.- 4. Četvrto predavanje, Dornach, 17 listopada 1915
Pokušaj okultista da spriječe pad u materijalizam. Materijalizam u svijetu misli tijekom devetnaestog stoljeća. Zablude medijumstva. Izobličenje učenja u vezi osme sfere preko Sinnetta i Blavatsky i pozadina tog izobličenja.
Danas želim dodati neke stvari nastavljajući na ono što je bilo rečeno u onim predavanjima o razvoju duhovnog života u devetnaestom stoljeću.
Našu pažnju moramo usmjeriti, s jedne strane, na ulogu materijalističkog pogleda na svijet, i na pokušaj da se odbije neizbježno prodiranje materijalističkog gledanja koji je napravljen pomoću duhovnog pokreta devetnaestog stoljeća, i pored toga, na to kako je napravljen pokušaj s raznih strana među okultistima da sačuvaju čovjeka od toga da potpuno podlegne materijalizmu. S druge strane, bilo bi dobro s ovom temom povezati proučavanje materije s kojom se mi sami posebno bavimo upravo sada. To će nam pomoći da razumijemo karakter onih snaga i sila koje djeluju izvana na fizičkom planu na način koji nas je već koštao mnogih rasprava i koji će vam — barem tako mislim — prouzrokovati mnogo moždane gimnastike. (Steiner misli na interne rasprave unutar društva. nap.pr.)
Postoji linija poveznica od određenih dalekosežnih čimbenika u duhovnom razvoju devetnaestog stoljeća do stvari kojima se mi sami sada bavimo. Danas ću morati napraviti široki zamah i molim vas da razna priopćenja koja ću dati tretirate od početka s izvjesnom diskrecijom, iz jednostavnog razloga jer se odnose na temu koja, kako ćete shvatiti, sada može biti poznata samo nekolicini. Kasnije, pokazati će se potpuno potvrđenim.
Kao našu polaznu točku uzeti ćemo činjenicu da je devetnaesto stoljeće bila epoha kada se materijalizam kao svjetonazor pojavio u prirodnom tijeku napretka i da je sredina devetnaestog stoljeća bilo vrijeme kada je cijelo čovječanstvo, takoreći, kroz advent materijalizma trebalo biti na kušnji. Materijalizam je stajao na horizontu kao Kirka (nimfa, čarobnica. nap.pr.) zavodnica, a sklonosti i osjećaji ljudi su rezultirali da u njega postaju doslovno zaljubljeni. Jer s pravom se može reći da su ljudi devetnaestog stoljeća bili zaljubljeni u materijalizam.
S druge strane vidjeli smo kako materijalizam uvelike zaslužuje pohvalu. Kao metoda, materijalizam je učinio mogućim velika postignuća prirodne znanosti koja sa svim njihovim tehničkim, ekonomskim i socijalnim konzekvencama, ne bi bila moguća da sposobnosti duše nužne za materijalističko promatranje svijeta nisu bile razvijene. Postojala je kombinacija dva faktora. U jednu ruku, evolucija čovječanstva je morala uzeti smjer do točke gdje su materijalističke interpretacije bile neizbježne kada je proučavanje prirode dovedeno na sljedeći stupanj. Pošteni mislioci nisu mogli ne stići do materijalizma ako su usvojili određene metode istraživanja utemeljene od prirodne znanosti; jer je materijalizam bio dobar kao metoda za istraživanje i promatranje tajni materijalnog svijeta. — To je bio jedan aspekt koji se pojavio. Drugi je bio da su srca i duše ljudi bili tako usklađeni da su učinile da vole materijalizam. Sve je težilo tome. Svi su se faktori udružili da ljude stave na kušnju, takoreći, kroz materijalistički pogled na svijet.
Sada, već sam vam rekao da je među onim okultistima koji su, takoreći, imali odgovornost da čovječanstvo ne bi trebalo potpuno uroniti u materijalizam, napravljen pokušaj s medijumstvom, i pokazao sam vam da je medijumstvo vodilo u odstupanja. Već sam ukazao na jedno od najvažnijih odstupanja. Bilo je izvanredno da su mediji svuda tvrdili da mogu dati informacije, otkrivenja, iz oblasti umrlih, oblasti u kojoj ljudi žive nakon smrti. Najveća stvar od svega, kao dodatak onomu što sam vam već rekao, bila je da su ta priopćenja koja su dolazila kroz medije — navodno iz oblasti umrlih — posvuda otkrivala jako tendenciozan karakter. — Možete ispitati sve te objave napravljene od medija i naći ćete da uvijek imaju jako tendenciozan karakter upravo gdje se radi o životu duše nakon smrti.
U važnim krugovima gdje su korišteni mediji, dane su izjave koje su starim okultistima — odnosno, onima koji određene okultne istine nisu željeli učiniti javnim — bile povod velike preneraženosti. Razlog za njihovu preneraženost mogu pokazati na ovaj način:
Da bi vam bilo potpuno jasno, molim da pročitate ciklus predavanja koje sam dao u Beču godine 1914, pod naslovom Unutarnja priroda čovjeka i život između smrti i novog rođenja. Predavanja sadrže veoma važne činjenice koje se pojavljuju kada netko oblasti umrlih pristupi na pravi način dovodeći se u stanje gdje mu se oni mogu obratiti.
Međutim u mnogim krugovima gdje su korišteni mediji, napravljena su otkrivenja sasvim drugačije vrste. Ako prostudirate masu literature sastavljene od priopćenja različitih medija, otkriti ćete — posebno kada su ti mediji bili vođeni od duša živućih osoba — da sve ima strogo tendenciozan karakter. Dani su opisi života nakon smrti koji su, ako ih usporedite s onim što je rečeno na bečkim predavanjima, potpuno pogrešni. Opaziti ćete, također, kod različitih medija tendenciju da ne dopuste da bilo što, što se tiče ponavljanja života na Zemlji, dođe na svijetlo. Gdje god su mediji navodili da su im se umrli obratili, život nakon smrti opisali su na takav način da je zaključak bio: ne može biti ponavljanja zemaljskih života! U razvoju medijumstva postojala je tendencija da se daju krive tvrdnje upravo o najvažnijim aspektima života između smrti i novog rođenja — posebno da se daju izjave koje isključuju činjenicu reinkarnacije. Preko medija se željelo govoriti u tom smislu. Odnosno, određeni ljudi koji su tu tendenciju iskoristili za njihove posebne ciljeve, željeli su da preko medija budu objavljenja otkrivenja koja ukazuju da nema ponavljanja zemaljskih života. Želja je, dakle, bila da se koriste mediji da bi se suprotstavilo učenju o ponavljanim zemaljskim životima.
To je bila veoma upadljiva činjenica, činjenica koja je prouzrokovala najveću moguću zapanjenost okultista desnog krila, jer oni sami su bili strana koja je bila za korištenje medijumstva i onog što je ono dalo — i to je učinjeno da služi tendencioznim interesima umjesto nepristranoj istini.
Sve to je bilo moguće jer je sklonost materijalizmu kod ljudi bila toliko jaka. Sada, ono što je na bečkim predavanjima rečeno o životu između smrti i novog rođenja nespojivo je s bilo kakvim oblikom materijalističkog pogleda na svijet. Ali čovjek može biti materijalist u svom načinu mišljenja i imati povjerenje u ono što su razni mediji kazali o životu nakon smrti, jer to je zaista samo vrsta uljepšanog materijalizma koji je posramljen svog materijalizma i stoga je pribjegao medijima da izvuče nešto o duhovnom svijetu. Materijalizam je stoga bio faktor s kojim je trebalo računati, a oni koji nisu računali s njim prošli su najbolje.
Kao dodatak ovome bilo je još nešto. Čak i kod onih koji su znali nešto o duhovnim svjetovima tijekom devetnaestog stoljeća došlo je do velike zbunjenosti u vezi stvari za koju je, ako će duhovni pokret napraviti ikakav napredak, apsolutno nužno da bude jasna. Zbunjenost je bila zbog činjenice da su Ahriman i Lucifer bili stalno miješani. Ljudi ih više nisu mogli razlikovati. Princip zla i predstavnika zla — to su razumjeli, ali nisu vidjeli potrebu za jasnijim razlikovanjem. Čak i Goethe nije mogao razlikovati Ahrimana — kojeg je nazvao Mefisto — od Lucifera. U Goetheovoj prezentaciji oni su nerazdvojivi, jer Mefisto je mješavina, križanac između Ahrimana i Lucifera. U devetnaestom stoljeću ljudi nisu imali sposobnost razlikovanja između predstavnika dvije duhovne struje — između Ahrimana i Lucifera. O ovoj temi danas mogu samo dati neke izjave, ali kasnije ću ih moći elaborirati i onda će potvrda biti moguća.
Sada, kada je stvar jasnoće u vezi duhovnog svijeta, mnogo toga zavisi o tome da se može razlikovati između Ahrimana i Lucifera. Zato će stroga distinkcija u predstavljanju između likova Ahrimana i Lucifera biti napravljena u našoj građevini. (prvi Goetheanum, nap.pr.) Nedostatak jasne distinkcije između te dvije snage vodi u određenu vrstu konfuzije u duhovnom razumijevanju. Ako su Ahriman i Lucifer izmiješani kao u Goetheovom liku Mefista, opasnost je da će se Ahriman stalno pojavljivati u liku Lucifera. Ne zna se da li se ima posla sa samim Ahrimanom ili s Luciferom u formi Ahrimana. Ahriman želi prenijeti neistine putem materijalističkog pogleda na svijet. Ali materijalistički pogled na svijet ne bi vodio do posljedica spomenutih jučer samo ako bi se ljudi uhvatili za nit mišljenja. Bez tog dalekosežnog mišljenja, materijalizam se ne može savladati. Ali ako su Ahriman i Lucifer izmiješani, čovjek je potaknut da prihvati ahrimansku sliku svijeta koja mu je predstavljena jer Lucifer dolazi u pomoć Ahrimanu i u njemu se pojavljuju izvjesne težnje da utka određene zablude pod maskom istine u njegovu koncepciju svijeta.
Razvijen je osobiti trend, naime, da se njeguju zablude koje zaista mogu cvjetati jedino u dobu materijalizma — moglo bi se reći u dobu ahrimanske obmane — jer Lucifer pomaže iznutra. Ahriman se uvlači u koncepte formirane iz vanjskih pojava i obmanjuje čovjeka o njima. Ali čovjek bi prozreo te smicalice da ga Lucifer nije potaknuo da osnaži određene materijalističke činjenice u njegovu pogledu na svijet.
To je bila situacija u koju je čovjek bio upetljan tijekom devetnaestog stoljeća i oni koji su to željeli mogli su to iskoristiti. Osoba koja može vidjeti kroz takve stvari mogla bi krenuti ojačati neku tendenciju sa sklonošću prema ljevici. To ne bi bila tako jednostavna stvar da u devetnaestom stoljeću ljudi nisu bili u položaju gdje su lako mogli biti zavedeni kao rezultat izmiješanosti Ahrimana i Lucifera.
I tako se moglo dogoditi da određene potpuno materijalističke prirode imaju dovoljno luciferskog elementa u sebi da ne vjeruju u materijalizam, već da u samom materijalizmu pokušaju naći duhovnu koncepciju svijeta. Samo promislite — devetnaesto stoljeće je moglo dati takav tip osobe čija glava je proizvela potpuno materijalističku vrstu mišljenja ali čije srce je težilo za duhovnim! Kada je to slučaj, takav čovjek će težiti naći duhovno u samoj materijalnosti i duhovnom dati materijalistički oblik.
Sada, ako iza takve osobnosti stoji neka individualnost koja vidi u korijen takvih stvari, potonjem je veoma lako odigrati igru. Jer ako je to u interesu ove individualnosti, ona takvog čovjeka može potaknuti da obmanjuje druge u predočavanju duhovnog u materijalnoj formi, i procedure proračunate da prevare te druge tada mogu djelovati. Te mjere najbolje uspijevaju kada se provode baš na pravom mjestu, kada su istine prenesene ljudima i za njih su vrata otvorena za stvari za kojima teže. Na ovaj način određene duhovne istine mogu biti donesene ljudima a jednostrana tendencija usmjerena u određenom smjeru; u jednu ruku brojne istine — materijalistički obojane ali istine usprkos svemu — su priopćene, a u drugu ruku, na sigurnom mjestu, uvedeno je nešto što sasvim izvjesno vodi u zabludu ali ne može se lako detektirati.
To je ono što se dogodilo u slučaju Sinnett-ove knjige Ezoterni budizam. Sinnett ju je napisao — ali iza njega je bio onaj kojeg on naziva svojim “inspiratorom”, i kojeg znamo pod kasnijom maskom Mahatma-individualnosti. Sinnett je bio novinar i stoga je ogrezao u materijalističke tendencije devetnaestog stoljeća; tu je, dakle, bila osobnost čiji mozak je potpuno težio materijalizmu, ali je u njemu bila također prisutna i čežnja za duhovnim svijetom. On je stoga imao sve talente za traženje duhovnog svijeta u materijalističkom obliku, i tako je bilo lako za gore spomenutu individualnost, u kojoj su bili interesi da na taj način koristi materijalizam za njegove vlastite posebne ciljeve, da u Sinnett-ovu Ezoternom budizmu razvije naizgled duhovno učenje s eminentno materijalističkom obojanošću.
Sada bi mogli reći: “Ali Sinnett-ova knjiga zasigurno ne sadrži materijalističko učenje”! Činjenica da to nije opaženo — tu imate suštinu cijele stvari! Sve je uljepšano i prerušeno i može se razumjeti tek kada se znaju prethodnici o kojima sam upravo govorio.
Naravno, učenje o članovima čovjekova bića, doktrina o karmi i reinkarnaciji, istine su. Ali u sve te istine je tu utkan materijalizam. U Sinnett-ovu Ezoternom budizmu izvorno duhovno gledanje je kombinirano s eminentno materijalističkom tendencijom — kombiniranje nije lako detektirati jer je jedva bilo ikog tko je mogao raspoznati da se nešto materijalističko uvuklo u duhovno učenje — nešto što je bilo materijalističko ne samo u intelektualnom smislu već materijalističko kao suprotstavljeno duhovnom pogledu na svijet. — Mislim na ono što je rečeno u Ezoternom budizmu o “Osmoj sferi”.
Tu su, dakle, učenja koja sadrže veliki dio ispravnog u koje je utkano krajnje materijalistička i obmanjujuća izjava o Osmoj sferi. To kulminira izjavom u Ezoternom budizmu da je Osma sfera Mjesec. Zahvaljujući njenim žurnalističkim kvalitetama i dobrom stilu kojim je pisana, knjiga je povukla mnoge i očarala mnoga srca. Posljedično su ti čitatelji upili, ne pravo učenje u vezi Osme sfere, već čudnu tvrdnju Sinnett-a da je Mjesec Osma sfera.
Tako je bilo sa Sinnett-ovim Ezoternim budizmom. Knjiga je napisana u vrijeme kada je Blavatsky, nakon svih događanja koja sam vam spomenuo, već bila odvučena u jednostranu sferu utjecaja onih indijskih okultista koji su pripadali ljevici i imali vlastite posebne ciljeve. Stoga su učenja koja se odnose na konstituciju čovjeka i na reinkarnaciju i karmu dana u Ezoternom budizmu. To je dakle napisano nasuprot onima koji su željeli dopustiti da znanje o reinkarnaciji nestane. To će vam također pokazati kako se žestoko vodio sukob.
Blavatsky je bila povezana s američkim spiritualistima koji su željeli pustiti da učenje o reinkarnaciji nestane. Medijumstvo je bilo sredstvo za to i tako je usvojena ta metoda. Kako se Blavatsky bunila, bila je izbačena i dolazila sve više pod utjecaj indijskih okultista; bila je vođena u njihove ruke. To je vodilo do konflikta između američkih i indijskih pogleda u sferi okultizma. S jedne strane postojala je snažna tendencija da se dopusti da učenje o reinkarnaciji nestane sa scene, a s druge, težnja da se to učenje dovede u svijet ali u formi koja je koristila materijalistička učenja devetnaestog stoljeća.
Za to je postojala mogućnost ako bi učenje o Osmoj sferi bilo predstavljeno kako ga je Sinnett predstavio u knjizi Ezoterni budizam. Postoje neke druge činjenice koje su možda dovoljno važne da ih se barem spomene — jer vas ne želim šokirati s onim što govorim već objasniti duhovno načelo na kojem je temeljeno naše vlastito stajalište.
Dvije poteškoće su se javile iz načina na koji je učenje o Osmoj sferi predstavljeno u Sinnett-ovoj knjizi. Jednu od poteškoća je stvorila sama Blavatsky. Ona je znala da je ono što je Sinnett napisao na tu temu pogrešno ali s druge strane bila je u rukama onih koji su željeli da u čovječanstvo bude usađeno pogrešno učenje. Stoga je pokušala — kao što možete čitati u Tajnoj doktrini — na određeni način je pokušala ispraviti tu koncepciju o Osmoj sferi i stvarima koje su za to važne. Ali to je napravila tako da to izazove zbunjenost. Otuda postoji izvjesna proturječnost između Sinnett-ovog Ezoternog budizma i Tajne doktrine Blavatsky. Blavatsky je to ispravila na način koji je zapravo ojačao pristranost lijevog krila indijskih okultista. Pokušala je vrlo osobitim sredstvima, kao što ćemo uskoro vidjeti, da više istine dođe na svijetlo da bi zasjenilo pogrešku. Stoga je bila dužna, zauzvrat, stvoriti protutežu, jer bi sa stajališta indijskih okultista bilo veoma opasno dopustiti da se istina otkrije na taj način.
Latila se stvoriti protutežu — to ćemo postupno razumjeti — slijedeći određeni smjer. Došla je bliže istini o Osmoj sferi nego je to učinio Sinnett ali protutežu je stvorila dajući odušak u Tajnoj doktrini bujici zlostavljanja na temu judaizma i kršćanstva, isprepleteno s određenim učenjima o prirodi Jehove. Na taj način, ono što je stavila na jednu stranu pokušala je uravnotežiti na drugoj, tako da se ne napravi previše štete struji indijskih okultista. Znala je da takve istine ne ostaju teorija ili bez učinka kao druge teorije u vezi fizičkog plana. Teorije kao što su ove o kojima govorimo prodiru u život duše i obojaju percepciju i osjećaje ljudi; zaista su proračunate da usmjere duše u određenom smjeru. — Cijela stvar je nerazmrsiva zbrka zabluda.
H. P. Blavatsky nije, naravno, znala da je pokretačka snaga iza obje tendencije bila usmjerena prema posebnom cilju, naime, da se njeguje ova osobita vrsta zablude umjesto istina, da se njeguje zabluda koja bi bila povoljna za materijalizam devetnaestog stoljeća — zabluda kakva je moguća samo na vrhuncu vala materijalizma. — Tu imate jednu stranu situacije.
Na drugoj strani, Sinnett-ov Ezoterni budizam i, na određeni način, Tajna doktrina Blavatsky također, napravili su veliki utisak, posebno na one koji su bili zaista usmjereni na traženje duhovnog svijeta. A to je opet, naravno, uznemirilo one koji su imali razloga biti uznemireni na mogućnost da se pojavi okultni pokret s takvim orijentalnim trendom.
Sada su bile podignute brojne besmislene polemike protiv Blavatsky, protiv Sinnett-a, protiv Teozofskog pokreta, i tako dalje. Međutim među raznim napadima na teozofsko društvo tijekom vremena bili su neki koji su emanirali iz dobro informiranih ali pristranih središta. Tendencija anglikanskog duhovnog života bila je da se pusti da što je moguće manje orijentalnog učenja, što je moguće manje bilo kakvog učenja u vezi ponavljanja zemaljskih života, da dođe do znanja javnosti.
Nema sumnje da su među onima koji su se postavili, sa stajališta da tu leži opasnost za kršćanstvo u Europi, u opoziciju orijentalnih učenja, bili ljudi koje bi mogli nazvati “kršćanski ezoterici”. Kršćanski ezoterici povezani sa strankom Visoke crkve su se postavili u opoziciju s tim na umu. I iz središta su došle objave proračunate da zaustave struju orijentalne misli koja je dolazila od Blavatsky i Sinnett-a, ali s druge strane da u vanjskom svijetu njeguju ezoterizam koji je proračunat da prikrije učenje o ponavljanju zemaljskih života. Pomiješati izvjestan trend misli s formom kršćanstva uobičajenoj u Europi — takav je cilj bio te grupe. Ona je željela da učenje o ponavljanju zemaljskih života — što je bilo bitno da se zna —bude ostavljeno po strani. I metoda slična tome je iskorištena u slučaju Sinnett-a.
Moram još jednom naglasiti da oni koji su napravili odgovarajuće pripreme nisu bili potpuno svjesni da su bili oruđe individualnosti koja je stajala iza njih. Kao što Sinnett nije znao ništa o stvarnoj tendenciji onih koji su stajali iza njega, tako ni oni koji su bili povezani sa strankom Visoke crkve nisu mnogo znali o tome što leži iza cijele stvari. Ali su shvaćali da ono što su radili nije moglo ne ostaviti veliki utisak na okultiste i to je odredilo da ustupe snagu za trend onih koji su namjeravali eliminirati učenje o ponavljanju zemaljskih života.
Ako se nakon ovih preliminarnih naznaka okrenemo razmatranju konkretnih zabluda sadržanih u Sinnett-ovoj knjizi, nalazimo da je to učenje da se Osma sfera manifestira uglavnom u Mjesecu; da je Mjesec sa svojim utjecajima i učincima na čovjeka, zapravo, Osma sfera. Izraženo na ovaj način, to je zabluda. — Ovdje je to esencijalna stvar. Ako bi u istraživanju utjecaja Mjeseca krenuli od Sinnett-ove pretpostavke, bili bi uhvaćeni u grobnu grešku koja se javlja iz materijalističkog mišljenja i nije ju lako dokučiti. — Što je, dakle, bilo nužno ako će se njegovati istina? Bilo je nužno ukazati na pravo stanje stvari u vezi Mjeseca kao suprotstavljeno pogrešnoj prezentaciji u Sinnett-ovu Ezoternom budizmu.
Pročitajte poglavlje IV koje se bavi s ovom temom u knjizi Osnove tajne znanosti. Moja namjera je bila tamo opisati kako je Mjesec napustio Zemlju. Pridao sam pažnju činjenici da odlazak Mjeseca treba biti opisan s krajnjom jasnoćom. Bilo je esencijalno tu naznačiti istinu kao suprotstavljenu zabludi. Dakle da bi se odbio indijski utjecaj bilo je nužno sa svom jasnoćom opisati ulogu Mjeseca u evoluciji Zemlje. To je bila jedna od stvari koje je trebalo napraviti u mojoj knjizi Osnove tajne znanosti.
Druga stvar koja je nužna biti će vam jasna ako razmislite o ljudima o kojima sam upravo govorio, ljudima koji su također bili pod određenim vodstvom i koji nisu željeli da se učenje o ponavljanju zemaljskih života kao istina širi među ljudima jer su smatrali da bi to promijenilo formu kršćanstva kakva je uobičajena u Europi i Americi. Oni su krenuli raditi na određeni način, način koji lako možemo raspoznati ako si predstavimo kako su se ti okultisti postavili u odbijanju Sinnett-ova Ezoternog budizma. Okultisti koji su bili povezani sa strankom Visoke crkve preuzeli su na sebe zadatak odbijanja Sinnett-ova Ezoternog budizma i Tajne doktrine Blavatsky.
U suštini stvari dosta dobrog je napravljeno u odnosu na Sinnett-ovu izjavu o Osmoj sferi, jer je lažnost napomena o Osmoj sferi i Mjesecu veoma pronicljivo naglašena s te strane. Ali u isto vrijeme to je bilo kombinirano s jednim drugim učenjem. Iz tog je centra navedeno da čovjek nije povezan s Mjesecom na način opisan od Sinnett-a, već na drugačiji način. Istina, taj drugačiji način nije posebno opisan, ali moglo se opaziti da su ti ljudi shvatili nešto o procesu odvajanja Mjeseca od Zemlje kako sam ja predstavio u knjizi Tajna znanost. Ali oni sada stavljaju veliki naglasak na sljedećem. — Oni kažu: Zemlja — a iznad svega, čovjek — nikada nije bio povezan s drugim planetima sunčeva sustava ... stoga čovjek nikada nije mogao živjeti na Merkuru, Veneri, Marsu ili Jupiteru. S te strane, dakle, oštro je naglašeno da ne postoji veza između čovjeka i drugih planeta sunčeva sustava. Ali to je najbolji način da se ulije još jedna zabluda u svijet, i da se proširi najveća moguća nejasnoća nad učenjem o reinkarnaciji. Druga zabluda, Sinnett-ova zabluda, zapravo unaprjeđuje na neki način učenje o reinkarnaciji, ali u materijalističkom obliku. Zabluda koja se sastoji u tvrdnji da tijekom evolucije Zemlje čovjek nikada nije imao nikakvu vezu s Merkurom, Venerom, Marsom, Jupiterom, i tako dalje — ta zabluda nije zapravo raširena okolo od onih koji su joj dali publicitet, već od onih koji su stajali iza njih. Oni su bili ti koji su djelovali na duše ljudi na takav način da te duše nikada ne mogu ozbiljno vjerovati u reinkarnaciju. Ono što je, dakle, bilo snažno naglašeno iz tog središta je da čovjek nikada nije bio povezan ni s jednim planetom osim Zemlje niti je ikada imao ikakve veze s drugim planetima sunčeva sustava.
Ako razmišljamo o čovjeku kakav on jest između rođenja i smrti, možemo prosuditi da s obzirom na njegovu evoluciju on stoji pod utjecajem Duhova oblika. To je također pokazano u Tajnoj znanosti. Ali ako zatim razmišljamo o njegovom životu od smrti do novog rođenja, treba uzeti u obzir bitnu činjenicu, naime, da sfere aktivnosti tih Duhova oblika padaju takoreći u sedam kategorija, od kojih je samo jedna dodijeljena Jehovi, naime, ona koja se prvenstveno tiče života između rođenja i smrti. Šest drugih kategorija Duhova oblika upravljaju životom između smrti i novog rođenja.
To može biti otkriveno samo ako istražimo život između smrti i novog rođenja. Baš kao što Jehova ima veze s Zemljom i zapravo se žrtvovao idući na Mjesec da bi od tamo neutralizirao određene stvari u evoluciji Zemlje, tako i drugi Duhovi oblika imaju veze s drugim planetima. Ali ova činjenica mora biti prikrivena, mora se tajiti ako se želi da koncepcija ponavljanja zemaljskih života bude uskraćena ljudima; i štoviše prikrivenost mora biti zaista efikasna, mora se donijeti na takav način da ljudi ne postanu senzibilni na tajnu o kojoj sam upravo govorio. Jer ako su preusmjereni od istinitog pogleda na život između smrti i novog rođenja, njihova pažnja će biti zatočena, bez ove tajne, na život između rođenja i smrti i oni će pustiti medijima da ih nagovaraju da vjeruju da je život nakon smrti jednostavno nastavljanje života na Zemlji.
U svim stvarima koje se dogode u ovoj oblasti događa se ogromna količina intriga. Jer naravno, okultist koji se poduhvati bilo čega ovakve prirode zna, ako pripada ljevici, u kojem smjeru mora okrenuti misli da bi i osjećaje tako usmjerio i tako skrenuo pažnju ljudi od određenih tajni da one ne bi došle na vidjelo.
To je ono što se zapravo dogodilo, i o tome možete čitati u relevantnoj literaturi. Često ćete naići na izjavu da čovjek nema nikakve veze s drugim planetima našeg sunčevog sustava — ali implikacija iza toga je: Nema nikakve veze s vodećim duhovima tih planeta našeg sunčevog sustava. To je bilo oštro naglašeno da čovjek ne bi nikada razvio takve koncepte koji bi ga vodili da shvati vjerodostojnost učenja o reinkarnaciji. I sada je drugi zadatak bio predstaviti istinu kao suprotstavljenu zabludi. Ako čitate Tajnu znanost uvijek ćete naći naglasak na činjenici da je za ljude nužno da otiđu od Zemlje da bi dio njihova života bio proveden na drugim planetima. Knjiga Tajna znanost bavi se detaljno s jedne strane s čovjekovim odnosom prema Mjesecu, i s druge, s njegovim odnosom prema planetima.
Ono što su ti ljudi krenuli postići može se ukratko naznačiti kazavši: i oni su sami također iskoristili materijalističke nazore u tom vremenu. Jer ako predstavite stvar kao što sam ja napravio u Tajnoj znanosti, pokazati ćete što treba biti postignuto u evoluciji naše Zemlje kroz njenu povezanost s planetima. Ostali planeti, također, pripadaju evoluciji Zemlje. Za materijalista, planeti se kreću okolo u prostoru kao puki oblaci materije. I dakle, kod opisivanja njihove uloge u duhovnoj evoluciji čovječanstva, treba se vratiti natrag do duhovne realnosti njihova bića, do duhova planeta.
S ovim vidite kako je duhovni pokret bio ukliješten takoreći između dvije postavljene svrhe, jedne namjere da se izobliči istina u vezi Mjeseca, druge na izobličavanju istine u vezi planeta. — Takva je bila situacija krajem devetnaestog stoljeća. H. P Blavatsky i Sinnett bi bili izobličili istinu o Mjesecu; drugi su krenuli izobličiti istinu o vezi planeta s evolucijom Zemlje. Nemojte misliti da je lak položaj biti ukliješten između dvije takve struje; jer ovdje imamo posla s okultizmom, a gdje je uključen okultizam potrebna je veća snaga za dohvatiti istine nego za dokučiti obične istine fizičkog plana. Ali zbog toga također je na djelu i daleko jača snaga obmane kroz koju je bitno vidjeti. To nije lako, zbog velike snage potrebne za suprotstaviti se. S jedne strane, istina o Mjesecu je prekrivena velom pomoću distorzije, a s druge, istina o planetima. Otuda uklještenost između dvije zablude uvedene u interesu materijalizma. Najprije, to je bila stvar računanja s materijalizmom koji emanira s orijentalne strane, koji je odgovoran za promoviranje zablude o Mjesecu da bi uveo orijentalno učenje o reinkarnaciji. Učenje o činjenici reinkarnacije bilo je naravno ispravno, ali uskoro ćemo vidjeti koliko je snažan ustupak napravljen materijalizmu u Ezoternom budizmu — kako je knjiga nazvana. S druge strane postojala je želja da se određeni oblik katoličkog ezoterizma zaštiti od napada indijskog utjecaja, i tu je, više nego ikada, bila na djelu tendencija da se dopusti da sva duhovna stvarnost povezana s evolucijom planetarnog sustava bude uronjena u materijalizam. Misija znanosti duha bila je uglavljena između te dvije struje. Takva je bila situacija s kojom se bilo suočeno. Svuda su bile na djelu jake snage, namjera da ovaj ili onaj utjecaj bude efikasan.
A sada je stvar pokazati u kojem je smislu ovo izobličeno učenje o Mjesecu poseban ustupak materijalizmu, i kako je način na koji je potom to ispravljeno od H. P. Blavatsky zapravo stvari napravio čak i gorim, jer je s jedne strane, s velikim talentom za okultizam — kojeg Sinnett nije posjedovao — ona izmijenila njegove izjave ali s druge strane koristila konkretne metode pri čemu se greška mogla sačuvati s još većom sigurnošću.
Prva bitna stvar je raspoznati koliko je Sinnett-ovo učenje o Osmoj sferi velika zabluda. Ovdje čvrsto morate imati na umu učenje u vezi cijelog procesa evolucije Zemlje, naime, učenje da je planet Zemlja prošao kroz periode evolucije starog Saturna, starog Sunca i starog Mjeseca prije nego je ušao u njegovo sadašnje stanje. Morate se podsjetiti da je sastav starog Mjeseca bio bitno različit od onog od Zemlje. Mineralno carstvo je po prvi puta dodano za vrijeme perioda Zemlje, i ono što čini materijalni svijet fizičkog plana potpuno je impregnirano mineralnim elementom. Sve što opažate u biljnom, životinjskom carstvu i kraljevstvu ljudi mineralni je element koji je u njih bio impregniran. Vaše tijelo je skroz naskroz “mineralizirano”. Ono što nije mineral — priroda Mjeseca, priroda Sunca — samo je okultno tamo prisutno. Mi vidimo samo mineralno, zemaljsko. To treba čvrsto nositi u umu ako ćemo počevši od toga što čovjek sada stvarno jest na Zemlji, naći odgovor na pitanje: Što je to u čovjeku što je nasljeđe starog Mjeseca?
Kao što vidite, priprema za ovo naše sadašnje proučavanje već je davno napravljena. — Unutar čovjeka kakav je sada, prisutan je čovjek starog Mjeseca, ali u obliku koji mora biti predstavljen kao da ne sadrži baš ništa mineralnog. Ako predočavate zemaljskog čovjeka na takva način da vidite samo njegove mineralne sastojke, čovjeka Mjeseca morate predstaviti unutar njega. (Na školskoj ploči je napravljena skica.) Međutim u tom čovjeku Mjeseca nema ničeg mineralnog, stoga ga se ne može vidjeti fizičkim očima već samo duhovnim pogledom. Mjesečeva forma je u pozadini određenih članova fizičkog čovjeka, sadržana je unutar njih, ali može se percipirati
jedino okom vidovnjaka. Nepotrebno je kazati, ono što je tamo unutra bilo je prisutno na starom Mjesecu. Ali samo se sjetite kako je to izgledalo na starom Mjesecu. Viđeno je preko imaginativne spoznaje — u uzburkanim, valovitim slikama. One su još i danas prisutne, ali za promatrati ih, atavistička vidovitost, barem tada, bila je nužna. Stari čovjek Mjeseca mogao je biti percipiran jedino od atavističke vidovitosti, koja je u tom dobu bila normalna sposobnost vizije. Shodno tome sve što je povezano s tom evolucijom starog Mjeseca također se može vidjeti jedino u imaginacijama, s drevnom vizionarskom vidovitošću. Nikako se ne smije misliti da je čovjek Mjeseca mogao biti formiran iz mineralne Zemlje, on je bio proizvod starog Mjeseca kao što se može vidjeti imaginativnom vidovitošću. I tako u vezi sa starim Mjesecom moramo sebi predstaviti da je imaginativnoj vidovitosti čovjeka Mjeseca bilo vidljivo cijelo okruženja kao što je naše vlastito okruženje, s biljkama, životinjama, rijekama, planinama, vidljivo za fizičke oči.
Sada znamo da se snage sadržane u starom Mjesecu neizbježno opet pojavljuju u evolucijskom procesu Zemlje ali i da bi evolucija Zemlje bila osuđena na propast, kao što sam pokazao u Tajnoj znanosti, da te snage Mjeseca nisu potom otišle. Nisu mogle postojati unutar zemaljskih snaga. A zašto ne? Sjetite se da je cijeli planet Zemlja morao u sebe primiti mineralno carstvo, biti mineraliziran, takoreći. Dok je Mjesec sačinjavao dio Zemlje, snage Mjeseca su još bile unutar Zemlje. Međutim te snage su morale biti potjerane, stoga se sam Mjesec morao odvojiti od Zemlje, jer nije mogao postojati u mineraliziranoj Zemlji; dakle čovjek se ne bi mogao razviti kao što se zapravo razvio. O svemu ovome sam govorio u knjizi Tajna znanost. Ali sada se sjetite točno što sam vam danas rekao — da se taj Mjesec može percipirati samo preko imaginativne vidovitosti. Ako, stoga, predstavite kako se čovjek razvio kao zemaljski čovjek, s konstitucijom organiziranom za percepciju s fizičkim osjetilima, shvatiti ćete da nije nikada mogao gledati odlazak Mjeseca. Odlazak Mjeseca i također njegov položaj vani u kozmosu mogao je biti shvaćen jedino vidovito. Čovjek je bio tako organiziran da je cijeli proces odlaska Mjeseca mogao biti viđen jedino vidovitim pogledom, i da su utjecaji koji su potom dolazili od Mjeseca mogli biti jedino oni od starog Mjeseca — odnosno, utjecaji koji su na takav način djelovali na čovjeka da je među ostalim stvarima, u njemu mogla biti pobuđena imaginativna vidovitost.
Pokušajte zamisliti situaciju u to drevno vrijeme! Situacija je bila da je "čovjek" mogao postojati, da su duše mogle sići dolje s planeta, i tako dalje — ali Mjesec bi djelovao kao Mjesec, a na takav način da su snage u ljudskom biću kakav se spustio bile iste one snage kakve su bile prisutne na starom Mjesecu koji je prethodio Zemlji. Nitko osim onog obdarenog vizionarskom vidovitošću nije mogao gledati taj Mjesec.
Zatim, kao materijalna pojava pridružena tom procesu odlaska snaga Mjeseca, došlo je do nečeg drugog. — Već sam vam rekao kako je Jahve povezan s Mjesecom. Ono što se dogodilo bilo je da je preko veze Jahvea s Mjesecom, Mjesec također napravljen materijalnim, bio materijaliziran, ali s materijalnošću mnogo gušćom nego je to ona od Zemlje. Stoga ono što se danas može vidjeti kao fizički Mjesec i za koji se može pretpostaviti da sadrži mineralni element, treba pratiti natrag do djela Jahve čime su određeni elementi bili dodani starom Mjesecu.
Time su, međutim, snage starog Mjeseca bile osakaćene, i sada djeluju na sasvim različit način. Da je Mjesec ostao nemineraliziran, njegove snage bi djelovale na takav način da bi njegove zrake u čovjeku uvijek evocirale staru atavističku vidovitost, i učinci Mjeseca na volju učinili bi ljude mjesečarima u najupadljivijem obliku. To je neutralizirano mineralizacijom Mjeseca. Stare snage se više ne mogu razviti na takav način.
To je istina od ogromne važnosti, jer sada ćete shvatiti da je bilo nužno da Mjesec bude mineraliziran da ne bi mogao djelovati na stari način. I dakle kada se govori o Mjesecu kao o rekapitulaciji starog Mjeseca, moramo govoriti o nebeskom tijelu koje nije vidljivo fizičkim očima, da se to tiče duhovnog svijeta, premda samo podsvjesnog duhovnog svijeta koji je opaziv za vizionarsku vidovitost. Moramo stoga govoriti o nečem duhovnom ako govorimo o rekapitulaciji starog Mjeseca; ono što je mineralno kod sadašnjeg Mjeseca bilo je dodano duhovnom i ne pripada Mjesecu kada se o Mjesecu govori u starom smislu.
Kako se uhvatiti u koštac s materijalizmom devetnaestog stoljeća? Njegovi sljedbenici zasigurno ne bi vjerovali da iza materijalnog Mjeseca tamo leži veoma važan ostatak starog, nemineraliziranog Mjeseca; nikada ne bi vjerovali takvo nešto. Tako je materijalizmu napravljen ustupak govoreći samo o fizičkom, materijaliziranom Mjesecu. Stoga kada Sinnet govori o Mjesecu, on izostavlja duh. U Ezoternom budizmu on samo navodi da je materijalnost Mjeseca daleko gušća nego Zemlje. To jest tako, zaista mora biti tako, ali okultna stvarnost na koju sam ukazao leži iza toga — tu činjenicu on potpuno izostavlja. On stoga radi ustupak u tome što govori samo o materijalnosti Mjeseca. Ali duhovnost iza Mjeseca ne ulazi u razmatranje; to u biti ne pripada Zemlji već je mnogo više povezano sa starim Mjesecom nego s Zemljom.
Ta činjenica je bila potpuno prekrivena velom, a posljedica je bila od ogromnog značaja; jer Sinnett je time iznio istinitu činjenicu — naime, da Mjesec ima veze s Osmom sferom — pod krajnje pogrešnim svijetlom i izobličio je s velikom suptilnošću. On izostavlja svaki spomen o duhovnom aspektu Osme sfere, naime da je Osma sfera, predstavnik koje je navodno Mjesec, ono što leži iza Mjeseca, i ono što je zapravo smješteno tamo da neutralizira, da se suprotstavi učincima Osme sfere, on naziva samom Osmom sferom. Kao što smo čuli, materijalnost Mjeseca je tamo da bi se neutralizirala Osma sfera, da bi je se učinilo neefikasnom.
Ljudi ne shvaćaju kakav bi učinak Osme sfere bio kada bi materijalnost bila oduzeta Mjesecu. Cjelokupna priroda ljudske duše na Zemlji bi postala sasvim različita a da se to nije dogodilo je zato jer je materijalnost veće gustoće pripojena Mjesecu. Ono što Osmu sferu zapravo čini neefikasnom, naime, njena materijalnost, Sinnett naziva Osmom sferom, a ono što je zapravo Osma sfera, naime snage starog Mjeseca, on zamračuje. Često korišten trik u okultizmu je reći nešto što je u osnovi istinito ali dati na takav način koji je potpuno pogrešan — oprostite na paradoksu! Pogrešno je reći da je materijalni Mjesec Osma sfera, jer je on zapravo neutralizator Osme sfere. Ali je sasvim točno da je “Mjesec” Osma sfera, jer Osma sfera ima središte u Mjesecu, stvarno je prisutna tamo gore.
A sada smo došli do točke gdje možemo točnije govoriti nego je to do sada bilo moguće, o tome što je stvarno Osma sfera.—To je stvar najintimnije povezana s duhovnim aspektom evolucije u devetnaestom stoljeću.