.- 11. Jedanaesto predavanje, Dornach, 31 listopada 1915
Element grčenja je na djelu u evoluciji čovječanstva tijekom 19-og stoljeća. Dva primjera iz europske literature značajnog uvida u događanja u duhovnim svjetovima: “Mahaguru”, novela Gutzkowa, i “Nebožanstvena komedija”, drama od Zigmunta Krasinskog.
Na nedavnim predavanjima održanim ovdje moja težnja je bila pokazati kako se sredinom 19-og stoljeća poplava materijalizma sručila na evolucijski proces čovječanstva, i kako je sa različitih strana osjećano da poplava materijalizma takve vrste nije prije bila poznata, i nadalje da postoji izvjesno značenje u načinu na koji se pojavila i ja sam također pokušao predstaviti činjenicu da se ljudi moraju oboružati ako će nastaviti duž staze evolucije jednom postavljene za čovječanstvo.
Posebno sam na nedavnim predavanjima [“Okultni pokret u 19-om stoljeću”. Ovaj ciklus, prvih 10 predavanja.] opisao napore koji su napravljeni iz raznih središnjica zabrinutih za unaprjeđivanje kulturalnih ciljeva sličnih onima od znanosti duha da uliju element koji je smatran potrebnim da bi se ljudima pokazalo da nešto potpuno novo treba dodati onom starom. Naravno, dosta više bi se moglo reći o toj temi, a kako vrijeme ide, biti će prilika za govoriti o mnogim aspektima toga — jer morati će se ilustrirati ono što je u prvom redu predstavljeno u obliku priče. Danas vam, međutim, želim pokazati da je prema sredini 19-og stoljeća bilo dokaza u vanjskom duhovnom životu, također, o osjećaju da je dosegnuta krucijalna točka. U vanjskom duhovnom životu — odnosno, u raznim filozofskim pokretima, književnim pokretima i tako dalje — postoje dokazi da se element grčevitosti umetnuo u tijek evolucije. Kako se mogu dati brojne ilustracije, očito je moguće izabrati jednu ili dvije.
Kao našu početnu točku danas uzeti ću, dva primjera iz europske literature. Ti primjeri će pokazati da je u srcima i umovima nekih ljudi bio osjećaj da su se u nevidljivim svjetovima odigravale značajne stvari.
Jedan od tih primjera je novela Gutzkowa “Mahaguru” — veliki guru. Drugi — dovoljno je upadljivo da je napisana otprilike u isto vrijeme — izvanredno je zanimljiva drama koja završava s vapajem: “Ti si pobijedio, o Galilejac!”. Koliko ja to poznajem, izgleda mi da predstavlja krunsku točku u poljskoj literaturi 19-og stoljeća.
Izvanredno je da je u tridesetima 19-og stoljeća, mladi slobodni mislilac Gutzkow — tada u njegovim dvadesetima — trebao izabrati ovaj konkretni materijal da bi ukazao na mnogo toga što je bilo uzburkano u to vrijeme, povezujući to s uglednom ličnošću koja kasnije postaje Dalaj-Lama u Tibetu — “Mahaguru”, kako ga je nazvao.
Nekoliko kratkih riječi biti će dovoljno da uokviri ovu sliku o uvjetima naizgled toliko udaljenim od onih koji prevladavaju u Europi, a ipak toliko pogodnih za to, “Mahaguru” je objavljena tridesetih 19-og stoljeća — dakle, u osvit doba materijalizma.
Jedan od glavnih likova u noveli je čovjek koji pravi modele bogova. Što je takav čovjek u Tibetu? On je onaj koji modelira figure bogova iz svakakvih supstanci (kao što mi danas radimo od gline ili plastelina); on radi modele bogova u skladu s tradicijama striktno postavljenim u tibetanskom kanonu. Detalji tih figura moraju biti apsolutno točni: proporcije postavljene za facijalnu strukturu, veličina i položaj ruku — sve mora biti točno. Heroj, ili radije jedan od heroja novele, dolazi sa drevnim porijeklom, čiji članovi su uvijek bili uključeni u djelatnost pravljenja bogova, i on je stručnjak u svom zanatu. Njegova slava je velika i njegove figure bogova su svuda po Tibetu. U modeliranju jednog od glavnih bogova, dogodila mu se strašna stvar. — Moramo se naravno pokušati smjestiti u srca i umove Tibetanaca prije nego će nam riječ "strašna" u vezi toga postati jasna. — U srcu pobožnog Tibetanca strašna je stvar to što je pogodilo ovog izrađivača bogova. Na figuri jednog od glavnih bogova, duljina između nosnice i gornje usne nije bila ispravna, nije bila u skladu s kanonom. To je bila strašna i značajna stvar. Čovjek je odstupio od drevnog, vremešnog kanona i prostor između nosnica i gornje usne napravio malo većim nego je to propisano.
Na Tibetu to je smrtni grijeh — blizu ili možda jednako smrtni kao kada netko na Zapadu danas izjavi publici ortodoksnih vjernika da je postojanje dva dječaka Isusa bilo nužno da bi Krist mogao sići u Isusa — ili kada govori o nivou znanja višem od običnog nivoa, tako da mora biti optužen da potiče sljedbenike da se uključe u pokuse s vidovitošću i slično. Takva učenja su čista fantazija — to je ono što se kaže danas. Međutim u danima opisanim u ovoj noveli bio je jednako nečuveni grijeh da na liku jednog od glavnih bogova nosnice leže predaleko od gornje usne. Jedina stvar koja je različita je aktualni oblik kazne. Danas, najviše što se događa je da se daju predavanja koja vrve netočnostima i da se usvajaju druge "opravdane" mjere. Ali u to vrijeme na Tibetu izrađivač bogova se morao pojaviti pred Vrhovnim sudom inkvizicije — strašnim vijećem crnih inkvizitora. — Tako bi to bilo označeno sadašnjim terminima u Europi.
Dakle izrađivač bogova se morao uputiti za Lhassu i pojaviti se pred tribunalom — policija na Tibetu nije bila nužna, ljudi su se automatski pokoravali; kada im je kazano da se moraju pojaviti pred tribunalom crne inkvizicije, nije ih bilo potrebe hvatati. Tako se izrađivač bogova uputio, s njegovom braćom i šarmantnom kćerkom, velikom tibetskom ljepoticom.
S njenim izvanrednim znanjem tibetanskog kanona, ta kćerka mu je posvećeno i s učinkom mnogo godina pomagala, i sveukupno je bila simpatičnog karaktera. Braća čovjeka su mu se morala pridružiti jer su bila suodgovorna za ono što je on napravio. Karavan se sada uputio za Lhassu gdje se grješnik mora pojaviti pred crnim tribunalom. Kada su nešto odmakli od njihovog doma na putu za Lhassu, nabasali su na čudnu grupu ljudi, također spremajući se za Lhassu, jecajući, plešući, zviždeći, udarajući svakakve instrumente, pod vodstvom šamana. Bio je poznanik, mlađahni prijatelj iz djetinjstva kćerke izrađivača bogova, i znao je članove karavana, na čelu kojih je bio čovjek na svom putu na sud u Lhassi, opterećen grijehom koji je napravljen pogrešnom izradom boga. Šaman mu je naglasio opasnost njegova položaja, govoreći da bi bilo dobro da je pravi Dalaj-lama još na prijestolju, ali je moguće da je novi Dalaj-lama već nađen i vlada Tibetom iz Lhasse. Ako bi bilo tako, stvari bi mogle stajati i lošije, jer je privremeni namjesnik mogao u određenim okolnostima biti i milostiv u provođenju pravde — ali ako je instaliran novi Dalaj-lama nema rasprave o tome da li će vrhovna kazna trebati biti plaćena. I kada je kanon tako ozbiljno povrijeđen kao što ga je povrijedio izrađivač bogova smještajući nosnice previše iznad gornje usne — naravno da bi kazna bila smrt.
Tako griješnik saznaje da bi Dalaj-lama, Mahaguru, uskoro mogao biti nađen. Što to u Tibetu znači? Tibetanci su uvjereni da duša velikog Bodhisattve koji vlada Tibetom prelazi iz jednog tijela u drugo. Kada Dalaj-lama umre, treba tražiti novog Dalaj-lamu — na potpuno demokratskoj osnovi, jer Tibetanci su potpuno demokratski u njihovom pristupu. Ni jedan rang nije nasljedan, ne računa se na ništa preneseno od oca na sina putem tijela. Prema tibetanskim idejama taj princip bi bio krajnje nesuglasan s dignitetom Dalaj-lame. Dakle kada Dalaj-lama umre svećenstvo se mora uputiti naći novog Dalaj-lamu, i tada svaki mladi dječak mora biti pregledan — jer se velika duša mogla inkarnirati upravo u najsiromašnijoj obitelji. Cijela zemlja mora biti pretražena i svaki dječak u svakoj kući i na cesti promotren; ako jedan od njih pokazuje znakove onog što se od svećenstva smatra da ukazuje na nužnu inteligenciju, on ima izglede da bude proglašen Dalaj-lamom. Uvjerenje je da se u dječaku koji pokazuje najviše znakova, inkarnirala velika duša Bodhisattve,i tada je on Dalaj-lama. U intervalu, dok se nastavlja potraga za inkarnacijom boga u ljudskom obliku, privremeno zemljom mora vladati zamjenik Dalaj-lame.
Priča Gutzkowa se nastavlja. — Već su bile glasine da će novi Mahaguru ili novi Dalaj-lama konačno biti okrunjen u Lhassi, doveden tamo sa svim počastima. — I ovdje moram umetnuti epizodu ispričanu od Gutzkowa; on je umeće na malo drugačijem mjestu u priči, ali ono što mi pokušamo je da dobijemo sliku o njegovom “Mahaguru”.
Lijepa djevojka je putovala s njenim ocem, grješnikom. Prema tibetanskom ustavu, njegova braća su također očevi jer je tamo bila uobičajena vrsta poliandrije. Kada se čovjek ženi, njegova braća također žene istu ženu. Tako su braća oca također očevi, premda je jedan glavni šef. Karavan je u knjizi opisan divno: očevi su na čelu, zatim glavni otac (grješnik) i njegova divna kćer. Dok je još bila malo dijete i tek počinjala pomagati ocu, imala je druga s kojim se voljela igrati, koji joj je tada bio veoma drag i sjećanje na njega joj je još bilo dragocjeno. Šaman na čelu vrišteće, zviždeće grupe također je bio jedan od onih s kojima se rano igrala i bio je brat onog koji je bio voljeni prijatelj. — Morao sam ovo umetnuti da bi ono što dolazi kasnije učinio razumljivijim. —
Cijeli karavan kreće se prema Lhassi, i pri dolasku tamo saznaje se da je novi Mahaguru, novi Dalaj-lama, instaliran sa svim počastima. Ali prije nam je kazano da je veliki grješnik koji je nosnice napravio predaleko od gornje usne na figuri jednog od glavnih tibetanskih bogova odveden pred crni tribunal.
Tijekom strašnog postupka tribunala jasno je da je to grijeh za koji se ispašta jedino smrću. U međuvremenu je grješnik bačen u zatvor zajedno s njegovom obitelji, da čeka daljnje suđenje na kojem će se pobrojiti svi grijesi koje je on ikada počinio. — Treba naglasiti da do sada on nije počinio niti jedan grijeh osim što je udaljenost između nosnica i gornje usne napravio jedva milimetar previše na jednoj od njegovih figura. Međutim na Tibetu to je zločin kažnjiv smrću.
S pompom i sjajem novi Dalaj-lama je bio postavljen u uredu. Kazani su nam mnogi tibetanski običaji, također i o tome što se događa oko suda u Lhassi. U knjizi su dani točni i dugački opisi. U tim okolnostima, s cijenjenim rangom kineskog izaslanika pri sudu, bio je čovjek koji je također imao ljupku mladu sestru i koji je dosegao izvjestan stupanj među mandarinima Kine. Bio je mandarin 6-og stupnja ali se nadao da će se uskoro podići na viši rang. Zapravo ideal kojemu je težio bio je Red paunova pera. Ali dok je ovaj Kinez sanjao svoje snove, od kojih je najsmioniji bio da bude član visokog Reda paunova pera, novi Dalaj-lama je postavljen u svoju slavu. Novi Dalaj-lama zna da je on načinio Sunce, Mjesec, zvijezde, munje i oblake, biljke i kamenje, i onima koji mu sada dolaze odati počast on objašnjava kako je on sve stvorio, da je on tvorac svega što je vidljivo širom univerzuma a također i onog što je nevidljivo — da je stoga on prvobitni tvorac vidljivog svijeta i nevidljivih svjetova povezanih s njim.
Sada, u Tibetu — kao i drugdje — postoje dvije stranke. Ali te dvije stranke su još blisko povezane s evolucijom čovječanstva u veoma drevnim vremenima. Dvije stranke, čiji svećenici pripadaju različitim sektama, obično su označeni njihovim kapama: Žute kape i Crveni ukrasi. Te dvije stranke su u stalnom konfliktu jedna s drugom. Našim jezikom — jer su na Tibetu ove stvari usko povezane s duhovnim — trebali bi reći: Žute kape su povezane s luciferskim elementom, Crveni ukrasi više s ahrimanskim. Te osobine dolaze do izražaja ne samo u njihovim doktrinama već također i u njihovim djelima: luciferski element je prevladavajući u doktrinama i djelima Žutih kapa, ahrimanski element u onima od Crvenih ukrasa. Kao posljedica toga — za objasniti zašto odvelo bi nas predaleko — Crveni ukrasi su posvećeni tome da Dalaj-lama u Lhassi bude gledan kao zakoniti bog koji je stvorio biljke, životinje i ljude; njihov je interes da novi Dalaj-lama bude nađen i da cijela zemlja vjeruje da je on zakoniti bog — dok su se Žute kape uvijek gnušale kada je novi Dalaj-lama nađen i sjeo na prijestolje. Jer u Tibetu, kao i Dalaj-lama, postoji i Teshu-lama, čiji sljedbenici se nalaze među sjevernijim Tibetancima i mongolskim plemenima. Teshu-lama teži cijeli svoj život da zbaci Dalaj-lamu i uzurpira prijestolje. Žute kape, dakle, podržavaju Teshu-lamu i pokušavaju ga dovesti na prijestolje.
Čovjek koji pretendira na Red paunova pera sada je suočen s činjenicom da je novi Dalaj-lama tu. Kina, njegova zemlja, ima neku vrstu mandata nad Tibetom. Teshu-lama je vani da pobije prijestolje, dakle tu postoji šansa za intrigu. Čovjek sada započinje intrigu uređujući da vrsta ratoborne kolone karavana ide Teshu-lami i ojača njegovu moć. Ali u stvarnosti njegov cilj nije da Teshu-lama dođe na prijestolje već da kineska pukovnija bude mogla stegnuti uzde. U konfuziji prouzročenoj ovom akcijom, lijepa kćerka grješnika može pobjeći iz zatvora, i događa se nešto nečuveno: u vrtu gdje samo bog, Dalaj-lama, smije šetati, ona dolazi pred njega — i gle! Dalaj-lama je bio njen prijatelj iz djetinjstva koji je jednog dana iznenada nestao i u međuvremenu je treniran da postane Dalaj-lama. On je sada Dalaj-lama i susreće djevojku, kćerku grješnika. Sada se događa duboko zanimljiv dijalog. — Dobro možete zamisliti situaciju do koje može doći kada djevojka, koja je svog prijatelja iz djetinjstva jako voljela, susreće tog prijatelja koji je uvjeren da je stvorio Sunce, Mjesec i zvijezde, a ona nije sasvim nesklona da vjeruje u njenog boga. Međutim svećenici su otkrili sramotnu stvar koja se dogodila i djevojku bacili natrag u zatvor. Dalaj-lama, međutim, sjedeći na njegovim mekim svilenim jastucima, okružen svime ostalim što mu pripada, nastavlja meditirati o tome kako usmjerava munje i oblake, kako je stvorio i održava druge pojave vidljivog svijeta. —
Daljnji tijek priče dovodi nas opet do crnog tribunala. Postoji užasna scena jer se grješnik, koji u početku nije na savjesti imao ništa osim što je nosnice i gornju usnu napravio milimetar previše razdvojene, sada pojavljuje kao zakleti kriminalac. U zatvoru je poludio i iz nekakve supstance — slične onoj koju bismo danas nazvali plastelin — napravio najčudnije figure bogova. Samo zamislite — Tibetanski tribunal suočen s brojnim pogrešnim figurama bogova napravljenih od zatočenika u zatvoru! Javljalo se bijesno urlanje, bez obzira kako se on pokušavao braniti; suci sjede okolo a duga galerija je puna ljudi. Suci su redovnici koji postavljaju ispravne mjere za svaku osobinu u slučaju svakog pojedinog boga, koliko veći stomak boga može biti u odnosu na onaj običnog čovjeka, i tako dalje; svi grijesi čovjeka s figurama napravljenim u zatvoru nabrajani su jedan po jedan. To je strašna stvar i fanatični suci su na grješnika izlili svoj gnjev. On i njegova strana su opet bačeni u zatvor, zajedno s kćerkom čiji se poseban šarm sastojao u činjenici da su se njena stopala koja nisu bila tako sićušna razlikovala od prekomjerno malih stopala uobičajenih na Dalekom istoku — i u drugim pogledima, također, ona je dražesno stvorenje. Međutim sljedbenici aspiranta na Red paunova pera izazvali su metež u Lhassi i u konfuziji je izbila vatra, zahvativši baš kuću u kojoj je djevojka zatvorena. Pojavljuje se na vrhu kuće usred dima i vatre u trenutku kada Dalaj-lama prolazi sa svojim bratom, šamanom, kojem je, znajući što se dogodilo, pomogao da pobjegne. U krucijalnom trenutku ljudsko srce boga, Dalaj-lame, je dirnuto. Umjesto slanja gromova i munja da pomognu, bacio se u plamen, spasio djevojku i spustio je na tlo. On s njom bježi u izolirane, planinske oblasti zajedno s njegovim bratom — i Teshu-lama, podržan od Žutih kapa, ustoličen je na njegovom mjestu. Tako prelijepa djevojka odlazi s Mahaguruom i njegovim bratom, šamanom, i Mahaguru je sada s njom vjenčan. Nakon godinu dana šaman umire. Dobri Dalaj-lama živi do poodmakle dobi i mnogo je godina jedini suprug svoje žene. On je zapravo nadživljava, postaje usamljeni starac i odavno je prestao zamišljati da vlada munjama i gromom, da je stvorio planine, šume i rijeke, da Sunce, Mjesec i zvijezde kruže svojim putanjama u skladu s njegovom voljom. U svojim zadnjim godinama postaje Yogi, težeći da stekne mudrost koja bi njegovu dušu vodila u duhovne svjetove. Stoji na jednoj nozi, drugu je omotao oko nje kao zmiju, jednu ruku držeći iza sebe, drugu podižući gore; stoji tamo mičući jedino usne. Siromasi iz doline donose mu hranu, ali on nikada ne mijenja svoj položaj. — Opis ove zadnje scene je izvanredan. Kazano nam je kako je čovjek koji je bio postao Dalaj-lama zaista, u starosti, našao svog boga; kako se njegova duša otapa u elementima koje je pokušavao shvatiti i za koje je u izvjesnom periodu u životu vjerovao da ih je sam stvorio.
Novela je veoma značajan proizvod tridesetih 19-og stoljeća, djelo u kojem relativno mlad čovjek opisuje s dubokim uvidom, običaje koji prevladavaju u čudnoj zemlji Tibet. Ti običaji su relikti, preživjeli u petoj post-atlantskoj epohi, mnogih stvari koje su postojale u drugačijem obliku u atlantskom dobu, odnosno, četvrtom glavnom periodu evolucije Zemlje. Vanjski značaj leži u činjenici kada je napisana ova novela; pokazuje da je ljudska duša imala potrebu da portretira nešto što se zaista može shvatiti samo od onih koji imaju barem nekakvu slutnju o evolucijskom smjeru čovječanstva, također u njegovom duhovnom aspektu. Jedan čovjek u Europi u svakom slučaju proriče da je u ovoj čudnoj zemlji, u mnogim tibetanskim običajima koji nam se čine grotesknim, tu vjernije nego drugdje sačuvano — u karikaturi, naravno — ono što je bilo prisutno u sasvim različitom obliku u atlantskom svijetu. To je vanjski značaj, dodan činjenici da je novela napisana u vrijeme kada je napisana, i koja daje dokaz koji najviše govori o tome kako u Žutim kapama i Crvenim ukrasima još žive luciferske i ahrimanske snage s kojima su ljudi Atlantide, posebno u četvrtoj atlantskoj epohi, bili dobro upoznati i s kojima su radili. — Ali još je nešto iznutra značajno u ovoj noveli, “Mahaguru”.
Iznutra je značajno ono što nam je predstavljeno u postupanju crnog inkvizicijskog tribunala. Grješnik daje izvanredan govor u samoobranu. Kao što znamo, napravio je veliki broj bogova tijekom utamničenja; ali napravio ih je dok je bio u stanju ludila. Postoji fini opis kako su prvi simptomi ludila bili vidljivi već na putu za Lhassu, kako je stanje postajalo sve akutnije i konačno je izbilo u opisanom obliku. U stanju potpunog ludila napravio je svakakve figure koje su kršile kanon na grozan način. Dosta toga saznajemo o tibetanskom kanonu iz snažnog opisa Gutzkowa; ali također učimo nešto izvanredno. — Kazano nam je da je ovaj veliki grješnik, kao izdanak svojih predaka, postao izrađivač bogova — kako je uvijek običaj u Tibetu. Figure koje je napravio uvijek su bile točne u svakom detalju: proporcije i položaji udova, duljina između nosnica i gornje usne, i slično. Nikada se nije dogodilo da je razmak između nosnica i gornje usne bio dulji — međutim jednom se dogodilo, i on mora očekivati smrt kao kaznu. Ali sada, kao luđak — odnosno, u stanju gdje je njegova duša u određenoj mjeri već izvan tijela — koristi svoje tijelo na takav način da proizvodi krajnje heretičke figure bogova. I sada, on koji o umjetnosti ne zna ništa osim da je propisana kanonom za izradu bogova, daje dugi govor u svoju vlastitu obranu, govor u kojem, u njegovom ludilu, govori o načelima umjetnosti. Za onoga tko poznaje ove stvari to je najsnažnija scena. Dok god je veza između čovjekova četiri tijela bila netaknuta, samo se zanemariva pogreška u mjerama između nosnica i gornje usne mogla pojaviti. Ali sada, nakon što su se astralno i etersko tijelo olabavili od fizičkog tijela, čovjek postaje umjetnik, proizvodeći groteskne, ali usprkos svemu, artističke figure. Inkvizicija to ne razumije i vjeruje da se udružio sa zlom da bi uništio djela bogova. — Opis snažne scene na tribunalu podsjeća nas na mnoge stvari koje sam rekao o odstupanjima ljudske duše prema jednom ili drugom ponoru. U duši mladog Gutzkowa, također, javlja se misao da može doći vrijeme kada čovjek više neće moći naći ravnotežu. — I sada on smješta takvog čovjeka u okruženje tibetanske religijske zajednice, jer ti problemi mogu biti prikazani živopisnije predstavljajući oštro suprotstavljene situacije, i jer novelist može pokazati kako umjetnost neočekivano dolazi na scenu. Umjetnost izbija iz ljudske duše koja je zalutala u ponoru, ljudske duše koja se približila Luciferu da se spasi od ahrimanskih kandža Crvenih ukrasa, koji su tamo kao nezakoniti suci. Ovdje je ukazano na duboki zakon — zakon o čovjekovoj vezi s duhovnim svijetom i njegovim ponorima: svijetom Lucifera i svijetom Ahrimana.
Prije nastavljanja ove konkretne linije misli, želio bih reći nešto o poljskoj drami Zigmunta Krasinskog, koja završava riječima: “Ti si pobijedio, o Galilejac?” Prijevod dijelova, pod naslovom “La Comedie Infernale”, dan je od Mickiewicza na njegovim predavanjima u Parizu godine 1842. Moram naglasiti da nisam u položaju da formiram sud o drami s čisto artističkog gledišta jer poznajem samo ideju i namjeru koja je u pozadini. Fine impresije o drami dane od Adama Mickiewicza na njegovim predavanjima omogućuju mi da govorim o osnovnoj ideji i namjeri, ali ne mogu ništa reći o njoj kao o umjetničkom djelu. Ovu rezervu treba imati na umu. Međutim, moguće je, govoriti o drami na ovaj način, jer je Mickiewicz analizirao ideju u pozadini i namjeru. Pasusi na francuskom su tako izvrsni da se proučavajući što Mickiewicz kaže odmah dobiva utisak njene veličine i značaja. Ovo uvjerenje je dodatno ojačano kada se čita Mickiewicz-ovo ocrtavanje divnog predgovora o duhu poezije. To je očito drama koje je proizašla iz velikih dubina ljudske duše. Predstavlja tajne života duše na divan način.
Glavni lik je poljski grof; obraćajući mu se i naginjući se prema njemu s lijeva i s desna dobri su i loši anđeli, prvi s namjerom vođenja čovječanstva na dobru stranu evolucije, potonji na lošu stranu. Relevantne scene su prevedene na francuski i pokazuju s kakvom je divnom jednostavnošću poljski pjesnik pokušao oslikati odnos bića koja pripadaju hijerarhiji anđela prema heroju drame, starom grofu. Zatim saznajemo o obiteljskom životu grofa koji je patio na račun njegovih osobnih karakteristika. On živi potpuno u prošlosti kako se odigrava u njegovom osobnom životu, u povijesti i evoluciji ljudske rase; okružen slikama njegovih roditelja i predaka, također živi u prošlosti njegove poljske nasljedne loze. On malo obraća pažnju na sadašnjost i tako se ne može stvarno povezati sa suprugom. Ali u onom što mu je došlo preko nasljeđivanja, u onom što mu je usađeno preko krvi rafinirano kroz mnoge generacije, također je u njemu i neobična duhovnost, osjećaj za stvarnosti onih svjetova koji lebde iznad zemaljskog svijeta. Rezultat toga je da ne može pronaći unutarnju vezu sa suprugom. Živi potpuno u duhu, i način njegovog života je takav da je od onih oko njega gledan kao prorok s božjim darom. Supruga mu je upravo rodila sina. Zatim dolazimo do scene djetetova krštenja, ali sam grof nije tu. Ne može naći sponu s bilo čime zemaljskim. To krštenje i njegove okolnosti učinili su da djetetova majka poludi. Grof je bio otišao, i kada se vratio u kuću nakon krštenja, saznaje da mu je supruga odvedena u ludnicu.
Začudo smo opet suočeni sa slučajem kada su članovi čovjekove konstitucije olabavljeni. Kazane su nam riječi koje su od supruge izgovorene prije nego je poludjela. Prije krštenja majka je došla na ideju da će nesreća okružiti dijete jer njeni talenti i ljudske osobine nisu je učinili doraslom življenju, kao njenog supruga, u duhovnom svijetu, i da nije sposobna nositi dijete koje bi moglo s dovoljnim intenzitetom živjeti u duhovnim svjetovima da pridobije očevu ljubav. I sa svom snagom duše ona žudi prodrijeti u duhovni svijet da bi donijela dolje za sina ono što se može naći u onim svjetovima. Njena je želja iz duhovnih svjetova donijeti sve što bi dijete proželo duhovnošću. To je dovodi do ludila i smješta u ludnicu — ili azil, kako bi danas kazali.
Stari grof traži i nalazi je tamo, i ona mu se obraća dirljivim riječima. Najprije, oba objavljuje da iz duhovnih svjetova želi donijeti za dijete one kvalitete koje će ocu omogućiti da ga voli — i zatim govori divne riječi u smislu: mogu prokrstariti sve svjetove; moja krila me nose gore u sve svjetove; Rado bi sakupila sve što je tamo i ulila u moje dijete; rado bi sakupila sve što živi u svijetlu duha i u nebeskim sferama da bi moje dijete načinila pjesnikom. — Jedan pasus je posebno indikativan za poetsku intuitivnu koncepciju duhovnog svijeta. Tu pušta da stari grof kaže, čuvši da mu je žena poludjela: Gdje je sada njena duša? Usred silnih krikova manijaka! Tama je obavila ovaj svijetli duh koji je bio pun poštovanja za veliki univerzum ... Uputila je svoje misli u prostranstvo, tražeći me!
Otac zatim ode djetetu koje je rođeno fizički slijepo ali koje je postalo vidovito. Dijete govori o njegovoj majci. Malo nakon ove scene, od grofa su izgovorene izvanredne riječi. U međuvremenu majka je umrla. Dijete je reklo ocu da se njegova duša uvijek može vinut, kao na krilima, tamo gdje majka sada boravi — majka koju nije poznavao. Dok je dijete opisivalo kako gleda u duhovni svijet, prenosi nešto što sam nije mogao čuti ali što je otac čuo od supruge kada je već bila poludjela, kao njenu posljednju želju. Grof izgovara izvanredne riječi — izvanredne za one koji razumiju ove stvari u svijetlu znanosti duha. On pita: Da li je dakle moguće da onaj tko je prošao kroz smrt zadrži neko vrijeme ideje koje je imao prije nego je umro?
Dakle vidimo kako se majka i dijete fizički raspadaju, i preneseni su na izvjesni nenormalan, atavistički način u duhovni svijet. Oko grofa čiji duh živi potpuno u prošlosti, raspadaju se fizički i preneseni su atavistički u duhovne svjetove.
Ne možemo ne opaziti unutarnju vezu između atavističkog prijenosa u duhovni svijet onih oko starog poljskog grofa i tibetanskog izrađivača bogova u noveli “Mahaguru” koji, nakon što poludi i raspadne se fizički, opisuje načela umjetnosti i proizvodi potpuno novi svijet bogova. Poljska drama, možda i jasnije od novele, čini nas svjesnim vapaja koji dolazi od čovječanstva: Što će se zbiti ako duše ljudi ne mogu primiti učenja u vezi duhovnih svjetova u pravom i čistom obliku? Što će u budućnosti postati od čovječanstva? Moraju li se ljudska bića fizički raspasti ako će ući u duhovne svjetove? —
Iskrene duše su iznutra ponukane da sudbini postave ova grobna pitanja. I dok čitamo predgovor “Nebožanstvene komedije” osjećamo da ova pitanja u svoj svojoj hitnosti stoje pred dušom poljskog pjesnika. Možda nema finijeg, dirljivijeg opisa ove tragične situacije nego što je dana u predgovoru ove drame.
Grof koji je vidio kako se njegova obitelj oko njega raspada na komadiće, suočen je sa snažnom ličnošću koja neće ništa da ima s prošlošću; iznutra on je tatarskog-mongolskog karaktera, izvana osobnost koja je upila socijalističke doktrine Fouriera, Saint Simona i drugih, koji neće stati da bi uništili sve postojeće uvjete i za čovječanstvo utemeljili novi socijalni poredak, koji kažu: Svijet prošlosti u kojem grof živi mora biti istrijebljen u korijenu i granama sa Zemlje. — Predstavljen nam je despot, despot koji je naklonjen općoj destrukciji, koji neće tolerirati stvari onakve kakve jesu. Počinje bitka između nositelja prošlosti i nositelja sadašnjosti, žestoka bitka, briljantno opisana. Scene koje su prevedene na francuski dovoljno opravdavaju ovu pohvalu.
Postoji također dijalog između despota i starog grofa; dijalog koji se mogao odigrati jedino između ljudi u čijim se dušama sukobljavaju dvije sudbine svijeta jedna s drugom. Vodi se bitka u kojoj se stari grof pojavljuje s vidovitim djetetom. Dijete i stari grof nestaju i despot je pobjednik. Cijela frakcija grofa je istrijebljena. Stari poredak je nadjačan, despot je stekao nadmoć; sadašnjost je trijumfirala nad prošlošću.
Opis polja bitke je veličanstven. I zatim je predstavljena još jedna scena. Nakon bitke despot stoji s prijateljem, gledajući gore prema visokoj stijeni koja svjetluca s zlatnim sjajem Sunca koje zalazi iza nje. — I odjednom on ima viziju. Prijatelj ne vidi ništa neobično, vidi jedino stijenu koja sjaji u zalazak Sunca. Međutim despot koji je toliko teško opteretio svoju dušu, s kojim je ostao utisak starog grofa čiji je život bio toliko prepun iskustava — despot stoji tamo — i nad tim planinskim vrhuncem vidi lik Krista Isusa. —
Od ovog trenutka nadalje on zna: Niti stari grof, predstavnik prošlosti, koji na atavistički način živi u duhu i mogao je spasiti jedino prošlost koja izbija oko njega, niti on sam koji živi u neposrednoj sadašnjosti, nije ostvario stvarnu pobjedu. On zna da će slijediti bitka ali da nijedan od njih dvojice neće biti pobjednik — niti prošlost koja može voditi jedino atavističkom životu u duhovnom svijetu, niti sadašnjost, koje je on, despot, predstavnik. Sadašnjost, temeljena na doktrinama kao što su one od Fouriera i Saint-Simona, ruga se s anđelima i učenjima o Bogu. Krist Isus koji se sada pojavljuje pokazuje mu: Pobjeda ne leži ni na jednoj ni na drugoj strani, već u onom što je iznad to oboje. — I Onaj — Krist Isus — kojeg despot sada promatra nad vrhuncem obasjanim zlatnim zrakama zalazećeg Sunca, izvlači iz njega vapaj: “Ti si pobijedio, O Galilejac!” — Odmah zatim on pada dolje mrtav. To je tragična posljedica do koje je došlo preko onog što je više nego su to dvije struje koje su predstavljene u tako veličanstvenom kontrastu u ovoj drami. Kao što je jasno iz pojedinih scena, u ovom predivnom proizvodu poljske literature imamo veličanstveni izraz poljskog mesijanizma. Vidimo kako s dolaskom modernog doba on čovjeka tjera da postavlja teška, dalekosežna pitanja u vezi sudbine ljudske rase.