.- 3. Treće predavanje, Dornach, 16 listopada 1915
Materijalizam devetnaestog stoljeća. Razmišljanja o mišljenju nužnom za prepoznavanje jalovosti materijalističke slike svijeta. Pravo porijeklo atomizma.
Pošto i druge stvari još treba raspraviti, danas ću dodati samo kratku epizodu na temu o kojoj smo slušali zadnjih par dana. Još više posebnih detalja će trebati dati sutra u vezi s okultnim pokretom u devetnaestom stoljeću i njegovom odnosu prema civilizaciji i kulturi. Moram, međutim, u tijek naših proučavanja umetnuti temu koja je veoma važna. Sjetiti ćete se nekih stvari koje sam kazao u vezi s brošurom von Wrangell-a, Znanost i teozofija, i kada ih ponovim shvatiti ćete da se sa gledišta znanosti duha mora pridati velika pažnja adventu materijalizma i materijalističke koncepcije svijeta u devetnaestom stoljeću; jednostavno usvojiti stav kriticizma bilo bi sasvim pogrešno.
Kritički stav je uvijek najlakši kada se netko s nečim suoči. Stoga je bitno shvatiti da se struja u evoluciji čovječanstva koju bi mogli nazvati materijalistički pogled na svijet u devetnaestom stoljeću pojavila sasvim neminovno. Ona je već opširno karakterizirana, ali mogu se opisati dva aspekta koji će nam njen cjelokupni značaj učiniti dvostruko jasnijim.
U obliku u kojem se pojavio u devetnaestom stoljeću, kao aktualni pogled na svijet, materijalizam nikada do tada nije postojao. Istina, bilo je pojedinih materijalističkih filozofa kao što je Demokrit i drugi — o njima možete čitati u mojoj knjizi Zagonetke filozofije — koji su, takoreći, bili preteče teoretskog materijalizma. Ali ako pogled na svijet kojeg su stvarno imali usporedimo s onim što dolazi do izražaja u materijalizmu devetnaestog stoljeća, biti će posve vidljivo da materijalizam nikada ranije nije postojao u tom obliku. Najmanje je mogao postojati, recimo, u Srednjem vijeku, ili u stoljećima koja su neposredno prethodila osvitu moderne misli, jer su u tim danima duše ljudi još bile blisko povezane s impulsima duhovnog svijeta. Zamisliti da je cijeli univerzum ništa više nego zbroj samo-pokretnih atoma u prostoru, koji se gomilaju u molekule, izazivajući sve pojave života i duha — takva koncepcija je bila rezervirana za devetnaesto stoljeće.
Sada se može reći da postoji, i uvijek će biti, nešto što se može detektirati kao grimizna nit, čak i u najštetnijim koncepcijama svijeta. I ako pratimo tu grimiznu nit koja ide kroz evoluciju čovječanstva, biti ćemo dužni prepoznati u najmanju ruku proturječnost materijalističkog pogleda na svijet. Ta grimizna nit sastoji se u jednostavnoj činjenici da ljudska bića misle. Bez mišljenja, čovjek ne može stići čak niti do materijalističkog pogleda na svijet. Konačno, on je osmislio takvo gledište, jedino što je zaboravio prakticirati ovaj djelić samospoznaje: Ti si taj koji misli, a atomi ne mogu misliti! Ako je samo ovaj djelić samospoznaje prakticiran, postoji nešto za uhvatiti se; i držeći se toga uvijek će se naći da to nije kompatibilno s materijalizmom.
Ali za doći do istine o tome, materijalizam treba biti prepoznat kao ono što stvarno jest. Dok god je čovjek imao, takoreći, krivotvorenu ideju o materijalizmu, ideju u koju su još uvijek bili uključeni duhovni impulsi, mogao se čvrsto držati fragmenta duha kojeg se još trudio pronaći u pojavama prirode, i tako dalje. Sve dok preko duha nije odbacio sav duh — jer mišljenje je moguće samo za duh — sve dok kroz duh nije odbacio duh iz strukture univerzuma nije se mogao suočiti s materijalističkim pogledom na svijet u svoj njegovoj jalovosti. Bio je nužno da se čovjek jednom suoči s potpunom jalovošću materijalizma. Ali ono što je također bitno ovdje je razmišljati o mišljenju. To je apsolutno neophodno. Čim tako radimo, shvatiti ćemo da se jalovi pogled predstavljen od materijalizma nužno morao pojaviti u određenoj točci evolucije da bi ljudi mogli postati svjesni s čime se tamo stvarno suočavaju.
To je jedan aspekt stvari, ali on ne može biti ispravno shvaćen ukoliko nije predstavljen drugi aspekt. Materijalistička slika svijeta — prostor — u prostoru atomi, koji su u kretanju — i to je Sve. U osnovi, to je vanjska posljedica, opsjena jedne strane prostora i atoma koji se kreću unutar nje, to će reći, one sićušne čestice za koje, kako smo pokazali na ranijim predavanjima, izvorno mišljenje neće priznati da postoje. Ali stalno iznova ljudi dolaze do tih atoma. Kako su otkriveni? Kako čovjek dolazi do toga da pretpostavlja njihovo postojanje?
Nitko nikad nije vidio atome, jer oni su pretpostavke, invencije uma. Osim od stvarnosti, dakle, mora postojati neki podstrek koji potiče čovjeka da promišlja atomistički svijet. Nešto mora u njemu potaknuti sklonost da promišlja atomistički svijet — sama priroda ga zasigurno ne navodi da o njoj formira atomističku sliku! S obučenim fizičarom — i ovdje ne govorim hipotetski jer sam zapravo raspravljao takve stvari s fizičarima — s obučenim fizičarom o ovim stvarima se može govoriti jer on ima znanje o vanjskoj fizici. On nikada ne bi mogao smisliti atomizam! On bi morao reći — kakav je zaista bio zaključak prepredenih fizičara u osamdesetima prošlog stoljeća: Atomizam je pretpostavka, radna hipoteza koja pruža osnovu za kalkuliranje; ali budimo sasvim jasni da nemamo posla s bilo kakvom stvarnošću. — Obazrivi fizičari bi se radije držali onog što percipiraju čulima, ali uvijek iznova, kao što se mačka dočeka na noge, vraćaju se atomizmu.
Ove stvari su često spominjane od kada sam održao predavanja Teozofija ružokrižara u Münchenu (g.1907), i ako ste proučavali ono što je godinama elaborirano, znati ćete da su rudimenti fizičkog tijela čovjeku bili dodijeljeni na starom Saturnu, da je zatim prošao kroz evoluciju starog Sunca i starog Mjeseca, i zatim, tijekom perioda starog Mjeseca primio u njegov organizam, u ono što je postojalo od njegova fizičkog organizma u to vrijeme, njegov nervni sustav.
Međutim, bilo bi sasvim pogrešno pretpostaviti da je tijekom epohe starog Mjeseca bio sličan onom što se danas predstavlja anatomu ili fiziologu. U epohi starog Mjeseca nervni sustav je bio prisutan samo kao arhetip, kao Imaginacija. Nije postao fizički, ili bolje rečeno, mineralan u kemijskom smislu, sve do perioda Zemlje. Cijeli razgranati nervni sustav kojeg sada imamo u našem tijelu, proizvod je Zemlje. Tijekom razvoja Zemlje, mineralna materija je pripojena imaginativnom arhetipu našeg nervnog sustava, kao i ostalim arhetipovima. Tako je nastao naš sadašnji nervni sustav.
Materijalist kaže: S tim nervnim sustavom ja mislim, ili ja percipiram. Znamo da je to besmislica. Da bi došli do ispravne ideje o procesu, predstavimo tijek nekih nerva u organizmu (vidi dijagram). Ali sada slijedimo različite nerve koji idu kroz organizam i granaju se, kao grane. Nerv ima, takoreći, stabljiku iz koje se šire grane; te grane dolaze u susjedstvo drugih i zatim još i druga vlakna nastavljaju svojim putem. (Dijagram je, naravno, samo gruba skica.)
Kako se sada čovjekov život duše odvija unutar tog nervnog sustava? To je pitanje od primarne važnosti. Ovdje ne možemo formirati pravu koncepciju ako uzmemo u obzir samo budnu dnevnu svijest; ali ako čovjek misli o trenutku kada se, zajedno s njegovim egom i astralnim tijelom, izmigolji iz tijela i stoga također i iz nervnog sustava, a posebno o trenutku kada ponovno klizne u tijelo pri buđenju, imati će neobično iskustvo. Tijekom spavanja, u njegovu egu i astralnom tijelu on je bio izvan njegovih nerva; on ponovno klizi u nerve i zapravo je unutar njih tijekom budnog života; u činu buđenja on se osjeća kao da struji, takoreći, izvana u nerve.
Proces buđenja je daleko složeniji nego se to može prenijeti dijagramom. — Tijekom dana, zajedno s njegovom dušom, čovjek je unutar njegova tijela, ispunjavajući ga do krajnjih granica nerva. To nije kao da je fizičko tijelo ispunjeno vrstom nediferencirane magle; organi i razne organske strukture su prožete pojedinačno. Kako prelazi u različite organe, čovjek također klizi u senzorna nervna vlakna, sve do krajnjih ogranaka nerva.
Predstavimo to živopisno. — Ponovno ću napraviti skicu ali to mogu nacrtati samo kao vrstu zrcalne refleksije. Mogu to nacrtati jedino od izvana, dok bi u stvarnosti to trebalo nacrtati od iznutra. Recimo da je ovdje (dijagram, str. 35) astralno tijelo a ovdje senzorske “antene” koje se od njega šire. — Ono što crtam je sve astralno tijelo. — Ucrtane su određene antene u nervna vlakna.
Sada pretpostavite da su rukavi mog kaputa ušiveni i da ću uklizati moju ruku u kaput — recimo da sam imao stotinu ruku i na taj način ih uklizao u ono što bi bile vrećice. S tih stotinu ruku došao bih do mjesta gdje su rukavi ušiveni. Na isti način ja klizim u fizičko tijelo, sve do krajeva nervnih vlakana. Dok god sam u činu uklizavanja, ne osjećam ništa; tek kada dosegnem točku gdje su rukavi ušiveni nešto osjećam. Isto je sa nervima; osjećamo nerve samo u točci gdje završavaju. Tijekom dana mi smo unutar nervne supstance, cijelo vrijeme dodirujući naše nervne završetke. Čovjek to ne shvaća svjesno ali se u njegovoj svijesti neminovno izražava. Sada čovjek misli s njegovim egom i astralnim tijelom i stoga možemo reći: Mišljenje je aktivnost koja je od ega i astralnog tijela prenesena eterskom tijelu. Nešto iz eterskog tijela također igra ulogu — u svakom slučaju njegovo kretanje. Uzrok svjesnosti je da u činu mišljenja ja stalno dolazim do točke gdje se događa sudar. Činim udarac u beskonačnom broju točaka ali toga nisam svjestan. To ulazi u svijest samo u slučaju onog tko svjesno doživljava proces buđenja; kada svjesno prelazi u ogrtač svojih nerva osjeća kao da je svuda bockan.
Jednom sam poznavao zanimljivog čovjeka koji je ovoga postao svjestan na nenormalan način. Bio je istaknuti matematičar, upućen u cjelokupan opseg više matematike u to vrijeme. Bio je također, naravno, veoma zaokupljen s diferencijalnim i integralnim računom. “Diferencijal” u matematici je atomska, najmanja jedinica koja se može pojmiti — danas o tome ne mogu reći više. Premda to nije bilo potpuno svjesno iskustvo, taj čovjek je imao senzaciju da je svuda bockan dok je bio zadubljen u proučavanje diferencijalnog računa. Sada, ako ovaj doživljaj nije podignut u svijest na odgovarajući način, vježbama kakve su dane u knjizi Znanje o višim svjetovima. Kako se postiže? — mogu se dogoditi vrlo čudne stvari. Taj čovjek je vjerovao da je svuda po sebi osjećao diferencijale. “Ja sam sasvim natrpan diferencijalima”, rekao je. “U sebi nemam ništa integralno”. I još je na genijalan način demonstrirao da je bio pun diferencijala!
Sada to "bockanje" pokušajte predočiti živopisno. Što čovjek s tim čini ako to ne doseže do njegove svijesti? Projektira ih u prostor, ispunjava prostor s njima — i oni su tada atomi. To je, uistinu, porijeklo atomizma. Ako je pred vama zrcalo i vi nemate pojma da je to zrcalo, zasigurno ćete vjerovati da je tamo, vani, druga skupina ljudi. Na isti način čovjek zamišlja da je cijeli prostor ispunjen s onim što on sam projektira u njega. Taj cijeli nervni proces je reflektiran natrag u čovjeka zahvaljujući činjenici da se on izvlači nasuprot njega (kao vrsta barijere). Ali on nije svjestan toga i tako cijeli okolni prostor zamišlja kao ispunjen s atomima: atomi su tobožnja bockanja učinjena od njegovog nervnih završetaka. Sama priroda nas nigdje ne obvezuje da pretpostavimo postojanje atoma, ali ljudska konstitucija da. U trenutku buđenja čovjek uranja dolje u vlastito biće i iznutra postaje svjestan beskonačnog broja prostornih točaka unutar njega. U tom trenutku on je u potpuno istom položaju kao kada hoda do zrcala, udara o njega — i tada shvaća da ne može iza njega. Cijela atomistička slika je kao reflektirajući zaslon. U trenutku kada čovjek shvaća da ne može iza njega, on zna kako stvari stoje.
A sad mislite na izreku od Saint-Martina koju sam citirao ranijom prigodom. Što prirodoznanstvenik kaže? On kaže: Analizirajte pojave prirode i naći ćete atomistički svijet! Mi, međutim, znamo da atomistički svijet jednostavno nije tamo; istina je da su naši nervni završetci sami tamo. Što je dakle, tamo gdje se pretpostavlja da je atomistički svijet? Ništa nije tamo! Moramo ostati na zrcalu, na nervnim završecima. Čovjek je tamo; a čovjek je reflektirajući aparat. Kada to nije prepoznato, pretpostavlja se da iza njega leže svakakve stvari. Pojavljuje se materijalistički pogled na svijet, dok u stvarnosti, čovjek je onaj kojeg treba otkriti. Ali to se ne može dogoditi dok god se govori: Analizirajte pojave prirode — jer to rezultira atomizmom. Radije bi trebalo reći: Pokušajte stići iza onog što je samo vanjština, pokušajte vidjeti kroz vanjštinu! Tada se neće reći: ... i naći ćete atomski svijet, već radije, naći ćete čovjeka! A sada se podsjetite što je Saint-Martin rekao kao vrstu proročanstva bez da to sam potpuno razumije: “Dissipez vos ténčbres materiels et vous trouverez l'homme” (Rastjerajte tamu svoje materije i naći ćete čovjeka. nap.pr.). To je potpuno ista stvar, ali može se razumjeti samo uz pomoć onog što smo ovdje razmatrali.
Kroz način na koji znanost duha dovodimo u vezu i s prirodnom znanošću i s njenim pogreškama, ispunjavamo čežnju koja je postojala uvijek još od kada je bilo ljudi koji su imali nagovještaj varljivosti modernog materijalističkog pogleda na svijet. — Kada mislimo na karakter svojstven našoj vlastitoj koncepciji svijeta, činjenica od neizrecivog značaja koja nas pogodi je ovo: znanost duha je tamo jer je za njom postojala čežnja onih koji su imali osjećaj za ispravno, za istinu koja jedina može donijeti ono za čime moderno čovječanstvo ima potrebu.
Na sutrašnjem predavanju pokazati ću vam zašto se morala pojaviti greška kada je napravljen pokušaj sa spiritualizmom u devetnaestom stoljeću. Na mnoge načine sam vam ukazao da je to bila stvar sugestije izvršene od živućih ljudi, dok se vjerovalo da utjecaji dolaze od umrlih. Umrle se može dosegnuti jedino povlačenjem u one članove čovjekova psihičkog bića koji se mogu podići iz fizičkog tijela. Život ljudskih bića između smrti i novog rođenja može se upoznati jedino kroz ono što se može doživjeti izvan fizičkog tijela; stoga se mediji — koristeći riječ u njenom stvarnom značenju —ne mogu koristiti u tu svrhu. Više o tome sutra, kada će ono što je rečeno također biti povezano s temom o životu nakon smrti.