Na kraju predavanja jučer sam rekao da se oponenti duhovno znanstvenog pokreta pojavljuju, naravno na određeni način, sa dvije strane. Javljaju se, na jednoj strani, iz domene prirodne znanosti jer cijela njena narav i pečat u današnje vrijeme su do određene točke dužni biti takvi da se svatko tko je prošao znanstveni trening i misli da na toj osnovi smije, može, ili mora, razviti pogled na svijet, osjeća primoran da usvoji onaj koji, na račun njegova materijalističkog trenda, mora neizbježno biti antagonističan prema znanosti duha. Ovdje je esencijalno ispravno razmišljanje. Treba biti shvaćeno da mnogi pojedinci u koje su metode moderne materijalističke znanosti — koje prepoznajemo kao nužnost — bile usađene, jednostavno ne mogu ne postati oponenti zbog misli koje su u njima upaljene. Ovo naravno nikog ne oslobađa obveze da se suprotstavi toj opoziciji kada se pojavi. Ali to će biti na pravi način samo kada se uzme u obzir ovo što sam upravo rekao.
Na drugoj strani, na sličan način, opozicija dolazi od predstavnika raznih religijskih tijela. Baš kao što u domeni moderne znanosti postoji interes prikrivanja duhovnog iza prirode, tako i predstavnici modernih religijskih tijela imaju interes prikrivati duhovno iza duše. Stoga možemo reći: duhovna znanost je opstruirana od strane prirodne znanosti zbog želje da duhovno iza prirode ostane prikriveno; i opstruirano je od strane religijskih tijela jer se drži da duhovno iza manifestacija života duše treba ostati skriveno. Religijska tijela, kakva su sada, uvijek će biti sklona oponirati onome što duhovna znanost donosi na vidjelo, jer nemaju interesa u ukazivanju na duh iza izraza života duše, već smatraju da duh treba ostati skriven. To treba shvatiti, premda opet to ne implicira da opoziciju ne treba uzeti u obzir; to je pitanje usvajanja pravog stava prema njoj.
Ovo je poglavlje o kojem je iznimno teško govoriti, jer ovdje se dodirujemo stvari koje nužno svatko mora shvatiti kroz ono što čita između redaka u literaturi znanosti duha i tko osjeća nešto od onog što sadrže njena priopćenja. U osnovi stvari na koje sam tamo uputio leži nešto od velike dubine, nešto veoma značajno. Iz izvjesnih razloga zapravo je opasno jednostavno ukazati iz same prirode — odnosno, iz površinskih manifestacija prirode — na ono što leži iza prirode. I zbog te opasnosti dolazi do onog na što sam ukazao, više manje metaforički, govoreći: U takozvanim tajnim društvima ili redovima uvijek neizbježno postoji vrsta “desnog krila”, sastavljenog od onih ezoterika koji se strogo drže načela šutnje s obzirom na sve povezano s višim tajnama. Svi takvi redovi — međutim, kao što sam rekao, izraz treba uzeti metaforički — svi takvi redovi imaju vrstu “desnog krila”, vrstu “srednje stranke”, i vrstu “lijevog krila”. Sklonosti onih koji pripadaju lijevom krilu su uvijek da učine javnim izvjesne ezoterne stvari; ali oni koji pripadaju desnom krilu su potpuno protiv objavljivanja bilo čega za što vjeruju da treba biti pod tutorstvom tajnih redova i društava. Smatraju da je takvo znanje opasno ako dođe u ruke nekompetentnih ljudi, ako bi javnosti bilo predstavljeno od osoba nedovoljno pripremljenih.
Razlog zašto je tako teško govoriti o ovoj temi je da u trenutku kada se to napravi, neko je obvezan dati određene napomene koje na neki način iznose stvari na otvoreno. Tajni redovi, vjerujući, s pravom ili pogrešno, da su oni čuvari izvjesnog višeg znanja, nužno biraju metodu kojom postavljaju određene mjere opreza u vezi s njihovim stvarnim ili navodnim znanjem koje dolazi do javnosti.
U takvim redovima obično postoje stupnjevi — tri niža i tri viša stupnja. Znanje koje je od onih na višim stupnjevima smatrano kao opasno u rukama nepripremljenih ljudi, nije, u pravilu, pruženo na tri niža stupnja; na tri niža stupnja, napravljeni su napori da se stvarno ili navodno znanje zaodjene u svakakve simbole.
O tim simbolima moglo bi se reći sljedeće: Da su oni vjerno sačuvani iz drevnih vremena i nisu bili razrijeđeni makinacijama onih koji ih nisu razumjeli, oni čine vrstu jezika kojim se postupno može ovladati od strane onih koji zaista prodru do njihove suštine. A kada je tim jezikom ovladano, on prenosi izvjesno znanje. Može se također reći da su ti simboli vozila za informaciju dovedenu na scenu s ekstremnim oprezom. Egoističko stajalište da se zaliha znanja ograniči na najdublji krug nije usvojeno. Znanje je na određeni način dano onima koji su primljeni u vanjski krug. Ali skriveno je u simbolizmu, tako da jedino onaj tko je u stanju rasplesti simbol može prodrijeti do ishodišne istine. Postoje, zaista, redovi koji se strogo čuvaju teoretskih objašnjenja ikada danih simbola, inzistirajući da simboli budu jednostavno predstavljeni ili pokazani vježbama; tako da svatko tko želi čitati simbole, kada ih uzima kao jezik, mora to postići vlastitim naporom.
Mogli bi pitati: Da li je to stvarno zaštita? Da li znanje i dalje može pasti u krive ruke? — Sada u svakom slučaju do četrnaestog stoljeća i do u petnaesto ili šesnaesto stoljeće, moglo bi se reći da redovi radeći sa simbolizmom nisu, takvom praksom, dopustili da znanje padne u krive ruke. Od tada, međutim, stvari su postale bitno drugačije. — Odmah ću vam reći zašto. Molim, stoga, imajte ovo na umu. U okultnim redovima utemeljenim prije četrnaestog, petnaestog i šesnaestog stoljeća, oni u tri niža stupnja, kao u vanjskom krugu, kojima je znanje preneseno u simbolima, nisu mogli počiniti nikakvu temeljnu njegovu zlouporabu jer su simboli bili jednostavno samo predstavljeni i sve drugo je ostavljeno onima koji su sada trebali doći do njihova značenja. To je samo po sebi bila zaštita, jer je otkrivanje značenja simbola povlačilo izvjesni duhovni napor.
Recimo da netko uđe u jedan od nižih stupnjeva okultnog reda. Simboli su mu bilo predstavljeni, bilo demonstrirani. Dani su mu samo simboli i upućen je da pusti da djeluju na njega kao da su prirodna pojava. Ako je želio ići dalje, otkriti tajno značenje simbola, morao je istraživati, izvršiti duhovni napor. Da je primio pomoć, ne bi bilo nužno primijeniti tu duhovnu energiju. Ali on nije primio nikakvu pomoć i stoga je morao ulagati napore da odgonetne simbole.
I sada je pitanje: Koja duhovna snaga je korištena za odgonetanje tih simbola? To je bila ista snaga koja bi — ako nije upotrijebljena za tu svrhu već za prodiranje u pojave prirode —pomogla učiniti čovjeka lukavim i potakla ga primjeni određene sposobnosti u svrhu u koju ih ne bi trebao primijeniti. Stoga je zadatak simbolizma bio osigurati da snage koje bi mogle postati opasne budu preusmjerene na odgonetanje simbola. Na ovaj način snage su skrenute od toga da prouzroče štetu.
Druga stvar koju treba zapamtiti u vezi s tim simbolima je da je ljudska priroda suštinski građena tako da ove simbole vidi u njihovom moralnom aspektu. Treba također naglasiti da su ti simboli bili napravljeni da je njihov moralni aspekt nužno bio očigledan. Međutim u slučaju pojava prirode, moralni aspekt se ne uzima u obzir. Ljiljan, jer cvjeta, ne može se suditi na osnovu moralnih načela; tu se mora raditi objektivno i s potpunom izdvojenošću. Simboli su druga stvar, jer oni bude moralne osjećaje. I ti moralni osjećaji koje proučavanje simbola budi u duši mogli su se nositi s nezdravim mističnim tendencijama. Tako je i nezdravi misticizam, također, gurnut po strani od unutarnjih učinaka impresija koje su napravili simboli. Taj simbolizam je stoga imao veoma valjanu osnovu.
Od četrnaestog, petnaestog i šesnaestog stoljeća, međutim, te osnove su izgubile svoju valjanost; više ih se ne može zagovarati. Stoga od tada, okultni redovi su izgubili značaj koji su im jednom pridavali. U mnogim aspektima oni su postali društva gdje se slijede svakakvi posebni ciljevi; oni su društva za njegovanje posebnih taština i slično. U mnogim slučajevima oni više nemaju zalihu bilo kakvog posebnog znanja već uglavnom praznog formalizma.
Razvoj prirodne znanosti od vremena Galileja, Kopernika i drugih tu je igrao esencijalnu ulogu. Jer pojava i njegovanje tih metoda prirodne znanosti uzrokovalo je da ljudska duša postupno gubi sposobnost da se probije do simbolizma sa starom posvećenošću. U stvarnosti, svi simboli doprinose da se osvijetli duhovno iza prirode. Međutim prirodna znanost sa svojim materijalističkim metodama koje su svoj zenit dosegnule u devetnaestom stoljeću, na ljudsku je dušu djelovala na takav način da ona gubi interes za stvarnost za koju je simbolizam indikator. Praktični dokaz toga je da svatko tko vjeruje da može izgraditi pogled na svijet iz zaključaka prirodne znanosti nema više nikakve sklonosti da se bavi simbolizmom sa bilo kakvom iskrenošću ili ozbiljnošću. I tako se pojavio simptom čiji je potpuni značaj danas evidentan.
Simboli tajnih društava koji su do četrnaestog, petnaestog i šesnaestog stoljeća predstavljeni nižim stupnjevima, bili su izraz veoma dubokih istina. Ali tim istinama je davan izraz na način koji je u to vrijeme bio uobičajen. Pod utjecajem prirodoznanstvenog načina mišljenja, a pogotovo tendencija koje su iz toga slijedile, nije bilo nikakvog napora da se te simbole dovede na viši nivo. Od četrnaestog, petnaestog i šesnaestog stoljeća, simbolizam se trebao razviti s većom slobodom. Simbole je trebalo držati na nivou onog što je čovječanstvo stvarno doživljavalo u svijetu. Ali to se nije dogodilo, i tako su onima čiji je mentalni horizont bio stvoren od moderne kulture, simboli izgledali prastari i zastarjeli — a zaista najveći broj njih su to i bili. Ali upravo među onima koji su željeli nekako pristupiti okultizmu, razvila se sklonost za koju sam često izrazio žaljenje — sklonost da se otkrije što je moguće više drevnih simbola. I ako za neki simbol ti ljudi mogu reći da nosi žig velike starine, njihovo zadovoljstvo je bezgranično. Oni ne vrednuju simbolizam kao takav već činjenicu da potječe negdje i nekako u dalekoj prošlosti. Često se ne rade pokušaji da ga razumiju; ti ljudi su zadovoljni ako su objelodanjeni simboli velike starine. Tijekom zadnjih stoljeća, malo je napravljeno da se simbolizam razvije na viši stupanj. Rezultat je da kada je danas predstavljen u redovima koji se mogu nazvati samo “zalutalim” od starih okultnih redova — jer zaista su takvi — taj simbolizam je najvećim dijelom zastario, i nije napravljen napor da ga se razvije u skladu s napretkom koji je čovječanstvo napravilo.
Općenito gledanje i stav ljudi se promijenio. Danas neke stvari držati tajnima na način na koji se to prije moglo, nije više moguće. Neka se bilo tko pokuša zadubiti u raniji, savršeno autentični simbolizam, i uskoro će vidjeti kako u tome ima malo poteškoća. Naše doba je doba javnosti i neće tolerirati umjetnu tajnost, umjetnu misteriju. Naše doba želi da sve odmah izađe na otvoreno. Štoviše, također se može reći da je za one upoznate s literaturom koja je objavljena o simbolizmu jedva bilo što još nedostupno! Praktički sve je našlo svoj put u knjige, i neki redovi danas rade na principu da odvrate pažnju njihovih članova od literature gdje se ovo ili ono može pročitati. Stoga se za dosta toga što je odavno dostupno u knjigama od članova takvih redova misli da su tajne o kojima jedino njihovi nadređeni mogu opravdano imati znanje. Ni u jednoj domeni nema više gluposti nego u onoj od okultnih redova!
Kao što sam rekao, zaista više nije moguće držati se načela tajnosti i podizati barikade pomoću simbolizma. Ali ove stvari se mogu ispravno shvatiti samo kada se pokuša otkriti razloge zašto su u starija vremena ove stvari držane tajnima. Kao što sam već rekao, teško je govoriti o ovim stvarima, jer tako radeći dosta toga što se ne može olako raspravljati treba biti rečeno. Stoga ću danas i sutra izabrati drugačiji način. Reći ću vam izvjesne stvari, koje će vam ako ih slijedite dosljedno, pomoći da zasja ono što u današnje vrijeme stvarno nije preporučljivo izraziti jasnim riječima. Reći ću vam izvjesne stvari koje se mogu slijediti u vašim vlastitim mislima i doživljaju, a također i u vašem vlastitom unutarnjem životu. Ako to napravite, to će vas odvesti daleko. Budući je vrijeme da se govori o tim stvarima, to ću i napraviti — koliko je to moguće.
Uzeti ću jedan primjer. — Na jednom od njegovih obraćanja, čuveni engleski pisac Carlyle spomenuo je Dantea, autora Božanstvene komedije. U drugim aspektima obraćanje nije posebno značajno; bilo je na temu Dantea i Shakespearea, ali jedan pasus je značajan. Oni koji ovo obraćanje čitaju na način kako to obični čitatelj ima naviku — a za većinu ljudi danas nema razlike između čitanja obraćanja Carlyle-a i novinskog članka — neće naći ništa posebno upadljivo. Ali pažnja onoga tko je apsorbirao nešto od znanosti duha ne samo u mozak kao teoriju već također i u osjećaje, može lako biti pogođena ovim pasusom. Carlyle ukazuje kako je izvanredno da se iz događaja koji izvana izgledaju kao slučajnost, ili iz nečega što uopće nije ispalo kako su ljudi htjeli, dogode stvari od ogromne važnosti. Carlyle to ilustrira govoreći o sudbini Dantea. Dante je bio prognan iz njegovog rodnog grada na račun njegovih političkih stavova i morao je postati lutalica. Tome duguje da je postao ono što jest za cijeli svijet danas. Bijući izbačen iz svog rodnog grada bio je vođen da napiše Božanstvenu komediju. Sada, kaže Carlyle, Dante sigurno nije želio biti tako prognan! Ali da je ostao u Firenci vjerojatno bi postao nešto kao gradonačelnik u gradu; bio bi veoma zaposlen kao jedna od vodećih figura u Firenci, a Božanstvena komedija ne bi bila napisana. Tako je Dante morao pretrpjeti nešto veoma nedobrodošlo da bi čovječanstvo moglo imati Božanstvenu komediju. Čovječanstvo to duguje sudbini koju Dante zasigurno ne bi izabrao za sebe — i tu je Carlyle sigurno u pravu. Postoji genij u ovoj izjavi. Ne izgleda kao nešto značajno onome tko obraćanje čita na uobičajeni način, ali dobro može pogoditi pažljivog čitatelja. On možda nije razumio zašto bi njegovi osjećaji trebali biti posebno zahvaćeni ovim pasusom. Zaista, sam Carlyle nije bio svjestan njegova značaja. On je to izjavio jer je bio čovjek od velikog uvida, ali nije osjetio ništa od onog što sam mislio ovdje. — Moram to razjasniti na zaobilazan način.
Recimo da Dante nije bio prognan, već je postao nešto kao savjetnik ili službenik u Firenci; postigao bi sve što je odgovaralo njegovim talentima. Mogao je čak postati i glavar, i da jest bio bi veoma istaknut. Mnogo toga bi moglo doći od Dantea — ali ne bi bilo Božanstvene komedije.
Međutim, stvar nije tako jednostavna. Recimo da je Dante postigao njegov cilj, nije bio prognan iz Firence već je postao jedan od šefova države ili crkve — položaji koji su nekako srodni barem što se tiče javnog utjecaja. Kao što ćete priznati iz onog što je sadržano u Božanstvenoj komediji, Dante je posjedovao dobre talente i bio bi istaknuti gradonačelnik, osoba od ogromne važnosti. U tim okolnostima, povijest bi poprimila potpuno drugačiji aspekt. Firenca bi imala veoma važnog gradskog službenika i državnika — da, i ne samo to! Zamislite Firencu upravljanu odbornicima koji posjeduju talente koji su se slili u Božansku komediju! To moćno upravljanje bi značilo da bi mnoge, mnoge druge prisutne snage bile onemogućene u njihovom skrivenom radu.
Krajnja je glupost držati da u svijetu nema ljudi od genija. Ima ih veoma mnogo — samo što idu dolje jer nisu probuđeni. Da je Dante postao vođa države, imao bi nasljednika također od velikog značaja — i bilo bi sedam takvih nasljednika. Točno sedam ljudi — jednog dana ćemo vidjeti razloge za to — sedam važnih ljudi nasljeđivalo bi jedan drugog kao upravitelji Firence. Došlo bi do nečeg veličanstvenog — ali ne bi bilo Božanstvene komedije. Dante je rođen godine 1265. Sada živimo u dobu kada bi, da je svih tih sedam ljudi radilo u Firenci u to vrijeme, još trebali osjećati učinke, jer oni bi trajali sedam stoljeća! Sedam stoljeća bi imalo sasvim drugačiji kurs od onog kojeg su zapravo imali. Ali te stvari se nisu dogodile — katolička crkva je još tamo, ali je također i Božanstvena komedija.
Dao sam vam primjer kako su snage transformirane u poretku svjetske povijesti, primjer onog što je zaista umiješano u veliki proces transformacije povijesti svijeta. Gledano u ovom svijetlu, pred nama se otvaraju stvari od ogromnog značaja, stvari ogromnog, dalekosežnog značaja.
Uzeo sam ovaj primjer jer sam želio skrenuti vašu pažnju na činjenicu da je u evoluciji čovječanstva ponekad nužno da snage budu transformirane, skrenute u kanal sasvim drugi od onog u koji bi, prema vanjskom nastupu, izgledalo da žele teći. Ovaj primjer, izgleda, nema ništa s onim što sam stvarno želio reći, a ipak ima sve s time. Jer ako slijedite do krajnjih konzekvenci ono što je ugrađeno u ovaj primjer, shvatiti ćete zašto je teško slobodno predati javnosti izvjesne istine povezane s onim što leži iza vanjske prirode. Mnoge stvari je nužno predstaviti na ovaj način da se sile drže na uzdi, da neke od njih ne bi postale opasne.
S ovim primjerom ukazao sam na one snage koje će se razviti u ljudskoj prirodi ako bi čovjek prodro iza vela pojava vanjske prirode. Ali također postoje izvjesne opasnosti ne samo kada čovjek prodre kroz veo pojava vanjske prirode već pokuša prodrijeti kroz veo duševnih doživljaja, težeći izmjeriti dubine života duše. I tu također postoje opasnosti. I opet ću vam pomoću priče omogućiti da shvatite izvjesne stvari koje inače ne mogu biti izložene. Uzeti ću priču koja vam je poznata ali općenito nije prepoznana kao da izražava takve duboke istine kao što su one o kojima se radi.
Čovjek, imenom Pavao, dođe jednog dana ocu Antoniju, čiji je učenik želio postati. Odavao je izgled veoma prostodušnog čovjeka. Antonije je, međutim, prihvatio tog čovjeka za učenika — zvati ćemo ga Pavao Glupi — i učinio da godinu za godinom izvršava određene zadatke. Mislim da mnogi od vas ne bi uživali izvršavajući zadatke koje otac Antonije daje svom učeniku! Ovaj je morao nositi vodu, ali u probušenim posudama, tako da kada bi došao na cilj u njima nije više bilo vode; i to je morao raditi godinu za godinom. Morao je zašiti odjeću, i kada je bilo gotovo, ponovno to rašiti; stalno, godinu za godinom, morao je nositi stijene na planinu i kada bi došao na vrh pustiti ih da se otkotrljaju gdje su i bile. Rezultat je bio da je Pavao Budala prošao ogromno produbljenje duše i postao je svjestan da su ga sile koje se javljaju iz njegove podsvijesti postupno napravile čovjekom mudrosti. Pavao Budala postao je Pavao Mudri.
Ja ne preporučujem da se ovaj primjer što je otac Antonije napravio s Pavlom Budalom treba imitirati! Samo govorim priču. Recimo da Antonije nije izabrao ovu metodu već da je Pavlu Budali olakšao stvari. Što bi se bilo dogodilo? Jednog dana Pavao Budala bi rekao: “Da, Antonije, tvoje učenje je veoma dobro, ali ti si stvarno jako zao čovjek. Sada tvoje učenje moram odnijeti sa sobom u svijet. Moram se boriti protiv tebe s tvojim vlastitim učenjem, jer prepoznajem da si zao. Štoviše, nisi za mene napravio ništa što imam pravo tražiti. Obećao si da ćeš od određenog stupnja nadalje objaviti da, premda sam kada sam prvi puta došao kod tebe izgledao kao budala, da sam već tada bio na mnogo višem stupnju. I zatim si obećao da ćeš objaviti da je sve tvoje učenje zaista inspirirano od mene”. Učenik je mogao doći do ovoga, ali je bio zaštićen metodama, metodama koje više nisu upotrebljive — premda to ne znači da u nekim slučajevima ne bi bile plodonosne!
Ako promislite ova dva primjera do njihovih krajnjih posljedica, opazit ćete određene opasnosti koje prijete čovjeku ako uđe u polje djelovanja duhovnih sila koje leže iza vanjske prirode. Iz primjera koji sam vam dao u vezi Dantea, možete shvatiti s kojim smo važnim pitanjem suočeni ovdje.
Može se postaviti pitanje: Zašto znanost, s njenim hvalevrijednim i briljantnim metodama, nije došla do određenih stvari koje leže iza prirode? To se može odgovoriti jednostavno. — Znanosti nedostaju potrebne snage spoznaje, niti radi na tome da ih razvije, zahvaljujući — kako sam često govorio — određenom strahu od onog što leži iza pojava prirode.
Ali s druge se strane može pitati: zašto oni koji znaju nešto o duhovnom u prirodi nisu to spremni iznijeti na vidjelo primjerenije nego je to sada slučaj, metode i načine kojim čovjek može razviti snage znanja koje ga vode iza prirode, koje mu omogućuju da prijeđe Prag i prodre u ono što leži iza prirode?
Sada, čim čovjek prelazi Prag koji vodi do duhovnih bića iza prirode, on dolazi u stvarni kontakt s tim bićima. Toliko mnogo ste shvatili iz svega što je predstavljeno na nedavnim predavanjima. Pasivne pojave prirode, kakve su proučavane od prirodne znanosti danas, naći će se samo u fizičkom svijetu. Čim prijeđemo Prag ulazimo u svijet živih duhovnih bića. Izvanredna stvar je da nas bića koja se prva susretnu u onom svijetu čine sposobnijima za jasno mišljenje i slično, nego smo to prije bili. Zaista je tako: ako sve pojave prirode proučavane danas od materijalističke prirodne znanosti gledamo kao “zaslon” na kojem su upisani zakoni prirode — tada iza tog zaslona leži vrtlog duhovnih bića. Taj zaslon treba probušiti. Ali on ne može biti probijen od ljudi koji imaju na raspolaganju sposobnosti za proučavanje prirodne znanosti. Da je to moguće, zaslon bi danas bio probijen. Ali s tim sposobnostima to nije moguće.
Ima, zasigurno, pojedinaca koji kroz pravu interpretaciju simbola mogu ljude dovesti na stupanj da mogu probiti veo. Ti bi ljudi neizbježno došli u kontakt s duhovnim bićima, i zaista s bićima prvenstveno zainteresiranim da ih naprave bistrim, veoma lukavim, veoma suptilnim misliocima. To su izvjesna bića elementala čije jedino stremljenje je usaditi čovjeku izvjesne sposobnosti znanja koje ga čine zaista različitim od onog što je bio prije nego je probio veo. Čovjek je povezan s tim bićima. Ona imaju, međutim, još jednu crtu: čine čovjeka lukavim, obdare ga s određenom sposobnošću spoznaje — ali ona su neprijateljska prema čovjeku, u najvišem stupnju neprijateljska prema čovjeku i životinjama. Stoga probijanjem vela osoba izgubi opće prevladavajuće prijateljstvo prema ljudima i životinjama. Nikom tko nije pripremljen nije lako probiti se bez da izgubi to prirodno prijateljstvo. Odmah teži napraviti svakakve stvari koje su neprijateljske prema čovjeku i čak stječe izvjesnu vještinu da ih napravi.
Iz ovoga vidite da nije preporučljivo dopustiti čovjeku da probije kroz veo bez odgovarajuće pripreme. To je puno opasnosti, jer bića koja se prva sretnu neprijateljska su prema čovjeku. Ali onaj tko se probije na putu koji bi to omogućio ako bi se metode prirodne znanosti odvele dalje, neizbježno bi susreo ova bića koja su neprijateljska ne samo prema čovjeku već i prema samoj prirodi — i došao bi u posjed velike mase snažnih destruktivnih sila.
Stoga nije preporučljivo dopustiti da probiju veo one osobe koje još imaju i najmanju sklonost da primjene te destruktivne sile — od kojih bi mnoge bile isporučene u ruke čovječanstva. Treba težiti da se dopusti samo onim pojedincima da se probiju čiji trening ih je doveo na stupanj gdje neće koristiti te takve snage kada se ta bića pokažu. U tom je smjeru odgonetanje simbola bilo iznimno efikasno. Jer u odgonetanju simbola, sile koje bi ta bića mogla primijeniti da ljude naprave agentima uništenja, potrošene su. Linija misli onih koji su naginjali da veliki dio ezoternog znanja ostane tajnim bila je ovakva. — Rekli su: Ako naše znanje i vrstu znanja koja postoji u tajnim redovima bezuvjetno napravimo ljudima dostupnim, tako da su pošteđeni toga da sami prodru do značenja simbola, napraviti ćemo ih buntovnicima protiv prirode, napraviti ćemo ih nositeljima snaga uništenja. Rekli su: Posjedujemo znanje koji bi neupitno do toga dovelo, stoga to znanje ne možemo napraviti egzoternim. Moramo bez odstupanja slijediti pravilo da oni koji nam pristupe moraju najprije biti trenirani da razviju nepovredivu ljubav za biljke, životinje i ljude; stoga ih moramo najprije podvrgnuti pažljivom treningu i disciplini.
No dobro — ali danas se ljudi ne odaju srdačno disciplini; opiru joj se, bore se protiv nje. Čovječanstvo je napredovalo! — Recimo da netko potiče tu disciplinu, da prima ljude u redove o kojima se radi i striktno primjenjuje ono što bi u većini slučajeva moglo biti propisano kao veoma korisno! Kakav bi bio rezultat? Unutar tri mjeseca, žene, posebno, sve bi otišle; sigurno ne bi to primile srdačno! Neki redovi, dakle, da bi nastavili postojati, tu disciplinu su napustili. Stoga je ono što je jednom bilo duboko znanje degeneriralo u puku slamku, s nedostatkom ikakve stvarne supstance. Međutim, s druge strane, praksa discipline se nastavila među onima koji su zaista znali nešto o tome kako znanje držati tajnim.
Kao što će se vidjeti, tema je proširena s onim što sam rekao, naime, da kada je materijalizam bio sve preplavio, usvojena je metoda medijumstva. Mislilo se da bi ono što bi se inače dobilo teoretskim objašnjenjima simbola bilo stvarno opazivo s metodama korištenim u medijumstvu.
Iz svega ovoga ćete shvatiti da oni koji posjeduju neko znanje u ovoj domeni imaju, konačno, nekog osnova da ne dopuste da se veo nad tajnama prirode lako probije. Ali također će vam biti jasno, da se naš pokret ne može sastojati u tome da se uzmu tajne nekog reda onako kako su sačuvane, i učini ih se egzoternim. Ako bi se to napravilo — i to bi se svelo na to da ja uzmem neke drevne tajne reda i javno ih podučavam — tada bi bili upetljani u svakakvu upitnu magiju od koje ništa dobro ne bi moglo doći. To znači da je objavljivanje bilo kakvih tajni drevnih redova u našem pokretu isključeno. Ne možemo koristiti to što je sačuvano od drevnih redova za razjašnjavanje tajni prirode. Sutra ću vam pokazati da ne možemo tako lako usvojiti ni religijske istine jer bi se time podignula ova ili ona opasnost. Tako će nam biti jasno da nismo mogli usvojiti bilo koju od tih metoda i morali smo krenuti određenim putem. Upravo taj put donosi opoziciju sa obje strane — od prirodne znanosti i od religije. O tome ću dalje govoriti sutra.