.- 6. Šesto predavanje, Karlsruhe, 10 listopada 1911
Primjeri jednostavnih izražavanja najviših istina u pisanju apostola Ivana i Pavla. Uskrsnuće; moderno znanstveno mišljenje. Pasusi Pavla i Ivana ispitani. Pavao i događaj pred Damaskom. 'Uskrsli'. 'prvi Adam' i 'drugi Adam'; fizičko tijelo i duhovno tijelo; prvobitna forma ili fantom fizičkog tijela; Lucifersko miješanje. Fizičko tijelo Isusa od Nazareta, nositelj Krist-bića.
Krenuvši od onog što je jučer kazano, moći ćemo se približiti temeljnim pitanjima kršćanstva i prodrijeti u njegovu esencijalnu prirodu. Vidjeti ćemo da samo na taj način možemo pogledati u srce onoga što je Krist-impuls postao za evoluciju čovječanstva i što će postati u budućnosti.
Ljudi uvijek inzistiraju da odgovori na najviša pitanja ne smiju biti komplicirani; istina mora svakoj osobi biti iznesena na najjednostavniji način. Kao potporu tome argumentiraju, na primjer, da je apostol Ivan u njegovim zadnjim godinama suštinu kršćanstva izrazio riječima istine: 'Djeco, ljubite jedni druge'. Nitko, međutim, ne bi trebao zaključiti da osoba koja jednostavno izgovara te riječi, 'Djeco, ljubite jedni druge', poznaje esenciju kršćanstva i svu istinu za ljude. Prije nego je apostol Ivan imao pravo izgovoriti te riječi, on je ispunio razne preduvjete. Znamo da je to bilo krajem njegova dugog života, u njegovoj devedeset petoj godini, kada je došao do te izjave; tek tada, u toj konkretnoj inkarnaciji, stekao je pravo da koristi takve riječi. Zaista, on tamo stoji kao svjedok da ova izreka, ako bi slučajno došla od nekog drugog pojedinca, ne bi imala snagu koju je imala od njega. Jer on je postigao i nešto drugo, također. Premda kritičari raspravljaju o tome, on je bio autor Evanđelja po Ivanu, Apokalipse, Ivanovih poslanica. Kroz njegov život nije uvijek govorio, 'Djeco, ljubite jedni druge'! Napisao je rad koji pripada najtežim djelima čovjeka, Apokalipsu, i Evanđelje po Ivanu, koji najintimnije i duboko prodire u ljudsku dušu. Stekao je pravo da izgovori takve riječi samo kroz dug život i ono što je postigao. Ako netko živi život kao što je njegov, i radi ono što je on napravio, i potom kaže, 'Djeco, ljubite jedni druge', nema osnova za tome prigovoriti. Mora nam, međutim, biti sasvim jasno da premda neke stvari mogu biti sažete u par riječi, tako da te riječi znače mnogo toga, istih par riječi može također ne govoriti ništa. Mnoga osoba koja izgovara riječi mudrosti koje bi u svom odgovarajućem okruženju možda značile nešto veoma duboko, vjeruje da samo izgovoriti ih znači vrlo mnogo.
Pisac Apokalipse i Evanđelja po Ivanu, u svojoj najvećoj dobi, riječi 'Djeco, ljubite jedni druge' mogao je izgovoriti iz esencije kršćanstva, ali iste riječi iz usta druge osobe mogu biti puka fraza. Građu za razumijevanje kršćanstva moramo pribaviti iz dalekih područja, tako da ih možemo primijeniti na najjednostavnije istine svakodnevnog života.
Jučer smo morali pristupiti pitanju, tako sudbonosnom za modernu misao: Što ćemo napraviti od fizičkog tijela u odnosu na četverostruko biće čovjeka?
Vidjeti ćemo kako će nas jučer iznijete točke gledajući različite poglede Grka, drevnih Hebreja i budista voditi dalje prema razumijevanju prirode kršćanstva. Ali ako ćemo naučiti više o sudbini fizičkog tijela, moramo se najprije uhvatiti pitanja koje je središnje za cijelu kršćansku kozmičku koncepciju; pitanja koje leži u samoj jezgri kršćanstva: Kako stoje stvari s uskrsnućem Krista? Zar ne moramo pretpostaviti da je za razumijevanje kršćanstva esencijalno doći do razumijevanja uskrsnuća?
Da bi vidjeli koliko je to važno, trebamo se samo sjetiti pasusa u prvoj poslanici Pavla Korinćanima, (I Korinćanima XV:14–20):
Ako Krist nije uskrsnuo, tada je uzaludno naše propovijedanje, uzaludna je i naša vjera. Čak smo i krivo svjedočili Boga, jer smo za Boga potvrdili da je uskrsnuo Krista, kojeg nije uskrsnuo ako je točno da mrtvi ne uskrsavaju. Jer ako mrtvi ne uskrsavaju, tada ni Krist nije uskrsnuo. Ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vaša vjera i još ste u grijesima. Onda i oni koji usnuše u Kristu nestadoše. Ako u ovom životu mi samo u Krista nadu imamo, onda nas od svih ljudi najviše treba žaliti. Ali zapravo Krist je uskrsnuo od mrtvih, prvi plodovi onih koji su usnuli.
Moramo se sjetiti da je kršćanstvo, utoliko što se raširilo svijetom, započelo s Pavlom. A ako smo skloni ove važne riječi uzeti ozbiljno, ne možemo jednostavno proći preko njih govoreći da pitanje uskrsnuća moramo ostaviti neobjašnjeno. Jer što je to što Pavao govori? Da cijelo kršćanstvo nema opravdanja, i da cijela kršćanska vjera nema značenja, ako uskrsnuće nije točno! To je ono što je rečeno od Pavla, s kojim kršćanstvo kao činjenica povijesti ima svoj početak. I to znači da svatko tko želi odustati od uskrsnuća mora odustati od kršćanstva kako ga je Pavao shvaćao.
A sada prijeđimo preko gotovo dvije tisuće godina i upitajmo današnje ljude kako, u skladu s zahtjevima moderne kulture, stoje po pitanju uskrsnuća. Neću uzeti u obzir one koji jednostavno potpuno poriču Isusa; naravno da je njima sasvim lako biti načisto u vezi pitanja uskrsnuća. Ako Isus nikada nije živio, ne treba se gnjaviti s uskrsnućem. Ostavljajući ove ljude po strani, okrenuti ćemo se onima koji su sredinom ili u zadnjoj trećini devetnaestog stoljeća prihvatili aktualne ideje našeg vremena — vremena u kojem mi još živimo. Pitati ćemo ih što misle, sukladno s cijelom kulturom naših dana, u vezi pitanja uskrsnuća.
Uzet ćemo čovjeka koji je stekao veliki utjecaj na način razmišljanja onih koji sebe smatraju najbolje informiranim — David Friedrich Straussa. U njegovu radu o Reimarusu, misliocu osamnaestog stoljeća, čitamo: 'Uskrsnuće Isusa je zaista šibolet (zastarjela parola, nap.pr.), u vezi koje su ne samo razne koncepcije kršćanstva, već i razne svjetske filozofije i faze duhovnog razvoja, u suprotnosti'. A u švicarskim novinama gotovo istog datuma čitamo: 'Čim sebe mogu uvjeriti u stvarnost uskrsnuća Krista, tog apsolutnog čuda, srušio sam modernu koncepciju svijeta. Takva povreda onog u što vjerujem da je nepovredivi poredak prirode načinila bi nepopravljivu rupu u mom sustavu, u cijelom mojem misaonom svijetu'.
Upitajmo se koliko bi osoba našeg vremena koje se, prema modernom stajalištu, moraju a i slažu se s tim riječima, reklo, 'Ako bi morao uskrsnuće priznati kao povijesnu činjenicu, srušio bih cijeli moj sustav razmišljanja, filozofski ili na drugi način'. Upitajmo se kako bi se uskrsnuće, kao povijesna činjenica, uklopilo u moderno čovjekovo gledanje na svijet.
Prisjetimo se nečeg navedenog na mom prvom javnom predavanju na ovu temu, da evanđelja prije svega treba uzeti kao inicijacijske spise. Vodeći događaji oslikani u evanđeljima su u osnovi inicijacijski događaji — događaji koji su se prije odvijali unutar tajnih mjesta hramova misterija, kada je neka osoba, koja se smatrala vrijednom, bila inicirana od hijerofanta. Takva osoba, nakon što je dugo vremena pripremana, prošla bi kroz neku vrstu smrti i neku vrstu uskrsnuća. Također je morala proći kroz izvjesne situacije u životu koje se za nas ponovno pojavljuju u evanđeljima — u priči o iskušenju, priči postavljenoj na Maslinskoj gori, i drugim sličnima. Zato izvješća drevnih posvećenika, koja ne ciljaju da budu biografije u uobičajenom smislu, pokazuju toliku sličnost s pričama o Isusu Kristu u evanđeljima. I kada čitamo povijest velikih posvećenika, Apolonija od Tijane, ili zaista čak i Bude ili Zaratustre, ili o životu Ozirisa ili Orfeja, često izgleda da su važne osobine njihovih života iste kao i one ispričane u evanđeljima o Kristu Isusu. Ali iako moramo priznati da u inicijacijskim ceremonijama starih misterija moramo tražiti prototipe važnih događaja ispričanih u evanđeljima, s druge strane jasno vidimo da su velika učenja o životu Krista Isusa potpuno prožeta individualnim detaljima kojima nije namjera puko ponavljanje inicijacijskih ceremonija, već čine sasvim jasnim da je ono što je opisano stvarna činjenica. Zar ne moramo reći da primamo izvanredan činjenični utisak kada je sljedeće za nas oslikano u Evanđelju po Ivanu XX:1–10:
Sada prvog dana u tjednu Marija Magdalena dođe na grob rano, dok je još bio mrak, i opazi da je kamen sa groba odnesen. Stoga otrči, i otiđe Šimunu Petru i još jednom učeniku, onom koja je Isus ljubio, i reče im, 'Uzeše Gospodina iz groba, i ne znamo gdje su ga položili'. Petar je zatim izašao s drugim učenikom, i oni otiđoše prema grobu. Oboje su trčali, ali onaj drugi učenik je prestigao Petra i stigao do groba prvi; i sagnuvši se da pogleda, vidio je povoje kako tamo leže, ali nije ušao unutra. Zatim je došao Šimun Petar, slijedeći ga, i ušao je u grob; vidio je povoje kako leže, i maramice, koje su bile na njegovoj glavi, kako ne leže uz povoje već su smotane na zasebnom mjestu. Tada je i drugi učenik, koji je prvi stigao na grob, također ušao unutra, i vidio je i povjerovao; jer oni još nisu poznavali zapis, da on mora ustati od mrtvih. Potom su se učenici vratili njihovim domovima.
Ali Marija je stajala plačući izvan groba, i plačući se sagnu da zaviri u grob; i vidjela je dva anđela u bijelom, kako sjede gdje je bilo položeno tijelo Isusa, jedna kraj glave a jedan kraj nogu. Oni joj rekoše 'Ženo, zašto plačeš'? Ona im reče, 'Jer su odnijeli mojeg Gospodina, i ne znam gdje ga staviše'. Rekavši to, osvrne se i ugleda Isusa kako stoji, ali nije znala da je to bio Isus.
Isus joj je rekao, 'Ženo, zašto plačeš? Koga tražiš?' Misleći da je on vrtlar, reče mu, 'Gospodine, ako si ga ti odnio, reci mi gdje si ga stavio i ja ću ga odnijeti'. Isus joj reče, 'Marijo'. Ona se okrene i reče mu na hebrejskom,
‘Rabboni!’ (što znači učitelj). Isus joj je rekao,
'Ne zadržavaj me, jer još nisam uzišao Ocu; već idi mojoj braći i reci im, ulazim mojem Ocu i vašem Ocu, mojem Bogu i vašem Bogu'.
Ovdje je situacija opisana tako detaljno da ako bi to željeli predstaviti u imaginaciji teško da bi bilo što nedostajalo — kada je, na primjer, rečeno da jedan učenik trči brže od drugog, ili da je maramica koja je prekrivala glavu odložena na drugom mjestu, i tako dalje. U svakom detalju opisano je nešto što ne bi imalo značenja ako se ne bi odnosilo na činjenice. Kod prijašnjeg događaja pažnja je skrenuta na jedan detalj, da Marija nije prepoznala Krista Isusa, a mi smo se pitali kako je moguće da nakon tri dana netko ne prepozna u istom obliku osobu koje je prije poznavao. Stoga moramo zapaziti da se Krist pojavio Mariji u promijenjenom obliku, ili ove riječi ne bi imale značenje.
Ovdje se, dakle, mora imati na umu razlika. Prvo, uskrsnuće trebamo razumjeti kao prevođenje u povijesnu činjenicu buđenja koje se odvijalo u svetim misterijima svih vremena, jedino s razlikom da je onaj koji je u misterijima uzdizao individualnog učenika bio hijerofant; dok je u evanđeljima ukazano da je onaj koji je uzdignuo Krista biće koje mi označavamo kao Oca — da je Sam Otac uzdignuo Krista. Ovdje nam je pokazano da je ono što je prije u manjoj mjeri bilo provođeno u dubinama misterija sada jednom zauvijek doneseno čovječanstvu od božanskih duhova, i da je biće imenovano kao Otac djelovalo kao hijerofant u podizanju u život Krista Isusa. Prema tome ovdje imamo, unaprijeđeno do najvišeg stupnja, nešto što se prije odvijalo u manjim razmjerima u misterijima.
To je prva stvar. Druga je da, isprepleteno sa stvarima koje nas vode natrag do misterija, postoje tako detaljni opisi da čak i danas možemo čak i do sitnih pojedinosti iz evanđelja rekonstruirati situacije, kao što smo upravo vidjeli iz pročitanog vam pasusa. Ali ovaj pasus uključuje jedan detalj koji posebno privlači pažnju. Mora postojati značenje u riječima, 'Jer oni još nisu poznavali zapis, da on mora ustati od mrtvih. Potom su se učenici vratili njihovim domovima'. Upitajmo se: U što su se učenici do sada mogli uvjeriti? Jasno je opisano koliko to može biti da su laneni povoji tamo, ali da tijelo nije tamo, nije više u grobu. Učenici nisu mogli uvjeriti sebe ni u što drugo, i ništa drugo nisu razumjeli kada su sada otišli kući. Inače riječi nemaju značenja. Što dublje uđete u tekst, to više morate reći da su učenici koji su stajali uz grob bili uvjereni da su laneni ovoji bili tamo, ali da tijelo više nije bilo u grobu. Otišli su kući s mišlju: 'Gdje je tijelo otišlo? Tko ga je uzeo iz groba?'
A sada, od uvjerenja da tijelo nije tamo, evanđelja nas polako vode do događaja kroz koje su učenici konačno bili uvjereni u uskrsnuće. Kako su bili uvjereni? Kroz činjenicu da se, kako prenose evanđelja, Krist njima pojavio postupno, tako da su mogli reći, 'On je tu!', i to je išlo toliko daleko da je Toma, nazvan nevjernim, mogao položiti prst na otiske rana. Ukratko, iz evanđelja možemo vidjeti da su učenici postali uvjereni u uskrsnuće jer im je Krist nakon toga došao kao Uskrsnuli. Dokaz je za učenike bio to da je On bio tamo. A ako bi se učenike, koji su postupno došli do uvjerenja da je Krist bio živ, premda je umro, upitalo što su stvarno vjerovali, oni bi bili rekli: 'Imamo dokaz da Krist živi'. Ali sigurno ne bi kazali kao što je kasnije govorio Pavao, nakon što je prošao kroz iskustvo na putu za Damask.
Svatko tko dopusti da evanđelja i Pavlove poslanice djeluju na njega primijetiti će duboku temeljnu razliku između osnovnog tona evanđelja u vezi shvaćanja uskrsnuća, i Pavlove koncepcije toga. Pavao, zaista, vuče paralelu između njegovog uvjerenja o uskrsnuću i onog od evanđelja, jer govoreći, 'Krist je uskrsnuo', on ukazuje da se Krist, nakon što je raspet, pojavio kao živo biće u Kefi, dvanaestorici, zatim za pet stotina braće u isto vrijeme; i posljednjem njemu, Pavlu, kao onom kasnije rođenom, Krist se pojavio iz vatrene slave duhovnog. Krist se također pojavio i učenicima; Pavao upućuje na to, i događaji proživljeni s Uskrsnulim bili su jednaki za Pavla kao što su bili i za učenike. Ali ono što im Pavao odmah pridružuje, kao rezultat događaja Damaska za njega, je njegova divna i lako shvatljiva teorija o biću Krista.
Što je, od događaja pred Damaskom nadalje, bilo biće Krista za Pavla? Biće Krista je za njega bilo 'drugi Adam'; i on odmah pravi razliku između prvog Adama i drugog Adama, Krista. Prvog Adama naziva praocem ljudi na Zemlji jer u njemu vidi prvog čovjeka, od kojeg potječu svi drugi ljudi. Za Pavla, Adam je ljudskim bićima zavještao tijelo koje oni nose okolo sa sobom kao fizičko tijelo. Svi ljudi su svoje fizičko tijelo naslijedili od Adama. To je tijelo koje susrećemo u vanjskoj mayi, i ono je smrtno; to je tijelo naslijeđeno od Adama, kvarljivo tijelo, fizičko tijelo čovjeka koje se raspada pri smrti. S tim tijelom ljudi su odjeveni'. Drugi Adam, Krist, je gledan od Pavla kao da posjeduje, kao suprotnost prvom, nepokvarljivo, besmrtno tijelo. Pavao zatim utvrđuje da su kroz kršćansku evoluciju ljudi postupno spremni postaviti drugog Adama na mjesto prvog Adama; nepokvarljivo tijelo drugog Adama, Krista, na mjesto kvarljivog tijela prvog Adama. Ono što Pavlu izgleda da treba svima koji sebe zovu kršćani je nešto što narušava sve stare koncepcije svijeta. Kao što prvo pokvarljivo tijelo potječe od Adama, tako mora i nepokvarljivo tijelo potjecati od drugog Adama, Krista. Svaki kršćanin bi mogao reći: 'Pošto potječem od Adama, imam pokvarljivo tijelo kao što je Adam imao; ali utoliko što sebe postavim u pravi odnos s Kristom, od Njega primam, od drugog Adama, nepokvarljivo tijelo'. Za Pavla, ovaj pogled sjaji izravno iz iskustva Damaska. Ono što Pavao želi reći možda možemo izraziti pomoću jednostavnog dijagrama:
Ovdje imamo (x, x ...) broj ljudi u danom vremenu. Pavao bi ih sve pratio natrag do prvog Adama, od kojeg svi potječu i od kojeg im je dano pokvarljivo tijelo. Prema Pavlovoj koncepciji, međutim, moguće je i nešto drugo. Baš kao što ljudska bića mogu reći, 'Mi smo povezani jer svi potječemo od jednog praoca, Adama', tako mogu i reći, 'Kao što se bez ikakvog našeg udjela, kroz povezanost ljudskih generacija linije mogu pratiti natrag do Adama, tako je i za nas moguće da uzrokujemo da se u nama pojavi nešto drugo; nešto što nas može napraviti drugačijim bićima. Kao što prirodne linije vode natrag do Adama, tako mora biti moguće predstaviti linije koje vode, ne do pokvarljivog tijela tjelesnog Adama, već do tijela koje je nepokvarljivo. Kroz naš odnos prema Kristu, možemo — prema gledanju Pavla — nositi to nepokvarljivo tijelo u nama, baš kao što preko Adama nosimo pokvarljivo tijelo'.
Za modernu svijest nema ničeg neugodnijeg od ove ideje. Jer gledajući na stvar posve trezveno, što to zahtijeva od nas? Zahtijeva nešto što je, za modernu misao, zaista monstruozno. Moderna misao se dugo svađala da li sva ljudska bića potječu od jednog prvobitnog ljudskog bića, ali može se dopustiti da svi potječu od jednog ljudskog bića koje je bilo prvo na Zemlji što se tiče fizičke svijesti. Pavao, međutim, zahtijeva sljedeće. On kaže: 'Ako želiš biti kršćanin u pravom smislu, moraš pojmiti da se unutar tebe nešto može pojaviti što u tebi može živjeti, i od čega možeš povući duhovne linije do drugog Adama, do Krista, upravo onog Krista koji je trećeg dana ustao iz groba, baš kao što svi ljudi mogu pratiti linije natrag do fizičkog tijela prvog Adama'. Tako Pavao zahtijeva da svi koji sebe zovu kršćani moraju izazvati da se unutar njih nešto pojavi; nešto što vodi do onog entiteta koji je trećeg dana ustao iz groba u koji je bilo položeno tijelo Krista Isusa. Svatko tko to ne odobrava ne može doći u bilo kakav odnos s Pavlom; ne može reći da razumije Pavla. Ako čovjek, s obzirom na njegovo pokvarljivo tijelo, potječe od prvog Adama, tada, primajući biće Krista u svoje vlastito biće, ima mogućnost da posjeduje drugog pretka. Taj predak je, međutim, Onaj koji je, trećeg dana nakon što je Njegovo tijelo položeno u zemlju, ustao iz groba.
Jasno shvatimo da Pavao postavlja svoj zahtjev, koliko god neugodno to bilo modernim misliocima. Od ove Pavlove izjave zaista ćemo pristupiti modernom misliocu; ali ne bi trebali imati nikakvo drugo mišljenje u vezi onoga s čime se tako jasno susrećemo u Pavlovim spisima; ne treba izvrtati značenje nečeg tako jasno izraženog od Pavla. Sigurno je ugodno interpretirati nešto alegorijski i reći da se mislilo na taj i taj način; ali sve te interpretacije nemaju smisla. Ako želimo s Pavlovom izjavom povezati značenje prinuđeni smo reći — čak i ako moderna svijest gleda to kao praznovjerje — da je, prema Pavlu, Krist ustao iz mrtvih nakon tri dana.
Idemo još dalje. Tvrdnja kao ova, napravljena od Pavla nakon što je dosegnuo vrh svoje inicijacije kroz događaj ispred Damaska — tvrdnja u vezi drugog Adama i Njegova ustajanja iz groba — može biti postavljena samo od nekog čiji je cjelokupni način razmišljanja i gledanja bio izveden iz grčke misli; od onog čiji su korijeni bili u Grčkoj, čak i ako je također bio Hebrej; on onog koji je u izvjesnom smislu sve svoje židovstvo prinio kao žrtvu grčkom umu. Jer, ako priđemo bliže svemu ovome, što je to što Pavao zaista objavljuje? Gledajući s unutarnjom vizijom na ono što su Grci voljeli i cijenili, vanjsku formu ljudskog tijela, u vezi koje su imali tragičan osjećaj da dolazi kraju kada pojedinac prolazi kroz vrata smrti, Pavao kaže: 'S uskrsnućem Krista, tijelo je trijumfalno podignuto iz groba'. Ako ćemo napraviti most između ta dva gledanja na svijet, to najbolje možemo učiniti na sljedeći način.
Grčki heroj je rekao iz njegovog grčkog osjećaja: 'Bolje prosjak u gornjem svijetu nego kralj u zemlji sjena'. To je rekao jer je bio uvjeren da je vanjska forma fizičkog tijela, tako njegovana od Grka, bila zauvijek izgubljena pri prolasku kroz vrata smrti. Na istom tlu, iz kojeg je izrastao ovo tragično raspoloženje intoksikacije ljepotom, pojavio se Pavao, on koji je Grcima prvi objavio evanđelje. Ne odstupamo od njegovih riječi ako ih prevedemo ovako: 'Ono što cijeniš iznad svega, ljudsku tjelesnu formu, više neće biti uništeno. Krist je ustao kao prvi od onih koji su ustali iz mrtvih! Forma fizičkog tijela nije izgubljena, već je vraćena čovječanstvu kroz uskrsnuće Krista'! Ono što su Grci najviše cijenili dano im je natrag s uskrsnućem Pavla Židova, koji je bio uronjen u grčku kulturu. Samo bi Grk tako mislio i govorio, ali samo netko tko je postao Grk sa svim predrasudama izvedenim iz njegova židovskog porijekla. Samo je Židov koji je postao Grk mogao govoriti na ovaj način; nitko drugi.
Ali kako pristupiti ovim stvarima sa stajališta znanosti duha? Jer došli smo do točke spoznaje da Pavao zahtijeva nešto što temeljito uzrujava kalkulacije modernog mislioca. Pokušajmo se sa stajališta duhovne znanosti približiti onome što Pavao zahtijeva. Prikupimo ono što znamo od znanosti duha, tako da iznjedrimo ideju koja bi zadovoljila Pavlovu izjavu.
Kada pregledamo najjednostavnije duhovno-znanstvene istine, znamo da se čovjek sastoji od fizičkog tijela, eterskog tijela, astralnog tijela, i ega. Ako sada upitate nekog tko je pomalo proučavao znanost duha, ali ne temeljito, da li poznaje fizičko tijelo čovjeka, sigurno bi odgovorio: 'Znam ga dobro, jer ga vidim kada osoba stoji ispred mene. Ostali članovi su nadosjetilni, nevidljivi, i ne može ih se vidjeti, ali fizičko ljudsko tijelo poznajem dobro'. Je li to zaista fizičko tijelo čovjeka ono što se pojavljuje pred našim očima kada susretnemo čovjeka uobičajenom vizijom? Pitam vas, tko je bez vidovite vizije ikada vidio fizičko ljudsko tijelo? Što je to što ljudi imaju pred sobom ako vide samo fizičkim očima i fizičkim razumijevanjem? Ljudsko tijelo, ali ono koje se sastoji od fizičkog tijela, eterskog tijela, astralnog tijela, i ega. I kada čovjek stoji pred nama, to je organizirani sklop fizičkog tijela, eterskog tijela, astralnog tijela, i ega. Imalo bi malo smisla reći da je fizičko tijelo stajalo pred nama kao kada bi, dajući nekom čašu vode, rekli, 'Ima vodika u toj čaši'. Voda se sastoji od vodika i kisika, kao što se čovjek sastoji od fizičkog, eterskog i astralnog tijela, i ega. Njihov skup je vidljiv, baš kao i voda, ali vodik i kisik nisu. Svatko tko bi rekao da je vidio vodik u vodi zacijelo bi se prevario. Kao i svatko tko misli da vidi fizičko tijelo kada vidi čovjeka u vanjskom svijetu. Ono što normalno vidi nije fizičko ljudsko tijelo, već četverostruko biće. On fizičko tijelo vidi samo utoliko što je prožeto drugim članovima ljudskog bića. I ono je tada promijenjeno na isti način kao što je promijenjen vodik kada je u vodi prožet kisikom. Jer vodik je plin, kisik također; iz dva ujedinjena plina dobivamo tekućinu. Zašto bi bilo neshvatljivo da je čovjek kojeg susrećemo u fizičkom svijetu sasvim ne-nalik njegovim pojedinačnim članovima, fizičkom, eterskom i astralnom tijelu i egu, baš kao što je voda sasvim ne-nalik vodiku? Tako je i on! Stoga se ne možemo osloniti na mayu koja nam se javlja kao fizičko tijelo. O fizičkom tijelu moramo razmišljati na sasvim drugačiji način ako se želimo približiti njegovoj prirodi.
Promatranje fizičkog ljudskog tijela, samo po sebi, spada u najteže vidovnjačke probleme, najtvrđe od svih! Recimo da vanjskom svijetu dopustimo da na čovjeku izvrši pokus koji je sličan dezintegraciji vode u vodik i kisik. Pri smrti taj pokus je izvršen od velikog svijeta. Tada vidimo kako čovjek odlaže njegovo fizičko tijelo. Ali da li stvarno odlaže svoje fizičko tijelo? Ovo pitanje izgleda apsurdno, jer što bi moglo biti jasnije nego očigledna činjenica da pri smrti čovjek odlaže svoje fizičko tijelo? To je nešto što više nije prožeto najvažnijim imetkom fizičkog tijela tijekom života: njegovom formom. Odmah nakon smrti Forma se počinje povlačiti iz mrtvog tijela. Ostavljeni smo sa supstancama koje propadaju, koje više ne karakterizira forma. Odloženo tijelo je sastavljeno od supstanci koje također možemo naći u prirodi; u prirodnom poretku stvari one ne bi proizvele ljudsku formu. Ipak ta forma esencijalno pripada fizičkom ljudskom tijelu. Za običnu vidovitost izgleda očito da pri smrti osoba jednostavno odbacuje te materijalne supstance, koje su zatim predane truljenju ili vatri, i ništa od fizičkog tijela ne ostaje. Vidovnjak tada promatra kako nakon smrti ego, astralno tijelo, i etersko tijelo ostaju povezani tijekom vremena u kojem osoba pregledava njen protekli život. Zatim vidi kako se etersko tijelo odvaja, kako njegov ekstrakt ostaje, dok se glavni dio razgrađuje na ovaj ili onaj način u općem kozmičkom eteru. Zaista izgleda kao da je osoba odložila njeno fizičko tijelo, s njegovim supstancama i silama, i zatim, nakon par dana, etersko tijelo. Kada vidovnjak slijedi osobu dalje kroz period kamaloke, vidi kako ekstrakt astralnog tijela ide dalje s njom tijekom života između smrti i novog rođenja, dok je ostatak astralnog tijela predan kozmičkom astralu.
Tako vidimo da su fizičko, etersko i astralno tijelo odloženi, i da fizičko tijelo izgleda potpuno drenirano u materijale i sile koje su, kroz truljenje ili spaljivanje ili neki drugi način razgradnje, vraćene elementima. Ali što bude više vidovitosti razvijeno u naše vrijeme, jasnije će biti da odložene fizičke snage i supstance nisu cijelo fizičko tijelo, jer se njegova potpuna konfiguracija ne može izvesti samo iz njih. Tim supstancama i silama tamo pripada još nešto, što je najbolje nazvano 'fantom' čovjeka. Ovaj fantom je formativni oblik koji kao duhovna tekstura djeluje na fizičke supstance i sile tako da one ispunjavaju formu koju susrećemo kao čovjeka na fizičkom planu. Kipar ne može napraviti nikakav kip ako samo uzme mramor ili nešto drugo, i divlje udara tako da djelići odskaču kako već supstanca dopušta. Kao što kipar mora imati misao koju utiskuje na supstancu, tako je i 'misao' povezana s ljudskim tijelom: ne na isti način kao i misao umjetnika, jer materijal ljudskog tijela nije mramor ili gips, već stvarna misao, fantom, u vanjskom svijetu. Baš kao što je misao plastičnog umjetnika utisnuta na materijal, tako je i fantom fizičkog tijela utisnut na supstance Zemlje koje nakon smrti vidimo predane grobu ili vatri. Fantom pripada fizičkom tijelu kao njegov trajan dio, dio važniji od vanjskih supstanci. Vanjske supstance su samo napunjene u mrežu ljudske forme, kao što se jabuke mogu napuniti u košaricu. Možete vidjeti koliko je fantom važan. Supstance koje se nakon smrti odvajaju u biti su one koje susrećemo vani u prirodi. One su samo uhvaćene od ljudske forme.
Ako dublje razmislite, možete li vjerovati da je cijeli rad božanskih duhova kroz Saturn, Sunce, i Mjesec periode proizveo nešto što je pri smrti samo predano elementima Zemlje? Ne — ono što je razvijeno tijekom Saturn, Sunce, i Mjesec perioda nije fizičko tijelo koje je pri smrti odloženo. To je fantom, forma, fizičkog tijela. Mora nam biti sasvim jasno da razumjeti fizičko tijelo nije laka stvar. Iznad svega, to razumijevanje ne smije se tražiti u svijetu iluzije, svijetu maye. Znamo da su temelji, zametak, ovog fantoma položeni od Prijestolja tijekom Saturn perioda; tijekom perioda Sunca Duhovi mudrosti su dalje radili na njemu, Duhovi kretanja tijekom perioda Mjeseca, i Duhovi oblika tijekom perioda Zemlje. I tek je u tom periodu fizičko tijelo primilo fantoma. Te duhove nazivamo Duhovi oblika, jer oni zaista žive u fantomu fizičkog tijela. Dakle da bi razumjeli fizičko tijelo, moramo se vratiti do fantoma.
Ako pogledamo natrag na početke naše egzistencije Zemlje, možemo reći da su rojevi iz ranga viših hijerarhija koji su pripremali fizičko ljudsko tijelo u svojoj vlastitoj odgovarajućoj formi tijekom Saturn, Sunce i Mjesec perioda, sve do perioda Zemlje, od samog početka smjestili tog fantoma unutar evolucije Zemlje. U stvari je fantom, kojeg se ne može vidjeti fizičkim okom, bio ono što je prvo bilo tamo od fizičkog tijela čovjeka. To je transparentno tijelo sile. Ono što fizičke oči vide fizičke su supstance koje osoba jede i uzima u sebe, i one ispunjavaju nevidljivog fantoma. Ako fizičko oko gleda na fizičko tijelo, ono što vidi je mineralni dio koji ispunjava fizičko tijelo, ne samo fizičko tijelo. Ali kako je taj mineralni dio našao svoj put u fantoma čovjekova fizičkog tijela? Da bi odgovorili na to pitanje, još jednom predstavimo postanak, prvo 'nastajanje', čovjeka na Zemlji.
Od Saturna, Sunca i Mjeseca tamo je prešla mreža sila s kojom se u njenoj pravoj formi susrećemo kao s nevidljivim fantomom fizičkog tijela. Za višu vidovitost izgleda kao fantom samo kada odvratimo pogled od svih vanjskih supstanci koje ga ispunjavaju. To je fantom koji stoji kao početna točka čovjekove zemaljske egzistencije, kada je bio nevidljiv kao fizičko tijelo. Pretpostavimo da je tom fantomu fizičkog tijela dodano etersko tijelo; hoće li fantom tada postati vidljiv? Sigurno ne; jer etersko tijelo je nevidljivo za običan pogled. Prema tome fizičko tijelo kao fantom, plus etersko tijelo, još je nevidljivo za vanjsko fizičko osjetilo. A astralno tijelo još i više; stoga je kombinacija fizičkog tijela kao fantoma s eterskim i astralnim tijelima još uvijek nevidljiva. I kada je dodan ego ono bi zasigurno postalo iznutra primjetno, ali ne i izvana vidljivo. Prema tome, kada je čovjek prešao od Saturna, Sunca, i perioda Mjeseca, bio je još uvijek vidljiv samo vidovnjaku. Kako je postao vidljiv? Osim zbog pojave u Bibliji opisane simbolički, a činjenično opisane u tajnoj znanosti, kao ulazak luciferskog utjecaja, on ne bi bio postao vidljiv. Što se dogodilo kroz taj utjecaj?
Čitajte što je rečeno u tajnoj znanosti. Iz tog puta evolucije u kojem je njegovo fizičko, etersko i astralno tijelo još bilo nevidljivo, čovjek je bačen dolje u gušću materiju, i pod utjecajem Lucifera prinuđen da tu gušću materiju primi u sebe. Da luciferska sila nije bila uvedena u naše astralno tijelo i ego, ta gusta materijalnost ne bi postala vidljiva kao što je postala. Stoga čovjeka moramo predstaviti kao nevidljivo biće, koje je učinjeno vidljivim u materiji samo preko sila koje su u njega ušle pod utjecajem Lucifera. Kroz taj utjecaj vanjske supstance i sile su povučene u domenu fantoma i prožimaju ga. Kao kada bi obojanu tekućinu ulili u prozirnu čašu, tako da čaša izgleda obojana, tako možemo zamisliti da je utjecaj Lucifera izlio sile u ljudskog fantoma, s rezultatom da je čovjek bio prilagođen na Zemlji za uzimanje potrebnih supstanci i sila koje njegovu formu čine vidljivom. Inače bi njegovo fizičko tijelo uvijek ostalo nevidljivo.
Alkemičari su uvijek inzistirali da se ljudsko tijelo zaista sastoji od iste one supstance koja čini savršeno transparentni, kristalno čisti 'kamen mudraca'. Samo fizičko tijelo je potpuno transparentno, i luciferske snage u čovjeku su ono što ga je dovelo u ne-transparentno stanje i smjestilo ga pred nas tako da je neprozirno i opipljivo. Stoga ćete shvatiti da je čovjek postao biće koje uzima vanjske supstance i snage Zemlje, koje su opet predane kod smrti, samo zato jer ga je Lucifer primamio, i izvjesne snage su ulivene u njegovo astralno tijelo. Slijedi to da je, jer je ego ušao u vezu s fizičkim, eterskim i astralnim tijelom pod utjecajem Lucifera, čovjek postao ono što jest na Zemlji i što inače ne bi bio — nositelj vidljivog, zemaljskog organizma.
Sada pretpostavimo da u određenoj točci vremena u životu ego izišao vani iz ljudskog organizma, tako da je pred nama stajalo fizičko, etersko i astralno tijelo, ali ne i ego. To je ono što se dogodilo u slučaju Isusa iz Nazareta u tridesetoj godini Njegova života. Ljudski ego je tada napustio koheziju fizičkog, eterskog i astralnog tijela. I u tu koheziju je Krist-biće ušlo pri krštenju u Jordanu. Sada imamo fizičko, etersko i astralno tijelo čovjeka, i Krist-biće. Krist-biće je sada uzelo prebivalište u ljudskom organizmu, kao što bi inače ego napravio. Što sada razlikuje ovog Krista Isusa od svih drugih ljudi na Zemlji? To je ovo: to da svi drugi ljudi nose u sebi ego koji je jednom bio nadvladan Luciferovim iskušenjem, ali Isus više ne nosi ego u Sebi; umjesto toga, On nosi Krist-biće. Tako da od tada, počevši od krštenja na Jordanu, Isus unutar Sebe nosi preostale učinke koji su bili došli od Lucifera, ali bez ljudskog ega koji bi dopustio daljnji luciferski utjecaj da uđe u Njegovo tijelo. Fizičko tijelo, etersko tijelo, i astralno tijelo — u kojima je ostatak ranijih luciferskih utjecaja bio prisutan, ali u koje više nikakav luciferski utjecaj nije mogao ući — i Krist-biće: tako je Krist Isus bio konstituiran.
Postavimo pred nas točno ono što Krist jest od krštenja na Jordanu do Misterija na Golgoti: fizičko tijelo, etersko tijelo, i astralno tijelo koje ovo fizičko tijelo zajedno s astralnim čini vidljivim jer još uvijek sadrži ostatak luciferskog utjecaja. Pošto je Krist-biće imao astralno tijelo koje je Isus iz Nazareta imao od rođenja do njegove tridesete godine, fizičko tijelo kao nositelj Krista je bilo vidljivo. Prema tome od vremena krštenja na Jordanu mi pred nama imamo fizičko tijelo koje kao takvo ne bi bilo vidljivo na fizičkom planu; etersko tijelo koje kao takvo ne bi bilo opazivo; astralno tijelo koje dva druga tijela čini vidljivim i tako tijelo Isusa iz Nazareta čini vidljivim tijelom; i, unutar ovog organizma, Krist-biće.
U naše duše čvrsto ćemo urezati ovu četverostruku prirodu Krista Isusa, govoreći sebi: Svaka osoba koja stoji pred nama na fizičkom planu sastoji se od fizičkog tijela, eterskog tijela, astralnog tijela, i ega; i ovaj ego je takav da uvijek radi u astralnom tijelu sve do časa smrti. Krist-Isus-biće, međutim, stoji pred nama kao Onaj koji je imao fizičko tijelo, etersko tijelo i astralno tijelo, ali ne i ljudski ego, tako da tijekom tri godine sve do smrti nije podložan utjecajima koji normalno rade na ljudskim bićima. Jedini utjecaj je dolazio od Krist-bića.
Od ovoga kao početne točke nastavit ćemo sutra.