.- 9. Deveto predavanje, Dornach, 24 listopada 1915
Istraživanje mineralnog svijeta je važno za čovjekovu zemaljsku evoluciju. Dualnost u svijetu čula; trostrukost u nadčulnom svijetu. Ahrimanska inteligencija i luciferska volja. Opasnosti objektivnog okultizma (Scila) i subjektivnog misticizma (Haribda) mogu se izbjeći kroz proučavanje duhovne znanosti.
Ako se sjetite što je rečeno na jučerašnjem predavanju, biti će vam jasno da, u osnovi govoreći, pojava materijalizma — ne kažem materijalističke koncepcije svijeta, već samog materijalizma — ima svojih veoma dobrih strana. Šteta se javlja kada je materijalizam uzet kao osnova koncepcije svijeta. Kao metoda istraživanja vanjskih pojava fizičkog svijeta, materijalizam je dobar; to je dobar instrument za istraživanje mineralnog svijeta u evoluciji Zemlje. A opet je važno da je čovjek utjelovljen u ovom mineralnom svijetu, jer time razvija one sposobnosti koje se mogu steći samo u fizičkom mineralnom tijelu. Inteligencija i slobodna volja moraju se u određenom stupnju steći tijekom perioda Zemlje. U periodima Jupitera, Venere i Vulkana, čovjek će posjedovati te sposobnosti, ali biće duše kakvo on jest, može ih steći samo tako da je inkarniran tijekom perioda Zemlje u mineraliziranom tijelu.
Protuteža toj evoluciji u mineraliziranim zemaljskim tijelima stvorena je činjenicom da čovjek stalno iznova prolazi, bez materijaliziranog tijela, kroz život duše između smrti i novog rođenja. Može se reći da čovjek na Zemlji mora proći dosta toga, na račun činjenice da između rođenja i smrti ima mineralizirano tijelo. Ali ono što prolazi, takoreći kao njegov kozmički hendikep, time što je utjelovljen u mineraliziranom tijelu, uravnoteženo je s onim što proživljava između smrti i novog rođenja, kada nije tjelesno biće već u potpunosti biće duše — koristeći riječ u njenom pravom smislu.
Ispitati mineralni element sadržan u kamenju, biljkama, životinjama i ljudima zadatak je materijalizma i njegovih metoda; prakticirajući tu metodu tijekom stoljeća čovjek stječe ono što, u osnovi govoreći, mora steći tijekom perioda Zemlje. Načini istraživanja koji prethode onima od materijalizma su svi još bili pod utjecajem vidovitosti naslijeđene od čovjeka od njegovih prethodnih uvjeta evolucije. I kada, nakon naše pete post-atlantske i post-atlantske epohe u cjelini, prođe kroz njegovu mineralnu evoluciju i uđe u različitu formu evolucije, bliskost njegova odnosa s duhovnim svijetom zavisiti će o tome da li je već stekao, tijekom perioda Zemlje, inteligenciju i mjeru slobodne volje koja mu je predodređena; inače neće ispuniti svrhu svoje evolucije.
Viđena u ovom svijetlu, metoda materijalizma dobiva veliki značaj; ali to mora ostati “metoda”, metoda za istraživanje fizičkog, materijalnog svijeta. Tu ima, čak i u višem smislu, svoj zaista veliki značaj. U tome što čovjek promatra a također i istražuje čisto mineralni svijet, što je aktivan u mineralnom svijetu, on postupno razvija svoju slobodnu volju. Jer dok stoji u mineralnom svijetu, ono iza ovog svijeta za njega je prekriveno velom.
Tijekom zadnjih tjedana čuli smo kakav je rezultat ako čovjek sebe ograniči na teoretske špekulacije unutar opsega fizičkih čulnih percepcija. Rezultat je atomizam, i također smo čuli, atomizam je ništa drugo osim subjektivne zablude. Ali ako bi čovjek koji sebi dopušta da tako bude obmanut išao u svijet tražeći atome, našao bi Ahrimana i njegova bića. Jer preko onih duhovnih bića o kojima sam jučer govorio i koja čovjek susreće kada probije veo prirode, bio bi vođen da razvije snage uništenja. Ta bića su također, treba zapamtiti, kozmička bića.
Tako možemo razumjeti ono što treba reći o materijalističkim metodama. One čovjeku daju iluziju, mayu. Ali ta iluzija je za čovjeka zapravo povoljna, jer kada vidi kroz nju, on ulazi, u prvom redu, u carstvo Ahrimana i njegovih duhovnih domaćina — bića koja su vani za uništenje i smrt i koja uzrokuju da razvije izvjesne suptilne destruktivne snage u njegovoj vlastitoj ljudskoj prirodi. Posebno intelekt, čisto vanjska bistroća, u njemu je razvijena od snaga u čiju oblast ulazi, tako da postaje vješt, lukav na suptilan način. Ako njegova zemaljska inteligencija nije dovoljno razvijena da vidi kroz te stvari, on postaje nesvjesno, ali suptilno lukav i vješt. Stoga se može reći da materijalistička filozofija predstavlja period tijekom kojeg čovjek može sazreti i tako biti sposoban, kasnije, ući u tu oblast Ahrimana bez opasnosti.
Tako je evidentno da materijalistički prirodoznanstvenici ili filozofi slijede izvjesni opravdani instinkt. Čuvari drevnih simbola nisu se usudili ezoterizam učiniti javnim i tako predati tajne ljudima. Prirodoznanstvenici su sebi rekli — ne doslovno, naravno, ali može se tako reći — ‘činimo veliko dobro ako čovjeka vodimo sve do vela ali ne i iza njega’. Naravno da to rade instinktivno, ali ipak to rade. U osnovi govoreći, čovječanstvu čine veliku uslugu, jer ako bi prirodoznanstvenici uspjeli probiti veo, učinili bi ljude upoznatim sa snagama onih destruktivnih bića o kojima sam jučer govorio, bića koja su u službi Ahrimana. A posljedica bi bila da bi ljudi još uvijek nespremni došli u posjed snaga koje dolaze od te oblasti i pomoću njih bi mogli ostvariti mnogo — ali to bi sve težilo prema uništenju, prema istrebljenju dobrog. Tako čak i u neznanju u kojem je čovjek ostavljen preko prirodoznanstvenog pogleda na svijet u izvjesnom smislu ima nešto dobro. Ovo je jedna strana stvari. Međutim druga strana je ovo.—
Čovjek je živio, već brojna stoljeća, u ovom svijetu iluzije u koji je, instinktivno, smješten od znanstvenika. Da — ali to nije bilo bez učinka na ljudsku prirodu! Kada čovjek živi u iluziji on ne živi u svijetu stvarnosti. Ova iluzija ne utječe na snage duše tako snažno kao što bi utjecala stvarnost, i posljedica je da se u duši gomila sumnja na sumnju — sumnje koje se osjećaju čak i u domeni znanosti. Prirodoznanstvenici velike eminencije su objavili: Ignorabimus — nikada nećemo znati. Druga polovina devetnaestog stoljeća je učinila sve da čovjek bude salijetan sumnjom na sumnju. Ali istina je da smo suočeni s dolaskom doba dovedenog činjenicom da čovjek sve više živi u iluziji, dok vjeruje da ima stvarnost. Umače se sve dublje u materijalistički pogled na svijet, ali sumnje u njegovu valjanost stalno rastu, i neće trebati dugo za svako ljudsko biće da živi u uvjetima nepomućene sumnje kao rezultat znanstvene filozofije. Ljudi se više neće moći čvrsto uhvatiti ni za što; sumnja će se neizbježno pojaviti kod svakog problema, svakog zadatka. Skepticizam će postati beskrajni ocean u kojem će ljudska duša neizbježno biti progutana.
Zadatak je znanosti duha napraviti da ljudi shvate da veliki ocean skepticizma i sumnje prijeti da prodre i proguta ljudsku dušu. I daljnji zadatak znanosti duha je podići brane koje će zadržati poplavu skepticizma i sumnji. Ovdje se suočavamo s vizurom nečeg što će neizbježno zadesiti čovjeka ako prirodoznanstvena doktrina nastavi biti pogled na svijet.
Ovo što sada govorim povezano je s dubokom tajnom: tajnom da sve u vanjskom, materijalnom svijetu živi u dualnosti. Dva je broj manifestacije; dva je broj koji upravlja svom materijalnom manifestacijom — ali samo materijalnom manifestacijom. Svijet materijalne manifestacije uvijek prolazi kroz izvjestan proces evolucije. — Razmislimo o evoluciji maye predstavljene od prirode — maya prirode. Dosegnuvši zenit u devetnaestom stoljeću, ova maya prirode postupno se javlja zajedno s prirodoznanstvenim pogledom na svijet. Ali posljedica čovjekova življenja u mayi je da se ispod tog pogleda na svijet, odigrava nešto drugo, naime, priprema za drugačiji pogled, priprema za prodiranje u stvarnost. Ta priprema se odvija u podsvijesti; ali pravovremeno se treba pobrinuti da je sljedeća faza evolucije usmjerena u stvarnost — inače će se maya prirode umetnuti kao skepticizam, kao najstrašnija sumnja koja guta ljudsku dušu. Tako se približavamo vremenu o kojem se može reći da će bez znanosti duha, ljudi sve dublje padati u skepticizam; ali ako je znanost duha prihvaćena, tada će na mjesto sumnje koja bi progutala dušu, doći ono što čovjek istinski treba.
Postoji dualnost, kao što vidite. Maya prirode se nastavlja, ali ispod je pupajući život, priprema za znanost duha. U materijalnom svijetu, svuda prevladava dualnost. Stoga okultist kaže: Dva je broj materijalne manifestacije. Čim se prijeđe od materijalnog svijeta u drugi svijet, broj dva više nema to značenje, i potpuno je pogrešno okarakterizirati više svjetove kao da i tamo prevladava dualnost. To je samo osnovni zakon materijalno fizičkog svijeta koji se može tako okarakterizirati. U višem svijetu, ako ćemo krenuti od broja, moramo, na primjer, krenuti od Tri; to upravlja svime u tom svijetu, baš kao što je materijalni svijet upravljan dualnošću. U materijalnom svijetu, prevladava dualnost; u duhovnom, trostrukost.
Postoje okolnosti kada nikako nije nevažno shvatiti da ako netko kaže da postoji bijela magija i crna magija, to implicira dualnost. Ali dualnost može imati značenje samo u materijalnom svijetu; takva osoba odmah pokazuje da nema pojma o osnovnim zakonima duhovnog svijeta, jer u duhovnom svijetu dualnost nikada ne može biti osnovni princip. Kao što je točno da dualnost leži u osnovi fizičko materijalnog svijeta, također je točno da u nadčulnom svijetu nikada nemamo posla s dualnošću.
Sada, ljudsko biće je povezano s cijelim kozmosom; kao zemaljski čovjek on je mikrokozmos, i da bi razumjeli izvjesne stvari nužno je više naučiti o tom odnosu.
Čuli smo da kada se čovjek probije kroz veo prirode i prodre u svijet koji leži iza prirode, on susreće ahrimanska bića, bića usmjerena na destrukciju. U svjetskom poretku ta bića su ljuti neprijatelji čovjekove zemaljske prirode, tako da ako se, kroz slabost, on s njima ujedini — a to je moguće, kao što sam pokazao — ujedinjuje se s neprijateljima čovjeka na Zemlji. To je činjenica, i izvjesna veza koja postoji između ljudskog bića i kozmosa radi mnogo da proizvede takvu alijansu.
Ta bića iza vela prirode su visoko inteligentna. Govorio sam o ljudskoj inteligenciji, ali ta bića imaju njihovu vlastitu vrstu mišljenja i inteligencije; imaju osjećaje, premda su drugačiji od ljudskih osjećaja; također imaju volju, premda je, i ona, različita od ljudske volje. Oni izvršavaju izvjesna djela koja se izražavaju izvana u manifestacijama prirode, ali njihov esencijalni sadržaj leži iza vela. Sada, postoji izvanredan afinitet između nečega u čovjeku i najviših sposobnosti tih bića. Ovo ću razjasniti na sljedeći način. Kada čovjek prijeđe prag duhovnog svijeta i pristupi tim bićima, može mu izgledati kao da je ušao u pravi pakao, ili štogod on zamišlja da je to. Ono što je bitno je da iskustvo razumije ispravno. Ono što će ga pogoditi najsnažnije je izvanredna inteligencija tih bića. Jer ona su izvanredno pametna, izvanredno mudra. U toj pameti dolaze do izražaja njihove sposobnosti duše. Ali duševne snage, više snage tih bića su sve povezane sa snagama čovjekove niže prirode. Senzualni porivi u čovjeku su, u tim bićima, upravo one snage koje izbijaju kao toliko značajne. Dakle postoji veza između najnižih snaga čovjeka i najviših snaga tih duhovnih bića. Zato se oni teže identificirati s nižim snagama čovjeka. Kada čovjek uđe u taj drugi svijet, instinkti uništenja ili mržnje, ili slično, javljaju se u njemu, jer ta bića vuku ono što čini čovjekovu nižu prirodu u njihovu vlastitu višu prirodu, i s njihovim višim snagama rade kroz čovjekove niže snage. Nitko se ne može ujediniti s tim bićima bez da ponizi vlastitu prirodu, bez da značajno poveća snagu izvjesnih čulnih poriva i impulsa.
Ovo je činjenica koju posebno treba uzeti u obzir, jer nedvojbeno pokazuje kako moramo predstaviti naš odnos prema kozmosu. U našoj vlastitoj ljudskoj prirodi postoje niži porivi i impulsi. Ali ti niži porivi su snage koje predstavljaju niže impulse samo u nama, kao ljudskim bićima. Ti isti porivi su, u tim duhovnim bićima, više snage. Ali ta bića cijelo vrijeme rade unutar nas. Ona su uvijek tamo unutar naše prirode. Naš napredak u duhovnoj znanosti esencijalno zavisi o tome da ih prepoznamo, znajući da su ona tamo. To nam omogućava da kažemo: mi imamo naše više snage i imamo naše niže snage, i, kao dodatak, one snage koje su u nama niže snage ali u tim duhovnim bićima su više snage. — To dualnost naših viših i nižih snaga proširuje na trojstvo. Mi smo već na granici Praga duhovnog svijeta kada, umjesto dualnosti naših viših i nižih snaga, prepoznajemo trojstvo.
Sada kao što sam rekao, u našem dobu nije moguće usvojiti metodu koju je upotrijebio Otac Antonio u vezi Pavla budale; također nije moguće napraviti mnoge stvari na način kako su to običavali raditi izvjesni redovi. — Svodi se na ovo: znanje u njegovom starom obliku ne može se koristiti. Jer ako bi tako bilo predstavljeno ljudima, to bi dovelo upravo do onog o čemu sam govorio. To bi u njima van svake sumnje pobudilo niže instinkte.
Na primjer, u svijetu zapravo postoji red koji ljude vodi do znanja o ovim misterioznim bićima bez ikakve pripreme. Kod svih takvih ljudi, pobuđeni su instinkti uništenja, tako da je taj u stvari odgovoran za slanje ljudskih bića s destruktivnim instinktima vani u svijet. U pasusu jednog od njegovih spisa Nietzsche je natuknuo o postojanju tog reda ne znajući stvarne okolnosti.
napomena:
Dr. Steiner je možda referirao na pasus u Genealogiji morala, odjeljak XXIV. “Kada su kršćanski križari na istoku naletjeli na nepobjedivo društvo Asasina, taj red slobodnog duha par excellence, na čijim se nižim redovima uočavala pokornost stroža nego bilo kojeg redovničkog reda, morali su imati neku slutnju o sloganu rezerviranom za više redove, koji ide, ‘Ništa nije istinito, sve je dopušteno’. ” Vidi također vlastiti rad Dr. Steinera, Friedrich Nietzsche. Ein Kampfer gegen seine Zeit, strana 25 u Gesamtausgabe 1963 tom. (SD 5).
To je jedna strana za koju sam osjećao da je bitno da vam skrenem pažnju. Ovdje je (crtanje na školskoj ploči) veo koji prekriva tajne iza prirode. Veo predstavlja sve što se može steći materijalističkim metodama. Stvarni svijet leži iza, i ući u taj svijet bez sumnje nije jednostavna stvar. Imajmo to čvrsto na umu.
Druga strana je ona od našeg života duše, sa svojim aktivnostima mišljenja, osjećaja i htijenja. Ali u obliku u kojem se taj život duše javlja u nama iznutra kako ga zapravo doživljavamo, to je maya, baš kao što je vanjska priroda maya. Pravi oblik našeg unutarnjeg života nije ono što izgleda našoj vlastitoj duši kao mišljenje, osjećanje i htijenje; prava stvarnost leži iza tog mišljenja, osjećanja i htijenja.
Baš kao što učeni znanstvenik danas instinktivno razvija pogled da sama priroda predstavlja stvarnost, ali u konačnici dođe do atomizma, tako su i predstavnici izvjesnih religijskih tijela na mukama da pokažu da su mišljenje, osjećanje i htijenje kojih je duša svjesna na uobičajeni način stvarnost, i nastavljaju se u ljudskim bićima nakon njihove smrti. Baš kao što znanstvenici opisuju mayu prirode, tako i predstavnici izvjesnih religijskih tijela opisuju mayu života duše, i tako radeći, opet instinktivno, dovode do izvjesnog trenda u evoluciji čovječanstva.
Znate da već od radnog Srednjeg vijeka nadalje, trihotomija, kako je nazvana — podjela čovjeka na tijelo, dušu i duh — počinje biti hereza u povijesnom kršćanstvu. Kao što znate, relativno rani koncil ukinuo je duh i objavio da čovjeka treba gledati kao biće koje se sastoji samo od tijela i duše. I od tada je to postalo uobičajeno na Zapadu. U Srednjem vijeku bila je najstrašnija stvar govoriti o duhu, o trihotomiji; smatralo se najgorom od svih hereza, jer je duh bio ukinut a tijelo i duša utemeljeni kao dualnost. To je dokaz težnje da se traži, čak i u broju primijenjenom na ljudsko biće, ono što ima značaj samo za ovaj zemaljski svijet. Tendencija je da se čovjeka drži unutar svijeta koji je zapravo samo maya, jer se odmah zaustavlja na mišljenju, osjećanju i htijenju koji su sami istog karaktera. Pažnja je ograničena na one učinke sadašnje inkarnacije koji traju samo kroz prvi period između smrti i novog rođenja. Ono što je u ljudskom biću razrađeno da bi kasnije izbilo u sljedećoj inkarnaciji ostavljeno je sasvim po strani.
Možda bih mogao naznačiti to dijagramom na slijedeći način. Ovdje je tijelo (crveno) a ovdje ono što leži izvan njega — što nije vidljivo i može se percipirati samo prodirući kroz nervne završetke. Da atomi nisu prihvaćeni kao da čine osnovu svijeta već da se išlo izvan tijela s vizijom, došlo bi se u oblast gdje bića destrukcije zahvate cijelog čovjeka. A sada, unutar ovoga, crtam život duše razvijen
od čovjeka u fizičkom svijetu (plavo). Tako crveno i plavo predstavljaju ono čega je čovjek ovdje svjestan, naime, njegove tjelesne prirode i njegovog života duše. Međutim dok živimo između rođenja i smrti, neopazivo (žuto) se razvija, i za nas ostaje potpuno neopazivo. Kada umremo, naše mišljenje, osjećanje i htijenje ne nastavljaju se; oni su iscrpljeni, i u procesu žuto je elaborirano (neopazivo). To jača između smrti i novog rođenja i tako radeći postaje temelj nove inkarnacije. Mi smo reinkarnirani s novim mišljenjem, novim osjećajem, novom voljom, i novom tjelesnom prirodom. Dakle kada govorimo o onom što je otkriveno našoj duši ovdje na Zemlji, mi govorimo o nečem što dolazi do kraja, ne ide s nama u slijedeću inkarnaciju. O samoj duši, predstavnici izvjesnih religijskih tijela kažu: ljudsko biće umire, ide u raj ili u pakao, i mi ne brinemo više za njega. Prema izvjesnim predstavnicima religije, ovo je dovoljno; ono što prelazi u sljedeću inkarnaciju nije važno. Cilj je prikriti činjenicu da duh u čovjeku prelazi u duhovni svijet i živi do sljedeće inkarnacije. Može se reći da su predstavnici izvjesnih religijskih tijela usmjereni da ne dopuste čovjeku da postane svjestan žutog (dijagram) u njegovoj prirodi, da spriječe da o tome bilo što zna. Ovdje opet, zaista se pokoravaju izvjesnom čvrstom instinktu, ali onom koji se pokazuje čak i jasnije nego je to instinkt koji potiče učene prirodnjake, koji je u naše vrijeme zaista izgubio svoju vrijednost.
Napori predstavnika raznih religijskih zajednica svi sasvim odlučno teže u smjeru prikrivanja činjenice da postoji duhovni svijet kojem pripada najdublja jezgra našeg bića, koja je predodređena da se pojavi u ponovljenim zemaljskim životima, a u intervalima između njih da prođe kroz potpuno duhovan oblik egzistencije; pokušavaju to prikriti nudeći ljudima utjehu da je život duše koji dolazi do izražaja u mišljenju, osjećanju i htijenju, konačno, dovoljno besmrtan.
U njihovim djelima i trendu razmišljanja ti pastiri duša instinktivno sprječavaju ljude da dođu u kontakt s izvjesnim bićima. Čovjek nikada ne može prodrijeti u svijet svog pravog i najdubljeg bića bez da dođe u kontakt s izvjesnim bićima — baš kao što na opisani način dolazi u kontakt s drugačijim bićima ako želi ili zapravo može probiti veo prirode. Ali bića s kojima je povezan u ovom drugom svijetu luciferskog su reda.
Ako, kao rezultat toga da su mu prenesena izvjesna učenja bez potrebnog opreza, čovjek dođe u kontakt s izvjesnim destruktivnim bićima iza vela prirode, postati će onaj koji ništa u svijetu ne cijeni, i ubrzo će postati očigledno da zaista uživa u destrukciji — koja ne mora nužno biti destrukcija vanjskih stvari. Mnogi ljudi kojima se ovo dogodilo pokazali su da uživaju u mučenju i ugnjetavanju drugih duša. To su osobine koje postaju evidentne. Ali nikada se ne može reći da su ljudi koji imaju takve osobine zbog saveza s ahrimanskim elementarnim bićima, uvijek egoistični. Ne moraju biti a obično i nisu, egotisti. Oni djeluju iz poriva sasvim različitog od onog od egoizma. Oni djeluju iz požude za destrukcijom, i oni uništavaju bez i najmanje koristi za sebe. Bića u čiju sferu čovjek ulazi u biti su bića destrukcije, i ona ga izazivaju, mame ga, da uništava.
Druga bića u čiju sferu čovjek dolazi kada prodire iza vela života duše imaju sasvim različit karakter. Oni nemaju posebnu žudnju za destrukcijom. U stvari, ono što mi poznajemo kao destrukciju ne ulazi u njihov vidokrug. Ona imaju pravu strast za stvaranjem, za oživotvorenjem — ogromnu težnju za aktivnošću, za produktivnošću. I ona također imaju neke više sposobnosti koje su manje povezane s našim mišljenjem nego s našim osjećajem, a posebno s našom voljom. Mi ovdje ulazimo u sferu bića prvenstveno povezanih s našom voljom, ali — začudo — s najplemenitijim stranama naše volje.
Dakle ako uđemo u ovaj svijet bez da znamo ono što znaju posvećenici, naime, da iza svijeta prirode a također i duševnog svijeta postoji duhovni svijet, kada ispunimo našu volju idealima, kada razvijemo plemenitu, produhovljenu volju, to će postati udruženo upravo s nižim svojstvima tih bića u čiju smo sferu ušli. Postoji misteriozna spona privlačenja između plemenite strane naše volje i nižih poriva i želja tih bića.
I sada razmislite o tome. — Ako čovjekov duhovni pastir njemu da utjehu besmrtnosti, naglašavajući dostojanstvo ljudske duše, veličanstvenosti božanskog i slično, može se dogoditi da kroz mali poticaj, posebno ako je plemenitog karaktera, on u nekom trenutku probije ovojnicu njegove duševne aktivnosti i prodre iza tajni njegova mišljenja, osjećanja i htijenja. Ali on tada dolazi u oblast tih bića volje, i posljedica je da idealistička strana njegove volje zapravo počinje poprimati čulni karakter. A sada, imajući ovo na umu, molim pročitajte opise dane od određenih mistika bez obzira na spol. Dok čitate biografije tih mistika, primijetite sparnu, čulnu atmosferu koja ih prožima. Najuzvišeniji ideali poprimaju čulan karakter. Podsjetit ću vas na zanesenost doživljenu od mistika u vezi s “duševnom-nevjestom” ili “duševnim-mladoženjom”; kod žena mistika mistično sjedinjenje je kao čulno sjedinjenje sa Spasiteljem, a kod muških mistika kao stvarna spona s nevjestom duše, s Djevicom Marijom.
Težnja je tih bića volje da uliju u čovjekovo mišljenje, u njegove ideale, ono što on inače poznaje kao senzualnost. Ovo je čvrsta izreka. Ta bića u čije oblasti čovjek tu ulazi, nastoje — a s njihovog stajališta to je opravdano nastojanje — da izliju njihove senzualne instinkte u njegovu idealiziranu volju. I tada htijenje koje dolazi iz glave, koje inače ima izvjesnu osobinu hladne izdvojenosti od toga, prožeto je sparnim, senzualnim doživljajem duhovnog svijeta, koji često izgleda kao da ima karakter grozničavog misticizma. Predstavnici raznih religijskih tijela imaju beskonačni strah od ovoga, i njihov najveći strah je izazvan od onih među vjernicima koji istupe kao mistici.
Zaista, ovdje imamo Scilu i Haribdu. Ako želimo probiti kroz veo prirode, dolazimo do Scile, do ahrimanskih bića koja nas žele obilno obdariti destruktivnim silama inteligencije. Ako želimo probiti kroz veo života duše, dolazimo do Haribde, do luciferskih bića volje, koja bi nas rado prožela s parom duhovne ekstaze, duhovne zanesenosti, duhovnim instinktima.
Svećenički redovi usmjereni na kultivaciju religijskog života su u izvjesnom smislu imali pravo da se pobrinu da kada se mistici pojave među njima, da barem sjenovita strana misticizma ne dođe do izražaja. Stoga su u određenom smislu podignuli barijere protiv ulaska u duhovne svjetove. Samo promislite kako su neki religijski redovi — govorim, ne o okultnim već o religijskim redovima — bili udruženi s manualnom aktivnošću, s radom koji dopušta da se uživanje u prirodi, uživanje u onome što živi u okolnom svijetu, pojavi u duši; samo promislite kako su takvi redovi, ako su shvaćena prava načela, inzistirali na vanjskom, manualnom radu. Oni koji su osnovali takve redove sebi su rekli: “Najgora stvar koju bi mogli napraviti bilo bi izolirati ljude i dopustiti da se u njima razvije mistični život kao rezultat tromosti i lijenosti”. Čitajte samostanska pravila koja imaju porijeklo u boljim vremenima i boljim redovima, i vidjeti ćete sa se puno računa vodilo o ovome što sam upravo spomenuo, kako su mistično oduševljenje i grozničava ekstaza bili suzbijeni manualnim radom. — I sada ćete također shvatiti zašto je Otac Antonio poticao Pavla Budalu na rad, čak i ako je bio beskoristan. Da mu je dopustio da godinama kultivira lijenost, Pavao Budala bi postao senzualni, ekstatični mistik.
Imamo, kao što vidite, posla s dualnošću: s objektivnim okultizmom koji, ako je jednostavno predan nepripremljenim ljudima, čini ih uništavačima; i sa subjektivnim misticizmom, koji ako je kultiviran ili se iznenada pojavi u idealističkim prirodama, ljude čini egoistima — egoizmom kakav se može susresti kod brojnih mistika koji su razvili samo suptilni oblik egoizma, suptilnu maniju da njeguju njihove vlastite duše. Ako čitate biografije mistika, često ćete biti zaprepašteni egoizmom koji pokazuju.
Oblast Scile je ona od duhova koji služe Ahrimanu. U njihovu sferu dolazimo ako kultiviramo, ne egoizam već volju za destrukcijom. Ako kultiviramo subjektivni misticizam povezan s luciferskim duhovima volje u čiju sferu ulazimo, tada nam s druge strane pristupa Haribda; jer ti duhovi čine sve da njeguju egoizam, tako da naša vlastita unutarnja priroda oblikuje svijet za nas. To je dualnost materijalnog svijeta: objektivni okultizam — subjektivni misticizam. Odstupanje može biti u obje te oblasti.
U osnovi govoreći, u onome što se razvijalo stoljećima prisutan je, s jedne strane, objektivni okultizam, čuvan u tajnim društvima i redovima ali više ne i efikasno zaštićen zahvaljujući stalnom trendu prema publicitetu. Čuli smo o naporima koji su napravljeni kako bi se našao izlaz iz dileme. A na drugoj strani je subjektivni misticizam.
Iz ovoga slijedi da kada smo željeli postaviti temelje znanosti duha, to nas je tjeralo da ne dopustimo da budemo primamljeni bilo od Scile bilo od Haribde, već da se usmjerimo između njih; tjeralo nas je da ne kultiviramo stari, tradicionalni okultizam, niti stari, tradicionalni misticizam. I sada imate dublju koncepciju onoga što našem pokretu daje njegov smjer. I objektivni okultizam i subjektivni misticizam u starom smislu mora se izbjeći. Naša duhovna znanost mora biti takvog karaktera koji osigurava da je Scila kao i Haribda izbjegnuta.
Još vam moram govoriti o temeljnom karakteru kojeg naša znanost duha mora nositi da bi se klonila obje te opasnosti. Međutim očito se ne može izbjeći da nam u sadašnje vrijeme, iz pogrešnih poimanja, dođu određeni ljudi jer neki od njih traže stari, objektivni okultizam, dok drugi žude za starim, subjektivnim misticizmom. Malo je vjerojatno da će ona ili ova vrsta među nama naći ono što traže. Ali oni vjeruju da ga nalaze jednostavno interpretirajući naše učenje da služi njihovim vlastitim potrebama. Oblik koji naše učenje mora uzeti, i kakav naš stav prema njemu treba biti ako će naš brod proći između Scile i Haribde — o tome moram govoriti opet sutra.