.- 7. Sedmo predavanje, Karlsruhe, 11 listopada 1911
Teozofske ideje nisu bile adekvatne, za sada, za razumijevanje Misterija na Golgoti. Podsjećanje na tri struje misli — grčku, budističku, hebrejsku. Ego u čovjeku i Krist-biće u Isusu iz Nazareta. Razvoj ego-svijesti u čovjeku; fizičko tijelo ogledalo za misao. Degeneracija kroz luciferski utjecaj fizičkog tijela, i fantoma; posljedice za intelekt i za ego-svijest koja je postupno postajala oslabljena sve do vremena Misterija na Golgoti. Savršeni fantom, uskrsnuo iz groba, multiplicira sebe kao fizička ćelija i postaje duhovno tijelo u čovjeku. Misterij na Golgoti spašavanje ego-svijesti.
Jučer smo vidjeli da je u izvjesnom aspektu pitanje kršćanstva pitanje uskrsnuća Krista Isusa. Posebno, govorili smo o Pavlu, navjestitelju kršćanstva, koji je iz svog znanja o esencijalnoj prirodi Krist-impulsa odmah prepoznao da nakon, i od događaja na Golgoti, Krist živi. Vidjeli smo da se za Pavla, nakon njegova iskustva na putu za Damask, otvorila snažna, veličanstvena slika ljudske evolucije.
Od ove točke smo nastavili graditi sliku onog što je Krist Isus bio neposredno nakon krštenja na Jordanu od Ivana. Naš sljedeći zadatak će biti propitati tijek događaja od krštenja do Misterija na Golgoti. Ali ako ćemo se podići do razumijevanja Misterija na Golgoti, moramo raščistiti izvjesne prepreke. Iz svega što je rečeno o evanđeljima tijekom godina, a također i iz onog što je već rečeno na ovih par predavanja, moći ćete zaključiti da određene teozofske ideje, koje se u nekim sjedištima procjenjuju dovoljnim, zaista nisu dovoljne da odgovore na pitanje kojim se mi ovdje bavimo.
Prije svega drugog moramo sasvim ozbiljno uzeti ono što je rečeno o tri struje ljudske misli: struji koja ima izvor u drevnoj Grčkoj, struji koja dolazi iz drevnog židovstva, i konačno struji koja je našla svoj izraz kod Gautama Bude, pola tisućljeća prije naše ere. Vidjeli smo da je ova Buda struja, posebno kako se razvila među njegovim sljedbenicima, najmanje od svih prilagođena shvaćanju Misterija na Golgoti. Za modernog čovjeka, čija svijest je ispunjena intelektualnom kulturom današnjice, struja misli koja nalazi izraz u budizmu zasigurno nudi nešto veoma ugodno. Teško da bilo koja druga forma misli služi tako dobro konceptima današnjice, utoliko što radije ostaju nijemi pred licem najvećeg pitanja koje čovječanstvo mora dokučiti — pitanja uskrsnuća. Jer s ovim je pitanjem cijela evolucijska povijest čovječanstva povezana. Sada, u budističkom je učenju stvarno biće ega, koje u pravom smislu možemo zvati četvrtim članom ljudske prirode, bilo izgubljeno. Zasigurno se u ovim stvarima mogu uporabiti svakakve interpretacije, može ih se izvrtati na svakakve načine, i mnogi ljudi će naći da je pogrešno ono što je ovdje rečeno o budističkom učenju, ali nije u tome stvar. Jer ovakve stvari kakve sam citirao iz srca budizma — na primjer, razgovor između kralja Milinde i budističkog mudraca Nagasene — jasno potvrđuju da se u budizmu nije moglo govoriti o ego-prirodi onako kako moramo o njoj govoriti. Za izvornog sljedbenika budizma bilo bi uistinu heretično govoriti o ego-prirodi onako kako je mi moramo predstaviti. Iz tog razloga moramo biti načistu u vezi ego-prirode.
Ljudski ego, koji u slučaju svakog ljudskog bića, čak i najvišeg adepta, prelazi iz inkarnacije u inkarnaciju, izraz je koji se (kao što smo jučer vidjeli) na Isusa iz Nazareta može primijeniti samo od njegovog rođenja do krštenja na Jordanu. Nakon krštenja, još uvijek pred nama imamo fizičko tijelo, etersko tijelo i astralno tijelo Isusa iz Nazareta; ali ti vanjski ljudski ovoji sada su nastanjeni ne od ljudskog ega već od kozmičkog bića, Krist-bića. Kroz godine stremljenja pokušali smo pomoću riječi Krist-biće približiti našem razumijevanju. Čim netko shvati cjelokupnu prirodu Krista Isusa, očito je da za Njega treba izostaviti bilo koju vrstu fizičke ili tjelesne reinkarnacije. Izraz uporabljen u mojoj misterijskoj drami, Kušnja duše, o tome da je Krist bio prisutan samo jednom u tijelu od mesa, treba uzeti ozbiljno i sasvim doslovno. Prema tome moramo se najprije baviti bićem, prirodom, običnog ljudskog ega. Krist-Isus-biće bilo je potpuno nezavisno od ljudskog ega do Misterija na Golgoti.
Na ranijim predavanjima je pokazano da je evoluciji Zemlje prethodila Saturn egzistencija, Sunce egzistencija i Mjesec egzistencija, i da je nakon ta tri planetarna utjelovljenja slijedilo četvrto, naše Zemlja-utjelovljenje. Iz tih predavanja znate da je tek tijekom Zemlja-egzistencije, četvrtog od planetarnih stanja koja su bila nužna da iznjedre našu Zemlju sa svim njenim stvorenjima, ljudski ego mogao ući u vezu s ljudskom prirodom. Baš kao što u drevnom Saturn periodu govorimo o počecima fizičkog tijela, tako u periodu drevnog Sunca govorimo o prvom razvoju eterskog tijela, u periodu Mjeseca o prvom razvoju astralnog tijela, a samo u periodu Zemlje o razvijanju ega. Na ovaj način cijela stvar je kozmički i povijesno uvedena u vidokrug. Ali kako je to ako pogledamo na povijest naroda?
Kroz naša prijašnja proučavanja znamo da premda je sjeme-jezgra ega položeno u ljudska bića u vrijeme Lemurije, mogućnost stjecanja ego svijesti javlja se tek krajem atlantskog perioda, i da je čak i tada ego svijest bila vrlo nejasna i prigušena. Zaista, nakon atlantskog vremena, kroz različite periode civilizacije koji su prethodili Misteriju na Golgoti, ego svijest je još bila tupa, snolika, prigušena. Ali ako usmjerite pažnju na razvoj hebrejskog naroda, biti će vam jasno da je ego svijest tu našla izražaj na vrlo neobičan način. Neka vrsta ega-naroda živjela je u svakom pojedinom članu drevnog hebrejskog naroda; u stvari, svaki član ovog naroda pratio je svoj ego natrag do svog pretka u tijelu, do Abrahama. Ego drevnog hebrejskog naroda bio je još takav da ga možemo označiti kao grupni ego, grupni ego naroda. Svijest još nije bila penetrirala toliko daleko da odvoji individualnost u svakom čovjeku. Zašto je to bilo tako?
Svaki dio četveročlanog ljudskog bića mi sada gledamo kao normalno razvijenog postupno tijekom zemljine evolucije. Tek blizu kraja atlantskog perioda je dio eterskog tijela, koji je do tada bio vanjski za fizičko tijelo, uvučen u tijelo. To je vodilo prema stanju sada prepoznanom od vidovite svijesti kao normalno, naime da se fizičko tijelo i etersko tijelo približno podudaraju, i tek tada je za čovjeka bilo moguće da razvije njegovu ego-svijest. Polako i postupno oblikujmo dojam o vrlo osobitom načinu na koji se s ego-svijesti susrećemo u čovjeku.
Jučer sam opisao kako ljudi govore o uskrsnuću kada mu pristupe sa svim preduvjerenjima današnjice. Ako bi se, kažu oni, 'morao složiti sa stvarnim pavlinskim učenjem o uskrsnuću, trebao bih pocijepati cijelu moju koncepciju svijeta'. To je ono što kažu, ti suvremeni ljudi imaju na raspolaganju sve resurse modernog intelektualizma. Ljudima koji tako govore, ono što sada mora biti rečeno izgledalo bi vrlo čudno.
Ali zar takva osoba ne bi mogla razmišljati: 'Da, ako ću prihvatiti uskrsnuće, morati ću potrgati sve moje intelektualne koncepte. Ali je li to razlog za ostavljanje ovog pitanja po strani? Pošto ne možemo razumjeti uskrsnuće i moramo ga gledati kao čudo, moramo li pretpostaviti da je jedini izlaz iz te poteškoće proći pokraj toga? Zar nema drugog načina'?
Drugi način je daleko od lakog za modernog čovjeka, jer bi sebi morao priznati: 'Možda nije problem u uskrsnuću to da ga ja ne mogu shvatiti. Možda je razlog taj da moj intelekt nije podesan da ga shvati'.
Ova stvar je toliko malo ozbiljno uzeta u obzir da bi mogli reći: Moderni čovjek je spriječen od njegovog ponosa — i baš zato jer ne sumnja da bi se tu moglo raditi o ponosu — od priznavanja da bi njegov intelekt mogao biti nekompetentan da pronikne u ovo pitanje. Jer što je razumnije: reći da ostavljam po strani nešto što uzdrma moje intelektualno gledanje, ili priznati da bi to moglo biti izvan mog razumijevanja? Ponos, međutim, zabranjuje to priznanje.
Naravno, antropozof je sebe morao izvježbati da se digne iznad te vrste ponosa. Ne bi trebalo biti daleko od srca pravog antropozofa reći: 'Možda moj intelekt nije kompetentan da formiram mišljenje o uskrsnuću'. Ali onda se mora suočiti s još jednom poteškoćom: sada mora odgovoriti na pitanje zašto ljudski um nije prilagođen da shvati najveću činjenicu u ljudskoj evoluciji. Da bi odgovorili na ovo pitanje moramo ući nešto dalje u stvarnu prirodu ljudskog razumijevanja. Ovdje bih vas želio podsjetiti na moja predavanja u Münchenu, Čuda svijeta, kojih ću sada dati sažetak jer nam treba.
Elementi koji sačinjavaju naš duševni život, naše misli, osjećaje i percepcije, neće se naći u našem sadašnjem fizičkom tijelu; oni penetriraju samo do eterskog tijela. Da bi nam to bilo jasno, zamislimo našu ljudsku prirodu, utoliko što se sastoji od ega, astralnog tijela i eterskog tijela, zatvorenu u elipsi:
Uzeti ćemo ovaj dijagram da predstavimo ono što nazivamo našim unutarnjim životom i što možemo doživjeti u našim dušama; dijagram pokazuje kako nalazi izražaj samo u strujama i silama eterskog tijela. Ako doživimo misao ili percepciju, ona ima tri linije djelovanja u našoj duševnoj prirodi, kako je naznačeno na sljedećem dijagramu.
Unutar naše duševne prirode nema ničeg što nije prisutno na ovaj način. Sada, ako bi čovjekova obična zemaljska svijest bila ograničena na duševna iskustva unutar granica dijagrama, iskustva bi se pojavila, ali on ih ne bi bio svjestan; ona bi ostala nesvjesna. Naša duševna iskustva postaju svjesna samo kroz proces za koji će nam analogija pomoći da razumijemo. Zamislite da idete u određenom smjeru, gledajući pravo naprijed. Vaše ime je Kovač. Dok idete pravo naprijed vi ne vidite Kovača, ipak ste vi on, doživljavate ga, vi ste osoba 'Kovač'. Zamislite da netko stavi pred vas ogledalo. Sada 'Kovač' stoji pred vama. Ono što ste prije doživjeli sada vidite; to susrećete u ogledalu. Tako je to s duševnim životom čovjeka. Osoba ima doživljaj, ali ne postaje ga svjesna bez ogledala. Ogledalo je fizičko tijelo. Percepcije, misli, odbačene su natrag plaštem fizičkog tijela. Time ih postajemo svjesni. Stoga u dijagramu fizičko tijelo možemo predstaviti kao ograđen plaštem. Za nas, kao zemaljske ljude, fizičko tijelo je uistinu reflektirajući aparat.
Ako na ovaj način idete sve dublje i dublje u prirodu ljudske duše i ljudske svijesti, neće biti moguće da na bilo koji način smatrate opasnim ili značajnim sve one stvari koje su stalno iznošene od materijalizma nasuprot duhovne koncepcije svijeta. Ako kroz nekakvo oštećenje reflektirajućeg aparata, duševno iskustvo nije više percipirano od svijesti, potpuna je besmislica zaključiti da je samo duševno iskustvo vezano s ogledalom. Ako netko slomi ogledalo u kojem gledate sebe, nije slomio vas. Vi samo nestajete iz vlastitog polja vizije. Tako je isto i kada je reflektirajući aparat duševnog života, mozak, poremećen. Percepcija nestaje, ali sam duševni život, utoliko što se odvija u eterskom tijelu i astralnom tijelu, nije ni najmanje ometen.
Ali nismo li došli do točke kada moramo pobliže razmotriti prirodu fizičkog tijela? Složiti ćete se da bez svijesti mi ne bismo mogli biti svjesni ega. Da bi tijekom života na Zemlji ego svijest napravili našom, naše fizičko tijelo, sa svojom organizacijom mozga, mora biti reflektirajući aparat. Učimo postati svjesni sebe kroz našu vlastitu zrcalnu refleksiju. Da nismo imali zrcalni aparat, ne bismo mogli bili svjesni nas samih. Što je to zrcalo?
Pokazano nam je od okultnog istraživanja, koje dohvaća natrag kroz čitanje Akaša zapisa sve do izvora naše zemaljske egzistencije, da na početku evolucije Zemlje taj reflektirajući aparat, vanjsko fizičko tijelo, dolazi pod luciferski utjecaj i da je bilo promijenjeno. Jučer smo vidjeli što je to fizičko tijelo postalo za zemaljskog čovjeka. Postalo je nešto što se raspada kada on prolazi kroz vrata smrti. Rekli smo da tijelo koje se raspada nije tijelo koje su božanski duhovi pripremili kroz četiri planetarne evolucije tako da bi trebalo postati fizičko tijelo na Zemlji. Ono što su božanski duhovi pripremili, što smo jučer nazvali fantom, pripada fizičkom tijelu kao formativno tijelo koje prožima, i u isto vrijeme drži na okupu, materijalne dijelove koji su utkani u naše fizičko tijelo. Da nije bilo intervencije luciferskog utjecaja, tada bi, na početku evolucije Zemlje, čovjek tog fantoma primio u punoj snazi zajedno s fizičkim tijelom. Ali u ljudsku organizaciju, utoliko što se sastoji od fizičkog tijela, eterskog tijela, i astralnog tijela, prodro je luciferski utjecaj, i posljedica je bila neorganiziranost fantoma fizičkog tijela. Kao što ćemo vidjeti, to je simbolički izraženo u Bibliji kao Pad, zajedno s činjenicom, prenesenom u Starom zavjetu, da je smrt slijedila Pad. Smrt je zaista bila rezultat dezorganizacije fantoma fizičkog tijela. Posljedica je da, kada čovjek prolazi kroz vrata smrti, mora vidjeti razgradnju njegovog fizičkog tijela. Ovo raspadajuće fizičko tijelo, kojem nedostaje snaga fantoma, zaista je nošeno od čovjeka od rođenja do smrti. Mrvljenje se odvija cijelo vrijeme, a raspadanje, smrt fizičkog tijela, samo je finalni stupanj kontinuiranog procesa. Jer ako dezintegraciji tijela — kojem je prethodila dezorganizacija fantoma — nije suprotstavljen proces rekonstrukcije, konačno slijedi smrt.
Da nije ušao luciferski utjecaj, destruktivne i konstruktivne snage u fizičkom tijelu ostale bi bile u ravnoteži. Ali tada bi sve u zemaljskoj ljudskoj prirodi bilo drugačije; ne bi, na primjer, bilo uma sposobnog za shvaćanje uskrsnuća. Jer kakva je to vrsta razumijevanja koje ne može shvatiti uskrsnuće? To je vrsta koja je vezana s dekadencijom fizičkog tijela, a onako je kako jest jer je pojedinac navukao na sebe, preko luciferskog utjecaja, progresivnu destrukciju fantoma fizičkog tijela. Kao posljedica ljudsko razumijevanje, ljudski intelekt, postao je tako tanak, tako pohaban, da ne može primiti u sebe velike procese kozmičke evolucije. Na njih gleda kao na čuda, ili kaže da ih ne može razumjeti. Da luciferski utjecaj nije došao, i da su snage izgradnje u ljudskom tijelu destruktivne snage držale u ravnoteži, tada bi ljudsko razumijevanje, opremljeno svime s čime je trebalo biti, gledalo u snage izgradnje, kao da netko slijedi laboratorijski pokus. Ali naše razumijevanje je sada takvo da ostaje na površini stvari i nema uvida u kozmičke dubine.
Svatko, dakle, tko želi okarakterizirati ova stanja ispravno mora reći: Na početku naše egzistencije Zemlje, fizičko tijelo je od luciferskog utjecaja spriječeno da postane ono što je trebalo postati u skladu s voljom snaga koje se radile kroz Saturn, Sunce i Mjesec. Umjesto toga, ono je u sebe primilo destruktivni proces. Od početka egzistencije Zemlje čovjek je živio u fizičkom tijelu koje je podložno destrukciji; tijelu koje se ne može adekvatno suprotstaviti silama sa silama izgradnje.
Dakle ima istine u nečem što modernom čovjeku izgleda tako bezumno: da postoji skrivena veza između onog što se dogodilo preko djelovanja Lucifera, i smrti. A sada pogledajmo na to djelovanje. Što je bio učinak ove destrukcije stvarnog fizičkog tijela? Da smo imali potpuno fizičko tijelo, kako je namjeravano na početku egzistencije Zemlje, naše duševne snage bi sebe reflektirale na sasvim drugi način: tada bi uistinu znali što smo mi. Kako stvari stoje, mi ne znamo što smo jer nam fizičko tijelo nije dano u njegovoj potpunosti. Mi zasigurno govorimo o prirodi i biću ljudskog ega — ali koliko čovjek poznaje ego? Ego je toliko problematičan da budizam čak i poriče da on ide iz jedne inkarnacije u drugu. Toliko je problematičan da je Grčka mogla pasti u tragično raspoloženje koje je našlo izraz u onim riječima grčkog heroja: 'Bolje prosjak u gornjem svijetu nego kralj u oblasti sjena'. Bilo je tako da kada je Grk vidio dragocjeno fizičko tijelo — tijelo oblikovano od fantoma — predano destrukciji, osjećao je tugu pred licem ovog zatamnjenja, blijeđenja, ega, jer je osjećao da može postojati samo zajedno s ego sviješću. I kada je vidio formu fizičkog tijela kako pada u dekadenciju, zadrhtao je pri pomisli da bi ego postajao taman i prigušen; ovaj ego koji je reflektiran formom fizičkog tijela. I kada slijedimo ljudsku evoluciju od početaka Zemlje do Misterija na Golgoti, vidimo da se proces na koji smo upravo ukazali pokazuje u sve većem stupnju.
U ranija vremena, na primjer, nitko ne bi propovijedao uništenje fizičkog tijela na tako radikalan način kao što je to Gautama Buda. Da bi takvo učenje bilo dano, bilo je neophodno da dekadencija fizičkog tijela, njegovo potpuno poništenje s obzirom na njegovu formu, bude blizu potpunog, tako da ljudski um više nema nikakvu ideju da entitet koji postaje svjestan kroz fizičko tijelo — to jest, kroz formu — može prijeći iz jedne inkarnacije u drugu. Istina je da je čovjek, tijekom evolucije Zemlje, izgubio formu fizičkog tijela, tako da više nema ono što su božanska bića za njega namijenila od početka Zemlje. To je nešto što mora ponovno dobiti; ali mu prvo mora još jednom biti dodijeljeno. I ne možemo shvatiti kršćanstvo ukoliko ne shvatimo da je u vrijeme dok su se odvijali događaji u Palestini, ljudska rasa na Zemlji dosegnula stupanj gdje je dekadencija fizičkog tijela imala svoj vrhunac, i gdje je, zbog toga, cijeloj evoluciji čovječanstva prijetila opasnost da ego svijest — posebno postignuće evolucije Zemlje — bude izgubljena. Da se ovaj proces nastavio nepromijenjen, destruktivni element bi prodirao sve dublje u ljudski tjelesni organizam, i ljudi rođeni nakon vremena kada su bili događaji u Palestini morali bi živjeti sa sve tupljim osjećanjem ega. Sve što zavisi o savršenoj refleksiji fizičkog tijela postajalo bi sve više pohabano.
Zatim je došao Misterij na Golgoti; došao je onako kako smo ga okarakterizirali, i kroz njega se dogodilo nešto što je toliko teško shvatiti za intelekt vezan samo s fizičkim tijelom, tijelom u kojem dominiraju destruktivne snage. Dogodilo se da je jedan čovjek, koji je bio nositelj Krista, prošao kroz takvu smrt da je nakon tri dana naročito smrtni dio fizičkog tijela morao nestati, i iz groba se diglo tijelo koje je nositelj snaga fizičkih, materijalnih dijelova. Tijelo koje je zbilja bilo namijenjeno čovjeku od vladara Saturna, Sunca i Mjeseca — čisti fantom fizičkog tijela sa svim atributima fizičkog tijela — to je bilo ono što se podiglo iz groba. Tako je dana mogućnost one duhovne genealogije o kojoj smo govorili.
Promislimo o tijelu Krista koje se diglo iz groba. Baš kao što od tijela Adama potječu tijela zemaljskih ljudi, utoliko što ti ljudi imaju tijelo koje se raspada, jednako tako i duhovna tijela, fantomi za sve ljude, potječu od onog što se diglo iz groba. I moguće je uspostaviti vezu s Kristom kroz koju zemaljsko ljudsko biće u svoje inače raspadajuće fizičkog tijelo može donijeti ovog fantoma koji se digao iz groba na Golgoti. Za čovjeka je moguće da primi u svoj organizam one snage koje su se tada digle iz groba, baš kao što je kroz njegov fizički organizam na početku evolucije Zemlje, kao posljedicu luciferskih snaga, primio organizam Adama.
To je ono što Pavao želi reći. Baš kao što čovjek, kroz svoje mjesto u struji fizičke evolucije, nasljeđuje fizičko tijelo u kojem se uništenje fantoma, nositelja snaga, postupno odvija, tako i iz čistog fantoma koji se digao iz groba može naslijediti ono što je izgubio. To može naslijediti, može se s time odjenuti, kao što se odjenuo s prvim Adamom; postao je jedno s tim. Time može proći razvoj pomoću kojeg se opet može uspinjati gore, jednako kao što je prije Misterija na Golgoti sišao u evoluciju. Drugim riječima, ono što mu je uzeto kroz luciferski utjecaj može mu biti dano natrag tako što je prisutno kao dignuto tijelo Krista. To je ono što Pavao želi reći.
Sada, baš kao što je vrlo lako, sa stajališta moderne anatomije ili fiziologije, opovrgnuti ono što je rečeno na ovom predavanju — naizgled opovrgnuti — tako je i vrlo lako staviti i drugu primjedbu. Neko ovakvo pitanje bi moglo biti pitano: Ako je stvarno Pavao vjerovao da je duhovno tijelo ustalo, što to duhovno tijelo koje je ustalo iz groba ima s onim što sada svaki čovjek nosi u sebi? To nije teško razumjeti: trebamo samo razmotriti analogiju koju nam nudi nastajanje ljudskog pojedinca. Kao fizičko ljudsko biće on počinje iz jedne ćelije; fizičko tijelo u potpunosti se sastoji od ćelija koje su djeca izvorne ćelije; svim ćelijama koje sačinjavaju ljudsko tijelo može se trasirati trag do izvorne ćelije. Sada zamislite da, kroz ono što možemo nazvati mistični kristološki proces, čovjek stječe sasvim drugo tijelo od onog koje je postupno stekao u njegovoj silaznoj evoluciji. Zatim mislite o svakom od tih novih tijela kao da ima intimnu vezu s čistim fantomom koji se digao iz groba, nešto kao što je ljudska ćelija fizičkog tijela povezana s izvornom ćelijom. To jest, moramo o fantomu misliti kao da se multiplicira, kao što to radi ćelija koja podiže fizičko tijelo. Dakle, u evoluciji koja slijedi Događaj na Golgoti, svaki čovjek može iznutra steći nešto što je duhovno sišlo od fantoma koji se digao iz groba, baš kao što je — da ponovimo Pavla — obično tijelo koje pogađa razgradnja sišlo od Adama.
Naravno da je to uvreda ljudskom intelektu, koji sada tako arogantno misli o sebi, kada netko kaže da se proces sličan multipliciranju ćelije, koji se ako treba može vidjeti, odvija u nevidljivom. Ova posljedica Misterija na Golgoti je, međutim, okultna činjenica. Za nekog tko kontemplira s okultnim pogledom vidljivo je da je duhovna ćelija, tijelo koje nadvladava smrt, tijelo Krista Isusa, ustala iz groba i s vremenom sebe pružila svakom tko ulazi u odgovarajući odnos s Kristom. Svakom tko je odlučan da potpuno ospori nadosjetilne događaje, ova izjava će naravno izgledati apsurdno. Ali svakom tko odobrava nadosjetilno, događaj koji smo ovdje razmatrali mora biti predstavljen na opisani način. Fantom koji je ustao iz groba prenosi sebe onima koji su sebe učinili podesnim za njega. Ovo je, stoga, činjenica koju svatko tko odobrava nadosjetilno može razumjeti.
Ako možemo urezati u naše duše ono što je uistinu Pavlovo učenje, dolazimo do toga da Misterij na Golgoti gledamo kao stvarnost koja se dogodila i morala dogoditi u evoluciji Zemlje; jer ona doslovno znači spas ljudskog ega. Vidjeli smo da, da se proces evolucije nastavio putem kojeg je slijedio do vremena događaja u Palestini, ego svijest ne bi mogla biti razvijena; ne samo da ne bi napredovala, već bi stalno još dublje silazila u tamu. Ali put se okrenuo gore, i nastaviti će se penjati razmjerno tome koliko su ljudi našli njihov odnos s Krist-bićem.
Sada dobro možemo razumjeti budizam. Oko petsto godina prije događaja u Palestini, objavljena je istina: 'Sve što obavija čovjeka kao njegovo fizičko tijelo i čini ga bićem inkarniranim tjelesno — na sve to treba gledati kao na bezvrijedno; to je u osnovi ostatak prošlosti i mora se odbaciti'. Zasigurno su do tog vremena uvjeti bili takvi da je čovječanstvo trebalo uzeti smjer prema toj filozofiji života, da ništa drugo nije interveniralo. Ali je došao Događaj na Golgoti, Događaj koji je potpuno obnovio izgubljene principe ljudske evolucije. Ukoliko čovjek prima u sebe nepokvarljivo tijelo o kojem smo govorili jučer, a danas postavili pred naše duše detaljnije, ako se odjene s tim nepokvarljivim tijelom, postajati će sve jasnije svjestan njegove ego svijesti, i onog dijela njegove prirode koji putuje od jedne inkarnacije do druge.
Stoga ono što je došlo u svijet s kršćanstvom ne treba gledati samo kao novo učenje — to treba posebno naglasiti — i ne kao novu teoriju, već kao nešto stvarno, nešto činjenično. Stoga kada ljudi inzistiraju da je sve što je Krist podučavao bilo poznato i prije, to ne znači ništa za stvarno razumijevanje kršćanstva. Važna stvar nije što je Krist podučavao, već što je dao: Njegovo tijelo. Jer tijelo koje je ustalo iz groba Golgote nikada prije nije ušlo u ljudsku evoluciju. Nikada prije nije bilo prisutno na Zemlji, kroz smrt čovjeka, ono što je došlo da bude prisutno kao uskrsnulo tijelo Krista Isusa. Ranije, nakon što su ljudi prošli kroz vrata smrti, i prošli kroz period između smrti i novog rođenja, sa sobom su na Zemlju donijeli defektivnog fantoma, prepuštenog propadanju. Nitko nikada nije izazvao da se pojavi savršeni fantom.
Ovdje možemo uputiti na posvećenike i adepte. Oni su uvijek morali inicijaciju primiti izvan njihovih fizičkih tijela, prevladavanjem njihovih fizičkih tijela, ali to prevladavanje nikada nije tako daleko kao oživljenje fizičkog fantoma. Ni jedna pretkršćanska inicijacija nije išla dalje od krajnjih granica fizičkog tijela; nisu dirali snage fizičkog tijela, osim onoliko koliko unutarnji organizam na općeniti način poseže za vanjskim. Nitko, prošavši kroz smrt, nije prevladao smrt kao ljudski fantom. Slične stvari su se zasigurno dogodile, ali ovo nikada — da je čovjek prošao kroz potpunu ljudsku smrt i da je potpuni fantom pobijedio smrt. Baš kao što je točno da tijekom ljudske evolucije samo taj fantom može podići cijelo čovječanstvo, tako je točno i da je taj fantom krenuo iz groba na Golgoti.
To je važna činjenica u kršćanskoj evoluciji. Stoga komentatori ne griješe kada stalno ponavljaju da je učenje Krista Isusa transformirano u učenje o Kristu Isusu. Moralo je biti tako. Jer važna stvar nije što je Krist Isus podučavao, već što je dao čovječanstvu. Njegovo uskrsnuće je rađanje novog člana ljudske prirode — nepokvarljivog tijela. Da bi se to dogodilo, ovo spašavanje ljudskog fantoma kroz smrt, dvije stvari su bile nužne. Bilo je nužno, prvo, da biće Krista Isusa bude onakvo kako smo ga opisali — konstituirano od fizičkog tijela, eterskog tijela, i astralnog tijela, i — umjesto ljudskog ega — Krist-biće. Drugo, bilo je nužno da Krist-biće bude riješeno da uđe u ljudsko tijelo, da se inkarnira u ljudskom tijelu od krvi i mesa. Jer ako ćemo Krist-biće kontemplirati u pravom svjetlu, moramo ga potražiti u vremenu prije početaka čovjeka na Zemlji. Krist-biće je naravno postojalo u to vrijeme. On nije ušao u tijek ljudske evolucije; boravio je u duhovnom svijetu. Čovječanstvo je nastavilo svojim stalno silaznim putem. U točci vremena kada je dosegnuta kriza ljudske evolucije, Krist biće se utjelovilo u tijelu čovjeka. To je najveća žrtva koja se mogla prinijeti evoluciji Zemlje od Krist-bića. I druga stvar koju moramo naučiti razumjeti je u čemu se ta žrtva sastojala. Jučer smo se bavili s dijelom pitanja u vezi prirode Krista, ograničavajući naše proučavanje na vrijeme nakon krštenja od Ivana u Jordanu. Sada moramo dalje pitati: Koje je značenje činjenice da je pri krštenju Krist-biće sišlo u tijelo od krvi i mesa, i kako je došlo do smrti u Misteriju na Golgoti?
Ovo pitanje će nas zaokupiti u dolazećim danima.