.- 10. Deseto predavanje, Dornach, 25 listopada 1915
Ljudska svijest između objektivne i subjektivne stvarnosti, između ahrimanskog i luciferskog svijeta. Odstupanja svijesti i njihov ispravak. Mit o Tantalu. Vodeća načela znanosti duha.
Ako želimo dublje ući u stvari koje nas ne mogu ne zanimati u današnje vrijeme, nužno je jasno imati na umu određeni aspekt ljudske svijesti kakva je ona danas. Razmislimo o izvjesnim karakteristikama te svijesti o kojima smo govorili zadnjih tjedana. Ta svijest nas drži unutar domene s jedne strane zatvorene velom koji pred nas postavljaju pojave prirode kroz koji, za početak, naša svijest ne može prodrijeti, a s druge strane, velom našeg vlastitog života duše, našeg mišljenja, osjećanja i htijenja. Priroda naše svijesti je takva da kada gledamo prema unutra, mi možemo u izvjesnoj mjeri doživjeti naše mišljenje, osjećanje i htijenje u njihovom ljudskom obliku, doživjeti ih svjesno. Ali opet, mi ne možemo prodrijeti iza vela. Stoga možemo reći: S obzirom na veo pojava prirode na jednoj strani, s objektivnom stvarnošću iza, naša svijest je usmjerena prema velu kojeg se, za početak, ne može probiti. S druge strane, postoje manifestacije života duše, iza kojih leži subjektivna stvarnost. Mi je kontempliramo ali ne možemo odmah probiti kroz veo. Unutar tih granica, unutar te dvije paralelne linije, takoreći, naša je današnja svijest, kojoj se, kada pogledamo vani preko čulnih organa, predstavlja svijet prirode; kada pogledamo prema unutra, tamo je svijet duše. Tako je svijest koju kao ljudska bića imamo danas, organizirana.
Znamo da se ova svijest razlikuje od čovjekove ranije svijesti s njenim nasljeđem drevne vidovitosti; ali znamo također da je ta naslijeđena svijest izblijedjela i da je naša sadašnja svijest, kada normalno funkcionira na fizičkom planu, onakva kakva je gore opisana.
Može se postaviti pitanje: Zašto je naša svijest danas konstituirana onako kako jest? Razlog je da tijekom sadašnjeg ciklusa evolucije, kao i sve drugo što je opisano, moramo razviti pravi odnos koji bi trebao prevladavati između jedne ljudske duše i druge. Naš sadašnji oblik svijesti, dakle, ima sasvim konkretan zadatak.
Tijekom ranijih perioda starog Saturna, starog Sunca i starog Mjeseca živjeli smo u različitim stanjima svijesti, a u budućim periodima Jupitera, Venere i Vulkana, naša svijest će opet biti drugačija. Mi se postupno pripremamo za te različite oblike svijesti. U našem sadašnjem ciklusu evolucije moramo u nama razviti, kroz način na koji se povezujemo sa svijetom, oblik svijesti koji pripada našem ciklusu; i pored svega to treba biti razvijeno u vezi s moralnim životom, također je tu i činjenica da se kroz taj oblik svijesti može razviti pravi odnos jedne ljudske duše s drugom, odnos kojeg nismo stekli prije početka perioda Zemlje i bez kojeg, ako ga ne steknemo tijekom perioda Zemlje, nećemo moći održati našu egzistenciju tijekom perioda Jupitera, Venere i Vulkana.
U periodima starog Saturna, starog Sunca i starog Mjeseca koji su prethodili periodu Zemlje, čovjek nije, u ovom smislu, stekao pravi odnos s drugim ljudima; u određenom smislu bio im je preblizu. Tijekom perioda starog Mjeseca, uvjeti su još bili takvi da je volja jednog imala direktnog utjecaja na drugog; drugi je osjećao, bio pod utjecajem, volje svog druga. Nadalje, taj proces je bio reguliran i vođen od duhova viših hijerarhija.
Da se to vođenje od duhova viših hijerarhija nastavilo, čovjek nikada ne bi dosegnuo potpunu slobodu u kozmičkoj egzistenciji. Vođenje je u nekom trenutku moralo prestati. Otuda nužnost oblika svijesti koji takoreći pravi granicu između jednog i drugog čovjeka. Činjenica je da s jedne strane naša vizija ne prodire kroz prirodu, i da s druge strane svijet duše uzrokuje da je odnos jedne duše prema drugoj takav da je između njih stvorena izvjesna granica. Da ta granica postoji, to je zbog našeg sadašnjeg oblika svijesti, kojeg je posebna osobina da su ono što zaista doživljavamo refleksije, zrcalne slike. To, naravno, vrijedi i za odnos čovjeka i čovjeka. Zato što, kada susretnemo drugo ljudsko biće u našem sadašnjem obliku svijesti imamo puku refleksiju, ne možemo mu pristupiti na tako proizvoljan način da ulijemo sadržaj naše svijesti u njegovu dušu. Ako je dakle, naša svijest normalno razvijena, to nas sprječava da se previše približimo svijesti drugog. Mogao bih to reći ovako: snage naše svijesti i inteligencije su tako organizirane da ne možemo izvršiti prevelik utjecaj na drugog čovjeka, niti on može izvršiti prevelik utjecaj na nas — jer činjenica da je naša vlastita svijest zrcaljena, odvaja nas od njega.
To je stvar od veoma velike važnosti za razumijevanje ljudske evolucije. Kada god postoji defekt u normalnoj svijesti, ono što se događa je odmah evidentno. Promislite o osobi čija svijest nije sasvim normalna, i koja ima dodir onog s čime smo se nedavno susreli u obliku “mistične ekscentričnosti” — da uzmemo grub izraz, ali koji je često veoma prikladan. Recimo da je osoba sklona svakakvim nestvarnim zabludama, na osnovu određenih doživljaja koji u naše vrijeme nisu normalni. Uvijek ćete naći da osoba sa takvom nenormalnom sviješću ima daleko veći utjecaj na druge duše nego ona s normalnom sviješću. Recimo to malo grublje, osoba koja je u ovom ili onom smjeru malo luda može imati daleko veći utjecaj na bližnje nego onaj tko je normalan; i jačajući svoju svijest, normalan čovjek se mora zaštititi od onog tko nije normalan. Abnormalan čovjek, dok god nije prepoznat kao takav, uvijek je izvjesna opasnost za bližnje, jer oni sebi dopuštaju prejak utjecaj od njega i previše su spremni gledati ga kao rijetku, neobičnu pojavu. Upravo gdje je perforacija na zrcalu svijesti, kroz tu perforaciju prejak utjecaj prelazi na drugu osobu.
Dakle u sadašnjoj epohi evolucije mi stječemo naš konkretan oblik svijesti da bi se u svijetu mogao utemeljiti pravi odnos jedne ljudske duše prema drugoj.
Sada, iz svega što je rečeno na ovim predavanjima, jasno je slijedeće: na onoj strani vela prirode leži ahrimanski svijet sa svim bićima koja sam opisao; na onoj strani vela života duše leži luciferski svijet sa svim karakterističnim značajkama koje sam opisao. Čovjek je, takoreći, zatvoren između ahrimanskog svijeta i luciferskog svijeta. Ako probije samo malo iza vela prirode, ne može ne upoznati ahrimanski svijet. Ako probije malo iza vela života duše, neizbježno će upoznati luciferski svijet.
Iza nas imamo određenu epohu za vrijeme koje je čovjek bio štićen od toga da previše ne napreduje prema jednoj ili drugoj strani. Ali mi sada živimo u dobu tranzicije, gdje ljudske potrebe moraju napredovati prema jednoj ili drugoj strani. To se neizbježno mora dogoditi, jer opet to je zahtijevano od sadašnje faze čovjekove evolucije.
Kao što znate, mi sada živimo u dobu razvoja duše svijesti ili duhovne duše i idemo ususret onom od razvoja duha-samog. Ovakav razvoj stvari se dugo priprema. Kada se, u šestoj post-atlantskoj epohi kulture, duh-sam bude posebno razvijao, čovjekov život duše biti će u mnogim aspektima drugačiji od onog kakav je danas. Ljudski intelekt mnogo više će imati objektivne moći nego je to slučaj sada. Čovječanstvo već pristupa ovom više objektivnom intelektualnom životu. Dokazi se mogu vidjeti na svim stranama i o tome sam govorio na mnogim predavanjima. Približava se život duše o kojem se može reći da će intelekt biti raširen kao snaga kojoj će se ljudi morati podčiniti — kao snaga koja radi objektivno u oblasti izvan duša ljudi.
Mi još živimo u vremenima kada su mnoga ljudska bića zaštićena od te objektivne snage snažnom, samopouzdanom individualnošću. Ali ta zaštita će biti sve manje i manje moguća što se više približavamo šestoj post-atlantskoj epohi. Uistinu će doći vrijeme kada će pojave, sada samo na početnom stupnju, biti daleko, daleko više očigledne. Čak i sada, onaj tko zna kako procijeniti događaje u svijetu može stvoriti pravi sud s obzirom na te pojave. Dobro je poznato, na primjer, da su pisci u određenim novinama i časopisima veoma daleko od toga da kažu samo ono što izvire iz njihovih vlastitih duša. Oni predstavljaju inteligenciju izvjesnih krugova, objektivnu inteligenciju koja jaši bezobzirno i koje su oni samo trube. Ekstremno je važno imati ovo na umu, jer to je pojava koja će postajati sve više prevladavajuća.
Sada je naprijed veoma konkretna perspektiva. Kada je inteligencija određenih ljudi objektivizirana — a bila je tako objektivizirana otkada je postojala javna literatura — za Ahrimana sve više postaje moguće da zaposjedne inteligenciju ljudi. To je perspektiva koju znanost duha mora postaviti pred nas, jer je Ahrimanova stalna i vatrena težnja da udavi čovjekovu individualnu inteligenciju i prisvoji je za sebe, tako da može prijeći u njegovu moć i služiti njegovim vlastitim ciljevima. Rekao sam vam da postoji misteriozna veza između viših snaga inteligencije u bićima koja služe Ahrimanu i snaga čovjekove niže prirode. Ahrimanova je stalna težnja da prisvoji inteligenciju ljudskih bića i ne dopusti im da shvate što mogu postići preko njihove vlastite inteligencije. Promislite o zadnjem razgovoru između Benedikta i Ahrimana u misterijskoj drami Buđenje duše. Prije nego Ahriman nestane, on kaže:
“Sad je čas da žurno nestanem
Iz njegova vidokruga, jer kakogod
Njegov pogled može shvatiti kakav sam doista ja,
Početi će u mislima oblikovati
Udio u moći koja polako ubija me.”
Duboka tajna je sadržana ovdje, tajna koje svaki student znanosti duha mora biti svjestan. Ljudi moraju težiti kako vrijeme prolazi svoju inteligenciju držati pod njihovom vlastitom kontrolom, neprekidno bdjeti nad njome. To je esencijalno, i dobro je da čovjek zna s kakvim mu mamećim i snažnim riječima Ahriman pristupa, pokušavajući da iz njega iscijedi njegovu inteligenciju.
Sve više će ljudi imati potrebu da budu na oprezu za takve trenutke. Jer Ahriman potpuno iskorištava trenutke kada, u punom budnom životu, čovjek padne u stanje vrtoglavice ili nesvjestice, u neku vrstu sumraka svijesti, kada se ne osjeća sasvim sigurno usidren u fizičkom svijetu i predaje se vrtlogu univerzuma, kada ne stoji čvrsto i mirno na vlastitim nogama kao individualnost. To su trenutci kada je potrebno da pazi na sebe, jer tada Ahriman najlakše dobiva vlast. Najbolji način na koji se možemo zaštititi je razviti jasno, egzaktno mišljenje, ne jednostavno kliziti preko stvari u mislima kako je općenito običaj danas. Trebali bi ići i dalje i pokušati izbjeći kolokvijalizam i tekuće krilatice, jer čim koristimo takve riječi koje dolaze, ne od misli već iz govornih navika, mi ne izvršavamo mišljenje — čak i ako je samo nakratko. To su posebno opasni trenutci jer nisu opaženi. Trebali bi zaista biti oprezni u korištenju riječi iza kojih nema dovoljno razmišljanja. Takav samo-trening, upravo u tim intimnijim detaljima, trebaju poduzeti oni koji su ozbiljni u pogledu zadataka vremena. Nakon svega što je rečeno na ovim predavanjima neće vam biti teško da shvatite što je neophodno.
Međutim Lucifer, također, nastoji preko volje dovesti čovjeka u stanje kada on ne djeluje iz dobro promišljenih impulsa, već od impulsa koji izranjaju iz temperamenta i sklonosti. Tu opet, Lucifer zahvaća i čini nas njegovim plijenom. I za njega je najlakše naći plijen kada se veliki broj ljudi oda takvim impulsima koji su uzburkani u mračnim temeljima života duše bez da se podignu u sferu individualne volje. Ako nas impulsi koji izviru iz temperamenta i maglovitih sklonosti dovode u vezu s grupama ljudskih bića na takav način da se osjećamo nerazdvojnim dijelom grupe, mi smo odmah uhvaćeni u kovitlac u kojem je prosudba individualne volje istrgnuta od nas; a ne smije biti otrgnuta od nas, jer ako jest, Lucifer stječe preveliku moć nad nama. U pogledu ovoga moramo težiti za objektivnošću.
Opet, kada postoji neka devijacija od sfere normalne svijesti, ti su trenutci povoljni za Lucifera. Mogu se pojaviti veoma radikalni simptomi, ali postoje također intimnije pojave, kada, na primjer, dopuštamo da naša djela budu određena opskurnim osjećajem pripadnosti i slično. Flagrantnije, radikalnije, devijacije svijesti su one gdje volja postaje neispravna ili toliko slaba da čovjek ne može drugačije nego potpuno se predati životu duše s onim što se svodi na isključenje njegove volje.
Moderni psihijatri su usvojili neke tehničke izraze za ove posebno radikalne pojave. Na primjer, oni govore o “imperativu” ili “ustrajnim” idejama (Zwangsvorstellungen). Te ideje se javljaju kod ljudi čija svijest nije prilagođena na pravi i ispravan način za fizički plan. Ako nedostaje potrebna snaga volje, javljaju se ideje koje čovjek ne može izbaciti iz svoje svijesti — imperativne ili inzistirajuće ideje, kako su nazvane.
Dati ću primjer koji je stvarno primijećen na klinikama. — Čovjek je jednom ugledao drugog koji je imao zloćudni tumor na licu; vidio je tumor i pošto je bio čovjek veoma slabe volje, od tada je vjerovao da su klice tumora svuda; bio je uvjeren da su te klice prisutne gdje god da ide. Drugim riječima, njegova volja nije dovoljno jaka da dolje u podsvijest odvede ideju koja se jednom u njemu pojavila. To je poseban primjer imperativne ili inzistirajuće ideje. Ali ista stvar se pojavljuje na različite načine među ljudima čija volja nije dovoljno razvijena, i tada je za Lucifera lako da njima ovlada. Jedno drugo odstupanje svijesti je od modernih psihijatara nazvano “morbidni strah od dodira” (Berührungsfurcht). Znak ovog stanja je da ljudi u kojima volja nije dovoljno razvijena prezaju od svakog kontakta s drugim ljudskim bićima ili objektima; uplašeni su od toga da budu dodirnuti od drugih ili od objekata. “Morbidni strah od dodira” još je jedan tehnički izraz korišten u modernoj psihijatriji.
Mogu se spomenuti mnoga druga ovakva odstupanja svijesti. Sama ta odstupanja pokazuju kakvo bi normalno stanje svijesti trebalo biti na fizičkom planu. Ali mi sada živimo u vrijeme kada nam izvjesna bića neizbježno moraju postati poznata, s jedne strane bića koja su iza vela prirode, a s druge strane, iza vela svijeta duše. Ako ta bića nisu obznanjena, daljnja evolucija čovječanstva će biti ugrožena. Ako veza Ahrimana i Lucifera s ljudskom evolucijom nije opažena, pred nama je opasnost. Jer upravo kada nisu opaženi mogu raditi najefikasnije. Kao primjer načina na koji radi Ahriman, ispričati ću anegdotu koja predstavlja bezuvjetnu istinu.—
U selo je jednom došao stranac koji je bio poznanik načelnika. Stigao je na konju i ujahao u selo. To je bio zanimljiv događaj za seljane i oni su istrčali na ulicu da ga vide. Smjestio je konja u načelnikovu štalu i ostao u njegovoj kući od subote navečer preko nedjelje. U ponedjeljak je želio otići, i zatražio svog konja. Načelnik reče: “Došao si ovdje pješice; nisi imao konja”. — Na svaki protest načelnik je odgovorio: “Nisi imao konja”. Konačno reče: “Dobro, dakle, pitati ćemo ljude u selu; morali su te vidjeti kada si stigao”. Odmah potom okupio je ljude i pitao da nisu možda vidjeli da čovjek stiže pješice, i oni su svi kazali, “Da”. Kada su svi to potvrdili, načelnik je rekao: “Sada se zakunite, svi vi, da je ovaj čovjek stigao pješice”. I svi su se zakleli da je bilo tako. Čovjek je stoga morao napustiti selo pješice, bez konja. Nakon kratkog vremena načelnik je pojahao za njime, dovodeći njegova konja. Na to, čovjek uzvikne: “Koja je svrha ove komedije?” Na što je načelnik odgovorio: “Samo sam ti želio predstaviti moju zajednicu!”
Naravno, u pozadini ovoga je bio Ahriman i uspješno je djelovao kao objektivna snaga. Anegdota je “čista istina”, jer se ista stvar stalno događa među nama. Cijeli ljudski život teži da poveća broj onih koji se zaklinju na nepostojanje konja.
Stoga se moramo pobrinuti da imamo najveću moguću točnost svijesti, jer to je jedino prikladno za naš sadašnji zemaljski život. Ako uzmete sve što se može naći u mojim knjigama, Tajna znanost, Prag duhovnog svijeta, Put samospoznaje, u Kako se stječe znanje o višim svjetovima? kao i u mnogim ciklusima predavanja, naći ćete da je ukazano na putove kojima čovjek može prodrijeti iza vela prirode i iza svijeta duše na pravilan način i uz odgovarajuće pripreme. Opisani su putovi kojima čovjek može prodrijeti iza vela egzistencije na pravi način. Ali subjektivne težnje veoma mnogo osoba, u stvari, nisu usmjerene na dosezanje cilja koji je poželjan. U tim knjigama je jasno ukazano da onaj tko želi prodrijeti u drugi svijet mora prekoračiti normalni oblik svijesti. Ako su dane napomene vjerno slijeđene, biti će jasno da treba isplivati iz normalne svijesti u drugačiji oblik svijesti.
Ovo je važno znati, jer postoji tendencija među mnogim ljudima, zaista među mnogima od naših prijatelja također, da po svaku cijenu ne napuste normalni oblik svijesti već da u njemu ostanu i dovedu duhovni svijet u običnu svijest: odnosno, ne dopuste da ego izađe već da duhovni svijet dovedu u ego. Znanje o duhovnom svijetu treba dovesti u običnu svijest, ne sam duhovni svijet.
Ako vjerno prakticirate ono što je sadržano u spomenutim knjigama, dovest ćete se u stanje kroz koje ćete doživjeti duhovni svijet, stanje kroz koje doživljaji izvučeni iz duhovnog svijeta mogu biti dovedeni u sferu normalne svijesti. Međutim postoje mnogi koji to ne žele; žele da doživljaj zapravo bude u normalnoj svijesti; dok on treba proizlaziti iz svijesti koja je različita od normalne i prijeći u normalnu. Međutim, mnogi naši prijatelji, pokušavaju imati vizije pri normalnoj svijesti, a ne nešto što je sjećanje različite vrste svijesti. Ako, međutim, imate vizije pri normalnom stanju svijesti, odnosno, ako stvarno ne želite razviti različitu vrstu svijesti, već zadržati svijest u njenoj običnoj formi a ipak gledati u duhovni svijet, to znači da ne želite ozbiljno ići izvan već ostati pri običnoj svijesti, očekujući da tamo vidite oblike i likove koji izgledaju kao oni iz fizičkog svijeta. Mnogi ljudi se trude da vide duhove ili aktivnost duhova, ali ih žele vidjeti baš kao što vide fizičke stvari. Žele vidjeti duh, ali se očekuje da taj duh ima oblik muškarca ili žene ili možda pudlice, kakvi se vide u fizičkom svijetu. Na drugom svijetu, međutim, to nije tako. Sam proces leži izvan obične svijesti i ono što ulazi u svijest je najviše slika, image koji se javlja naknadno. Ukratko, ne smijemo očekivati da duhovni svijet bude samo vrsta finijeg čulnog svijeta, niti da će se on obraćati ljudskim riječima, da je jedina razlika što riječi dolaze od duhovnog svijeta. Naši prijatelji često samo na taj način žele slušati glasove za koje izgleda da im se obraćaju; očekuje se da su ti glasovi slični onima od fizičkog svijeta, samo dajući drugačiju, suptilniju verziju stvari fizičkog svijeta. Ti ljudi bi željeli ući u duhovni svijet s običnom sviješću koja pripada samo fizičkom svijetu.
U stvari, većina vizija ili glasova o kojima se priča upravo su opisanog karaktera. U svakom slučaju, ovoliko je sigurno: kada imamo takve vizije ili čujemo takve glasove za Lucifera i Ahrimana je uvijek lako da se poigraju s nama; oni takva iskustva ščepaju za sebe, jer ljudi su uvijek skloni da ih pogrešno interpretiraju. Ako su takva iskustva ispravno interpretirana, Lucifer i Ahriman od njih ne dobiju ništa.
Kao što vidite, ovdje postoje distinkcije koje čvrsto treba imati na umu. Moramo biti potpuno svjesni mogućnosti da čim unesemo nešto drugo u običnu svijest koja je uistinu pogodna samo za fizički svijet, dolazimo do Scile i Haribde — do Lucifera i Ahrimana. U vezi toga Lucifera i Ahrimana moramo prepoznati kao stvarnu snagu. Iz toga razloga je toliki naglasak stavljen na odnos između Ahrimana i Lucifera, a statua u Goetheanumu biti će pravi predstavnik toga.
Sada bi mogli pitati: Ako ovako stoje stvari, zar konačno ne bi bilo pametnije raditi kao znanstvenici koji, premda je Ahriman u onome što govore, ipak ne žele priznati njegovu stvarnost? Ili bi možda bolje bilo raditi kao pastori raznih religijskih zajednica? — jer predstavljaju stvari na takav način da je Lucifer svuda, ali oni to neće priznati. Gledali bi kao grijeh ako bi itko shvatio da su vrata tamo otvorena za Lucifera. Ali osoba koja u tom smislu govori danas nije bila mnogo pametna. Reći da je razumnije djelovati kao znanstvenici i pastori raznih religijskih zajednica bilo bi isto kao namjerno se suzdržavati od upozorenja nekome tko mora prijeći ponor određen duljine na uskoj dasci, da se suočava s opasnošću. Očito je da treba biti upozoren. Inače se svodi na izreku: naravno da čovjek može biti u opasnosti, ali je razumnije da mu se o tome ne kaže ništa. — Preko znanja kako stvari stoje — a to će trebati znati — opasnost ne postaje ni veća ni manja.
Dolazi vrijeme kada će Ahriman pokušati zaposjesti inteligenciju a Lucifer volju ljudi. To se može osujetiti samo ako se te stvari prepoznaju; a do prepoznavanja može doći samo preko duhovno znanstvenog pokreta. Izvanredno je vidjeti što Ahriman i Lucifer rade a da ipak to nije prepoznato. Sa ovog gledišta zanimljivo je proučavati modernu psihijatriju. Moderna psihijatrija je zapravo prepoznala mnoge stvari koje su činjenice, ali to ne može interpretirati jer ne uzima u obzir pristup tih duhovnih snaga iza vela. Moderna psihijatrija gleda sve što nije apsolutno normalno u čovjeku, sve što i u najmanjem stupnju odstupa od izvjesne prosječne norme, kao tendenciju prema ludilu. U brojnim raspravama o Ivani Orleanskoj se držalo da je bila samo histerična. Zaista, gomilaju se spisi u kojima je sam Krist Isus gledan kao ne sasvim normalan čovjek. Postoje također spisi koji ludilo pripisuju Goetheu, i tako dalje.
Ovdje imamo nepogrešivu, ali lažnu, ahrimansku znanost, znanost koja je na mukama da pokaže da premda je Goethe u određenom aspektu bio moralni genij, da je to u potpunosti bilo zbog činjenice da je u njegovoj prirodi imao element ludila. Sokrat je, međutim, znao bolje; govorio je o njegovu “daimonu”, bijući dobro svjestan da je njegova duša graničila s objektivnim duhovnim snagama. To mu je bilo sasvim jasno. Ali modernim psihijatrima izgleda pogodno da protumače da je element ludila ili nečeg takvog bio i u Sokratu također. Ahriman mora po svaku cijenu biti skriven — upravo je to ono što mu služi! A isto vrijedi i za Lucifera.
Činjenica je da ako bi se danas jednostavno kultiviralo ono za što se u nekim okultnim redovima tvrdi da je tajno znanje, s njemu pridruženim simbolizmom, bilo bi veoma lako isporučiti u ruke Ahrimana ono što je do tada predstavljalo okultizam. I ako bi tadašnji okultizam bio potican i kultiviran u ljudskim bićima, lako bi bio isporučen u ruke Lucifera. Brod znanosti duha mora biti upravljan između te dvije opasnosti. To je ekstremno važno. Znanost duha mora stoga biti tako konstituirana da se niti mistična niti okultna odstupanja ne mogu ukorijeniti.
Jučer sam rekao da kada čovjek probije veo prirode, da dolazi u oblast gdje susreće bića koja imaju volju za destrukcijom, i da je ta volja za uništavanjem povezana s ljudskim intelektom. Opisao što može postati od čovjeka koji padne kao plijen tih bića. To se ne smije dogoditi. Također sam govorio o grozničavom, ekstatičnom stanju u koji osoba može pasti u njenom duhovnom životu ako se upusti u lažna mistična iskustva. To također treba izbjeći.
Na ranijem predavanju sam rekao da su se ezoterici među okultistima pomučili da ljude prisile da primjene njihov intelekt u odgonetanju simbola, da kroz veo ne bi probili na pogrešan način i postali žrtve snaga koje se susreću u tako strašnom obliku u tim graničnim područjima. Ta bića se mogu potisnuti ako je intelekt upotrijebljen na način na koji je upotrijebljen, na primjer, u odgonetanju simbola. To je ranije bila praksa ali to više ne zadovoljava potrebe sadašnjeg vremena, niti je to izvediva metoda.
Naći ćete da je iz samog načina na koji je znanost duha predstavljena, odstupanje koje vodi u oblast Ahrimana izbjegnuto na drugačiji način. Ovdje morate promisliti o nečem što se sposobno pojaviti u životu našeg vlastitog društva. Kada neka osoba počinje proučavati znanost duha, često se može čuti opaska: “Ne mogu shvatiti sve ove stvari ukoliko ih sam ne vidim vidovito, dakle prihvaćam ih na povjerenje”. Stalno sam naglašavao da, ispravno shvaćeno, to nije slučaj. Sada ljudska bića imaju dovoljno intelektualne sposobnosti da shvate sve što je dano. Cijela znanost duha u obliku u kojem je predstavljena unutar je dosega intelektualnih sposobnosti koje u današnje vrijeme postoje u ljudima. Znanost duha, točno je, ne može biti otkrivena tim sposobnostima, ali može biti shvaćena. Intelektualne sposobnosti su tu i mogu se pobuditi na aktivnost, a oni koji ne priznaju da je to tako, griješe. Kada je ono što je dano u znanosti duha zaista razrađeno intelektom, intelekt je upotrijebljen na pravi način i tada nije moguće nezakonitim putem ući u ahrimansku oblast. Postoje samo dvije mogućnosti.— Ili ljudi rade velike napore da shvate, u kojem slučaju upotrebljavaju intelekt — koji lako može biti zloupotrijebljen od ahrimanskih bića — da bi shvatili znanost duha, i tada taj intelekt ne može biti iz njih iscijeđen. Štogod Ahriman izabrao da učini, nikada neće zahvatiti intelekt kojeg ljudi primjenjuju, bilo sada ili u budućnosti, za proučavanje znanosti duha. U to možete biti sigurni. Ako ljudi ne pokušaju shvatiti znanost duha, na nju ne primjenjuju njihov intelekt —ali znanost duha se ne može za to kriviti! Odgovorna je samo lijenost.
Oblast destruktivnih duhova u koju čovjek može doći, najjasnije je razotkrivena ako se duša promatra u trenutku prolaska kroz vrata smrti. Ta se bića onda uskovitlaju u njihovim domaćinima; nije to iznenađujuće, jer oni su duhovi destrukcije. Rad na uništavanju fizičkog organizma njihova je stalna uloga. To je dio njihova ručnog rada — samo ne smiju ostati predugo.
Ljudi koji su stekli duhovno razumijevanje drže ta bića dalje. Ali ta bića imaju dobar dio moći nad dušama čije je mišljenje materijalističko, koja ne stječu razumijevanje o duhovnom svijetu. Duše koje preziru svaki pokušaj stjecanja znanja o duhovnom svijetu moraju dosta propatiti od Ahrimana. Grčki mit je to oslikao veoma slikovito u liku Tantala. Bogovi su pred njega stavili hranu ali izvan njegova dosega i zatim gledali patnju koju je morao otrpjeti.
Mnoge se takve likove može danas vidjeti u svijetu. Svi oni su materijalističke duše koje nemaju želje razumjeti duhovni svijet. Oni su kao Tantali, u smislu da je nakon smrti, tijekom perioda kamaloke kada proživljavaju svoj život — trećinu njegovog trajanja — u obrnutom slijedu, od njih sve oteto. Uvijek iznova imaju osjećaj: u koju svrhu sam napravio ovo ili ono? Jer vide jednog od duhova destrukcije da to otimaju, i tada shvate da su to stvarno napravili bez svrhe! To je, naravno, iluzija; ali takve duše trpe muke Tantala jer su duhovi destrukcije svuda oko njih. Oni ne shvaćaju da bi cijeli zemaljski život od rođenja do smrti bio bez svrhe ili značenja da nije prožet duhovima viših hijerarhija. Ali te duše ne mogu vidjeti duhove viših hijerarhija i sve im mora izgledati da je bilo besciljno.
Znanost duha izbjegava lažni okultizam u tome što primjenjuje sve veću intelektualnu sposobnost koja se sada razvija u čovječanstvu za utemeljenje znanosti za koju je potrebno više intelekta nego do sada. Priroda znanosti duha nužno zahtijeva veći intelektualni napor nego su to ljudi naviknuli primjenjivati. Ljudi se vole obmanjivati u tom pogledu. Ako bi zaista primijenili intelektualnu sposobnost koja im je danas na raspolaganju, shvatili bi znanost duha. Kroz jake intelektualne napore koji su u znanosti duha nužni, Scila je izbjegnuta i ovladana na jednoj strani. Duhovni znanstvenik je svjestan zašto su ljudi neskloni da se upuste u proučavanje znanosti duha. Zato jer su previše lijeni da primjene dovoljno intelektualnog napora. Zato sam upravo sada govorio o lijenosti.
Na drugoj strani, zamka lažnog misticizma treba se izbjeći prestajući puzati unutar čisto unutarnjeg života. Tu tendenciju življenja i stalnog ležanja unutar nečije vlastite duše treba eliminirati. Duša mora izaći iz sebe i gledati očima ljubavi na dublje veze manifestirane u životu vani.
Misterijske drame su napisane da bi se ljudima pomoglo opaziti takve veze — što se također može opažati izvana. U dramama su portretirani unutarnji procesi života duše. Ako naučite razumjeti i opažati što se događa, na primjer Capesiusu, kako prelazi od jednog događaja na drugi, tkanje, tamo evidentna kreativna aktivnost pomoći će vam da otpustite vaš vlastiti unutarnji život, da ga oslobodite. To je također esencijalna uloga naše umjetnosti. Svrha naše cijele zgrade je da se duše moraju osloboditi i ne smiju pasti u lažni misticizam. Nužno je to imati na umu jer ćemo time također izbjeći Haribdu lažnog misticizma.
Svaki napor koji napravimo da sebi objasnimo misteriozne veze u životima ljudskih bića u svijetu vani štite nas od lažnog misticizma. Na ovaj način slijedimo što se događa Capesiusu, živimo u tkanju života duše — ali nismo skupljeni unutar našeg vlastitog. Postižemo sve što postiže mistik, ali na drugačiji način. Dakle vidite, brod znanosti duha mora biti upravljan s jasnom namjerom između dvije zamke. Dano učenje mora biti takve prirode da lažni okultizam i lažni misticizam oboje budu izbjegnuti.
Stvarno se može reći da je naša znanost duha u skladu s potrebama i zahtjevima doba. Iz tog razloga često sam se bio dužan suprotstaviti bilo kakvom lažnom pojednostavljenju ili popularizaciji znanosti duha koja bi uklonila potrebu za napornim razmišljanjem. Jednako sam se bio dužan suprotstaviti svemu što teži prema ekstatičnom, egoističnom misticizmu, koji je uvijek osnova takvih pouka kao: “u svom vlastitom najdubljem biću naći ćeš stvarnost, božansko” — i tako dalje. Jer u tome nema želje da se božansko traži u vanjskom životu sljedeći njegove pojave s ljubavlju i razumijevanjem.
Nedavno sam nekome rekao da se znanost duha može smatrati izrazito praktičnom. Nisam to rekao da bih se hvalio zaslugama našeg pokreta već da bih pokazao da se u njoj uvijek može naći pozitivno. Rekao sam: čak i ako ljudi prihvate samo ono što mogu prepoznati, ostavljajući po strani ono što ih ne zanima, znanost duha može ipak biti od velike koristi. Ako razmislite o načinu na koji smo radili petnaest godina, shvatiti ćete da je gomila istina koje pripadaju domeni prirodne znanosti, umjetnosti, povijesti umjetnosti i tako dalje, bila uključena u čisto duhovno znanstveno učenje. Zaista, pretpostavite na trenutak da nije dano ništa od čiste znanosti duha već samo istine koje se odnose na prirodnu znanost i umjetnost — čak je i to samo po sebi moglo biti od praktične koristi. Ali što god da je dano na ovaj način dano je sa svrhom i promišljeno, jer time je ljudski um potaknut da odbaci fantastične špekulacije. I tako smo na svaki način težili da oblikujemo naš pokret da bi mogao ići u pravom i zdravom smjeru. Od samog početka je zamišljen kao vrsta organizma. A razmišljajući o njemu na takav način mogli bi također reći da mora rasti i razviti se kao organizam, kao ljudski organizam koji oko sedme godine dobiva druge zube — a organizam mora koristiti te druge zube, individualne zube koje tada ima na raspolaganju.
Na ranijim predavanjima pokazao sam zašto smo se morali povezati s teozofskim pokretom, što smo napravili godine 1902 osnivajući njemački ogranak. Na početku, napredak je bio moguć jer smo se razvijali potpuno nezavisno, kao što sam vam rekao. Ali zatim, godine 1909 (1902 + 7 = 19o9) također je bilo nužno dobiti druge zube. Sjetiti ćete se da su to bile godine kada je afera Leadbeater bacila sve u užareni lonac. Godina 1916 nije daleko. Tada ćemo imati drugih sedam godina iza nas. Ako s ovim drugim periodom od sedam godina iza nas razmišljamo o našem pokretu kao o organizmu, taj organizam će tada dosegnuti zrelost; mora sebi dat smjer i moći postići nešto sam. Nakon svega što je dano, trebalo bi moći nastaviti rad efikasno čak i bez učitelja.
Često sam u tom smislu govorio u mnogim prilikama. Prije nekog vremena u Berlinu sam rekao da “Gesellschaft für Theosophische Art und Kunst” (projekt koji je prekinut, nap.pr.) treba biti organizacija koja vodi svoj vlastiti život, bez mene. Taj trend će postajati sve više nužan. Opasnost da stvari idu dobro samo ukoliko tjedan za tjednom nešto dođe od mene, mora se premostiti. Sada smo došli u godine kada društvo treba moći pokazati da ono što je dano može tiho nastaviti njegovati, njegovati kao da ja više nisam tamo.
To je apsolutno neophodna misao. Učenja koja su dana takve su prirode da ako sada rade u duši, može se napraviti mnogo za što ja više nisam potreban. Ne govorim da ja neću ostati, ali kušnja će se sastojati u tome da ja sve više postajem izlišan. Apsolutno je nužno otkloniti mogućnost — koja stvarno postoji — da se naši članovi ne cijene međusobno! Jer možete shvatiti kakva bi bila loša usluga našoj stvari ako bi se uvijek govorilo: “On je voditelj, i njega treba slijediti”, ili “On je voditelj i vidjeti će da je napravljeno tako i tako”. — To jednostavno neće valjati. Što će se dogoditi ako jednog dana ne budem više ovdje? Društvo bi se odmah raspalo! Postići ćemo ono što trebamo postići samo ako, nakon četrnaest godina, stvarno dođemo do točke da imamo vlastiti život koji sa svoje strane može iznjedriti novi život. To nije nemoguće samo ako bi bili svjesni naših stvarnih ciljeva. Zasigurno, sada su neke teške godine, ali te poteškoće moramo svladati. I različitu vrijednost treba dati za mnogo toga što ja sam moram doprinijeti, ako je ispunjeno ono na što sam sada ukazao. U današnje vrijeme postoji mnogo vrsta poteškoća. Postoje izvjesne stvari koje se ne mogu reći bez diskriminacije i tijekom zadnja četiri dana želio sam okupiti malu, ograničenu grupu ljudi da bih govorio o stvarima o kojima ne mogu govoriti ispred cijele publike. Ali morao sam napustiti tu ideju jer živimo u vrijeme kada to nije moguće. Da bi se jasno vidjelo, treba imati na umu ono što pokušavam predstaviti na ovim predavanjima. Također moramo pokušati razumjeti unutarnji karakter znanosti duha i tada će nam biti jasno zašto na jednoj strani nužno moramo imati protivnike u učenim znanstvenicima koji bi pogled na svijet željeli temeljiti na njihovoj erudiciji i, na drugoj strani, u onim pastorima koji žele da ono što je iza svakodnevnog života duše ostane potpuno skriveno.
Moramo se vjerno držati našeg učenja i također duboko zagaziti u njegov sadržaj. Sjetimo se, na primjer, kako je Misterij na Golgoti sačinjavao samu jezgru naših težnji, kako je naglašavano da je Krist ušao u Isusa iz Nazareta na način tako često opisivan, dolazeći iz drugih sfera svijesti u sferu svijesti podesnu za čovjekov fizički život na Zemlji. Krist-Isus je moć na Zemlji, koja živi u zemaljskoj svijesti ljudi i u zemaljskim događajima. Iz tog razloga Novi zavjet ne može biti nikakva prirodna znanost, jer prirodna znanost — znanost o onom što leži iza prirode — mora, ako doseže stvarnost, ići izvan naše normalne svijesti. Niti Novi zavjet može biti znanost duha, jer i tu, također, normalna svijest mora transcendirati u drugom smjeru. Čudesna veličina i značaj Novog zavjeta leži upravo u činjenici da ne teži biti prirodna znanost niti još znanost duha — već se zbog svega toga ne smije koristiti da se podupru polemike protiv znanosti duha.
Ovdje, također, opažamo razloge zašto će predstavnici nekih religijskih tijela uvijek podići ruku protiv znanosti duha! Zato jer nikada neće željeti dopustiti ljudima da uđu u svijet kojeg se toliko boje. Boje se da će jednog dana ljudska bića otkriti vječnu prirodu duše u njima. Žele da ljudi shvate da samo ono što već znaju u njima živi vječno. Jučer sam rekao da ako se materijalistički pogled na svijet ukorijeni, ako samo takav pogled prevlada i ne pojavi se nikakva znanost duha, stvari bi došle do točke kada bi ljude progutao skepticizam i sumnja, jer bilo bi stvoreno nešto poput oceana u kojem bi duše neizbježno bile utopljene. Ali ako se želi ljude zadržati da ne prodru iza vela svijeta duše, tada jedino što se može napraviti je držati ih u stanju neznanja. Neznanje koje bi konačno ugušilo ljude nužno se mora širiti ako će oni koji su danas često predstavnici religijskih zajednica postići svoje ciljeve. Ako bi znanstvenici bili pobjednici dana, ljudske duše bi bile progutane u oceanu sumnje; ako bi pastori religija koji misle na opisani način bili pobjednici dana, ljudske duše bi se ugušile u atmosferi neznanja. Zadaci koji su dopali znanosti duha smrtno su ozbiljni i moramo shvatiti njenu važnost. Sebe moramo gledati kao pojedince koji preko svoje karme mogu biti dovedeni do znanosti duha kako bi ono što posjeduju putem intelekta i intuitivnog razlučivanja moglo biti na raspolaganju ne zapravo za znanost duha, već za opći napredak čovječanstva. A takav napredak je za svijet strašna potreba.
Vidimo, na jednoj strani, kako materijalistički pogled na svijet pokušava naći čvrsto uporište, i kako ništa što nudi otpor nije od pomoći! A na drugoj strani vidimo kako se rade napori da se širi neznanje, kako je sve više i više napravljeno da se izbrišu istine u vezi duhovnog svijeta! Samo promislite kako je svaki izvještaj iz duhovnog svijeta od predstavnika izvjesnih religijskih zajednica gledan sa otvorenom mržnjom!
Dao sam ova predavanja da bih naznačio smjer puta kojeg treba uzeti znanost duha, i da vam pomognem da shvatite sljedeće. Moramo se suprotstaviti materijalističkim znanstvenicima, iako oni zaista ne mogu drugačije, jer Ahriman ih ima u svojoj moći i od njih želi skriti stvarne motive koji su u pozadini njihove aktivnosti. Suprotstaviti se moramo i drugima također — premda opet ni oni ne mogu drugačije, jer su u rukama Lucifera. Pravi način rada je uhvatiti se u koštac s onim što nam znanost duha može dati. Oh, ako bi samo određeni broj ljudi shvaćao jedinstvenost znanosti duha, da je se ne smije brkati s drugim stvarima! To bi samo po sebi bilo veliki korak naprijed.
Može se također dosta naučiti iz pogrešaka, i sa ovog gledišta obratiti na njih pažnju. To je važnije nego ih samo kritizirati, premda je kriticizam također nešto neophodno. Rekao sam da — rečeno prostim riječima — Ahriman je vani da uništi čovjekov intelekt u budućnosti; ali s time on kombinira još nešto — jer su bića koja mu služe povezana, preko njihovih viših snaga, s nižim snagama u čovjeku i zato jer želi uspostaviti savez između viših i nižih snaga. U normalnom odvijanju, Ahriman pod njegovom upravom ima one stvari u svijetu koje izazivaju bolesti; znamo da su i one također neizbježne jer dovode do smrti u fizičkom svijetu. Sva destrukcija u fizičkom svijetu dodijeljena je njemu. Ali veza se mora znati i razumjeti. Ako je ono što je u nižoj sferi uzeto u višu, ujedinjeno je s tim bićima destrukcije i zatim sam čovjek daje mnoge mogućnosti Ahrimanu i njegovim domaćinima. I dok tako radi on neće moći ne primijetiti da niži dijelovi njegovog organizma počinju funkcionirati kako inače funkcioniraju viši dijelovi organizma.
Ako se čovjek plaši stvarno egzaktnog razmišljanja i ipak želi ući u duhovni svijet, dakle, mogao bi u tome uspjeti — on prelazi Prag i živi u oblasti snaga destrukcije. Kada se ponovno vrati natrag u njegovo tijelo, ušao je u savez s destruktivnim bićima i o tome ne zna ništa jer vlastiti intelekt nije razvio na pravi način. Tada će on ta bića osjećati u sebi — i umjesto da misli, umjesto slušanja njegovih ušiju i gledanja njegovih očiju, svakakve skrivene snage u nižem organizmu počinju slušati i gledati. Tijelo više nije njegovo u smislu u kojem je bilo prije. Pri povratku natrag u tijelo on ga nalazi ispunjenog svakakvim sastojcima. To mu je nešto novo.
Taj ulazak u vlastito tijelo kao nešto nepoznato i što sadrži nepoznate elemente iskustvo je koje može dopasti one koji se pravog puta ne drže vjerno. Jer Ahriman teži da se smjesti u ljudskom tijelu i određene organe transformira u organe spoznaje. Lucifer, međutim, potiče svoje vatrene duhove volje da iz nas izvuku izvjesne snage da bi te snage napravili nezavisnima. I dakle ako prijeđemo Prag u smjeru oblasti Lucifera i potom se vratimo u tijelo, osjećamo kao da su izvjesni dijelovi šuplji, kao da nam je nešto izvađeno. Ahriman dodaje nešto, jer kada uđe u nas on ispunjava organe. Lucifer oduzima organe, ono što je inače dio našeg vlastitog organizma, čini nezavisnim od nas.
To je jedan od ciljeva Lucifera — učiniti nezavisnim ono što nam pripada. I to je razlog zašto se u potrazi za neopravdanim mističnim doživljajima može tako lako dogoditi da ga mistici, konsolidirajući ga i čučeći nad njihovim vlastitim unutarnjim životom, pripremaju za Lucifera koji ga tada može izvlačiti iz njih. Zaista je tako: Lucifer pristupa ljudskom biću i izvlači nešto iz njegova mozga, naime, intelekt. Intelekt je izvučen kao dio eterskog mozga ili eterskog srca, učinjen nezavisnim, i tada čovjek osjeća da je dio njega postao šupalj i prazan. Ovo je zapravo iskustvo povezano s izrazito egoističnim osobama koji su dosegnuli izvjesni viši nivo razvoja. Može se vidjeti da su izvjesni dijelovi njihovih snaga bili odvojeni i tada su, takoreći, izvan njih. Lucifer pljačka čovjeka za izvjesne snage s kojima potom nastavlja raditi. Ovakvo stanje stvari mora naravno biti spriječeno i spriječeno je vjernim slijeđenjem ispravnog puta. To je, međutim, luciferska koncepcija zamisliti da nešto može biti oduzeto od čovjeka i zatim korišteno kao da on u tome više ne sudjeluje — na primjer, ako je čovjekovo učenje od njega ukradeno i zatim korišteno u svijetu. Tu imate nagovještaj oblasti gdje se takve stvari stvarno dogode. Dosta se može naučiti iz pogreške — iznad svega od pogreške da učenje može biti odvojeno od učitelja. Promatrajući te činjenice može se naučiti više nego da ih se samo kritizira — koliko god to bilo opravdano. Nije teško shvatiti kakva bi opasnost bila kada bi ove stvari bile uobičajenije u budućnosti. A opasnost stvarno postoji!
Na drugoj strani čovjek se približava opasnosti da u procesu nezavisnog razvoja duha-samog, njega zaposjedne Ahriman. Već sada, oni koji imaju oko za takve stvari opažaju kako ljudi gube svoju nezavisnost i kako zapravo Ahriman vodi njihovu ruku dok pišu. To je jedna strana, a druga je da su stvari uzete i iskorištene, i vjeruje se da je moguće odvojiti ih od onog od koga potječu. Ali legitimni i jedini ispravan način za ljude će biti da prihvate vodeće principe znanosti duha, pri čemu ih na jednoj strani svjetlost koja je bačena na prirodu štiti kada probiju veo. Zoologija, botanika, znanost o poljoprivredi temeljena na načelima znanosti duha, moraju se oživotvoriti; sve, medicina također, mora biti obogaćena tim principima. Ali medicina može biti ispravno obogaćena samo od onih koji se ne boje probiti veo prirode, da uđu u ahrimanski svijet gdje se moraju boriti protiv duhova destrukcije. Za otkriti što za ljude donosi zdravlje, treba ući u oblast onih duhova koji uništavaju sav ljudski život, koji dovode do bolesti i smrti; jer samo u oblasti gdje leže dublji uzroci bolesti i smrti mogu se naći lijekovi.
Slično, onaj koji želi naučiti što bi bilo plodonosno za ljudsku dušu, ne smije se bojati bitke s luciferskim bićima; mora očuvati nepokolebljivu moralnu hrabrost ako želi prekoračiti Prag, mora shvatiti da ulazi u oblast duhovnih bića gdje će svaka misao težiti da u njemu proizvede blagi dodir vrtoglavice jer je to na mjestu gdje se otima od njega, jer će to odletjeti daleko i on to brzo mora ščepati da mu ne pobjegne. Nitko ne može prodrijeti u tu oblast bez smirene borbe protiv svega što, kada nije u ravnoteži, vodi ljudsko biće do nezdravog, subjektivnog misticizma.
Ali znanost duha nas vodi na takav način da, ako je razumijemo, mi zapravo nalazimo snagu za suprotstavljanje ahrimanskim snagama destrukcije gdje god da su na djelu. I kada, kao u misterijskim dramama, primijenimo znanost duha na razvoj ljudskog života koji teče, i na razvoj života prirode kada portretiramo sile prirode u obliku naših stupova i arhitrava, i kada portretiramo više tajne egzistencije smještajući Krista uvijek protiv Lucifera i Ahrimana kao u našoj statui, kada pristupimo tim stvarima na način da duhovne snage postaju objektivna stvarnost za nas, tada ćemo, moji dragi prijatelji, naći snagu koju mistik, u pravilu, ne posjeduje — snagu za bitku protiv luciferskih snaga.
Iz ovog ćete shvatiti da je znanost duha od početka morala uzeti oblik u kojem je stvarno bila predstavljena, i da je ono što ona stvara, kao dodatak njenim teoretskim učenjima, također esencijalni dio nje. Pokušajmo sve više učiniti naše mišljenje usklađeno s mišljenjem pogodnim za znanost duha, jer prije nego se oslobodimo predrasuda koje su aktualne u vanjskom svijetu ne možemo s pravom imati mjesto u znanosti duha.