.- 8. Osmo predavanje, Karlsruhe, 12 listopada 1911
Različite osobine dva Isus-djeteta. Zaratustra i Buda. Ljudski ego i ego Natan-djeteta.
Sjedinjenje ega Zaratustre s Natan-Isusom, od dvanaeste do tridesete godine.
Učinci prisutnosti Krist-bića, nakon krštenja, na fantoma fizičkog tijela Natan-Isusa.
Jučer smo ukazali da je sada neophodno odgovoriti na pitanje: Što se zaista dogodilo tom Biću kojeg označavamo kao Krista Isusa od krštenja od Ivana u Jordanu do Misterija na Golgoti? Da bi na ovo pitanje odgovorili što više moguće, moramo se kratko prisjetiti onog što znamo iz ranijih predavanja koja se tiču života Isusa iz Nazareta, koji je u svojoj tridesetoj godini postao nositelj Krista. Esencijalne točke su dane u mojoj nedavno objavljenoj knjizi, Duhovno vodstvo čovječanstva.
Znamo da u Palestini, u vremenu kojim se bavimo, nije rođeno jedno već dva djeteta Isusa, jedno od njih iz loze Solomona iz kuće Davida. To je Isus dijete o kojem govori evanđelje Mateja. Čudna kontradikcija između početaka Matejeva i Lukina evanđelja proizlazi iz činjenice da se pisac Matejeva evanđelja bavio s jednim Isus-djetetom, onim rođenim iz loze Solomona. Zatim je, gotovo ali i ne sasvim u isto vrijeme, još jedno Isus dijete rođeno, iz loze Natana iz kuće Davida.
Važna stvar je jasno razumjeti kakva vrsta bića su ta dva djeteta bila. Okultno istraživanje pokazuje da je individualnost koja je bila u Solomon Isus-djetetu nitko drugi nego Zaratustra. Nakon Zaratustrine najvažnije misije, o kojoj smo govorili u vezi s drevnom perzijskom civilizacijom, on je stalno iznova bio inkarniran; posljednji put tijekom babilonsko-kaldejske civilizacije, i sada kao Solomon Isus-dijete. Ova Zaratustra individualnost, sa svim velikim i moćnim unutarnjim snagama koje je po prirodi stvari prenio iz ranijih inkarnacija, morala se inkarnirati u tijelu koje potječe od Solomonove strane kuće Davida; tijelu prilagođenom za unapređenje i daljnji razvoj velikih osobina Zaratustre, na način da ljudske osobine kada su već na vrlo visokom nivou, mogu biti još unaprijeđene, utoliko što pripadaju biću koje ide iz inkarnacije u inkarnaciju. Stoga se bavimo ljudskim tijelom koje nije čekalo do kasnijih godina da radi na tim sposobnostima, već je to moglo u mladenačkom, djetinjem a ipak snažnom organizmu. Stoga vidimo Zaratustra individualnost kako raste na takav način da su se sposobnosti djeteta razvile relativno rano. Dijete je uskoro pokazalo obim znanja koje normalno ne bi bilo moguće u njegovoj dobi.
Jednu stvar, međutim, moramo čvrsto imati na umu: Solomon Isus-dijete, premda inkarnacija tako uzvišene individualnosti, bilo je samo visoko razvijeni čovjek. Stoga je on bio opterećen — kao što i najviše razvijeni čovjek mora biti — s izvjesnom podložnošću pogrešci i moralnim poteškoćama, premda ne baš porocima ili grijehu. Zatim znamo da je u njegovoj dvanaestoj godini individualnost Zaratustre, okultnim procesom poznatim svakome tko se upoznao s takvim činjenicama, napustila tijelo Solomon Isus-djeteta i prešla u tijelo Natan Isus-djeteta. Sada, tijelo ovog Natan Isus-djeteta — ili, bolje, njegova trostruka tjelesna organizacija fizičkog tijela, eterskog tijela, astralnog tijela — bila je formirana na sasvim poseban način. U stvari, to tijelo je bilo takvo da je dijete pokazalo sposobnosti upravo suprotne onima Solomon Isus-djeteta. Dok je potonje bilo izvanredno zbog njegove velike nadarenosti u odnosu na stvari koje se mogu naučiti vanjski, gotovo se može reći da je u tom aspektu Natan Isus-dijete bilo netalentirano. Shvatiti ćete da kazivanje ovoga ne implicira ni najmanje klevetanje. Natan Isus-dijete nije bilo u položaju da se upozna s proizvodima ljudske kulture na Zemlji. Kao suprotnost, izvanredna je činjenica da je mogao govoriti čim je bio rođen. Sposobnost koja više pripada fizičkom tijelu u njemu je tako bila prisutna od rođenja. Ali — prema dobroj tradiciji koja može biti okultno potvrđena — jezik koji je govorio mogla je razumjeti samo njegova Majka. Djetetove najupadljivije osobine bile su kvalitete srca. Imao je ogromnu sposobnost za ljubav i narav sposobnu za ogromno samopožrtvovanje. I izvanredna je stvar da je od prvih dana njegova života sama njegova prisutnost, ili njegov dodir, imao blagotvorne učinke — magnetske učinke, netko bi ih možda danas nazvao. Tako su sve kvalitete srca bile manifestirane u tom djetetu, povećane do takvog stupnja da su mogle imati blagotvoran utjecaj na njegovo okruženje.
Također znamo da su aktivne u astralnom tijelu ovog djeteta bila snage koje su jednom stečene od Bodisatve koji je postao Gautama Buda. Zaista znamo — i u ovom pogledu istočna tradicija je apsolutno točna, jer može biti potvrđena okultnom znanošću — da je Bodisatva, koji se postajući Buda pet stoljeća prije naše ere nije više trebao inkarnirati na Zemlji, iz duhovnog svijeta djelovao na sve one koji su se posvetili njegovim učenjima. Karakteristično je za takvu individualnost, koja se uzdignula u visine iz kojih se više ne treba inkarnirati u tijelu od krvi i mesa, da može imati udjela u stvarima i sudbini naše egzistencije Zemlje iz duhovnih svjetova. To se može dogoditi na najrazličitije načine. U stvari, Bodisatva koji je prošao kroz njegovu zadnju inkarnaciju na Zemlji imao je bitnog udjela u daljnjoj evoluciji čovječanstva. Naš ljudski duhovni svijet kontinuirano stoji u vezi s ostatkom duhovnog svijeta. Ljudsko biće ne jede samo i pije i tako uzima supstance fizičke Zemlje; ono stalno prima duševno-duhovnu ishranu iz duhovnog svijeta. Na najrazličitije načine snage iz duhovnog svijeta stalno dotječu u fizičku zemaljsku egzistenciju. Takav dotok snaga koje je Buda stekao za sebe dolaze u širu struju čovječanstva kroz činjenicu da su Buda-snage prožele astralno tijelo Natan Isus-djeteta. Znamo, također, iz ranijih predavanja da riječi koje još i danas imamo kao božićnu poruku — 'Božanstvo se otkriva s visina, i na Zemlji mir će se širiti u srcima ljudi dobre volje!' — potječu u biti iz utjecaja koji je u ljudsku evoluciju došao kroz uranjanja snaga Bude u astralno tijelo Natan Isus-djeteta.
Prema tome vidimo Buda snage kako dalje rade u struji egzistencije Zemlje koja je imala početak u događajima u Palestini. I zanimljivo je da je upravo istraživanje napravljeno od zapadnog okultizma nedavnih godina vodilo do prepoznavanja vrlo važne veze između europske civilizacije i Buda snaga. Dugo vremena te Buda snage su radile iz duhovnih svjetova, posebno na svemu u zapadnoj civilizaciji što je nezamislivo bez specifičnog utjecaja kršćanstva. Sve one filozofske struje koje su se razvije zadnjih stoljeća sve do devetnaestog stoljeća, prožete su Krist-impulsom, ali Buda je uvijek djelovao na njih iz duhovnih svjetova. Stoga najvažnija stvar koju europsko čovječanstvo može primiti od Bude danas ne zavisi od predaje učenja koje je Buda dao ljudima 500 godina prije kršćanske ere, već od onog što je on od tada postao. Jer on nije ostao stajati mirno; napredovao je; i kroz to napredovanje, kao duhovno biće u duhovnim svjetovima, on u najvišem smislu može imati udjela u daljnjoj evoluciji zapadne civilizacije. Rezultat našeg vlastitog okultnog istraživanja na divan je način u skladu s mnogo toga što je bilo poznato ranije, prije nego se ovaj važan utjecaj mogao ponovno istražiti. Jer znamo da je ista individualnost koja se na Istoku pojavila kao Gautama Buda prije djelovala na Zapadu, i da su izvjesne legende i tradicije povezane s imenom Buda ili Wotan imale veze s istom individualnošću, baš kao što budizam ima s Gautama Budom na Istoku; stoga je isto polje djelovanja koje je ranije pripremljeno od iste individualnosti ponovno zauzeto u izvjesnom smislu. Tako se preklapaju putevi uzeti od duhovnih struja unutar evolucije čovječanstva.
Danas je najvažnija stvar za nas ustanoviti da u astralnom tijelu Isus-djeteta opisanog od Luke imao na djelu Buda snage. I kada je ovo Natan Isus-dijete imalo dvanaest godina, Zaratustra individualnost je prešla u njegovo trostruko biće.
Zašto je, dakle, ovo Isus-dijete imalo izvanredne osobine koje smo upravo okarakterizirali? To je bilo zato jer nije bio ljudska individualnost kao svaka druga, već u određenom smislu sasvim različit, i da bi ga razumjeli moramo se vratiti u vrijeme Lemurije u kojem je, striktno govoreći, čovjekova evolucija Zemlje imala svoj početak. Mora nam biti jasno da je sve prije vremena Lemurije bilo zaista samo ponavljanje Saturn, Sunce, i Mjesec perioda. Tek je u vrijeme Lemurije prva klica stanja bila položena u čovjeka kao mogućnost, tako da je tijekom evolucije Zemlje mogao primiti četvrtog člana njegovog bića, ego. Možemo reći da se širenje čovječanstva Zemljom — tema kojom se detaljnije bavilo u Osnovama tajne znanosti — treba pratiti do određenih ljudskih predaka u periodu Lemurije, periodu s kojim je naša današnja Zemlja započela.
Tek nakon izvjesne točke u vremenu u tom periodu Lemurije možemo ispravno govoriti, u modernom smislu, o ljudskoj rasi. Prije ovoga, ona ega koje se otada nastavljaju inkarnirati nisu bila prisutna u ljudima na Zemlji. _Još nisu bila odvojena od supstance one hijerarhije koja je prva utemeljila ljudski ego: hijerarhije Duhova oblika. Sada sebi možemo predstaviti — okultno istraživanje to pokazuje — da je dio supstance Duhova oblika ušao u inkarnacije ljudi radi izgradnje ljudskog ega. Ali kada je u dogledno vrijeme čovjek bio predan njegovim inkarnacijama na Zemlji, nešto je bilo zadržano. Izvjesna ego supstanca nije uvedena u struju fizičkih inkarnacija. Ako bi išli predstaviti struju fizičkih ljudskih inkarnacija, počevši s onim kojeg Biblija naziva 'Adam', praocem ljudske rase, trebali bi nacrtati genealoško stablo s naširoko raširenim granama. Umjesto toga, jednostavno zamislimo da supstanca ulivena od Duhova oblika sada teče dalje, ali da je nešto bilo zadržano: ego koji je sada bio zaštićen od ulaska u fizičke inkarnacije. Umjesto toga, ovaj ego je sačuvao formu, suštinu, koju je čovjek imao prije nego se uputio u njegovu prvu zemaljsku inkarnaciju. Ovaj ego je živio kolateralno, s ostatkom čovječanstva, i u vremenu o kojem sada govorimo, kada će se dogoditi Događaj u Palestini, bio je još u istom stanju, ako bi željeli govoriti u skladu s Biblijom, kao što je bio ego Adama prije njegova utjelovljenja u tijelu.
Ispitujući što okultna znanost zna o tom egu — što je naravno za modernog čovjeka nešto posebno budalasto — vidimo da je taj ego, koji je bio, takoreći, zadržan 'u rezervi', dan na skrb Svetih misterija kroz atlantska i post-atlantska vremena. Sačuvan je u važnom misterijskom središtu, kao u tabernakulu, i zbog toga je imao sasvim posebne osobine; bio je nedirnut bilo čime što je ljudski ego mogao naučiti na Zemlji. Stoga je bio nedirnut od bilo kojih luciferskih i ahrimanskih utjecaja; zaista je bio nešto o čemu možemo misliti, nasuprot drugim ljudskim egima, kao o praznoj sferi, još uvijek potpuno djevičanskoj s obzirom na sva zemaljska iskustva — ništa, negativan, u tom pogledu. Stoga je izgledalo kao da Natan dijete, opisano u Lukinom evanđelju, zaista nije imao ego; kao da se sastojalo od fizičkog, eterskog i astralnog tijela. I sasvim je primjereno ako na početku kažemo da ego, razvijen kao što su ega razvijena u atlantsko i post-atlantsko vrijeme, nije uopće bio tamo u Lukinom Isus-djetetu.
Govorimo u pravom smislu riječi kada kažemo da kod Matejeva Isus-djeteta imamo posla s potpunim ljudskim bićem; dok kod Natan Isus-djeteta iz Lukina evanđelja imamo posla s fizičkim, eterskim i astralnim tijelom koji se isprepliću u skladnom jedinstvu koje je pripadalo čovjeku kada se pojavio iz Saturn, Sunce i Mjesec evolucija. Stoga je ovo Isus-dijete, kako nam kaže Akaša zapis, bilo nenadareno za sve što je ljudska kultura bila razvila. Nije je mogao primiti jer nikada nije bio u njoj. Vanjske sposobnosti i prilagođavanja rezultat su izvjesnih iskustava u ranijim inkarnacijama. Svatko tko nikada nije sudjelovao u takvim iskustvima pokazao bi se bez talenta za sve što su ljudi postigli tijekom evolucije Zemlje. Da je Natan Isus-dijete bilo rođeno u naše vrijeme, bilo bi potpuno nenadareno za učenje pisanja, jer je u vrijeme Adama pisanje bilo nepoznato. Nasuprot tome, Lukino Isus-dijete u visokom je stupnju pokazivalo osobine koje je donijelo sa sobom — osobine koje nisu pale u dekadenciju kroz luciferski utjecaj. Čak je i zanimljiviji izvanredan jezik kojim je govorio.
Ovdje se moramo podsjetit na nešto što sam spominjao u Duhovnom vođenju čovječanstva: da su jezici koji su sada rasprostranjeni Zemljom nastali dosta kasno u evoluciji: njima je prethodilo ono što bi uistinu mogli nazvati prvobitnim ljudskim jezikom. Razjedinjujući duhovi luciferskog i ahrimanskog svijeta oni su koji su iz prvobitnog jezika napravili mnoge jezike. Prvobitni jezik je izgubljen, i danas ga ne može govoriti nitko s egom koji je tijekom evolucije Zemlje prelazio iz inkarnacije u inkarnaciju. Ovo Isus-dijete, koje nije prošlo kroz ljudske inkarnacije, steklo je od početka ljudske evolucije sposobnost govora, ne ovog ili onog jezika, već jezika za koji možemo s pravom reći da nije bio razumljiv onima oko njega. Ali, zbog unutarnjih kvaliteta srca koje je živjelo u njemu, bio je shvaćen srcem njegove majke. To ukazuje na pojavu od neizmjernog značaja u slučaju Lukina Isus-djeteta.
Vidjeli smo da kada je ovo Lukino Isus-dijete rođeno, da je bilo snabdjeveno svime što nije bilo pod utjecajem lucifersko-ahrimanskih snaga. Nije posjedovao ego koji je bio u nizu inkarnacija; stoga ništa nije trebalo biti odbačeno kada je, u njegovoj dvanaestoj godini, individualnost Zaratustre prešla od Solomon Isus-djeteta u Natan Isus-dijete. Već sam rekao da je ljudski element koji je ostao iza, i to tog vremena se razvio u misterijima postrani ostalog čovječanstva, po prvi puta rođen u periodu Palestine kao Natan Isus-dijete. Postojao je prijenos od misterijskog središta u Zapadnoj Aziji, gdje je ta ljudska jezgra bila sačuvana, u tijelo Natan Isus-djeteta. To dijete je naraslo, i u dvanaestoj godini individualnost Zaratustre je prešla u njega. Također znamo da je taj prijelaz nagoviješten u sceni dvanaestogodišnjeg Isusa u hramu. Bilo je sasvim prirodno da su roditelji Natan Isus-djeteta, koji su se navikli da ga gledaju u svijetlu kako smo opisali, vidjeli izvanrednu promjenu kada su ga otkrili u hramu nakon što je bio izgubljen. Jer to je bio trenutak kada je Zaratustra prešao u dvanaestogodišnje dijete. Od dvanaeste do tridesete godine, dakle, moramo imati posla s individualnošću Zaratustre u Lukinom Isus-djetetu.
Sada, u Lukinom evanđelju imao izvanredan izraz koji ukazuje na nešto što se može razjasniti samo okultnim istraživanjem. Znate da u Lukinom evanđelju, nakon opisa scene s dvanaestogodišnjim Isusom u hramu, ima pasus: 'I Isus napredovaše u mudrosti i stasu, kod Boga i ljudi'. (Luka II:52). Ovaj pasus uistinu stoji kako slijedi kada tekst evanđelja obnovimo iz Akaša zapisa: Dvanaestogodišnje dijete napredovaše u svemu po čemu se astralno tijelo može obogatiti, t.j., u mudrosti; u svemu po čemu se etersko tijelo može obogatiti, t.j. u svim osobinama ljubaznosti, dobrote, itd.; i u svemu po čemu se fizičko tijelo može obogatiti, t.j., u svemu što se ulijeva u vanjsku ljepotu oblika. U ovom pasusu, dakle, dana je posebna naznaka da je Isus-dijete, ne prolazeći iz inkarnacije u inkarnaciju, sve do njegove dvanaeste godine ostalo nedirnuto, i u svojoj individualnosti nije moglo biti dotaknuto od luciferskih i ahrimanskih snaga. Lukino evanđelje to opet nagovještava prateći niz generacija natrag preko Adama do Boga, tako ukazujući da supstanca o kojoj se radi nije bila pod utjecajem svega što se dogodilo u ljudskoj evoluciji.
Tako je ovo Isus-dijete živjelo, napredujući u svemu što je bilo moguće za trostruki organizam nedirnut kontaminacijom koja je utjecala na trostruka tijela drugih ljudi. I to je omogućilo individualnosti Zaratustre, od dvanaeste do tridesete godine života, da u ovo trostruko ljudsko biće ulije sve što je moglo doći s visina koje je on sam prije postigao. Stoga o Isusu iz Nazareta formiramo ispravnu ideju, sve do tridesete godine njegova života, kada o njemu mislimo kao o uzvišenoj ljudskoj individualnosti, za čije su nastajanje izvršene najveće moguće pripreme.
Ali sada nam mora biti jasna jedna stvar ako želimo shvatiti kako su plodovi razvoja kojeg prolazimo u našim tijelima dobrobit za individualnost. Naša tijela omogućuju našoj individualnosti da apsorbira plodove našeg života za njenu buduću evoluciju. Kada pri smrti napuštamo naša tijela, obično u njima ne ostavljamo ono što smo postigli i za sebe stekli kao pojedinci. Kasnije ćemo vidjeti pod kakvim posebnim okolnostima nešto može ostati u tijelima; ali nije pravilo da pojedinac ostavi iza u svojim tijelima štogod da je stekao za sebe. Kada je Zaratustra napustio trostruko tjelesno biće Isusa iz Nazareta u tridesetoj godini, ostavio je iza tri tijela, fizičko, etersko i astralno. Ali sve što je kroz te instrumente mogao steći otišlo je u individualnost Zaratustre i dalje živjelo s njime, na njegovu dobrobit. Nešto je međutim, bilo stečeno od trostrukog tjelesnog organizma Isusa iz Nazareta. Njegova ljudska priroda, još uvijek slobodna, kao što je uvijek bila, od luciferskih i ahrimanskih utjecaja, bila je neko vrijeme sjedinjena s individualnošću koja je imala nedostižan uvid u duhovnost kozmosa.
Razmislite što je ovaj Zaratustra doživio! Dok je osnivao drevnu perzijsku civilizaciju i gledao na veliki Duh Sunca, čak je i tada gledao u kozmičke oblasti duhovnog. Kroz niz inkarnacija njegov razvoj je išao dalje. Kada je najdublji dio ljudske prirode, zajedno s najintenzivnijim snagama simpatije i ljubavi, postao manifestiran kroz neokaljanu ljudsku supstancu koja je bila sačuvana do rođenja Natan Isusa, i kada se astralno tijelo proželo snagama Gautama Bude, u tom djetetu je bilo prisutno ono što bi mogli nazvati najintimnija nutrina čovjeka. I zatim je u tu tjelesnu prirodu ušla individualnost koja je iznad svih drugih najjasnije i najdublje gledala u duhovnost makrokozmosa. Pomoću toga tjelesni instrument, cijeli organizam, Natan Isusa bio je tako transformiran da je mogao biti vozilo sposobno da u sebe primi Krist-ekstrakt makrokozmosa. Da ova tjelesna priroda nije bila prožeta Zaratustra individualnošću do tridesete godine, oči ne bi mogle izdržati supstancu Krista od tridesete godine do Misterija na Golgoti; ruke ne bi mogle biti prožete supstancom Krista u tridesetoj godini. Da bi mogla primiti Krista, ova tjelesna priroda morala je biti pripremljena, proširena, kroz individualnost Zaratustre. Prema tom kod Isusa iz Nazareta, kakav je bio u trenutku kada ga je Zaratustra napustio i Krist individualnost ušla u njega, mi nemamo posla s adeptom, niti s bilo čime kao što je više ljudsko biće. Jer adept je adept jer ima visoko razvijenu individualnost, a upravo to je ono što je izašlo iz trostruke tjelesne prirode Isusa iz Nazareta. Jednostavno imamo tjelesnu prirodu tako pripremljenu kroz boravljenje Zaratustre da je u sebe mogla primiti Krist individualnost. Ali sada, kroz uniju Krist individualnosti s ovom tjelesnom prirodom, nužno dolazi do sljedeće posljedice.
Tijekom te tri godine, od krštenja od Ivana u Jordanu dalje do Misterija na Golgoti, razvoj fizičkog tijela, eterskog tijela, i astralnog tijela bio je sasvim drugačiji od tjelesnog razvoja ostalih ljudskih bića. Pošto Natan Isus nije primio utjecaj od luciferskih i ahrimanskih snaga, dana je mogućnost da, od krštenja u Jordanu nadalje — sada kada u Isusu iz Nazareta nije bio ljudski ego, već samo Krist individualnost — sve što je normalno na djelu u ljudskom organizmu nije bilo razvijeno.
Jučer smo rekli da je ljudski fantom, prvobitna forma koja u sebe povlači materijalne elemente koji ispunjavaju fizičko tijelo i odložena je pri smrti, degenerirao tijekom vremena sve do Misterija na Golgoti. Na početku ljudske evolucije namjera je bila da fantom ostane nedodirnut materijalnim elementima koje čovjek uzima kao prehranu iz životinjskog, biljnog i mineralnog carstva. Ali nije ostao nedirnut. Jer luciferski utjecaj je doveo do popuštanja veze između fantoma i snaga koje čovjek apsorbira kroz njegovu zemaljsku evoluciju; posebno vezu s pepeljastim sastojcima. Rezultat je bio da je fantom, dok je nastavljao pratiti čovjeka tijekom njegove daljnje evolucije, bio snažno privučen tim pepeljastim sastojcima, i umjesto da se drži eterskog tijela, vezao se za te produkte dezintegracije. Ali gdje su luciferski utjecaji držani dalje, kao što su kod Natan Isusa, nikakva privlačna sila nije se pojavila između fantoma i materijalnih elemenata koji su uzeti u tjelesni organizam. Kroz tri godine od krštenja do Misterija na Golgoti, fantom je ostao nedirnut od tih elemenata.
U okultnom smislu možemo reći: Ljudski fantom, prema njegovom namjeravanom razvoju kroz Saturn, Sunce, i Mjesec periode, ne bi trebao biti privučen pepeljastim sastojcima već samo otapajućim sastojcima soli, tako da bi krenuo putem isparavanja utoliko što su sastojci soli otopljeni. U okultnom smislu moglo bi se reći da bi bio otopljen i predan, ne Zemlji već isparavajućim sastojcima. Izvanredna je činjenica da su krštenjem na Jordanu i ulaskom Krist individualnosti u tijelo Natan Isusa, sve veze fantoma s pepeljastim sastojcima bile izbrisane; samo je veza sa solnim sastojcima ostala.
Na to se aludiralo u pasusu gdje Krist Isus želi objasniti njegovim prvoizabranim učenicima: 'Kroz način na koji se osjećate ujedinjeni s Krist bićem, doći će do izvjesne mogućnosti za buduću evoluciju. Biti će moguće za jedno uskrsno tijelo iz groba — duhovno tijelo — da prijeđe u ljude'. To je ono što je Krist želio reći kada je koristio frazu, 'Vi ste sol Zemlje'. Sve ove riječi koje nalazimo u evanđeljima, koje nas podsjećaju na terminologiju i vješt jezik kasnijih alkemičara, imaju najdublji zamislivi značaj. I zapravo je ovaj značaj bio dobro poznat srednjovjekovnim i kasnijim alkemičarima — ne šarlatanima spominjanim u povijesnim knjigama — i nijedan od njih nije govorio o tim vezama bez da u svom srcu osjeća vezu s Kristom.
Stoga slijedi da kada je Krist bio razapet, kada je Njegovo tijelo pribijeno na križ — primijetiti ćete da ovdje koristim točne riječi iz evanđelja, jer su potvrđene pravim okultnim istraživanjem — kada je ovo tijelo Isusa iz Nazareta pričvršćeno na križ, fantom je bio savršeno netaknut; postojao je u duhovnoj tjelesnoj formi, vidljiv jedino za nadosjetilno gledanje, i bio je mnogo labavije povezan s tjelesnim materijalnim sadržajem zemaljskih elemenata nego što se to ikada dogodilo s bilo kojim ljudskim bićem. Kod svakog drugog ljudskog bića dogodila se veza fantoma s tim elementima, i to je ono što ih drži na okupu. U slučaju Krista Isusa bilo je sasvim drugačije. Običan zakon inercije vidi se u tome da su izvjesni materijalni dijelovi ljudskog tijela držani na okupu nakon smrti u formi koju im je dao čovjek, dok se nakon nekog vremena ne raspadnu, tako da je teško išta od njih vidljivo. Tako je bilo s materijalnim dijelovima tijela Krista Isusa. Kada je tijelo skinuto s križa, dijelovi su još bili koherentni, ali nisu imali vezu s fantomom; fantom je bio potpuno oslobođen od njih. Kada je tijelo postalo prožeto s izvjesnim supstancama, koje su u ovom slučaju djelovale sasvim različito od načina na koji utječu na bilo koje tijelo koje je balzamirano, dogodilo se da su nakon pogreba materijalni dijelovi brzo ishlapili i prešli u elemente. Stoga su učenici koji su pogledali u grob našli lanene ovoje u koje je tijelo bilo umotano, ali je fantom, o kojem evolucija ega zavisi, bio ustao iz groba. Nije iznenađenje da Marija iz Magdale, koja je poznavala samo ranijeg fantoma kada je bio prožet zemaljskim elementima, nije prepoznala istu formu u fantomu, sada oslobođenom zemaljske gravitacije, kada ga je vidjela vidovito. Izgledao joj je različito.
Nadalje moramo jasno razumjeti da su samo kroz snagu drugarstva učenika s Kristom svi učenici, i sve druge osobe o kojima je isto kazano, mogli vidjeti Uskrslog, jer im se pojavio u duhovnom tijelu, tijelu o kojem Pavao kaže da raste kao zrno sjemena i prelazi u sve ljude. Sam Pavao je uvjeren da nije tijelo prožeto zemaljskim elementima ono što se pojavilo drugim apostolima, već da se isto ono koje se pojavilo njemu pojavilo i njima, kao što kaže u sljedećem pasusu:
Jer predadoh vam kao nešto od najveće važnosti ono što sam i sam primio, da je Krist umro za naše grijehe u skladu s pismima, da je pokopan, da je trećeg dana uskrsnuo u skladu s pismima; i da se ukazao Kefi, zatim dvanaestorici. Zatim se ukazao više od pet stotina braće istovremeno, većina od njih još žive, premda su neki od njih usnuli. Zatim se ukazao Jakovu, potom svim apostolima. Zadnjem od svih, kao nedonoščetu, ukazao se također i meni. (I Korinćanima XV:3–8.)
Ali što je bilo to što je uvjerilo Pavla? U izvjesnom smislu Pavao je bio posvećenik prije događaja u Damasku. Njegova inicijacija je kombinirala drevni hebrejski princip i grčki princip. Znao je da je posvećenik postao, u njegovom eterskom tijelu, nezavisan od fizičkog tijela, i mogao se ukazati u najčišćoj formi njegovog eterskog tijela onima koji su ga bili sposobni vidjeti. Da je Pavao imao viziju čistog eterskog tijela, nezavisnog od fizičkog tijela, govorio bi drugačije. Bio bi rekao da je vidio nekog tko je bio iniciran i da će živjeti dalje tijekom evolucije Zemlje, nezavisno od fizičkog tijela. Ne bi mu to bilo posebno iznenađujuće. Ono što je Pavao doživio na putu za Damask nije moglo biti to. Doživio je nešto za što je znao da može biti doživljeno samo kada je Pismo ispunjeno; kada se savršeni ljudski fantom, ljudsko tijelo uskrslo iz groba u nadosjetilnoj formi, bude pojavilo u duhovnoj atmosferi Zemlje. I to je ono što je vidio! To je ono što mu se ukazalo na putu za Damask i ostavilo ga u uvjerenju: 'On je bio tamo — On je uskrsnuo! Jer ono što je tamo može doći samo kroz Njega: to je fantom koji se može vidjeti od svih ljudskih individualiteta koji se teže povezati s Kristom'. To je ono što ga je uvjerilo da je Krist već bio tamo; da neće prvo doći u budućnosti, već da je stvarno bio prisutan tamo u fizičkom tijelu, i da je to fizičko tijelo spasilo prvobitnu formu ljudskog fizičkog tijela za spas svih ljudi.
Da je ovo djelo moglo biti izvršeno samo najvećim otvaranjem božanske ljubavi, a u kojem smislu je to bio čin ljubavi, a zatim i u kojem smislu riječ 'spas' treba shvatiti u daljnjoj evoluciji čovječanstva — to će biti naša tema sutra.