.- 5. Peto predavanje, Karlsruhe, 9 listopada 1911
Mnogo toga za naučiti prije nego se može dokučiti Krist-impuls. Jednostavnost u izražavanju najdubljih istina dolazi iz najdubljeg znanja i najdužeg iskustva. Četverostruka priroda čovjeka; što se nakon smrti događa s tri ovoja ega. Da li fizičko tijelo potpuno odumire? Odgovori dani od ljudske svijesti u tri različite povijesne epohe — Grk, Budist, drevni Židov. Iskupljenje fizičkog tijela predviđeno od Joba.
Ako se sjetite da smo tijekom naših predavanja došli do toga da na Krist-impuls gledamo kao na najdublji događaj u ljudskoj evoluciji, bez sumnje ćete se složiti da je neki napor naše snage uma i duha potreban da bi razumjeli njegovo puno značenje i opseg utjecaja. Zasigurno u najširim krugovima nalazimo naviku kazivanja da najviše stvari u svijetu moraju biti shvatljive u najjednostavnijim pojmovima. Ako je netko prisiljen o izvorima egzistencije reći da izgledaju složeno, ljudi se od toga okreću jer 'istina mora biti jednostavna'. U zadnjem pribježištu zasigurno je jednostavna. Ali ako na određenom stupnju želimo upoznati najviše stvari, nije teško vidjeti da najprije moramo pročistiti put do njihovog razumijevanja. A da bi ušli u punu veličinu, puni značaj, Krist-impulsa, s konkretnog stajališta, moramo spojiti mnoge različite stvari.
Trebamo se samo okrenuti Pavlovim poslanicama i uskoro ćemo vidjeti da je Pavao, koji je posebno težio da unutar opsega ljudskih umova donese nadosjetilnu prirodu Krist-bića, povukao u koncept, ideju, Krista, cijelu ljudsku evoluciju, takoreći. Ako pustimo da Pavlove poslanice djeluju na nas, u konačnici imamo nešto što, kroz iznimnu jednostavnost i duboko prodiruće osobine riječi i rečenica, čini najznačajniji utisak. Ali to je tako samo zato jer je Pavao, kroz vlastitu inicijaciju, izgradio svoj put do te jednostavnosti koja nije početna točka onog što je istinito, već posljedica, cilj. Ako želimo prodrijeti u ono što je Pavao konačno mogao izraziti divnim, monumentalnim, jednostavnim riječima u vezi Krist-bića, moramo se približiti razumijevanju ljudske prirode, za čiji je daljnji razvoj na Zemlji Krist-impuls došao. Stoga razmotrimo ono što već znamo u vezi ljudske prirode, kako je pokazano kroz okultni pogled.
Život čovjeka dijelimo na dva dijela: period između rođenja i smrti, i period koji se odvija između smrti i novog rođenja. Prije od svega pogledajmo na čovjeka u njegovom fizičkom tijelu. Znamo da ga okultni pogled vidi kao četverostruko biće, ali kao četverostruko biće u procesu razvoja. Okultni pogled vidi fizičko tijelo, etersko tijelo, astralno tijelo i ego. Znamo da, da bi razumjeli ljudsku evoluciju moramo naučiti okultnu istinu da taj ego, kojeg postajemo svjesni u našim osjećajima i percepcijama kada jednostavno skrenemo pogled sa vanjskog svijeta i pokušamo živjeti u nama samima, ide iz inkarnacije u inkarnaciju. Ali također znamo da je taj ego, takoreći, obavijen — premda 'obavijen' nije dobar izraz, možemo ga koristiti za sada — od tri druga člana ljudske prirode, astralnog tijela, eterskog tijela i fizičkog tijela. O astralnom tijelu znamo da je kompanjon ega kroz razne inkarnacije. Jer premda tijekom kamaloke mnogo od astralnog tijela mora biti skinuto, ono ostaje kao neka vrsta tijela sile, koje draži na okupu moralni, intelektualni i estetski napredak koji smo prikupili tijekom inkarnacije. Štogod da čini istinski napredak držano je na okupu snagom astralnog tijela, nošeno je od jedne inkarnacije do druge, i povezano je, takoreći, s egom, koji prelazi kao fundamentalno vječno u nama iz inkarnacije u inkarnaciju. Nadalje, znamo da je od eterskog tijela, također, mnogo toga odbačeno neposredno nakon smrti, ali ekstrakt tog eterskog tijela ostaje s nama, ekstrakt koji nosimo sa sobom od jedne inkarnacije do druge. U prvim danima odmah nakon smrti pred nama imamo neku vrstu pregleda unatrag, kao veliki tableau, našeg života do tada, i sa sobom nosimo koncentrirani eterski ekstrakt. Ostatak eterskog tijela je predam općem eterskom svijetu u jednoj ili dugoj formi, u skladu s razvojem osobe o kojoj se radi.
Kada, međutim, pogledamo na četvrtog člana ljudskog bića, fizičko tijelo, u početku izgleda kao da fizičko tijelo jednostavno nestaje u fizičkom svijetu. Netko bi rekao da se to može izvana pokazati, jer za vanjski pogled fizičko tijelo je na jedan ili drugi način dovedeno do razgradnje. Pitanje, međutim, koje svatko tko se okupira znanošću duha mora sebi postaviti je sljedeće. Da nije sve što nam vanjska fizička spoznaja može reći o sudbini našeg fizičkog tijela možda samo maya? Odgovor ne leži daleko od svakog tko je počeo razumjeti znanost duha. Kada čovjek može sebi reći, 'Sve što je ponuđeno osjetilnom pojavnošću je maya, vanjska iluzija', kako onda može držati za stvarno točno da fizičko tijelo, isporučeno grobu ili vatri, nestaje bez traga, koliko se god grubo pojava nametala njegovim osjetilima? Možda, iza vanjske maye, tamo leži nešto mnogo dublje. Idemo dalje u ovo.
Shvatiti ćete da, da bi razumjeli evoluciju Zemlje, moramo znati ranija utjelovljenja našeg planeta; moramo proučavati Saturn, Sunce, i Mjesec utjelovljenja Zemlje. Znamo da je Zemlja prošla kroz njene 'inkarnacije' kao što je to i svako ljudsko biće. Naše fizičko tijelo je pripremljeno tijekom ljudske evolucije od Saturn perioda Zemlje. S obzirom na drevni Saturn ne možemo uopće govoriti o eterskom tijelu, astralnom tijelu, i egu u današnjem smislu. Ali zametak za fizičko tijelo bio je već posijan, utjelovljen, tijekom Saturn evolucije. Tijekom Sunce-perioda Zemlje ovaj zametak je bio transformiran, i zatim je u tom zametku, njegovoj izmijenjenoj formi, utjelovljeno etersko. Tijekom Mjesec-perioda Zemlje fizičko tijelo je opet transformirano, i u njemu, i u isto vrijeme u eterskom tijelu, utjelovljeno je astralno tijelo. Tijekom Zemlja-perioda utjelovljen je ego. I da li je pojmljivo da se dio nas koji je utjelovljen tijekom Saturn perioda, naše fizičko tijelo, jednostavno razgradi ili je zapaljeno i nestaje u elementima, nakon najznačajnijih težnji od duhovno božanskih bića kroz milijune i milijune godina, tijekom Saturn, Sunce i Mjesec perioda, da se proizvede ovo fizičko tijelo? Ako bi to bilo točno, trebali bi pred sobom imati izvanrednu činjenicu da je kroz tri planetarna stupnja, Saturn, Sunce, Mjesec, cijeli roj božanskih bića radio da bi proizveo kozmički element, kao što je naše fizičko tijelo, i da je tijekom perioda Zemlje taj kozmički element osuđen da nestane svaki puta kada osoba umre. To bi bila osobita drama ako bi maya — a vanjsko promatranje ne zna ništa drugo — bila u pravu. Dakle sada pitamo: Može li maya imati pravo?
Na prvu svakako izgleda kao da okultno znanje izjavljuje da je maya točna, jer, začudo, u ovom slučaju okultno znanje izgleda usklađeno s mayom. Kada proučavamo opis dan od duhovnog znanja o razvoju čovjeka nakon smrti, vidimo da je jedva bilo što primijećeno o fizičkom tijelu. Rečeno nam je da je fizičko tijelo odbačeno, predano elementima Zemlje. Kazano nam je o eterskom tijelu, astralnom tijelu, egu. Fizičko tijelo nije dalje dirano, i izgleda kao da je šutnja duhovnog znanja prešutno slaganje s maya-znanjem. Tako izgleda, i na određeni način od znanosti duha je opravdano tako govoriti, jer sve dalje treba ostaviti dubljem utemeljenju u kristologiji. Jer u vezi onoga što se odvija izvan maye s obzirom na fizičko tijelo uopće ne možemo govoriti ispravno ukoliko Krist-impuls i sve s njime povezano nije prije dovoljno objašnjeno.
Ako promatramo kako je ovo fizičko tijelo doživljavano u nekom određenom trenutku u prošlosti, doći ćemo do izvanrednog rezultata. Ispitajmo tri vrste svijesti naroda, tri različita oblika ljudske svijesti u vezi svega što je povezano s našim fizičkim tijelom, tijekom odlučnih razdoblja u ljudskoj evoluciji. Najprije ćemo ispitati među Grcima.
Znamo da su Grci bili onaj izvanredan narod koji su se podigli do njihovog najvišeg razvoja u četvrtoj post-atlantskoj epohi civilizacije. Znamo da je ta epoha započela oko osmog stoljeća prije naše ere, i završila u trinaestom, četrnaestom i petnaestom stoljeću nakon Događaja u Palestini. Lako možemo potvrditi ono što je o ovom periodu kazano iz vanjskih informacija, tradicija i dokumenata. Prvi nejasni izvještaji u vezi Grčke teško da idu dalje natrag od šestog ili sedmog stoljeća prije naše ere, iako izvještaji o legendama dolaze iz još ranijih vremena. Znamo za veličina povijesnog perioda Grčke ima svoj izvor u prethodnom periodu, trećoj post-atlantskoj epohi. Nadahnute izjave Homera sežu u razdoblje prije četvrte post-atlantske epohe; a Eshil, koji je živio tako rano da su brojna njegova djela izgubljena, pokazuje natrag na dramu misterija, koje on nudi samo odjek. Treća post-atlantska epoha proteže se u grčko doba, ali u tom dobu četvrta epoha dolazi do punog izražaja. Divna grčka kultura najčišći je izraz četvrte post-atlantske epohe.
Sada osluškujemo izvanrednu izreku iz te zemlje Grčke, izjavu koja nam dopušta da dublje provirimo u dušu čovjek koji se osjećao istinskim Grkom, izjavu heroja (Ahil, u Odiseji): 'Bolje prosjak u gornjem svijetu, nego kralj u zemlji sjena'. Ovdje je izreka koja odaje duboku osjetljivost grčke duše. Mogli bi reći da sve što nam je sačuvano od grčke klasične ljepote i klasične veličine, postupnog formiranja ljudskog ideala u vanjskom svijetu — sve nam to odjekuje iz te izreke.
Podsjetimo se divnog treninga ljudskog tijela u grčkoj gimnastici i na velikim igrama, koje su samo karikirane ovih dana od osoba koje ne razumiju ništa od toga što je Grčka zaista bila. Svaki period ima svoj vlastiti ideal, i to moramo imati na umu ako želimo razumjeti kako je ovaj razvoj vanjskog fizičkog tijela, onakvog kakvo tamo stoji u svojoj vlastitoj formi na fizičkom planu, bio osobita privilegija grčkog duha. Tako je, također, bilo i stvaranje ljudskog ideala u plastičnoj umjetnosti, unaprjeđivanje ljudske forme u kiparstvu. I ako pogledamo na karakter grčke svijesti, kakva je zahvaćala Perikla, na primjer, kada čovjek ima osjećaj za univerzalno ljudsko a ipak je mogao čvrsto stajati na vlastitim nogama i osjećati se kao gospodar ili kralj na području vlastitog grada — kada pustimo da sve to djeluje na nas, onda moramo reći da je prava ljubav Grka bila za ljudsku formu kakva je stajala pred njima na fizičkom planu, i estetika se, također, bila okrenula u iskaz u razvoju ove forme. Gdje je ta ljudska forma toliko ljubljena i shvaćana, moglo se predati misli: 'Kada je ono što čovjeku daje tu divnu formu na fizičkom planu oduzeto od ljudske prirode, ostatak se ne može vrednovati visoko kao i dio uništen smrću'. Ova vrhunska ljubav za vanjsku formu neizbježno je vodila do pesimističkog gledanja na ono što od čovjeka ostaje kada je prošao kroz vrata smrti. I potpuno možemo razumjeti da se grčka duša, gledajući s toliko ljubavi na vanjsku formu, osjećala tužno kada je primorana misliti: 'Ova forma je oduzeta od ljudske individualnosti. Ljudska individualnost živi dalje bez ove forme'! Ako se na trenutak na to pogleda čisto sa gledišta osjećaja, onda moramo reći: U Grčkoj imamo onaj ogranak ljudske rase koji je najviše volio i vrednovao ljudsko tijelo, i proživio najdublju tugu kada je pri smrti tijelo umrlo. Sada razmotrimo drugu svijest koja se razvila otprilike u isto vrijeme, Buda svijest, koja je od Bude prešla njegovim sljedbenicima. Tu imamo gotovo suprotnost od grčkog stava. Trebamo se samo sjetiti jedne stvari: jezgra četiri velike istine Bude je da je ljudska individualnost privučena čežnjom, željom, u egzistenciju gdje je obavijena vanjskom formom. U kakvu vrstu egzistencije? U egzistenciju opisanu Buda-učenjem kao 'Rođenje je patnja, bolest je patnja, starost je patnja, smrt je patnja'! Osnovna misao u ovoj jezgri budizma je da je tom obavijenošću vanjskim tjelesnim ovojem, naša individualnost, koja pri rođenju silazi iz božanskih duhovnih visina i pri smrti se vraća božanskim duhovnim visinama, izložena boli egzistencije, patnji egzistencije. Jedini način spasenja za ljude je izražen u četiri velike svete istine Bude: osloboditi se vanjske egzistencije, odbaciti vanjski ovoj. To znači transformirati individualnost tako što je prije moguće dođe u stanje koje će to odbacivanje dozvoliti. Primjećujemo da je ovdje aktivni osjećaj suprotan dominantnom osjećaju među Grcima. Jednako snažno kao što je Grk volio i vrednovao vanjski tjelesni ovoj, i osjećao tugu odbacujući ga, toliko ga je malo vrednovao sljedbenik budizma, gledajući ga kao nešto što treba odbaciti što brže. A povezana s ovim stavom bila je borba da se prevlada žudnja za egzistencijom, egzistencijom obavijenom tjelesnim ovojem.
Hajdemo malo dublje u ove budističke misli. U budizmu se susrećemo s vrstom teoretskog pogleda u vezi uzastopnih inkarnacija čovjeka. Nije toliko pitanje što pojedinac misli o teoriji, koliko o tome što je prodrlo u svijest sljedbenika budizma. Često sam to opisivao. Rekao sam da možda nemamo bolju šansu, što je sljedbenik budizma morao osjećati u odnosu na kontinuirane inkarnacije čovjeka, nego uranjajući u tradicionalni razgovor između kralja Milinde i budističkog mudraca. 'Ti si došao u kočiji: onda razmišljaj, o veliki kralju', rekao je mudrac Nagasena, 'da sve što imaš u kočiji nije ništa drugo nego kotači, osovina, tijelo kočije i sjedište, a izvan njih ništa ne postoji osim riječi koja pokriva kotače, osovinu, tijelo kočije, sjedište i tako dalje. Dakle ne možeš govoriti o posebnoj individualnosti kočije, već jasno moraš razumjeti da je "kočija" prazna riječ ako misliš o bilo čemu drugom osim njenim dijelovima, članovima'. I još jedna usporedba je za Nagasenu izabrana za kralja Milindu. 'Razmotri plod badema koji raste na stablu, i razmišljaj da je od drugog ploda uzeto sjeme i položeno u zemlju i istrunulo je; iz tog sjemena izraslo je stablo, i na njemu plod badema. Možeš li reći da plod na stablu ima išta drugo zajedničko osim imena i vanjske forme s plodom iz kojeg je uzeto sjeme i položeno u zemlju, gdje je istrunulo?' Čovjek, Nagasena želi reći, ima upravo onoliko zajedničkog s čovjekom njegove prethodne inkarnacije kao što plod badema ima s plodom badema koji je, kao sjeme, položen u zemlju. Svatko tko vjeruje da je forma koja stoji pred nama kao čovjek, i koja je odnesena smrću, bilo što drugo osim imena i forme, vjeruje nešto što je pogrešno kao i onaj koji misli da je u kočiji — u imenu 'kočija' — sadržano nešto drugo osim dijelova kočije — kotača, osovine, i tako dalje. Iz prethodne inkarnacije ništa od onoga što čovjek naziva njegov ego ne prelazi u novu inkarnaciju.
To je važno! I moramo stalno naglašavati da nije mjera kako ova ili ona osoba bira da interpretira ovu ili onu izreku Bude, već kako je budizam djelovao na svijest ljudi, što je dao njihovim dušama. A ono što je dao njihovim dušama zaista je s velikom jasnoćom i značenjem izraženo u ovoj paraboli kralja Milinde i budističkog mudraca. O onom što mi zovemo 'ego', i o čemu govorimo da je od čovjeka najprije osjećano i percipirano kada razmišlja o njegovom unutarnjem biću, budist kaže da je to u osnovi nešto što dotječe u čovjeka, i pripada mayi koliko i sve drugo što ne ide iz inkarnacije u inkarnaciju.
Drugdje sam spomenuo da ako bi kršćanski mudrac bio uspoređen s budističkim, on bi kralju Milindi govorio drugačije. Budist je rekao kralju: 'Razmotri kočiju, točkove, osovinu, i tako dalje; to su dijelovi kočije, i izvan tih dijelova kočija je samo ime i forma. S riječju kočija nisi imenovao ništa stvarno u kočiji. Ako ćeš govoriti što je stvarno, onda moraš imenovati dijelove'. U jednakom slučaju kršćanski mudrac bio bi rekao: 'O mudri kralju Milinda, došao si u kočiji; pogledaj je! U njoj možeš vidjeti samo kotače, tijelo kočije i tako dalje, ali pitam te sada: Možeš li doputovati ovamo samo s kotačima? Ili samo s osovinom, ili samo sa sjedalom? Ne možeš putovati ovamo na bilo kom odvojenom dijelu. Utoliko što su dijelovi oni čine kočiju, ali na dijelovima ti ne možeš doći ovamo. Da bi sastavljeni dijelovi činili kočiju, nešto drugo ne neophodno osim što su samo dijelovi. Mora najprije biti sasvim određena misao o kočiji, jer to sastavlja kotače, osovinu, i tako dalje. I misao o kočiji je nešto vrlo neophodno: ti zaista ne možeš vidjeti misao, ali je moraš prepoznati'!
Kršćanski mudrac bi se onda okrenuo čovjeku i rekao: 'Od pojedine osobe ti možeš vidjeti samo vanjsko tijelo, vanjska djela, i vanjska duševna iskustva; u čovjeku vidiš onoliko malo od njegova ega koliko u imenu kočija vidiš odvojenih dijelova. Nešto sasvim različito je uspostavljeno između dijelova, naime ono što ti omogućuje da putuješ ovamo. Tako je isto i u čovjeku: unutar svih njegovih dijelova uspostavljeno je nešto sasvim različito, naime ono što čini ego. Ego je nešto stvarno što kao nadosjetilni entitet ide iz jedne inkarnacije u drugu.'
Kako možemo napraviti dijagram budističkog učenja o reinkarnaciji, tako da predstavlja odgovarajući budističku teoriju? S kružnicom označujemo čovjeka između rođenja i smrti. Čovjek umire. Vrijeme kada umire označeno je točkom gdje kružnica dodiruje liniju A–B. Sada što ostaje od svega što je bilo fascinantno unutar njegove egzistencije između rođenja i smrti? Zbrajanje uzroka: rezultati djela, svega što je čovjek napravio, dobro ili loše, lijepo ili ružno, pametno ili glupo.
Sve što ostaje na ovaj način radi dalje kao set uzroka, i tako formira kauzalnu jezgru (C) za sljedeću inkarnaciju. Oko ove kauzalne jezgre novi tjelesni ovoji (D) istkani su za novu inkarnaciju. Ti tjelesni ovoji prolaze kroz nova iskustva, kao što su i tjelesni ovoji oko ranije kauzalne jezgre. Iz tih iskustava opet ostaje kauzalna jezgra (E). Ona uključuje iskustva koja su u nju ušla iz ranijih inkarnacija, zajedno s iskustvima iz njenog zadnjeg života. Stoga služi kao kauzalna jezgra za sljedeću inkarnaciju, i tako dalje. Ovo znači da se ono što prolazi kroz inkarnaciju ne sastoji ni od čega osim uzroka i učinaka. Nema kontinuiranog ega da poveže inkarnacije; ništa osim uzroka i učinaka ne prelazi iz jedne inkarnacije u sljedeću. Dakle kada u ovoj inkarnaciji ja sebe nazovem 'ego', to nije zato jer je isti ego bio tamo u prethodnoj inkarnaciji. Ono što nazivam mojim egom samo je maya sadašnje inkarnacije.
Svatko tko zaista poznaje budizam mora to predstaviti na ovaj način, i mora jasno razumjeti da ono što mi zovemo ego nema mjesta u budizmu. Sada idemo dalje do onog što poznajemo kao antropozofsku spoznaju.
Kako je čovjek ikada bio u mogućnosti da razvije svoj ego? Kroz evoluciju Zemlje. Samo tijekom evolucije Zemlje dosegao je stupanj razvoja svog ega. On je dodan njegovom fizičkom tijelu, eterskom tijelu i astralnom tijelu na Zemlji. Sada, ako se sjetimo svega što moramo reći u vezi evolucijske faze čovjeka tijekom Saturn, Sunce i Mjesec perioda, znamo da tijekom Mjesec perioda ljudsko fizičko tijelo još nije bilo steklo sasvim određenu formu; to je prvo primilo na Zemlji. Stoga o egzistenciji Zemlje govorimo kao o epohi u kojoj su prvi imali udjela Duhovi oblika, i preobrazili fizičko tijelo čovjeka tako da ima sadašnju formu. Ovo formiranje ljudskog fizičkog tijela bilo je nužno ako će ego naći mjesto u čovjeku. Fizičko zemaljsko tijelo, položeno na fizičku Zemlju, dalo je temelj za osvit ega kakvog poznajemo. Ako to imamo na umu, ono što slijedi više neće izgledati neshvatljivo.
S obzirom na vrednovanje ega među Grcima, vidjeli smo da je za njih izražen izvana u ljudskoj formi. Sada se prisjetimo da budizam, prema svojoj spoznaji, kreće prevladati i odbaciti što je brže moguće vanjsku formu ljudskog fizičkog tijela. Možemo li se onda čuditi da u budizmu ne nalazimo nikakvu vrijednost pridruženu toj tjelesnoj formi? Bit je budizma da vanjsku formu fizičkog tijela vrednuje onoliko malo koliko vrednuje i vanjsku formu koju ego treba da bi se ostvario: zaista, sve to je ostavljeno po strani. Budizam je izgubio formu ega kroz način na koji je podcijenio fizičko tijelo.
Svatko tko zaista poznaje budizam mora to predstaviti na ovaj način, i mora jasno razumjeti da ono što mi zovemo ego nema mjesta u budizmu. Sada idemo dalje do onog što poznajemo kao antropozofsku spoznaju.
Kako je čovjek ikada bio u mogućnosti da razvije svoj ego? Kroz evoluciju Zemlje. Samo tijekom evolucije Zemlje dosegao je stupanj razvoja svog ega. On je dodan njegovom fizičkom tijelu, eterskom tijelu i astralnom tijelu na Zemlji. Sada, ako se sjetimo svega što moramo reći u vezi evolucijske faze čovjeka tijekom Saturn, Sunce i Mjesec perioda, znamo da tijekom Mjesec perioda ljudsko fizičko tijelo još nije bilo steklo sasvim određenu formu; to je prvo primilo na Zemlji. Stoga o egzistenciji Zemlje govorimo kao o epohi u kojoj su prvi imali udjela Duhovi oblika, i preobrazili fizičko tijelo čovjeka tako da ima sadašnju formu. Ovo formiranje ljudskog fizičkog tijela bilo je nužno ako će ego naći mjesto u čovjeku. Fizičko zemaljsko tijelo, položeno na fizičku Zemlju, dalo je temelj za osvit ega kakvog poznajemo. Ako to imamo na umu, ono što slijedi više neće izgledati neshvatljivo.
S obzirom na vrednovanje ega među Grcima, vidjeli smo da je za njih izražen izvana u ljudskoj formi. Sada se prisjetimo da budizam, prema svojoj spoznaji, kreće prevladati i odbaciti što je brže moguće vanjsku formu ljudskog fizičkog tijela. Možemo li se onda čuditi da u budizmu ne nalazimo nikakvu vrijednost pridruženu toj tjelesnoj formi? Bit je budizma da vanjsku formu fizičkog tijela vrednuje onoliko malo koliko vrednuje i vanjsku formu koju ego treba da bi se ostvario: zaista, sve to je ostavljeno po strani. Budizam je izgubio formu ega kroz način na koji je podcijenio fizičko tijelo.
Prema tome vidimo kako su te dvije duhovne struje polarno suprotstavljene: grčka struja, koja postavlja najvišu vrijednost na vanjsku formu fizičkog tijela kao na vanjsku formu ega, i budizam, koji zahtijeva da se vanjska forma fizičkog tijela, sa svom žudnjom za egzistencijom, prevlada što je prije moguće, tako da je u svojoj teoriji potpuno izgubio ego.
Između te dvije suprotne svjetske filozofije stoji drevno židovstvo. Drevno židovstvo je daleko od toga da tako loše misli o egu kao što to čini budizam. U budizmu, hereza je prepoznati kontinuirani ego, koji ide od jedne inkarnacije do sljedeće. Ali drevno židovstvo se striktno držalo te takozvane hereze, i nikada ne bi palo na pamet sljedbeniku te religije da pretpostavi da je njegova osobna božanska iskra, s kojom je povezivao koncept ega, izgubljena kada ide kroz vrata smrti. Ako želimo razjasniti kako je drevni Hebrej gledao na stvar, moramo reći da se u svom unutarnjem biću osjećao povezan s božanstvom, intimno povezan; znao je da je preko najfinijih niti duševnog života, takoreći, bio zavisan o biću tog božanstva.
S obzirom na koncept ega, drevni Hebrej je bio posve različit od budista, ali u drugom smislu također je bio sasvim različit od Grka. Kada istražujemo ona drevna vremena kao cjelinu, nalazimo da poštovanje ljudske osobnosti, i otuda vrednovanje vanjske ljudske forme koje je bilo svojstveno Grcima, nije prisutno u drevnom židovstvu. Za Grka bi bila potpuna besmislica reći: 'Ne pravi sebi bilo kakvu sliku svog Boga'. Ne bi bio razumio ako bi mu netko rekao: 'Ne pravi sebi bilo kakvu sliku tvog Zeusa, tvog Apola'. Jer on je osjećao da je najviša stvar bila vanjska forma, i da je najveća počast koju je čovjek mogao ponuditi bogovima bila da ih odjene u tu ljudsku formu koju ju sam toliko mnogo cijenio. Ništa mu ne bi izgledalo apsurdnije od zapovijedi: 'Ne pravi sebi sliku Boga'. Kao umjetnik, Grk je svoju ljudsku formu dao svojim bogovima. On je o sebi mislio kao da je napravljen na sliku Boga, i provodio je svoja natjecanja, svoje hrvanje, svoju gimnastiku i tako dalje, da bi postao stvarna kopija Boga.
Ali drevni Hebrej je imao zapovijed, 'Ne pravi sebi sliku Boga'! To je bilo zato je on vanjsku formu nije vrednovao kao što su to Grci; smatrao je nedostojnom u odnosu na božanstvo. Drevni Hebrej je na jednoj strani bio daleko od učenika budizma, koji bi najviše volio da potpuno odbaci ljudsku formu prolazeći kroz smrt, kao što je i na drugoj strani daleko od Grka. Bio je svjestan činjenice ta je ta forma ono što je izrazilo zapovijedi, zakone, božanskog bića, i jasno je shvaćao da je 'pravednik' predao sljedećim generacijama ono što je, kao pravednik, sakupio. Ne gašenje forme, već predaja forme kroz generacije ono je što je brinulo drevnog Hebreja. Njegovo stajalište je na pola puta između budista, koji je izgubio vrijednost ega, i onog od Grka, koji je u formi tijela vidio ono najviše, i osjećao je kao patnju kada je tjelesna forma morala nestati sa smrću.
Tako ova tri pogleda stoje jedan nasuprot drugom. I za pobliže razumijevanje drevnog židovstva moramo učiniti jasnim da je ono što je Hebrej cijenio kao njegov ego u izvjesnom smislu također i božanski ego. Bog je živio u čovječanstvu, živio u čovjeku. U tom jedinstvu s Bogom, Hebrej je u isto vrijeme osjećao vlastiti ego, i osjećao da se podudara s božanskim egom. Božanski ego ga je podržavao; božanski ego je bio aktivan u njemu. Grk je rekao: 'Toliko cijenim svoj ego da s užasom gledam ono što će mu se dogoditi nakon smrti'. Budist je rekao: 'Ono što je uzrok vanjske forme mora otpasti od čovjeka što je prije moguće'. Hebrej je rekao: 'Ja sam sjedinjen s Bogom; to je moja sudbina, i sve dok sam ujedinjen s Njime podnosim moju sudbinu. Ne znam za ništa drugo osim poistovjećivanja mog ega s božanskim egom'.
Ovaj stari židovski način mišljenja, stojeći na pola puta između grčke misli i budizma, ne uključuje, kao što su Grci mislili od početka da jest, predispoziciju za tragediju suočen s pojavom smrti, već je osjećaj tragedije indirektno prisutan u njemu. Istinski je grčko, kada heroj kaže: 'Bolje prosjak u gornjem svijetu' — t.j. s ljudskom tjelesnom formom — 'nego kralj u oblasti sjena', ali Hebrej to ne bi mogao reći bez još nečeg. Jer Hebrej zna da kada pri smrti njegova tjelesna forma otpada, da on ostaje ujedinjen s Bogom. On ne može pasti u tragično raspoloženje jednostavno kroz činjenicu smrti. Ipak, predispozicija za tragediju je indirektno prisutna u drevnom židovstvu, i izražena je u predivnoj dramatskoj priči ikada napisanoj u drevna vremena, priči o Jobu.
Tamo vidimo kako se ego Joba osjeća vezan s njegovim Bogom, kako dolazi u konflikt s njegovim Bogom, ali različito od načina na koji grčki ego dolazi u konflikt. Pokazano nam je kako je nesreća za nesrećom zadesila Joba, premda je on svjestan da je pravednik i da je napravio sve da održi vezu njegova ega s božanskim egom. I dok izgleda da je njegova egzistencija blagoslovljena i treba biti blagoslovljena, tragična sudbina se lomi preko njega.
Job nije svjestan bilo kojeg grijeha; svjestan je da se ponašao onako kako se pravednik mora ponašati prema njegovom Bogu. Riječ je dovela do toga da je sve što je posjedovao bilo uništeno, cijela njegova obitelj ubijena. Zatim je njegovo vanjsko tijelo, ta božanska forma, pogođena teškom bolešću. Tamo on stoji, čovjek koji može svjesno sebi reći: "Kroz unutarnju vezu osjećam se s mojim Bogom, nastojao sam biti pravednik pred mojim Bogom. Moja sudbina, dodijeljena mi od tog Boga, smjestila me u svijet. Djela tog Boga su ono što me tako teško pogodilo". I njegova žena stoji pokraj njega, i čudnim ga riječima poziva da zaniječe svog Boga. Te riječi su prenesene točno. One su jedne od riječi koje se točno podudaraju s Akaša zapisom: 'Odrekni se svog Boga, pošto si toliko patio, pošto ti je on donio te patnje, i umri'! Kakva beskrajna dubina leži u tim riječima: Izgubi svijest o povezanosti s tvojim Bogom; zatim ćeš otpasti od božanske povezanosti, kao list od stabla, i tvoj Bog te više ne može kazniti! Ali gubitak povezanosti s Bogom u isto vrijeme je smrt! Jer dok god se ego osjeća povezan s Bogom, smrt ga ne može dotaći. Ego se mora prvo otrgnuti od povezanosti s Bogom; onda ga samo smrt može dotaći.
Prema vanjskoj pojavnosti sve je protiv pravednog Joba; njegova žena gleda njegovu patnju i savjetuje mu da se odrekne Boga i umre; njegovi prijatelji dolaze i kažu: 'Mora da si napravio ovo ili ono, jer Bog nikada ne kažnjava pravednika'. Ali on je svjestan, što se njegove osobne svijesti tiče, da nije napravio ništa nepravedno. Kroz događaje s kojima se susreo u vanjskom svijetu on stoji pred neizmjernom tragedijom: tragedijom da ne može shvatiti ljudsku egzistenciju, osjećaja da je povezan s Bogom a ne razumije kako ono što proživljava može imati svoj izvor u Bogu.
Razmislimo o svemu ovome s punom težinom položenom na ljudsku dušu. Promislimo o ovom proboju duše s riječima koje su nam spuštene iz tradicionalne priče o Jobu: 'Znam da moj Iskupitelj živi. Znam da ću jednog dana ponovno biti odjeven s mojim kostima, s mojom kožom, i da ću gledati na Boga s kojim sam ujedinjen'. Ova svijest o neuništivosti ljudske individualnosti izbija iz duše Joba unatoč svom bolu i patnji. Toliko je snažna svijest o egu kao unutarnji sadržaj drevnog hebrejskog vjerovanja! Ali ovdje se susrećemo s nečim u najvišem stupnju izvanrednim. 'Znam da moj Iskupitelj živi', kaže Job, 'Znam da ću jednog dana opet biti prekriven s mojom kožom, i da ću s mojim očima promatrati slavu mog Boga'. Job dovodi u vezu s misli o Iskupitelju vanjsko tijelo, kožu i kosti, oči koje vide fizički. Čudno! Odjednom, u ovoj svijesti koja stoji na pola puta između grčke misli i budizma — ovoj drevnoj hebrejskoj svijesti — susrećemo se s sviješću o značaju fizičke tjelesne forme u vezi s misli o Iskupitelju, koja zatim postaje temelj, osnova, za misao o Kristu. I kada uzmemo odgovor Jobove žene, još više svijetla pada na sve što Job kaže. 'Odrekni se Boga i umri'. Ovo znači da onaj koji se ne odrekne svog Boga ne umire. To je implicirano u tim riječima. Ali onda, što to 'umrijeti' znači? Umrijeti znači odbaciti fizičko tijelo. Vanjska maya izgleda da kaže da fizičko tijelo prelazi u elemente Zemlje, i, takoreći, nestaje. Tako u odgovoru Jobove žene leži sljedeće: 'Napravi što je nužno da bi tvoje fizičko tijelo moglo nestati'! Nije moglo značiti ništa drugo, ili riječi Joba koje slijede ne bi imale nikakvog smisla. Jer čovjek može bilo što razumjeti samo ako može razumjeti sredstvo kojim nas je Bog postavio u svijet; odnosno, ako razumije značaj fizičkog tijela. I Job sam kaže, jer ovo također leži u njegovim riječima: 'Oh, sasvim dobro znam da ne moram raditi ništa što bi dovelo do potpunog nestajanja mog fizičkog tijela, jer to bi bio samo vanjski izgled. Postoji mogućnost da moje tijelo može biti sačuvano, jer moj Iskupitelj živi. To ne mogu izraziti drugačije nego riječima: Moja koža, moje kosti, jednog dana će biti ponovno stvoreni. S mojim očima promatrati ću slavu mog Boga. Mogu s pravom zadržati moje fizičko tijelo, ali za to moram imati svijest da moj Iskupitelj živi'.
Dakle u ovoj priči o Jobu pred nas po prvi puta dolazi veza između forme fizičkog tijela, koje bi budist skinuo, koje Grk s tugom gleda kako umire, i ego svijesti. Po prvi puta se susrećemo s nečim kao što su izgledi za oslobođenje za ono što je vojska bogova sa drevnog Saturna, Sunca, i Mjeseca, sve do same Zemlje, iznjedrila kao formu fizičkog tijela. I ako će forma biti sačuvana, ako ćemo o njoj reći da će ono što nam je dano od kostiju, kože i osjetilnih organa imati rezultata, onda moramo dodati: 'Znam da moj Iskupitelj živi'.
Ovo je čudno, netko bi sada mogao reći. Da li iz Priče o Jobu zaista slijedi da Krist budi umrle i spašava tjelesnu formu za koju su Grci vjerovali da će nestati? I postoji li možda bilo što u priči što ukazuje da općenito za evoluciju čovječanstva nije ispravno, u punom smislu riječi, da vanjska tjelesna forma treba potpuno nestati? Može li ne biti isprepletena s cijelim ljudskim evolucijskim procesom? Ima li ova veza svoju ulogu u budućnosti? Zavisi li o Krist-biću?
Pred nama su pitanja. A ona znače da ćemo u određenom smislu morati proširiti ono što smo do sada naučili od duhovne znanosti. Znamo da kada prolazimo kroz vrata smrti zadržavamo barem etersko tijelo, ali skidamo fizičko tijelo potpuno; vidimo ga isporučenog elementima. Ali njegova forma, na kojoj se radilo milijune i milijune godina — da li je to izgubljeno u ništavilu, ili je na neki način zadržano?
Razmotriti ćemo ovo pitanje u svjetlu objašnjenja koja ste čuli danas, a sutra ćemo mu pristupiti pitajući: Kako je impuls ljudskoj evoluciji dan od Krista povezan sa značajem vanjskog fizičkog tijela — onog tijela koje je tijekom evolucije Zemlje predano grobu, vatri ili zraku, premda je očuvanje njegove forme neophodno za budućnost čovječanstva?