljena referenca na neki pasus uzimamo u obzir rečenicu onako kako stoji u tiskanim knjigama. Tada ispitujemo da li, ili u kojoj mjeri, se slaže s oblikom koji se može obnoviti iz Akaša zapisa. Evanđelja Mateja, Marka, i Luke moraju biti rekonstruirana na ovaj način iz Akaša zapisa. Samo usporedba tradicije s originalnim oblikom može pokazati kako se ovaj ili onaj pasus mora čitati. Svaka tradicija koja počiva samo na tiskanom tekstu dužna je zalutati i pasti u grešku. U budućnosti evanđelja ne moraju samo biti objašnjena, već najprije rekonstruirana u njihovoj pravom izvornom obliku. Tada, kada bilo tko propituje ono što je tamo izneseno, više neće moći reći da nešto može a i ne mora biti istina, jer ondje gdje je pokazano slaganje biti će jasno zašto za nas samo čitanje Akaša zapisa može jamčiti ispravni tekst evanđelja. I onda će evanđelja opet biti dokaz za ispravnost onog što tamo stoji zapisano. To može biti pokazano u bezbrojnim pasusima. Kao primjer uzmimo sljedeće:
Kada je pri osudi Krista Isusa On upitan da li je On bio kralj poslan od Boga, On odgovara: 'Ti kažeš to'! Sada svatko tko razmišlja iskreno, i evanđelja ne želi objašnjavati prema sadašnjim profesorskim metodama, mora priznati da se ovom odgovoru Krista Isusa nikakav jasni smisao ne može povezati niti u pogledu osjećaja niti razuma. Sa strane osjećaja, moramo pitati zašto Krist Isus govori tako neodređeno da nitko ne može prepoznati što misli kazavši 'Ti kažeš to'. Ako misli 'Ti imaš pravo', u tome nema značenja, jer riječi ispitivača nisu deklarativne već pitanje. Kako dakle ovo može biti odgovor pun značenja? Ili, sa strane razuma, kako možemo misliti da On za koga zamišljamo da posjeduje sveobuhvatnu mudrost, da bi trebao izabrati ovakvu formu za Njegov odgovor? Kada su, međutim, ove riječi dane onako kako stoje u Akaša zapisu, imaju sasvim drugi smisao. Jer u Akaša zapisu nije 'Ti kažeš to', već, 'Na to, samo ti možeš dati odgovor', što znači, kada to ispravno shvatimo, 'Na tvoje pitanje trebao bih dati odgovor koji nitko nikada ne bi trebao dati u odnosu na sebe: može biti dan samo od nekog tko stoji nasuprot njemu. Bilo da je odgovor točan ili da nije točan, o tome ja ne mogu govoriti; potvrda ove istine ne leži na meni već na tebi. Ti je moraš reći; tada i samo tada bi imala smisao'.
Sada možete reći: 'To bi moglo biti točno a i ne mora biti točno'. Kao apstraktna prosudba to bi zasigurno bilo ispravno. Ali ako pogledamo na cijelu scenu i upitamo se, 'Možemo li to razumjeti bolje ako uzmemo verziju iz Akaša zapisa'?, svakome će biti očigledno da se ovu scenu može razumjeti samo na ovaj način. Možemo reći, također, da posljednji prepisivač ili prevoditelj ovog pasusa nije to razumio, zbog njegove težine, i tako je zapisao nešto neprecizno. Svatko tko zna koliko je mnogo stvari u svijetu netočno zapisano neće biti iznenađen da ovdje imamo posla s netočnom verzijom. Zar onda nemamo pravo, kada počinje nova epoha čovječanstva, voditi evanđelja natrag do njihove izvorne forme, koja može biti ovjerena iz Akaša zapisa? Cijela stvar jasno izlazi na vidjelo — a to može biti pokazano čak i iz vanjske povijesti — ako s tim u vezi razmotrimo evanđelje Mateja. Najbolje što je rečeno o porijeklu Matejeva evanđelja može se pročitati u trećem tomu Tajne doktrine Blavatsky, djelu koje treba razumjeti ako ćemo ga prosuditi i vrjednovati ispravno.
Postojao je izvjesni crkveni otac, Jeronim, koji je pisao krajem četvrtog stoljeća. Iz onog što piše učimo nešto što može biti potpuno potvrđeno okultnim istraživanjem: Evanđelje po Mateju izvorno je bilo napisano na hebrejskom. U kopiji koju je Jeronim dobio, ili, kako bi možda danas kazali, u izdanju koje je posjedovao, pred sobom je imao izvorni jezik tog evanđelja, napisano hebrejskim pismom koje se još koristi, premda jezik nije bio uobičajeni hebrejski tog vremena. Jeronimov biskup dao mu je zadatak prevođenja te verzije Matejeva evanđelja za njegove kršćane. Kao prevoditelj Jeronim se ponašao na jedinstven način. U prvom redu je mislio da bi bilo opasno prevesti to evanđelje Mateja onako kakvo je bilo, jer su u njemu bile stvari koje su oni koji su ga do tada posjedovali kao svoj sveti spis željeli držati dalje od profanog svijeta. Mislio je da bi ovo evanđelje, ako bi se prevelo kompletno, prije izazvalo poremećaj nego prosvjećivanje. Tako je izostavio stvari koje bi, prema njegovom vlastitom i crkvenom gledanju tog vremena, mogle imati uznemirujući učinak, i zamijenio ih drugima. Ali iz njegovog pisanja možemo naučiti još i više, a to je najozbiljniji aspekt cijelog spisa: Jeronim je znao da se evanđelje Mateja može razumjeti samo od onih koji su bili inicirani u izvjesne tajne. Znao je, također, da on nije bio jedan od njih. Drugim riječima, priznao je da nije razumio ovo evanđelje! A ipak ga je preveo. Tako Matejevo evanđelje leži danas pred nama u odjeći koju mu je dao čovjek koji ga nije razumio, ali koji se bio toliko navikao na tu verziju da je kasnije osuđivao kao herezu sve što je izjavljeno o tom evanđelju ako nije bilo u skladu s njegovim vlastitim prijevodom. Ovo su apsolutne činjenice.
Sljedeća stvar od interesa koju moramo ispitati je sljedeće. Zašto su ga, u najranijim danima kršćanstva, oni koji su se posebno držali Matejeva evanđelja prenosili samo takvim osobama kao što su bili oni inicirani u tajna značenja izvjesnih stvari?
Zašto je to bilo tako moguće shvatiti samo ako smo donekle upoznati s karakterom inicijacije. Ovakve stvari su vam često kazivane u vezi ovoga ili onoga, i konkretno ste čuli da ga inicijacija, kada pomoću nje čovjek stječe vidovite snage, vodi do stjecanja znanja o izvjesnim temeljnim istinama koje se tiču svijeta. Te fundamentalne istine su takve da običnoj svijesti na početku izgledaju apsurdno. Sve što o njima može reći je: To je paradoks. Ali tu ima još toga. Ako bi najviše istine, t.j. one dostupne posvećeniku, postale poznate nepripremljenom pojedincu — bilo da ih nagađa, što na neki način može biti moguće, ili su mu udijeljene kada je bio u nesavršenom stanju da ih primi — tada, čak i ako bi to bile najelementarnije istine, one bi bile opasne za njega u najvišem stupnju. Čak i ako bi najčistije, najviše, istine u vezi svijeta bile postavljene pred njega, to bi na njega i njegovo okruženje djelovalo destruktivno.
Iz ovog razloga, svatko tko je danas u posjedu najviših istina zna da ne može biti ispravno samo pozvati nekoga i udijeliti mu najviše misterije svijeta. Najviše istine ne mogu biti pružene tako da ih usta jednostavno izgovore a uho ih jednostavno čuje. Način na koji su najviše istine pružene je sasvim drugačiji. Osoba koja želi postati učenik je polako i postupno pripremljena, i ta priprema se odvija na takav način da posljednji zaključak, davanje misterije, ne prelazi od usta do uha. U određenoj točci vremena učenik je tako pogodno pripremljen da se tajna, misterij, pojavljuje pred njime. On ne treba biti izgovoren ustima, niti ga treba čuti uhom; mora se roditi u duši kroz ono što je prošlo između učitelja i učenika.
Nema načina za od posvećenika iscijediti zadnje stvari misterija, jer nitko ne može biti prisiljen — bilo kojim sredstvom dostupnim na fizičkom planu — da svojim ustima izda bilo što od viših misterija. Tako je to s višim misterijima. I ako bi ono što treba biti rođeno iz duše, kao što to više misterije moraju biti, bilo preneseno nezreloj osobi preko usta ili drugačije, to bi bilo puno opasnosti i za tu drugu osobu također. Jer onaj koji je predao znanje bio bi u potpunosti predan moći njegovog slušatelja ostatak njegove inkarnacije. To se, međutim, nikada ne može dogoditi ako učitelj jednostavno priprema učenika, i učenik pušta da istine budu rođene iz njegove vlastite duše.
Kada ovo znamo, razumijemo da izvorno evanđelje Mateja nije moglo biti pruženo bez daljnje pripreme jer ljudi nisu bili zreli da prime ono što je u njemu. Jer ako Jeronim, crkveni otac, sam nije bio pripremljen za ono što je sadržavalo, onda sigurno nisu bili ni drugi ljudi. Oni koji su izvorno bili u posjedu tih priopćenja, Ebioniti, nisu ih prenosili jer, ako bi bila primljena od nezrelih osoba, bila bi toliko izobličena da bi morala voditi do onog što je Jeronim mislio kada je rekao da ne bi služila izgradnji već destrukciji. Sada, Jeronim je to shvaćao; ipak je sebi dopustio da na neki način Matejevo evanđelje pruži svijetu. Stoga moramo shvatiti da je ovo evanđelje bilo na neki način pruženo i da je na svijet imalo odgovarajući učinak. Ako sada pogledamo okolo i vidimo kakav utjecaj je imalo, tada bi nam u svjetlu okultnih istina mnoge stvari trebale biti shvatljive. Kome bi, stojeći na tlu okultizma, bilo stalo reći da bi svi progoni i tako dalje u kršćanskom svijetu mogli biti povezani s principima Krista Isusa? Tko, stojeći na tlu okultizma, ne bi rekao da je u vanjsku evoluciju moralo dotjecati nešto što nije u skladu s principima s kršćanskom evolucijom? Ukratko, ovdje mora postojati veliko nerazumijevanje.
Jučer smo spomenuli kako bi na tlu kršćanstva trebali govoriti, na primjer, o Apoloniju iz Tijane; iznijeli smo njegovu veličinu i značaj i čak ga nazvali adeptom. Ipak kada idemo kroz ranu kršćansku literaturu svuda nalazimo optužbe protiv Apolonija, kao da je sve što je napravio, sve što je izvršio, bilo postignuto pod utjecajem vraga. Tu imamo nešto što se mora nazvati netočno iznošenje, ne samo nerazumijevanje osobnosti i djela Apolonija od Tijane. Ovo je samo jedan primjer među mnogima. Razumijemo ga samo kada vidimo da su evanđelja uručena na način koji mora voditi do nerazumijevanja, i da je danas, na tlu okultizma, naš zadatak ići natrag do pravog značenja kršćanstva, u pogledu čega su prvi učitelji napravili mnogo pogrešaka. Tada će izgledati shvatljivo da će sljedeća epoha kršćanstva biti doživljena različito od ranijih epoha. S druge strane, kao što je već naznačeno, mnoge stvari su ovdje izjavljene koje se mogu kazati samo zato jer su slušatelji imali udjela u razvoju naše znanosti duha tijekom zadnjih par godina, ili su s pravom skloni da uđu u nju: osobe u čijim dušama su odgovarajući osjećaji i raspoloženje koje će dopustiti da ono što je pruženo djeluje na njih. Pošto su duše prošle kroz barem jedan period učenja, jednu inkarnaciju između Misterija na Golgoti i sadašnjeg vremena, o evanđeljima se može danas govoriti bez straha da se može napraviti šteta.
Prema tome pred nama imamo jedinstvenu činjenicu da su evanđelja morala biti priopćena, ali da se kršćanstvo moglo razumjeti samo u njegovom najmanje savršenom obliku. Stoga su evanđelja bila podložna metodi istraživanja koja više ne može odrediti što je povijesno a što nije, tako da je konačno sve poricano. U njihovom izvornom obliku moraju ući u naša srca i duše, i moraju stvoriti novu snagu kojom nalazi koji će sada biti predstavljeni ljudima mogu biti prihvaćeni od onih koji su mogli dostojno osjetiti događaje od krštenja od Ivana do Događaja na Golgoti.
Interpretacija Krist-događaja s okultnog stajališta je dakle nužna priprema za duše koje će u bliskoj budućnosti doživjeti nešto novo, duše koje će gledati na svijet s novim sposobnostima. Stara forma evanđelja je prvo primiti svoju pravu vrijednost kroz naše učenje da čitamo evanđelja uz pomoć Akaša zapisa; samo kroz to će njihova puna vrijednost biti obnovljena. Osobito, pravi značaj Događaja na Golgoti može biti potpuno pokazan samo okultnim istraživanjem. Tek kada je izvorno značenje ovog Događaja shvaćeno kroz okultno istraživanje posljedice koje može imati za ljudsku dušu biti će prepoznate. Naš zadatak sljedećih par dana biti će baciti svjetlo, koliko god je moguće u kratkom ciklusu predavanja, na sve što ljudska duša može doživjeti pod utjecajem Krist-impulsa, tako da bi mogli doći do dubljeg znanja nego je prije to bilo moguće za sve što se odvijalo u Palestini i na Golgoti.