.- 7. Sedmo predavanje, Dornach, 22 listopada 1915
Istraživanje o životu između smrti i novog rođenja. Transformacija nekorištenih fizičkih sila u duhovne sile nakon smrti. U periodu Kamaloke nakon smrti čovjek proživljava unatrag iskustva pretrpljena tijekom spavanja. Granice postavljene od znanosti i religije da bi omele prodiranje u duhovne svjetove.
Na nedavnom predavanju rekao sam nešto na što se danas želim vratiti, jer u svom logičkom zaključku čini vrstu temelja za ono što još imam reći. Rekao sam da duhovno znanstveni pokret kao naš mora biti onaj koji potpuno uzima u obzir zahtjeve sadašnjeg ciklusa evolucije čovječanstva i nužne posljedice te evolucije. Takav pokret mora stoga nužno gledati atavističku vidovitost, i znanje koje je ostatak atavističke vidovitosti, kao zastarjelo i više nije pogodno za naše vrijeme; mora biti pokret koji ne pravi zalihu bilo čega što proizlazi iz atavističkih izvora.
Tu se mislilo da veliki dio znanja objavljen u takozvanom teozofskom društvu mora jednostavno biti odbačen ili ignoriran u obliku u kojem je tamo prezentiran, a u nekim slučajevima izgrađen potpuno ispočetka. Stoga od početka do danas, veliki trud je napravljen od starih predstavnika tog društva da nam se suprotstave. Dati ću samo jedan primjer.
Možete usporediti ono što sam rekao godine 1904 u prvom izdanju moje knjige Teozofija o duševnom svijetu i o zemlji duha s onim što je ranije navedeno. Posebno morate imati na umu razlike koje sam napravio u vezi duševnog svijeta i unutarnjeg duševnog života čovjeka i vidjeti ćete da je veliki naglasak stavljen između duše osjećaja, intelektualne ili duše uma, i duše svijesti (duhovne duše). Takva trostruka distinkcija nikada nije napravljena u literaturi teozofskog društva, ali među nama to je naglašavano od samog početka.
Druga strana je bila na mukama da eliminira ovu distinkciju, da ne dozvoli da dobije mjesto. Živopisno se sjećam koji su napori napravljeni da se pridobije natrag našeg prijatelja Ludwiga Lindemanna, kada je pokušavao naš pokret učiniti poznatim u Italiji. Tvrdilo se: Ti jednostavno drugim riječima govoriš ono što je već rečeno u našem učenju. — Ukratko, ti ljudi nisu željeli shvatiti da je ta trostruka distinkcija nešto sasvim novo i bilo je nužno ukazivati na to uvijek iznova. I ista takva stvar se dogodila u mnogim, mnogim slučajevima.
Od samog početka mi smo sami uzeli smjer kojeg zahtijevaju potrebe sadašnjeg doba, uzimajući u razmatranje sve stvari o kojima sam vam ukratko govorio proteklih tjedana. Ali da bi se striktno slijedio taj smjer, bilo je nužno dati drugačiji oblik načinu rada usvojenom svuda u teozofskom društvu. To je naravno tražilo napor, zaista veliki napor. Bilo je također veliko pitanje kako moj vlastiti rad može naći mjesto u literaturi. Tijekom prvih godina neke stvari sam morao predstaviti s velikom zadrškom, iz jednostavnog razloga jer su godine iskušavanja i stroge verifikacije bile potrebne u vezi s određenim temama i jer sam od samog početka bio riješen da nikada ne objavim ili kažem bilo što osim ono za što mogu biti odgovoran, izloživši sve temeljitom testiranju.
Sada, kao što ćete shvatiti nakon ovoga što sam govorio, nastala je konfuzija jer je istraživanje o životu između smrti i ponovnog rođenja uvedeno u potpuno pogrešan kanal. O tome sam govorio na prethodnim predavanjima. Ali nije uvijek bilo lako testirati ove stvari onako kako bi to trebalo. Ako je netko riješen da radi savjesno i s osjećajem potpune odgovornosti, svaka prilika koja se nudi za strogo testiranje mora se zgrabiti, ali te prilike se ne smije forsirati. Kod duhovnog istraživanja stvar je čekanja. Prilike nikada ni u najmanjem stupnju ne smiju biti forsirane.
Najočitije od svega bila je netočnost izjava u svrhu davanja informacija o životu između smrti i novog rođenja. Ali dok na fizičkom planu pogrešni rezultati istraživanja mogu biti ispravljeni testirajući ih fizičkim sredstvima čime se njihova netočnost odmah pokaže, naravno sasvim je druga stvar kada su uključene stvari duhovnih svjetova. U duhovnim svjetovima, postojanje krive, pogrešne koncepcije o stvarnim činjenicama zbunjujuća je za samo istraživanje. Ako su, zatim, preko medija dane izjave koje uopće nisu bile priopćenja umrlih, već namjerno inspirirane od živućih osoba sa svakakvim sklonostima, postojali su ti rezultati koji su navodno istraživanja. S njima se suočava, i ako netko pokuša verificirati stvari u toj domeni treba se boriti s tim rezultatima kao sa stvarnom snagom. Sve što je rečeno na fizičkom planu može se opovrgnuti; sjedne se za pisaći stol i opovrgne. Međutim lažan rezultat istraživanja u duhovnom svijetu je živuća stvarnost: tu je i treba se s time boriti, to odstraniti.
Baš kao što su misli živuća stvarnost, krivi rezultati istraživanja su stvarna snaga koja je odmah tamo čim netko prijeđe Prag duhovnog svijeta. Netko ulazi u duhovni svijet s težnjom da donese na svijetlo znanje o životu između smrti i novog rođenja; ali sada pogrešne misli koje su proizvedene stoje pred njim tamo kao živa bića. Za početak, one odaju izgled istine, stvarnosti. Stoga se treba prvo boriti s njima, testirati ih, da bi se otkrilo imaju li osobine netočnih misli, ili osobine istinitih i zaista živih misli.
Taj proces testiranja i verifikacije često uzima veoma mnogo vremena. Po prirodi stvari, stoga, kada je netko riješen da testiranje bude temeljito i točno, bilo je teško istražiti tu oblast života između smrti i novog rođenja, jer je izvedeno toliko mnogo pogrešnih zaključaka. Stoga je posebno u ovim stvarima bilo nužno iskazati veliku uzdržljivost, govoreći o njima tek kada mogu biti predstavljene kao apsolutno i strogo istinite. Veliki rad je dakle morao biti napravljen prije nego je bilo moguće dati, na primjer, ciklus predavanja sada dostupan pod naslovom Unutarnja priroda čovjeka i život između smrti i novog rođenja.
Život između smrti i novog rođenja lako je opisati na općeniti način. On počinje kada, nakon kompletiranja pregleda unatrag koji se javlja u procesu odvajanja eterskog tijela od fizičkog tijela, ljudsko biće prelazi u sferu koja se u teozofskoj literaturi obično naziva kamaloka. Ali ako usporedite ono što je u toj literaturi nazvano kamaloka s onim što je tijekom godina obznanjeno među nama, ne možete ne primijetiti znatne razlike. Sada molim da me pogrešno ne shvatite. — Ne tvrdim da je u sadašnje vrijeme zadatak svakog pojedinca da sve stavi na test. Zadatak jednog nije i zadatak onog drugog. Ja gledam kao moj zadatak da ne kažem ništa za što ne mogu jamčiti da je testirano i dokazano. To je ono što ja smatram za moj poseban, potpuno individualni zadatak.
Sada bih želio reći nešto što je bitno zapamtiti kada se govori o prvim godinama života između smrti i novog rođenja. Zaista pozitivna i vjerna slika tih prvih godina ili desetljeća može se steći jedino koristeći izvjesne paralele. Samo tako je moguće, dodajući mnoge detalje, ispuniti općenitu sliku danu u knjizi Teozofija. Naš cjelokupni razvoj zavisi o tome da se to napravi. U toj knjizi dan je temeljni plan, i naš se rad treba sastojati u ispunjavanju svake od raznih sekcija navedene u općem planu. To je, dakle, stvar sakupljanja mnogih stvari koje su kazane, i ako, počevši od onog što je sadržano u knjizi Teozofija, idete dalje do mnogo više intimnijih detalja danih na ciklusima predavanja koji su sada tiskani, vidjeti ćete da je napravljen pravi napredak u stjecanju sve intimnijeg znanja.
Da bi imali točnu sliku o prvim godinama ili desetljećima života nakon smrti, nužno je usporediti ono što će se percipirati u slučaju ljudskih bića koja su umrla veoma mlada, recimo u najranijem djetinjstvu, s onim što će se percipirati u slučaju onih koji su umrli u srednjoj dobi i opet s onima u uznapredovanoj dobi. Tu postoje veoma velike razlike. Život nakon smrti enormno se razlikuje s obzirom da li je ljudsko biće umrlo u ranim ili uznapredovanim godinama; i stvarno pouzdana slika se može dobiti jedino iz onog što je doživljeno u vezi s ljudskim bićima čije su se smrti pojavile u različitim dobima.
Tako, na primjer, bitan temelj za otkrivanje određenih stvari je bio postati potpuno svjestan uvjeta onih koji su umrli u veoma ranom djetinjstvu i opet onih koji su umrli u dobi od 11, 12 ili 13. Veoma velika razlika u uvjetima života nakon smrti će se vidjeti prema tome da li se smrt dogodila prije dobi od 8 ili 9, ili prije dobi od 16 ili 17. To je potpuno objelodanjeno izvjesnim pokusima koje se može imati s umrlima. Može se promotriti da su ljudska bića koja su umrla tijekom najnježnijih godina djetinjstva veoma mnogo zaokupljena zadacima koji pripadaju čovječanstvu tijekom perioda koji slijedi neposredno nakon tih smrti.
Sada, vanjski predstavnici religijskih zajednica ne čine ništa da spriječe da se određene ideje koje su u raskoraku s istinom ukorijene među ljudima. Iz vlastitog iskustva ćete znati da se od tih predstavnika religije malo radi da se odbaci ideja da kada stariji čovjek ili dijete umre, da stariji čovjek živi dalje kao stariji čovjek a dijete kao dijete. Ali način života duša na Zemlji nema direktno ništa s načinom njihova života na onom svijetu. Ako dijete umre u dobi od tri ili šest mjeseci, svi njegovi zemaljski životi uzimaju se u obzir, i u duhovni svijet može ući kao veoma zrela duša. Stoga je potpuno pogrešno zamišljati da malo dijete nastavlja živjeti kao dijete. Nalazimo da duše koje su umrle u ranom djetinjstvu imaju zadatke povezane s onim što Zemlja treba da bi se nužna zaliha duhovne snage mogla steći za dalje aktivnosti. Ljudska bića ne mogu adekvatno raditi na Zemlji ukoliko im ne dođu impulsi iz duhovnih svjetova. Ti impulsi, međutim, ne dolaze na nejasan, maglovit način kako zamišlja panteizam; oni dolaze od stvarnih bića, među kojima se također mogu naći duše djece koja su umrla u ranom djetinjstvu.
Kao konkretan primjer, promislimo kako se Goethe razvio. Naravno, neki dio Goetheova genija je zbog pomoći koju je primio iz duhovnog svijeta. Ako to istražimo, dolazimo do duša djece koja su umrla u ranoj dobi. Tamo prisutna duhovnost u univerzumu je povezana s dušama djece koja su umrla u djetinjstvu. S druge strane, djeca koja su umrla u dobi od 9 ili 1o ali prije nego imaju 16 ili 17 veoma brzo nakon smrti su nađena u društvu duhovnih bića — ali ta duhovna bića su ljudske duše. Mnogo od te djece je nađeno u društvu ljudskih duša, i zaista onih duša koje uskoro moraju doći dolje na Zemlju, koja čekaju njihovu sljedeću inkarnaciju. I tako su oni koji su umrli u ranom djetinjstvu, recimo do dobi od 7 ili 8, nađeni dosta okupirani s ljudskim bićima ovdje ispod na Zemlji; ali oni koji su umrli u dobi od 7 ili 8 do 15 ili 16 nađeno je da su okupirani s dušama koje se teže uskoro inkarnirati. Oni su bitni oslonci i pomagači, važni glasnici za ono što te duše trebaju da bi se pripremile za njihovu zemaljsku egzistenciju. Ovo je važno znati ako želimo izbjeći uopćavanja i namjeravamo prodrijeti u te duhovne svjetove.
Nije lako istražiti ove stvari. — Netko može pristupiti pitajući, na primjer: Koji je najbolji način za naći umrle? Zatim se pokaže da je one koji su umrli prije nešto godina ili desetljeća, ili baš nedavno, najlakše naći kada se svijest o duhovnom svijetu probudi u spavanju.
Često sam govorio da buđenje može biti dvije vrste. Može se dogoditi u samom spavanju, i onda čovjek zna da on sada ne spava na uobičajeni način već da je u duhovnom svijetu. Napomene na ovu temu se mogu naći u knjizi Put samospoznaje. Osam meditacija. Ili se buđenje može dogoditi u samom budnom životu. Ali istraživanja u životu umrlih najbolje se provode kada se buđenje odvija tijekom stvarnog spavanja, jer je tada vlastita aktivnost najbliže povezana s onom od umrlih.
Tada je napravljeno izvanredno otkriće. — Ovdje, u fizičkom životu između buđenja i spavanja, čovjek se uvijek sjeća perioda njegovog budnog života. Od čega se njegov život stvarno sastoji? Buđenje, dnevni život, spavanje; buđenje, dnevni život, spavanje i tako dalje. Tijekom života danju njegova sjećanja su uvijek od onog što se dogodilo tijekom prethodnog života danju. Naš svakodnevan budni život pun je ovakvih sjećanja. Ali različito je kada je život našeg ega isprekidan periodima spavanja. Zanimljiva stvar je, međutim, da za vrijeme spavanja pamtimo samo prethodna stanja spavanja jedino što toga nismo svjesni. U većini slučajeva nema takvog sjećanja. Ali tijekom spavanja podsvjesni proces pamćenja nastavlja se tijekom cijelog života.
Ako razmotrimo život koji obuhvaća i spavanje i budnost, noćni život i dnevni život, možemo reći: život noći je prekinut životom dana, baš kao što je život dana prekinut životom noći. Ipak se struja života nastavlja. Međutim, izvanredna stvar je, dok smo u sjećanjima tijekom dnevnog života pasivni — jer se ona podignu i samo u posebnim slučajevima, kada se želimo podsjetiti nečeg iz prošlosti, tada se moramo potruditi — tijekom spavanja, kada se želimo sjetiti nečeg u određenu svrhu, napori su esencijalni. U pravilu, međutim, čovjeku nedostaje snage da postane svjestan ove aktivnosti i zato nema sjećanja tijekom spavanja. U svojoj duši, međutim, on je mnogo aktivniji tijekom spavanja nego tijekom budnog života. Sanjanje ne ispresijeca ovu aktivnost. Sanjanje odgovara onom što se odvija u našem budnom životu kada radimo velike napore da se sjetimo; ali ako se tijekom spavanja, naprežemo i samo malo, to odgovara uobičajenom procesu sjećanja tijekom dana, kada se ne naprežemo jer sjećanja dolaze sama od sebe. Nakon smrti, sjećanja koja imamo o budnom životu sada završenom brzo su gotova. Zatim u periodu kamaloke čovjek proživljava sva iskustva noći unatrag.
U našem životu ovdje na Zemlji mi smo okupirani s onim što nam dani donose i također — premda bez da smo svjesni toga — s onim što doživljavamo tijekom noći. Nakon smrti, međutim, sve što smo proživjeli tijekom noći dolazi u našu svijest. Noć po noć — sve nam se vraća. I važno je shvatiti da, za početak, umrli proživljavaju njihove noći. To nikako nije lako shvatiti i može se samo postupno otkriti. Prirodno čovjek proživljava svoj život, ali proživljava ga putem iskustava tijekom noći.
Često sam rekao da je vrijeme provedeno u kamaloki približno jedna trećina života na Zemlji. Ako promislite da čovjek koji ne umre u djetinjstvu provede oko trećinu života spavajući, shvatiti ćete zašto se vrijeme u kamaloki svodi približno na trećinu vremena zemaljskog života; period kamaloke traje onoliko koliko je vremena provedeno u spavanju — oko jedne trećine cijelog života na Zemlji.
Neophodno je pažljivo sakupiti zajedno stavke konkretnog znanja koje je dano i dovesti ih u uzajamnu vezu. I zato — kako ću to reći? — i zato ima takav učinak trenja (premda to ne izražava točno što mislim) kada se onog tko o duhovnom svijetu pokušava govoriti s punom odgovornošću, pitaju svakakva pitanja o ovoj ili onoj točci nakon predavanja. Ti ljudi žele znati sve, ali s druge strane netko je težio govoriti samo o onom što je promišljeno do kraja. Zatim je prisiljen, govoriti o brojnim stvarima za koje još nije imao prilike za temeljito istraživanje. Moguće je, naravno, dati neki odgovor, jer znanost o okultizmu je tu; ali ako je netko kao temeljni princip postavio to da govori o onom što je stvarno testirano i verificirano, takva vrsta razgovora je van pameti.
I sada se sjetite da sam rekao: kada prijeđemo Prag duhovnog svijeta, nalazimo da relativno brzo nakon smrti ljudsko biće koje je umrlo u dobi od 11, 12, 13 ili 14 godina, živi među onima koji će se uskoro vratiti na Zemlju i tamo obavljati svoje zadatke. Ova duša im pomaže da nađu pravi put u inkarnaciju. To može izgledati čudno, ali je ipak takav slučaj.
Sada, ove stvari su pak povezane s izvjesnim tajnama života, s veoma određenim tajnama života. Činjenica je da neke stvari otkrijemo u pravom smislu tek kada možemo postaviti prava pitanja. Nije svako pitanje s pravom postavljeno; moramo čekati dok ne postanemo, takoreći, dostojni postaviti pitanje na pravi način.
Sada ću reći nešto što može izgledati čudno, premda je točno. Ljudsko biće dobije dva seta zuba: prvo dobije zube koji ispadnu oko sedme godine, a zatim dobije druge zube. Ne vjerujem da mnogim ljudima dolazi da bilo što pitaju o dolasku ovih drugih zuba, jer uvijek sam našao da kada je tema raspravljana među specijalistima, oni govore kao da nema razlike između prvog i drugog nicanja zuba. Za okultista, međutim, prvo nicanje zuba je potpuno različita stvar od razvoja drugih zuba. Jednom sam morao dati ono što je izgledalo kao groteskni odgovor na poticaj od medicinskog stručnjaka. Odgovor ga je zabavio, ali sa stajališta okultizma bio je sasvim točan. On je rekao da djecu s mliječnim zubima treba naučiti da grizu što je prije moguće, jer je jedina svrha zuba da ljudskom biću omoguće da grize. Međutim, ova linija misli, nije točna — s okultnog stajališta, barem, samo je napola točna, i stvar mora u svakom slučaju doći do veće točnosti. Nije u pitanju da čovjek ima druge zube u svrhu grizenja; ali s obzirom na prve zube postoji pitanje. Prvi zubi dolaze kroz nasljeđivanje. Ljudsko biće ih ima jer su ih imali roditelji i praroditelji. Tek kada su ispali ti prvi, naslijeđeni zubi ono razvija druge zube. Oni su tada individualno stjecanje; prvi zubi su bili naslijeđeni. To je stvar koja dolazi u razmatranje samo ako obratimo pažnju na suptilne razlike. To nije stvar od iznimne važnosti, niti bi nastale grobne pogreške da pitanje nije postavljeno. Ali je važno znati da su prvi zubi povezani s naslijeđem na sasvim različit način nego drugi. Naći će se da su drugi zubi povezani s općim zdravljem ljudskog bića, s njegovom cjelokupnom konstitucijom, dok su prvi zubi, posebno s obzirom na njihovo zdravlje daleko više povezani s zdravljem roditelja i praroditelja. Tu je već razlika koju se može slijediti empirijski. Te razlike su suptilne, ali ako je na ovaj način pažnja usmjerena na to kako stvari stoje s zubima, na svijetlo dolazi nešto drugo, i to je nešto što vas može pogoditi kao čudno, premda je sasvim točno.
Recimo da dijete umre prije nego je dobilo sve njegove druge zube, ili kratko nakon toga. Začudo, okultno istraživanje otkriva da to da li dijete još nije, ili je već dobilo druge zube, ima stvarnog učinka u duhovnog svijetu. Pretpostavljajući da je dijete umrlo u dobi od 8 ili 9, otkrivamo da tamo rade neki od impulsa koji inače prodiru u fizički svijet; otkrivamo da su to snage koje su trebale prodrijeti u zube, ali sada su na raspolaganju djetetu. Posebno u slučaju djeteta koje je rano umrlo, koje je izgubilo prve zube ali još nije, ili je tek upravo, dobilo druge zube, može se vidjeti, začudo, da to dijete ima izvjesne snage i da su te snage upravo iste vrste kao i one, koje na fizičkom planu, promiču rast zuba iz organizma kao cjeline.
Kada je ljudsko biće u fizičkom svijetu ono mora razviti izvjesne fizičke snage da bi se iz organizma mogli razviti zubi. Ako ono umre prije nego su se zubi razvili ili su se tek razvili, te snage su za njega slobodne u duhovnom svijetu i s njima može raditi u zemaljski svijet; ako živi u fizičkom svijetu te snage izgrađuju zube koje on zatim koristi u fizičkom svijetu.
Ovdje imamo pogled na predivnu vezu s kozmosom, i možemo prepoznati duboku istinu onog što je opisano u prvoj sceni druge misterijske drame, Iskušenje duše: kako duhovni svjetovi rade putem drugih bića da uvedu čovjeka u egzistenciju, i kako je kada to znanje ide u njegovu glavu, Capesius ispunjen arogancijom učeći da je čovjek cilj cjelikupne aktivnosti bogova. — Ali ova velika istina jedva da je primijećena.
Dalje sam rekao da su ljudska bića koja su umrla između dobi 8 ili 9, i 9 do 16 ili 17, nađena među dušama koje se pokušavaju inkarnirati čim je to moguće. Te duše ljudskih bića koja su umrla u mladosti opet imaju posebne snage koje su također rezultat metamorfoze. U dobi od 14, 15 ili 16, ljudsko biće doseže pubertet: ako pubertet nije dosegnut ili je upravo tek dosegnut, snage koje vode do njega u duhovnom svijetu su transformirane u snage putem kojih takva duša može raditi među onim dušama koje čekaju njihovu inkarnaciju na Zemlji, pomažući im da se pripreme za tu inkarnaciju.
Promislite o beskonačno dubokoj vezi ovdje. — Snage reprodukcije su u duhovnom svijetu transformirane u snage pomoći dušama koje pokušavaju doći dolje čim bude moguće u fizički svijet. To su veze koje nam pokazuju kako duhovno na onoj strani praga radi u fizičkom svijetu u individualnim, konkretnim stvarnostima. Nadalje, mi ne upoznajemo stvarno fizički svijet dok ne shvatimo da su razvijene snage kao rezultat činjenice da ljudsko biće odbacuje određene zube i razvija druge. I do puberteta je opet došlo razvijanjem snaga. Kada je ljudsko biće zapravo dosegnulo pubertet snage imaju sasvim različitu funkciju.
Sve ovo vodi do pitanja: Zašto je čovjek spriječen u njegovom običnom životu od gledanja u duhovni svijet? Duhovni svijet je pregrađen s dvije strane. Na jednoj strani, pregrađen je vanjskom prirodom. Mi vanjsku prirodu vidimo kao veo koji prekriva ono što leži iza njega. Ako čovjek može probiti veo, on je u duhovnom svijetu. Materijalizam na svaki način teži spriječiti čovjeka da prepozna da je iza vela duh. Često sam govorio, čak i na javnim predavanjima, da je u pozadini toga nesvjesni strah — ali isto je i s obzirom na unutarnji život. Čovjek je svjestan njegova mišljenja, njegovih osjećaja i njegove volje; ali iza njih ima nešto drugo, naime, biće duše koje prelazi iz inkarnacije u inkarnaciju. I u toj domeni današnje religijske zajednice ne žele da bude otkriveno da iza mišljenja, osjećaja i volje tamo leži druga stvarnost.
Iz tog razloga knjiga Zagonetke filozofije biti će veoma nedobrodošla, jer sam se s tom točkom bavio u posljednjem poglavlju. Duhovni svijet je pregrađen s dvije strane. Dok su prirodoznanstvenici s jedne strane na mukama da ne proizvedu ništa što bi moglo voditi u svijet koji leži iza prirode, predstavnici religijskih zajednica su na muci da spriječe da dođe bilo što od znanja o duši što bi ih moglo prosvijetliti o tome što je to što prelazi izvan smrti i zatim u slijedeću inkarnaciju.
Zašto, s jedne strane, prirodoznanstvenici ometaju čovjeka da prodre iza prirode, i, s druge, zašto ga svećenici ometaju da prodre iza tajni života duše? To pitanje je važno i vrijedno razmatranja, jer naći ćete da ove stvari sve više dolaze do glave. Oni koji izgrađuju pogled na svijet na osnovu prirodne znanosti biti će naši oponenti jer ne žele da se duhovni svijet iza prirode objelodani. I svećenici će biti naši oponenti jer ne žele dopustiti da stvarnost bića koje leži iza mišljenja, osjećanja i volje i prelazi iz inkarnacije u inkarnaciju, bude dokučena. S jedne strane prirodoznanstvenici kažu: ovdje su granice spoznaje. I na drugoj strani predstavnici religije kažu: ići dalje je grijeh, to je drskost od strane čovjeka. Sutra ćemo razmotriti na čemu su tvrdnje ove dvije kategorije oponenata temeljene, i zatim prijeći na druge stvari.