Ako se u širem smislu, bez da se ide u detalje, prisjetite u što sam se upustio da stavim pred vas na prethodnim predavanjima, shvatiti ćete da put razvoja kojeg je duhovno znanstvena struja mišljenja trebala poduzeti, nameće konkretnu i iskrenu odgovornost za one koji se osjećaju njeni pokrovitelji. Jer zasigurno ste shvatili iz naših nedavnih proučavanja da kada čovjek pokuša naći svoje znamenje duž ispravnog puta, za njega se pojavljuju velike poteškoće, poteškoće drugačije vrste od onih koje inače susrećemo u životu.
Sada, u životu na fizičkom planu mi smo u mnogim pogledima zaštićeni od odstupanja u jednom ili drugom smjeru. Prije mnogo godina skrenuo sam pažnju na tu zaštitu kada sam, u vezi s problemom Čuvara praga, dao izvjesne naznake koje su nadodavane tijekom vremena. (Vidi inter alia, Makrokozmos i mikrokozmos, predavanje 4) Čak i u ranim člancima sada pripojenim knjizi Znanje o višim svjetovima. Kako se postiže? bilo je pokazano kako je čovjek na fizičkom planu zaštićen od odstupanja u ovom ili onom smjeru u intelektualnom i životu morala. Mi u egzistenciju ulazimo na takav način da su određene vodeće snage za život s nama tijekom našeg djetinjstva. Dobro znamo da tek u kasnijim godinama dosežemo stupanj da možemo upotrijebiti snagu naše vlastite slobodne prosudbe.
Ako promatrate dijete i usporedite njegov duševni život s onim od odrasle osobe opazit ćete izvjesnu razliku. Jer s pravom možete reći: umjesto vrste snolikog života kojeg vodi u djetinjstvu, u kasnijim godinama ljudsko biće započinje njegovu vlastitu sposobnost slobodne prosudbe. Veoma je važno biti svjestan ovih promjena.
Ako u razmišljanju o cjelokupnom tijeku ljudskog života od rođenja do smrti djetinjstvo imamo previše na umu, možda obraćamo nedovoljno pažnje na ovu metamorfozu unutarnjeg života duše. Ali to je važno razumjeti jer tijekom perioda kada snaga naše prosudbe nije potpuno budna mogu se primiti vodeći impulsi za kasniji život. Iz razloga naše snage za slobodnu prosudbu moramo, takoreći, biti uvijeni u snove tijekom ranih godina našeg života da bi izvjesne snage vođenja mogle naći njihov put u naš intelekt i u naše moralne impulse, da ne bismo prerano kristalizirali snage poklonjene nam u svrhu našeg života i koje su “udahnute” — neću reći “pripojene” — u naše biće. Time imamo nešto za cijeli naš život; mi sebe usmjeravamo kroz život u skladu s intelektualnim i moralnim impulsima koji su udahnuti u našu dušu.
Kada pristupamo konceptima duhovnih svjetova, mi u izvjesnom smislu postajemo slobodniji. Često je kazano i mora stalno biti ponavljano, da je pristupanje duhovnim svjetovima također vrsta buđenja iz običnih uvjeta i okolnosti života; opet, dakle, to je varijacija u metamorfozama života slična metamorfozi koja vodi od djetinjstva do sposobnosti slobodne prosudbe u kasnijem životu.
Međutim to znači da kada usvojimo duhovno znanstveni pogled na život lako se može dogoditi da se miran tijek života kakvog smo prije poznavali, počinje kolebati. Tako da kad počnemo dokučivati stvarnost duhovnih svjetova, to je stvar okupljanja snaga cjelokupnog čovjeka u nama — jer trebamo "životni kapital" udahnut u nas tijekom djetinjstva da bi ispravno pristupili stvarima koje će se sada otkriti od svijeta na onoj strani Praga. A pokazao sam vam kako je lako, pod utjecajima koji dolaze sami po sebi iz različitih struja vremena, zastraniti u jednom ili drugom smjeru. Odstupanje kakvo se javlja u Sinnett-ovom Ezoternom budizmu je zbog činjenice da jak impuls materijalizma može imati učinka na duše ljudi — kažem, može imati učinka. Baš zato što su orijentalni utjecaji bili na djelu, bila je moguća devijacija u smjeru koji je vodio do klevetanja cijele prirode sadašnjeg Mjeseca, a na drugoj strani odstupanje je bilo moguće jer je bilo u interesu određenih osoba da ne dopuste da istina o ponavljanju ljudskih života ne dođe na vidjelo. Onaj koji je imao interesa — u ovom slučaju to nije bio sam Sinnett već onaj koji je stajao iza njega — u pomaganju da materijalizam u ljudskom životu bude, takoreći, "ultra materijaliziran", uveo je u inače istinit sustav, učenje kao što je ono u vezi Mjeseca, time dajući izvrtanje u određenom smjeru.
Sada, znamo da su posebno u zadnjim stoljećima zapadna civilizacija i njezin američki izdanak bili podvrgnuti snažnom kršćanskom impulsu. Ja sam i sam bio na mukama da pokažem da značaj kršćanstva ne zavisi o tome što se zapravo od toga može shvatiti — jer će veliki dio postati shvatljiv tek u budućnosti, a mi sami smo tek počeli shvaćati neke činjenice povezane s Misterijem na Golgoti. Međutim impulsi kršćanstva su stvarni; oni djeluju čak i kada ih ljudi ne razumiju. Međutim, u ranijim stoljećima, izvjesne kozmičke istine su bile isključene iz tih impulsa. Te istine su potpuno u skladu s kršćanstvom premda uvid nije uspio učiniti to očitim. Istine koje se odnose na ponavljanje života na Zemlji bile su povučene iz kršćanstva, i tako se zapadna kultura s američkim izdankom pojavila s oblikom kršćanstva iz kojeg je učenje o ponavljanju života na Zemlji bilo isključeno.
Sada sam vam pokazao kako su određeni okultisti radili napore da sačuvaju to gledanje kršćanstva — pogled koji je odbacio istinu o ponavljanju zemaljskih života. Govorio sam o trendovima u okultizmu koji su bili povezani, na primjer, sa strankom Visoke crkve. Oni o kojima se radi su bili ljudi od znanja, bili su dobro informirani. Može se reći da su o okultizmu znali mnogo više nego vodeći članovi teozofskog društva. Ali njihov cijeli cilj je bio da osiguraju da učenje o ponavljanju zemaljskih života bude što odlučnije eliminirano; otuda njihovo poricanje da čovjek, kao što sam pokazao u Tajnoj znanosti, tijekom njegove zemaljske evolucije ulazi u odnos s drugim planetima našeg sunčevog sustava.
Snage ovdje usađene u ljudsku dušu uglavnom imaju veze s čovjekovim sudjelovanjem u izvanzemaljskom kozmosu; i u tom centru se željelo da čovjek ostane u mraku u vezi tog sudjelovanja. Cilj je bio odvratiti ih od shvaćanja da je duša povezana, ne samo s Zemljom i njenim događajima, već također i s onim što je vani u kozmosu, što na nas sjaji dolje, na primjer, sa drugih planeta našeg solarnog sustava.
Sada, u tome što djeluju na ljudsko biće, impulsi koji polaze od drugih planeta našeg sunčevog sustava imaju moć da otrgnu dušu, kao živuću dušu, od fizičke smrti. To je njihova esencijalna funkcija, kao što možete shvatiti iz opisa o životu između smrti i novog rođenja koje sam dao u raznim odnosima i sa različitih gledišta.
Ali ako pogledate natrag na evoluciju čovječanstva, naći ćete da su baš u vrijeme kada je atavističko znanje, vidovito znanje, bilo prisutno kao drevno nasljeđe, ljudi usmjerili njihov pogled na druga nebeska tijela našeg sunčevog sustava, i astrologija je — koja je u naše vrijeme postala tako upitna znanost — igrala ulogu od ogromne važnosti u tim starim vremenima.
Zašto je, možemo se upitati, astrologija prestala igrati tu važnu ulogu? Zato jer je pogled ljudskih duša trebao biti skrenut da bi se kršćanstvo imalo vremena ukorijeniti u zemaljsku egzistenciju. Baš kao što je zurenje vidovitosti trebalo biti skrenuto sa imaginativnog svijeta, tako je također zurenje trebalo biti skrenuto sa impulsa upućenih od planeta našeg sunčevog sustava. Sve što je ostalo od astrologije sastoji se od starih tradicija. Često sam govorio o tome. Na neki način, možemo reći: stara vidovitost i također stara vizija impulsa upućenih od planeta našeg sunčeva sustava, ograničeni su. Čovjek je bio degradiran na fizički opazivi svijet, na osjetila pomoću kojih bi percipirao samo ono što se odvija na Zemlji. To je bilo da bi impulsi Misterija na Golgoti mogli jačati i ukorijeniti se u dušama ljudi, u osjećajima vjernika, tako da bi ljudi mogli biti iznutra produbljeni.
U drevnim vremenima, vidovitost je bila, konačno, vanjska sposobnost. To nije bilo pitanje da se mora steći naporom, jer je bila nasljeđe. Baš kao što čovjek danas ima oči i uši, tako je u tim vremenima imao sposobnost vidovitosti. Ali približava se vrijeme kada će vidovitost sve više biti ponovno stečena. To čini nužnim da u jednoj fazi njegove egzistencije čovjek bude odsječen od duhovnog svijeta i ograničen na vanjski, mineralni svijet, da bi se sve moglo iznova izgraditi od iznutra; ono što se jednom vidjelo od izvana sada mora opet biti izgrađeno od iznutra. Skicirati ću vam to ovako (crtanje na školskoj ploči).
Predstavite čovjeka sa starom vidovitom vizijom. (Uzeti ću oko kao da predstavlja vidovito zurenje, premda to nije ekskluzivno funkcija oka.) Usmjerio je zurenje na zvjezdana nebesa i gledao različite duhovne impulse kako od tamo struje.
Zatim, tijekom stoljeća ta vidovitost je iščezavala i čovjekovo zurenje je bilo ograničeno na pojave zemaljske egzistencije. Nešto drugo se trebalo pojaviti na mjestu ranije vidovitosti, nešto što se može označiti govoreći: Ono što je ranije dolazilo od izvana sada mora ići vani od iznutra. Čovjek mora naučiti projicirati vani ono što su Nebesa usadila u njega da bi opet mogao naći svoju povezanost s pojavama Nebesa.
Smjer kojeg je sada trebalo slijediti bio je upravo suprotan od ranijeg puta. Aktualna je činjenica da je ljudska priroda u sadašnjoj točci vremena uključena u proces reorganizacije. Ona je prošla kroz točku najdublje tame — od čega je jedan izraz ono što sam nazvao potpuna poplava materijalizma u devetnaestom stoljeću. Ali čovječanstvo izlazi iz tog stanja. Opisujući to izrazima okultizma, mogli bi reći: U ranija vremena čovjek nije percipirao, nije mislio samo s fizičkim tijelom, već je percipirao i mislio s eterskim tijelom. Ono što je percipirao eterskim tijelom bilo je svjesno doživljeno u astralnom tijelu kao astrologija. Ali u modernoj astrologiji sve je stvar izračuna. Etersko tijelo mora biti revitalizirano, i to je povezano s novim otkrivenjem Krista. Kada je etersko tijelo revitalizirano, čovjek nalazi Krista. Ali, kao što vidite, esencijalno je da se dogodi to oživljavanje eterskog tijela.
Mogu se napraviti vrijedna otkrića ako se ide duboko u ove stvari. Sav osjećaj da čovjek ima etersko tijelo je nestao i osjećaj da ima samo fizičko tijelo prevladava. Ali bilo bi sasvim pogrešno vjerovati da je mišljenje da čovjek ima samo fizičko tijelo, veoma staro. To nikako nije. Ako je to ograničenje na fizičko tijelo došlo punom poplavom materijalizma u devetnaestom stoljeću, onda je čovjek prije morao imati nekakvu slutnju eterskog tijela koja je potom potisnuta ali sada se ponovno pojavljuje. Mogao bih vam dati mnogo dokaza da je ranije nešto bilo poznato o eterskom tijelu, čije postojanje postupno počinje biti ignorirano. Mogao bih citirati mnoge pasuse iz ranijih radova, ali pročitat ću jedan iz knjige objavljene 1827. Sa strani 208, ima izvanredan pasus. Čitati ću veoma sporo da možete prosuditi kako se drugačije piše o tom stvarima danas pod utjecajem pogleda koji su postali potpuno materijalistički.
“Koncept prehrane je pogrešno povezan samo s upijanjem hrane i pića i njihovim razrađivanjem u organima probave. Organizam je ishranjen, i organski život održan, ne od hrane i pića, već od krvi (neutralizirani zemaljski i eterski životni princip)” — ovdje pisac pokazuje da ne govori o fizičkoj krvi već o onom što je iza krvi kao eterski životni princip — “i zaista ne sve dok u plastičnim membranama krv nije bila unaprijeđena i takoreći sublimirana u vitalizirajući, formativni izdah (Aura vitalis).”
Što pisac ovdje želi izraziti? Želi naznačiti da vanjska ishrana nije činjenica od primarne važnosti već da dok se odvija vanjska ishrana, ekstrakti od namirnica struje u krv, tako da se odvija proces u onom što je iza krvi kao eterski životni princip. — To je napisano godine 1827. Pisac je stavio zagrade oko riječi “Aura vitalis”. “Plastično” je ovdje sinonim za “imaginativno”. Jednako bi dobro rečenicu mogao pročitati ovako: “Ne sve dok u imaginativnim membranama krv nije bila unaprijeđena i takoreći sublimirana u vitalizirajući, formativni izdah (Aura vitalis)” ... zadnje dvije riječi su u zagradama. “Aura vitalis” može se prevesti samo kao “etersko tijelo.”
Čovjek koji je ovo napisao bio je profesor psihijatrijske terapije na sveučilištu u Leipzigu i liječnik tamošnje bolnice St. George. To je bio Johann Christian August Heinroth, o kome sam jednom govorio u vezi s Goetheom.
Može se dati stotine ovakvih primjera i oni bi vam ukazali kako je jednom bio krajnje različit način razmišljanja, kako je znanje koje je još bilo sasvim očigledno ne tako davno, degeneriralo u materijalistički pogled na svijet.
Može se reći: Struja znanja odlazi i materijalistički pogled na svijet izranja na površinu, ali ispod struje u ljudskoj prirodi se razvija podstruja. Veza s kozmosom je ponovno uspostavljena, ovog puta od iznutra. Ipak bi mogli reći: Dokaži nam da je bilo ljudi koji su imali slutnju činjenice da dok je, na jednoj strani, znanje o aktivnostima eterskog tijela odumiralo, na drugoj, etersko tijelo je bilo ponovno revitalizirano od iznutra.—
Ovdje ću vam pročitati pasus iz knjige objavljene još ranije, iz kojeg možete vidjeti da je zaista bilo ljudi koji su usmjerili pažnju na promjenu koja bi se trebala dogoditi u organizaciji čovječanstva u budućnosti. Doduše, priča je kazana u veoma prikrivenom obliku, ali je u svakom slučaju kazana. Priča je o ženskom karakteru. Kada pročitam pasus, većina će vas znati gdje se to zbilo.
Čitamo da postoji duša u tijelu žene koja više ne vodi zemaljski život već sunčev život, da tijekom njenog života ona kruži oko sve širih sfera — stoga se može pretpostaviti da bića, utoliko što su tjelesna, teže prema središtu, a utoliko što su duhovna, prema periferiji. Ovdje je opisana duša koja živi s kozmosom.
Makaria je u našem sunčevom sustavu u odnosu kojeg bi se jedva usudili izraziti. U duhu, u duši, imaginaciju, ona drži u sebi; ona ne samo da gleda, već u isto vrijeme čini dio toga; vidi sebe odnesenu u one nebeske krugove, ali na sasvim poseban način. Od njenog djetinjstva ona luta oko Sunca, i zaista, kako je sada otkriveno, u spirali, povlačeći se sve više od središta i kružeći prema vanjskim oblastima.
Ako bi mogli prihvatiti da stvorenja, utoliko što su tjelesna, teže prema središtu, utoliko što su duhovna, prema periferiji, tada naša prijateljica spada među najduhovnije. Čini se da je rođena samo da bi se oslobodila zemaljskog, tako da prodre kroz najbliže i najudaljenije prostore egzistencije. Ta osobina, kako god sjajna, dana joj je od njenih najranijih godina kao težak zadatak. Iz djetinjstva se sjeća svog najdubljeg bića kako u njega prodiru bića koja osvjetljavaju, osvijetljena svijetlom s kojim se čak ni najsjajnije svijetlo Sunca ne bi moglo nositi.
Ona je stoga izvore svjetla nosila u sebi i vanjsko svijetlo nije je moglo "zahvatiti".
Često je vidjela dva sunca, jedno unutarnje, drugo na nebu; dva mjeseca, od kojih je vanjski, u njegovoj veličini, ostajao isti u svim mijenama; unutarnji se sve više umanjivao.
Ovaj dar je njen interes odvlačio od uobičajenih stvari, ali njeni izvrsni roditelji sve su usmjerili na njenu kulturu. Sve su sposobnosti bile u njoj žive, sve aktivnosti operativne, tako da je shvatila kako da zadovolji sve vanjske odnose, i dok je njeno srce, njen duh, bio potpuno ispunjen vanzemaljskim vizijama, njena djela i poslovi ostali su uvijek pogodni za najplemenitije manire. Kako je rasla, posvuda korisna, neprekidno od velike i male pomoći, lutala je kao anđeo gospodnji na Zemlji, dok se njeno cijelo duhovno biće zaista kretalo oko Sunca ovog svijeta, ali neprekidno povećavajući krugove prema onom što je izvan ovog svijeta.
Izobilje tog stanja bilo je u nekoj mjeri promijenjeno, tako da joj je također izgledalo da sviće i da se zatamnjuje, dok je s ugašenim unutarnjim svjetlom najlojalnije težila ispuniti vanjske dužnosti; sa svježim sjajem njenog unutarnjeg svijetla predavala se blaženoj mirnoći. Da, primijetila je da je s vremena na vrijeme nad njom lebdjela neka vrsta oblaka, i na neko joj vrijeme zamračila pogled na nebeske drugove — period kojeg je shvatila kako iskoristiti za stalnu dobrobit i zadovoljstvo njenog okruženja.
Dok god je svoje poglede držala tajnom, bilo je potrebno puno da ih podrži. Ono što je od njih otkrila nije bilo prepoznato, ili je bilo krivo protumačeno; stoga je u njenom duhom životu pustila da se to izvana javlja kao bolest, i u obitelji su još uvijek tako pričali o tome; ali na kraju sreća ju je upoznala s čovjekom kojeg vidite s nama, jednako vrijednog kao liječnika, matematičara i astronoma; potpuno plemenitog čovjeka koji joj je, međutim, najprije pristupio iz znatiželje. Ali kada je stekla u njega povjerenje, postupno mu je opisala njenu situaciju, spojila sadašnjost s prošlošću i događaje povezala, i on je postao toliko fasciniran njenom pojavom da se više nije mogao odvojiti od nje, već je dan za danom stalno težio da dublje prodre u tajnu.
U početku, kao što laž pušta da se razumije bez nejasnoća, on je to smatrao za obmanu, jer ona nije nijekala da se od najranije mladosti marljivo zanimala znanjem o zvijezdama i nebu, da je u tome bila dobro podučena, i nije propuštala priliku da za sebe dobije jasnu predodžbu o strukturi svijeta pomoću strojeva i knjiga. On nije, stoga, imao pravo glasa; to je bilo naučeno srcem, učinak imaginacije reguliran u visokom stupnju, utjecaj sjećanja se trebao pretpostaviti, suradnja snaga prosudbe, ali posebno skrivenog proračuna.
On je matematičar i stoga tvrdoglav, jasan um i stoga nepovjerljiv. Dugo vremena se opirao, promatrajući ipak ono što je spominjala, točno je, nastojao se približiti nastavku različitih godina, posebno se držao novijih sa suprotnim položajem svjetala nebesa i njihovim odgovarajućim zadacima, i konačno uskliknuo: “Sada, zašto Bog i priroda ne bi bili živa ‘Armilar sfera’, intelektualno kretanje satnog mehanizma, tako da kao što ga satovi izvršavaju za nas svakog dana i sata, bude u položaju da sam na poseban način slijedi kurs zvijezda!”
Ovdje se ne usuđujemo nastaviti dalje, jer nevjerojatno gubi svoju vrijednost ako na to želimo gledati više u detalje. Međutim, kažemo toliko: ono što je služilo kao osnova za računanje koje bi se ustanovilo, bilo je kako slijedi. Za nju, kao vidovnjakinju, naše Sunce javljalo se u vizijama mnogo manje nego ga je kao takvog promatrala danju; također neobičan položaj ovog visokog nebeskog svijetla u zodijaku iznjedrilo je zaključke.
S druge strane, javile su se sumnje i zabune jer je ona koja je gledala naznačila i jednu i drugu zvijezdu da se podjednako pojavljuju u zodijaku, ali toga nitko na nebu nije bio svjestan. Mogli bi biti mali planeti u to vrijeme još neotkriveni, jer se iz drugih izvještaja moglo zaključiti da se ona, dugo nakon orbite Marsa, približila orbiti Jupitera. Otvoreno, dugo vremena, razmatrala je te planete, na kojoj udaljenosti teško bi bilo reći, s zaprepaštenošću u njihovoj moćnoj veličanstvenosti, i gledala igru njihovih mjeseca oko njih, i vidjela je to na čudesan način kao opadanje mjeseca, i zaista, bez da se okrenula, kao što rastući mjesec izgleda nama. Iz ovoga treba zaključiti da je to vidjela s boka, i da je zaista bilo na točki kretanja izvan njegove orbite, i u beskonačnom prostoru dolazeći nasuprot Saturnu. Onamo je imaginacija nije slijedila, ali se nadamo da se takva entelehija ne povlači potpuno iz našeg sunčeva sustava; ali ako je stigla na njegovu granicu, žudjeti će da se opet vrati, tako da opet radi u korist naših velikih pradjedova za zemaljski život i milosrđe.
Ovdje, na veoma značajan način, predstavljen nam je pogled kako će duša, kako će ljudsko biće, krenuti putem povratka u svijet zvijezda. Pročitao sam vam opis Makaria iz Goetheova Wilhelm Meister, i on je izričito dodao da nije sve ispričao. On ukazuje da je ovo bila bestjelesna pjesma, u riječima: “Dok ovdje zatvaramo ovu bestjelesnu poeziju, nadajući se oprostu, okrenimo se opet toj zemaljskoj priči, o kojoj nam je gore dan prijelazan nagovještaj.”
Prije nego Goethe opisuje Makariu on piše:
Ali stigavši do ove točke, ne možemo se oduprijeti iskušenju da iz naših arhiva (duhovnih arhiva n.pr.) prenesemo bilješku koja se tiče Makarie, i posebne osobine koja je dodijeljena njenom umu. Nažalost, ovaj sastav je napisan iz sjećanja dugo vremena nakon što je sadržaj prenesen, i ne može se gledati kao potpuno autentičan, kao što bi u ovako izvanrednom slučaju bilo poželjno. Međutim kako god bilo, ovdje je već toliko preneseno da pobudi razmišljanje i preporuči pažnju o tome da li je već nešto slično ili približno tome bilo primijećeno i zabilježeno.
Želio sam skrenuti vašu pažnju na ovaj pasus u Putovanjima Wilhelma Meistera jer će vam to pokazati da sa duhovnom znanošću mi zaista idemo ususret zahtjevima našeg doba. Ljudska priroda se mijenja na takav način da će iz sebe iznjedriti to drevno nasljeđe iz pred-zemaljskog svijeta koje je izgubila. I ljudi moraju biti svjesni što im se približava — inače će pasti u krajnju konfuziju. Znanost duha mora utemeljiti svoje mjesto u kulturalnom životu našeg vremena.
Međutim u trenutku kada ljudi obrate pažnju na ono što je ovdje ukazano neizbježno dođu do učenja o reinkarnaciji, jer sebi kažu da entelehija iz duhovnog svijeta, iz sfere Jupitera, Saturna, i tako dalje, lako može imati nešto s Zemljom i može se vratiti među nas. Stoga oni okultisti koji žele da učenje o reinkarnaciji bude ukinuto, kažu da treba podići barikade protiv adventa ovog pogleda na svijet, i te barikade su podignute skrećući umove ljudi što je moguće više od veze s nebeskim tijelima sunčevog sustava. Tako vidimo da u tom središtu postoji snažan interes da se ne dopusti da određene stvari dođu na svijetlo. Jučer sam rekao da ako je interes predstavljen iz pristranog, jednostranog povoda, uvijek nađe potporu. Ali istina je općenito osporavana i napravljeno je sve moguće da se spriječi da sama istina izađe na svijetlo. A o tome da li smo zauzeli pravo stajalište u našem duhovnom pokretu zavisi od naše pune svjesnosti da će istina za kojom tragamo biti napadana s mnogo, mnogo strana. Ništa nije važnije nego to da bi bili oboružani, trebamo težiti razviti jasnoću misli u svakoj domeni. Morate imati na umu da antagonizam koji se javlja, iznad svega neprijateljske osobe, da su zaista, uglavnom, lutke suprotstavljenih snaga. Jer mi smo ovdje u polju aktivnosti nadčulnih snaga. Te nadčulne snage, kojima pripadaju Lucifer i Ahriman, prirodno djeluju u ljudskim životu kroz ljudske duše, koje su jednostavno njihovi instrumenti.
Stoga je nužno točno znati o čemu se radi u konkretnom slučaju; ali ono što je daleko najpotrebnije od svega je da stjecanje sposobnosti jasnog, egzaktnog mišljenja nikada ne bude zanemareno. Vi znate da sam život ima svojih kontradikcija, a Hegel je na tome izgradio cijelu filozofiju. Nije stvar u izbjegavanju kontradikcija u životu, jer one su tu. Bitno ih je prepoznati i biti na oprezu s njima.
Ahriman i Lucifer mogu nešto postići tek ako proturječje ostane neprimijećeno, kada nemamo ni snage ni volje da ga ogolimo. Kadgod se upetljamo u proturječje koje ne prepoznamo kao takvo već to jednostavno gledamo kao prirodni dio života, to Luciferu i Ahrimanu omogućava da zaposjednu dušu.
Uzmimo čudnu kontradikciju s kojom smo baš nedavno bili ovdje suočeni. Okolnosti su me natjerale da pročitam pasus iz pisma od dame koja izjavljuje da ono što se željelo "nije učenje i nije to učitelj, već čovjek". Učenje je dakle uzeto kao dodatak a glavna vrijednost pridodana čovjeku. Zatim dolazi još jedna tvrdnja — upravo suprotna! Čovjek je potpuno odbačen i izjavljeno je da učenje mora biti priznato kao ispravno. Samo promislite: na jednoj strani se tvrdi da potraga ne smije biti za učenjem ili učiteljem, već za čovjekom; a na drugoj: “Mrzim čovjeka i odbacujem ga; on daje obećanja i ne drži ih se — ali učenje je dobro, prihvaćam ga.”
Na što se ovo zapravo svodi? U stvari se svodi na ovo: Neko vrijeme sam imao izvjesnu vezu s pojedincem; on me zanimao, učenje jedva malo. Tada se okrenem od pojedinca i stavim naglasak na ono što me uopće ne zanima. Sada stavljam naglasak na ono što sam prije ostavio po strani; Ja ne upijam učenje i sada kažem: dobro je. Ja se zalažem za nešto što sam odbio prihvatiti, nešto što nikako nisam mogao steći jer sam ranije to odbio prihvatiti! — Ovdje imate doslovan primjer vrste proturječja koje se može naći u svijetu. Možete li uopće zamisliti da ondje gdje prevladavaju ovakva proturječja može biti ikakve stvarne, unutarnje veze s našim duhovno znanstvenim pokretom? Očigledno da ne.
Važno je biti svjestan proturječja kao što su ova, jer ako ne primijetimo takve pojave među nama nikada nećemo naći pravi put do znanja o duhovnom svijetu. Ne treba ni reći, mnoge stvari nam mogu pobjeći, ali moramo imati želju zamijetiti takva proturječja. Međutim, s druge strane, treba zapamtiti da su ovakva proturječja korištena s namjerom da se istina uzdrma u njenim temeljima. Recimo, na primjer, da netko kaže: čovjek daje učenje ali on sam je pun proturječja, čak i nemoralnih tendencija, zaista on je pod dominacijom zla; ali samo učenje je dobro — to sigurno treba priznati. Vrlo dobro — ali ako je to dio i segment učenja da onaj koji ga predstavlja i pokret s tim povezan utemeljuje vezu između njega i ostalih upravo kroz učenje, ne želeći biti ništa drugo osim nositelja učenja — tada takav stav zahtijeva da bude nešto drugo! Za čovjeka se postavljaju svakakvi zahtjevi, a iako je u konačnici učenje odbačeno, rečeno je: učenje je dobro, ali uz sve to čovjek je zao! Na ovaj način, netko tko se osjeća krajnje nesposoban da dokuči učenje može raditi protiv njega preko onih koji u to vjeruju. To je najbolji način da osoba potkopa učenje koje ne može pobiti, jer kao što sam ukazao jučer, tada je isporučeno u ruke luciferskih i ahrimanskih snaga.
Toliko je često puta kazano da naše učenje ne smije biti samo teorija, već stvaran život. Ako je napravljeno samo teorijom, ono je ubijeno, isporučeno u ruke Ahrimana, boga smrti. To je najbolji način da se ono što je učeno preda Ahrimanu i tako istrijebi iz svijeta; štoviše, ta je metoda veoma slična onoj upotrijebljenoj od izvjesnih individualiteta koji su stajali iza g. Sinnett-a, na primjer. Inspirirali su ga uzme određeni pravac da bi ga usmjerili u zabludu koja je kulminirala tako da su istinite činjenice povrijeđene. Mjesec, koji je kao fizički Mjesec agent za paraliziranje Osme sfere, proglašen je samom Osmom sferom. Stvarnost u vezi Osme sfere je zamračena, izbrisana. I kasnije H. P. Blavatsky to ispravlja tvrdeći da je Jahve kreirao samo nižu sferu čovjekova života, sferu njegovih osjetila — dok je istina da je Jahve kreirao neutralizirajućeg agenta za Osmu sferu. Ova se metoda dakle sastoji u širenju magle nad nekom stvari čime je predstavljena u pogrešnom svijetlu. Ako pomno ispitate ove stvari, vidjeti ćete da je ono što se događa među nama u biti po istom obrascu, samo u manjem opsegu. To je pokušaj da se baci kletva na istinu koja bi prisilno došla na svijet. Netko se osjeća nesposoban za pobijanje učenja i tako servira podmetanja protiv onoga tko ga treba predstaviti. To naravno pokazuje da je takva osoba nesposobna dokučiti bit učenja.
Ovo je problem vrijedan toga da se uoče ljudi od ugleda i iskrenost među nama, jer se ove stvari moraju vidjeti s višeg stajališta. Navodim ove primjere jer su pri ruci i jer nam pokazuju kuda naša pažnja treba biti usmjerena. U našem Pokretu najsnažniji naglasak mora biti stavljen — i to se radilo stalno otkada sam ja povezan s njim — da se usvoji pravi stav prema atavističkoj vidovitosti, tako da oko toga ne bude zabluda. Primjer onog što je izumljeno da bi se iskrivilo ono što radimo ili želimo napraviti, je da je kazano: Može se vidjeti da je to pokret koji radi na kultivaciji vidovitosti — i zatim je napravljen napor da se implicira da je svatko u pokretu pozvan da razvije vidovitost. Ovakva stvar širi maglu oko pokreta. Istina je obrnuta — premda je činjenica da vidovitost mora biti razvijena — a inače dobro sredstvo je namješteno da izazove mržnju protiv pokreta.
Opet, kazano je: Pokret koji nastaje u modernom dobu ne bi trebao kultivirati staru, atavističku vidovitost, ali upravo je to ono što konkretni pokret radi. — Na temu o kultiviranju atavističke vidovitosti pokret govori potpuno isto, ali ovdje je smjer strelice okrenut i pokret je zabranjen. To se događa, na primjer, u našem neposrednom susjedstvu, gdje se na propovijedima i obraćanjima navodi da su oni koji se okupljaju u Dornahu poticani, iznad svega od mene, da razviju vidovitost, i u isto vrijeme je imputirano da je to patološka, atavistička vidovitost.
Ne treba ni reći, onaj koji izgovara ove stvari ne sluti što zapravo govori; on je samo lutka. Ali mi sami moramo dublje gledati u odnose, shvaćajući da živimo u vrijeme kada se takvi impulsi umeću snažno protiv nas. I bilo bi posebno groteskno ako bi se samo naše učenje iskoristilo kao oružje da nas demantira. Čak i to se već dogodilo. U jednoj od protivničkih kritika objavljenoj zadnjih tjedana, napad je formuliran koristeći citate iz Misterijskih drama i iz knjige Tajna znanost. Tako su snage koje ne žele da istina dođe na svijetlo svuda na djelu.
U vezi same istine ne treba biti tjeskobe. ... Istina se probija u svijet stavljajući naglasak samo na ono pozitivno.
Ali u trenutku kada izjave koje ni izdaleka nisu istinite izlaze u svijet, mi moramo biti oboružani i znati kako ih prosuditi. Ne smijemo usvojiti stav samo čitajući ono što se nalazi u literaturi, životni princip sadržan u našem učenju moramo prevesti u sam život. Odnosno, moramo prosuditi život prema načelima našeg učenja; o ovom ili onom napadu izvana ne smijemo misliti kako bi bili primorani misliti da smo naše učenje prihvatili samo kao teoriju. Potreba za polemikom ne nastupa dok nismo napadnuti. Ali onda moramo shvatiti da je naše učenje lako izobličeno u suprotnost i stoga moramo paziti i zaštiti ga. Posebno moramo biti na oprezu protiv jednostranosti.
Na primjer, prigušeni tonovi mogu se čuti u vezi s određenim stvarima koje su kazane tu i tamo — prigušeni tonovi koji dolaze iz stava koji vrlo lako ide u suprotnu krajnost. I zatim ga je lako opovrgnuti. Sjetiti ćete se da je bilo nužno dosta toga reći na temu iluzija o konkretnim reinkarnacijama. Ako bi se to dovelo do krajnosti ismijavanja svih tih stvari do prezira, naši oponenti bi lako mogli reći: “Ti ljudi nešto podučavaju. Ali ako se netko samo dotakne toga oni ga odmah ismijavaju!”
Mi nemamo osnova za odbacivanje vidovitih iskustava — očigledno ne. Naša jedina dužnost je ići do dna takvih iskustava kada su korištena da podupru ciljeve osobne taštine, ili naravno kada vanjski tijek događaja pokaže da su ta iskustva bila netočna. Ne smijemo, da upotrijebim trivijalan izraz, izliti dijete skupa s vodom za kupanje. Naše se društvo svakako ne smije transformirati u tijelo znanstvene teorije. Tu također možete vidjeti da se ta opasnost lako može pojaviti.
Esej koji nam je poslan zadnjih par dana je lukavo napisan, jer nema pogodnijeg načina napada na naš pokret nego govoriti: “Ti se ljudi ponašaju kao da su odbacili svaku vezu između svijeta čula i duhovnog svijeta!” To je zapravo navedeno u eseju. U dodatku, začudo, postavljeno je pitanje: “Zašto se Majka božja također ne bi reinkarnirala?” — Naravno, može se pitati, zašto se ona ne bi reinkarnirala? Nema razloga da ne bude tako. Ali u ovo možete biti sigurni: egzoterni život te Majke božje u takvoj reinkarnaciji ne bi bio u obliku u kojem se tvrdi da se dogodio!
Uistinu, u ovim stvarima to je pitanje nečega što sam mnogo godina naglašavao i našao da je nužno to uključiti u moj temeljni filozofski rad. Ako čitate druge filozofije naći ćete u njihovim teorijama i oblicima izražavanja, također i u još starijim spisima, mnogo toga što se ponovno pojavljuje u mojoj Filozofiji slobode. Ali u njoj je sadržana jedna stvar koja je, barem na način kako je tamo izražena i utkana kao etičko načelo, moralni impuls, potpuno izvorna. — Po prvi puta, “moralna tankoćutnost” je uvedena kao nešto što se ne može dohvatiti kroz samu moć prosudbe, već jedino cijelim umom i životom osjećaja, tako da kada se s nečim treba rukovati oprezno ne mora se odmah pasti u krajnosti i jednu pogrešku pokušati izbrisati pomoću druge. To je “moralna tankoćutnost”. To sam što je moguće jasnije definirao u Filozofiji slobode. Uistinu je nužno u današnje vrijeme naglasiti da — jer ovdje imamo posla s veoma škakljivom stvari — moramo izbjeći opasnost da padnemo u drugu krajnost.
Jučer sam ukazao na razne opasnosti ali sam osjećao da je nužno da nešto dodam danas, da bi naglasio da ne smijemo pasti u drugu krajnost. Cjelokupna naša aktivnost, cijela priroda našeg pokreta, mora biti temeljena na tome da duhovni svijet učinimo stvarnošću, na osjećanju i doživljavanju našeg vlastitog života kao povezanog s duhovnim svijetom.
Međutim ako ovo načelo držimo svetim, taktično moramo odbiti da dopustimo da direktno osobne stvari, subjektivni osobni život, bude u to uvučen. To opet ne implicira da nikada ne bismo trebali pokušati otkriti da li smo mi sami reinkarnacija nekoga. Ali jednostavno gledati da u jednoj osobnosti nađemo drugu je bezvrijedno. To je lako-ćemo način. Međutim pravi put je težiti da dođemo do točke gdje počinjemo otkrivati neke tajne našeg vlastitog života. Tada ćemo zasigurno doći do napretka. U vezi toga mi stojimo na točci od velike važnosti, naime da moramo obratiti pažnju na izreku: nemojte izliti dijete skupa s vodom za kupanje!
U isto vrijeme sa svim intenzitetom moramo raditi da spriječimo ono što bi bilo katastrofalno za okultni pokret, naime, postupno padanje u zamagljenost i nedostatak jasnoće. Postoje neke stvari koje treba tretirati s izvjesnom grubošću. To je druga stvar. Ali moramo uvijek biti svjesni tla na kojem stojimo — na tlu ozbiljnog i vrijednog duhovnog pokreta.
Ovo su neka od gledišta koja nam mogu pomoći da shvatimo uvjete koji su bitni za život našeg pokreta. Kada je kazano da je vanjska stvarnost maya, tada ta maya također mora biti temeljito proučavana. Kao što ne smijemo stalno naglašavati teoretsku izreku, “vanjska stvarnost je maya”, a zatim djelovati kao da je sama vanjska stvarnost od vrhovne važnosti kada je konkretno susretnemo u svijetu.