.- 10. Deseto predavanje, Dornach, 7 listopada 1916.
Ostaci misterijske magije Atlantide. Istok i Zapad u 19. stoljeću. U zapadnom svijetu pitanja o odnosu prema rođenju i nasljeđu. Zlo, patnja i smrt, pitanja su na istoku. E. Renan i David Friedr. Strauß. Načelo korisnosti. Darwin. Maltuziajanstvo. Borba za egzistenciju, selekcija najpogodnijih. Nasuprot tome, načelo uzajamne pmoći Kropotkina. H.P. Blavatsky između istočnih i zapadnih utjecaja.
Moji dragi prijatelji, na predavanjima koja su održavana ovdje ovih par tjedana nastojao sam vam pokazati neke od stvari koje su živjele u ljudskoj evoluciji — određene stvari povezane s raznim unutarnjim impulsima koji su ušli u moderan razvoj čovječanstva. Morali smo ići daleko natrag da bi našli porijeklo ovih impulsa. Nastojali smo shvatiti kako su, iz atlantske civilizacije, potekli relikti drevne atlantske misterijske magije. Pokazali smo kako je, u stanju dekadencije, atlantska civilizacija još uvijek živjela među onim narodima koji su ponovno otkriveni u Europi kroz ponovno otkrivanje Amerike. Zatim smo nastojali proučiti relikte druge grane atlantske magije koja je slala svoje zrake i strujanje od Azije diljem Europe. I tako, vidjeli smo kako sa Atlantide dolazi suradnja u izvjesnom smislu između istočnog i zapadnog pola. Iz ovih impulsa koji su ostali od Atlantide, težili smo se produbiti u vezi prirode grčko-rimske epohe, koja je kao što znamo, u određenoj mjeri bila kopija, atlantske civilizacije, premda naravno na višem stupnju. I zatim smo pokušali razumjeti dva pola četvrtog post-atlantskog perioda. Odnosno, pol Grčke i pol Rima. Zatim smo pokušali slijediti barem dijelom, razne impulse koji su bili dalje aktivni u našem europskom životu civilizacije. Posebno smo razmotrili onaj impuls koji je došao u duhovnu struju Europe kroz činjenicu da su Templari morali pretrpjeti određenu sudbinu, i da ta sudbina Templara koja je tako snažno djelatna, tako duboko u našim vlastitim dušama, u egzistenciju priziva duhovne snage koje su nastavile raditi duhovnim putem; nadahnjujući, potičući, inicirajući sve one stvari koje su pridonijele vanjskom putu povijesti naroda Europe. I onda smo nastavili pratiti kako ti impulsi prelaze u nedavni materijalizam. I na zadnjem predavanju, vidjeli smo na kraju 18-og stoljeća, daju osobitu obojanost onim idejama koje su u to vrijeme zbunile svijet, ideje bratstva, slobode i jednakosti. Mnogi ovakvi impulsi kakvi su se rodili tijekom stoljeća i tekli u europski razvoj mogu se okarakterizirati, ali to mora biti ostavljeno za kasnije vrijeme.
Sada bih želio okarakterizirati, kroz određene značajne impulse, put našeg vlastitog europskog života civilizacije, jer je bitno da kroz znanstveno-duhovno promatranje upoznamo bolje i detaljnije osobitosti našeg vlastitog doba, doba u kojem danas stojimo. Za nas je važno da znamo kako je naše vrijeme određeno tom posebnom duhovnom strukturom 19-og stoljeća. U ovom 19-om stoljeću svi oni impulsi o kojima sam vam govorio bili su više ili manje prekriveni velom, u izvjesnoj mjeri prikriveni. Često sam vam kretao pažnju na činjenicu da je, što se tiče evolucije moderne civilizacije, sredina 19-og stoljeća bila najvažnije vrijeme; — to je bilo ono vrijeme u kojem će u petoj post-atlantskoj civilizaciji postati posebno aktivno nešto što čovjek zna i uči proizvesti kroz svoj intelekt utoliko što je to vezano za fizički plan. Moramo ovo sebi sasvim jasno predočiti. S petom post-atlantskom civilizacijom nešto prirode sile dolazi u post-atlantski razvoj što je bilo apsolutno različito od onog što se zbilo u grčko-latinskom dobu u četvrtoj post-atlantskoj epohi. Naravno Grci su imali intelekt (verstand (um)) ali to je bilo sasvim drugačije prirode od našeg vlastitog — našeg vlastitog intelekta, — koji je prošao kroz petu post-atlantsku epohu i koji je, sredinom 19-og stoljeća ušao u sasvim određenu krizu. Taj intelekt koji je razvijen u drevnoj Grčkoj, i koji je, na primjer, zračio u svemu što su Grci stvorili umjetnički, koji je zračio u svemu što su Grci napravili u njihovom uređenju države (što zaista uopće nije bilo uređenje države), — taj intelekt koji je radio kroz filozofiju Platona i Aristotela, intelekt koji je potom bio povučen u političko biće Rima bio je u krajnjoj mjeri različit od intelekta koji se pojavio u našoj petoj post-atlantskoj epohi. Ovo se može čak i filozofijski dokazati, kao što sam ja to pokušao u prvom tomu mojih „Zagonetki filozofije“. S Grcima, njihove ideje su zaista tako postojale da su ih oni percipirali baš kao što mi danas možemo vidjeti boje, čuti zvukove, i imamo čulne percepcije: tako su oni mogli doživjeti ideje. Sada je s našim modernim čovječanstvom intelekt odvojen od vanjske percepcije i djelatan je u unutarnjem biću čovjeka; ali radi na takav način kakav mora kada će biti aktiviran kroz mozak ili, općenito, kroz fizički organizam. To je postupno dovelo do određenog stanja stvari: — i molim imajte na umu, da je iz razloga cjelokupnog značenja naše civilizacije, to moralo biti tako. Tendencija je postupno u 15-om stoljeću dovela do, kroz intelektualni razvoj, sve većeg prožimanja ljudskog života s čisto materijalističkom spoznajom, i praktičan život s pukom korisnošću, utilitarizmom. Postupno smo vidjeli s kakvom su se nužnošću razvile te stvari, kako su se u civilizaciji zapada Europe neke stvari pojavile, i u vezi s tim impulsima postavljena su pitanja u sferi spoznaje. Vidjeli smo kako su se ta pitanja razlikovala od drugih koja su se javila, na primjer, na istoku Europe. Vidjeli smo, na primjer, kako je Zapad, kroz dugu pripremu vođen u sferu znanja i u praktičnu sferu života, da potakne duh u konfiguraciju koja postupno postavlja izvjesna pitanja iznad svega drugog. Vidjeli smo kako se na Zapadu postupno pojavila tendencija da se proučava ono što moram nazvati srodnost svih bića; i, kada se dođe na čovjeka, proučavanje onoga što je povezano s rođenjem čovjeka i nasljeđivanjem. Zapadna civilizacija se najbolje može razumjeti (kada se teži spoznaji) ako se zna da su ova pitanja u vezi srodnosti bića, rođenja i nasljeđivanja, bila dominantna u životu Zapada. Iz ovoga se pojavilo u zapadnom svijetu, u njihovoj znanosti i kemiji i fizici, traženje srodstva različitih sila prirode koje su gledane kao modifikacija jedne posebne sile prirode. Ova tendencija se zatim proširila na druge sfere; u sferi biologije ono što je istraživano bilo je srodstvo raznih životinja i biljaka; zatim je iz svega toga objašnjen sam čovjek — čovjek, za kojeg se mislilo da se razvio, iz čisto animalne egzistencije. Mora se reći: razumjeti rođenje čovjeka u njegovom srodstvu s drugim stvorenjima na Zemlji, bila je kulminacija ovih pitanja na Zapadu.
Istočna sfera je s druge strane, u oblasti znanja tražila pitanje: „Što je zlo? Koje je značenje patnje u svijetu“? Nikada kao na istoku Europe nije bilo toliko razmišljanja u vezi zla i grijeha. Naravno, i u drugim sferama to je također bio slučaj, ali nigdje s istim intenzitetom i s istim genijem kao na Istoku. Sva književna produkcija Istoka stoji pod utjecajem pitanja: „Što je zlo?“. I trud koji smo mi na Zapadu primijenili na probleme srodstva, na Istoku je bio primijenjen na istraživanje grijeha. Ista misao koja je na Zapadu upotrijebljena za istraživanje prirodnih veza fizičkog čovjeka dok kroz rođenje ulazi u egzistenciju, na Istoku je upotrijebljena da se shvati smrt. Jednaki trud je na istoku upotrijebljen da se shvati smrt. „Kako će čovjek ispravno sačuvati sebe kao duša, dok prolazi kroz smrt? Što smrt predstavlja u vezi cijelog života“? To je sebe najavilo kao pitanje na Istoku, to je jednako važno za Istok kao što je pitanje prirodnog srodstva čovjeka i rođenja čovjeka važno za Zapad. Baš kao što u zapadnom svijetu možemo dokazati da ovi problemi rođenja i sreće leže u osnovi njihova mišljenja, tako možemo pokazati da u istočnom svijetu, (na primjer, kod Solovjeva) možemo reći da je svo njegovo mišljenje usmjereno na pitanje zla i smrti. Razlika je samo ovo — da se na Zapadu već prešao dug put u istraživanju, dok su na Istoku više-manje još uvijek na početku. Zatim, kao što znate, sve ove stvari prelaze u sferu praktičnog života, u uređenje socijalnog života, — one ideje koje težimo realizirati u svakodnevnom životu, — i ako u određenoj mjeri istražimo najintimnije impulse u životu Zapada, vidimo da ih možemo uputiti na misli u vezi sreće čovjeka.
Samo imajte na umu kako ovo mišljenje u vezi sreće čovjeka počinje s „Utopijom“ Lorda Bacona i „Utopijom“ Sir Thomas More-a, i vidimo kako se ovaj isti trend razmišljanja razvio u najrazličitije socijalne programe koji su našli izraz na Zapadu. Naravno, socijalni programi također su došli do izraza na Istoku, ali lako se može dokazati da na Istoku izviru iz sasvim različitih impulsa nego socijalni programi na Zapadu. Svi oni, kao i ideja slobode koja nam dolazi od francuske revolucije, i sve socijalne ideje 19-og stoljeća, sve to kao cilj ima sreću čovjeka. Na Istoku nalazimo, (naravno još na početku) kako se tamo, umjesto sreće traži iskupljenje — unutarnje oslobađanje duše čovjeka. Tamo postoji žudnja da se zna kako se duša čovjeka može razviti prema prevladavanju života. Ova iznimno uzajamno djelovanje impulsa može se razumjeti ako se ovo ima na umu. I vidjeli smo kako je čak i razmatranje na neki način više vrste, o „Životu“ napisanim o Kristu Isusu, dobilo svoju obojanost od onog što leži u istim impulsima i tendencijama. Na Zapadu, imamo onog karakterističnog i pametnog promatrača života Isusa — Isusa razmatranog jedino kao Isusa — jednako kao kada se razmatra bilo koje ljudsko biće, rođeno u određenoj rasi, određenoj klimi, ili određenoj naciji. Upućujem na „Život Isusa“ od Ernest Renan-a. Sada, na Istoku o Isusu se malo govorilo, i kada netko govori o Isusu to je jednostavno kao o putu duž kojeg se može doći do Krista. Ovo nalazite veoma snažno kod Solovjeva.
Između ovo dvoje, kao što sam vam rekao, (i ako netko ima oko za ove stvari, osjećaj za ono što Goethe naziva UR-pojava, zna kako su ova tri imena izabrana) — između ovo dvoje, Renan-a i Solovjeva, stoji — daleko originalniji i pametniji čovjek nego druga dvojica — David Frederick Strauß. Ernest Renan razmatra samo Isusa, Solovjev razmatra samo Krista; Ernest Renan transformirao je Isusa u jednostavnog čovjeka, ljudskog, gotovo se može reći „previše ljudskog“. Sada je sa Solovjevim ovaj ljudski element potpuno izgubljen. Od Solovjeva je čovjekov pogled usmjeren u duhovni svijet, kada razmatra Krista; i on jedino govori o moralnim, duhovnim impulsima. Sve je sa Solovjevim prisiljeno ići u nadzemaljsku sferu. Krist nema ništa zemaljskog, premda svoje utjecaje izljeva u zemaljsku sferu. Između to dvoje stoji David Frederick Strauß. On ne poriče Isusa — on priznaje da je takva osobnost živi; ali, baš kao što i Ernest Renan jednostavno i isključivo razmatra Isusa kao čovjeka, tako za Davida Frederick Strauß-a, Isus je od značaja samo utoliko što je na tom Isusu po prvi puta prikačena ideja čitavog čovječanstva. Sve čemu čovjek može težiti ili je uvijek težio, iz misterija svih doba kao ideja o cijelom čovječanstvu, prikačeno je Isusu Davida Frederick Strauß-a. D.F. Strauß ne smatra zemaljski život Isusa samo kao sredstvo čime bi se pokazalo kako je u dobu u kojem se Isus pojavio, čovječanstvo imalo težnju da sakupi sve mitove koji se odnose na ukupno čovječanstvo, i sažme ih u taj Lik. I tako, ono što je u Životu Ernesta Renana tako puno boje, s D.F. Strauß-om postaje carstvo sjene, koje samo teži pokazati kako mitovi kroz stoljeća svi teku zajedno. S D.F. Strauß-om Krist nije figura odsječena kao kod Solovjeva, već je ideja onoga što živi širom cijelog čovječanstva — onaj Krist koji se tisućama godina izlijevao kroz čovječanstvo i razvio kroz čovječanstvo. S D.F. Strauß-om stoga, nalazimo samo ideju Isusa, ujedinjenu s idejom Krista. Kod Ernesta Renana, imamo osobnog i povijesnog Isusa. Kod Solovjeva imamo Krista koji je nad-osoban a ipak individualan, ali u isto vrijeme nad-povijesni. On je nad-osoban a ipak individualan, jer je On biće koje je zatvoreno, uključeno u Sebe, premda je u isto vrijeme pojedinac ali koji nadilazi osobnost. Između to dvoje stoji D.F. Strauß, koji nema veze s vizijom, — percepcijom osobnog elementa koji je djelatan u Kristu Isusu, — jer ovaj osobni element je samo, takoreći, točka potpore za sve one mitove koji struje kroz čovječanstvo.
Ako se ima na umu ova shema dobivena iz duhovnog promatranja povijesti Europe, može se gotovo čitati izravno iz raznih duhovnih veza. Vidite, kod Ernesta Renana, čovjeka koji je prije svega proizašao iz zapadne civilizacije, cijelo vrijeme je pitanje, razumijevanja kako određena zemlja, određena rasa može dati rođenje Kristu Isusu. To je pitanje rođenja Isusa. Kod Solovjeva posebno je pitanje: „Što Krist znači za ljudsku evoluciju? I kako Krist može spasiti ono što je u čovjeku rođeno kao duša, kako On to može opet voditi kroz vrata smrti“?
I tako je, sredinom 19-og stoljeća, kao što sam vam rekao, ono što živi u evoluciji i što posebno pripada našem 19-om stoljeću, ušlo u izvjesnu krizu. U to vrijeme, najekstremnija točka je dosegnuta kojoj se može stremiti kroz fizička, intelektualna svojstva. Tijekom 19-og stoljeća, težnja za srećom je postupno transformirana u težnju za pukom korisnošću, — utilitarizmom. To je nešto što se posebno javlja sredinom 19-og stoljeća, i u sferi znanja i također u sferi života: — težnja za pukom korisnošću. I to je nešto što je posebno uznemirilo one koji razumiju stvarne vječne potrebe ljudske duše, posebno ih je uznemirilo to da je 19-o stoljeće trebalo iznjedriti težnju posebno usmjerenu na princip korisnosti. Dakle, susrećemo materijalizam u sferi znanja, utilitarizam u sferi praktičnog života. I te dvije stvari apsolutno spadaju zajedno.
Ne iznosim sada ove stvari da bi ih kritizirao, već zato jer su nužne točke tranzicije za čovječanstvo. Čovjek je morao proći kroz ovaj materijalistički princip u sferi znanja, kao što je morao proći i kroz princip utilitarizma u sferi praktičnog života. Bilo je pitanje kako se čovječanstvo treba voditi u 19-om stoljeću da bi na pravi način prošlo kroz ove nužne točke svog razvoja. Stoga ćemo započeti razmatranje ovih stvari večeras s izvjesnog gledišta, i zatim, u nekoj kasnijoj prigodi nadam se da ću u njih ući temeljitije.
Znanje, posebno ono koje je na Zapadu, kao što znamo, koncentrirano je na pojavu rođenja i pitanje nasljeđivanja, i to je stavljeno u službu materijalizma, utilitarizma. Sada sebi razjasnimo što se zbilja dogodilo u misli. Kao što znate, pojavio se darvinizam, koji je proučavao problem rođenja čovjeka, odnosno, porijeklo čovjeka iz slijeda organizama; i darvinizam je pokušao učiniti popularnim neke sasvim konkretne poglede. Znamo također da nešto više duhovno od darvinizma već stoji u Goetheovoj „Teoriji evolucije“, ali Goetheova teorija morala je neko vrijeme ostati više ezoterijska. I tako, na prvom mjestu, grublja, materijalistička forma je morala biti uzeta od čovječanstva. Znamo također da je u zadnjim desetljećima najintimniji student darvinizma pokušao potkopati sam darvinizam u njegovoj materijalističkoj obojanosti. Ali darvinizam, kako je stvarno ušao u svijet 19-og stoljeća, nije ušao u svijet zbog istraživanja prirode, jer je sama znanost to učinila nužnim — to ni prirodoznanstvenici ne bi podržali. Oscar Hertwig, najbolji učenik Haeckela kaže, da pošto su ljudska bića samo htjela u čovjeku zadržati socijalne i trgovačke principe korisnosti tijekom 19-og stoljeća, stoga su te principe prenijeli u vanjski svijet. Jednostavno su željeli refleksiju njihovog vlastitog mišljenja, i nije bilo vanjskih činjenica prirode koje su forsirale darvinističko gledanje na čovječanstvo. Dakle, nije čudo da se, pri pobližem ispitivanju, ne nalazi da su ta gledišta potkrijepljena. Ali, kao ljudska bića, sada smo došli do principa korisnosti.
Sada, Darwin je također živio u izvjesnoj struji koja je težila za principom sreće, sreće ljudskog bića, ali struji koja je bila apsolutno materijalistička. Darwin se veoma približio onoj struji koja pripada doktrini Malthusa. Učenje Malthusa je proizašlo iz određenih gledanja, gledanja da se na Zemlji na izvjestan način sredstva za život uvećavaju. To znači da se plodonosnost Zemlje može povećati. Ali, ruku pod ruku s tim povećanjem plodonosnosti Zemlje, Maltuzijanci su također razmatrali povećanje populacije Zemlje, na takav način kakav se samo može gledati, ako se ne uzme u obzir ideja o reinkarnaciji. Došli su do pogleda da se plodonosnost Zemlje — odnosno, sredstva prehrane, — ne uvećavaju u istom omjeru kao i povećanje populacije. Mislili su: povećanje sredstava prehrane ide svojim putem prema nizu brojeva 1,2,3,4, i tako dalje što zovemo aritmetička progresija; dok se uvećanje populacije događa prema brojevima 1,2,4,8, i tako dalje, što je kao što znate, geometrijska progresija. Učenici Malthusa, na osnovu ovog gledanja, razvili su ideje za koje su mislili da ih treba razviti, imajući na umu sreću čovječanstva na Zemlji. Stalno su pred sobom imali njihove proračune povećanja populacije, i na drugoj strani nedostatak sredstava prehrane. Iz ovoga je proistekao takozvani Malthuzijanski ideal — odnosno, ideal o sustavu 'dvoje djece'. Rečeno je: pošto priroda ima tendenciju da čovjeka tjera naprijed geometrijski a sredstva prehrane samo aritmetički, stoga populacija mora biti ograničena, što se može napraviti kroz sustav 'dvoje djece'. Sada, u vezi ove posebne primjene principa sreće u cijeloj struji materijalizma koja se dobije jednostavno proučavajući niz rađanja prema materijalističkom principu (koji naravno ima zaslijepljeno čovječanstvo), sada ne trebamo dalje govoriti, ali Darwin je krenuo od uvjerenja u princip da se za sva bića koja žive na Zemlji, sredstva prehrane povećavaju aritmetičkom progresijom, dok se populacija povećava geometrijskom progresijom, i to je za njega rezultiralo izvjesnim posljedicama. Rekao je: ako se stvari događaju tako da se sredstva prehrane uvećavaju po stopi 1,2,3,4 i tako dalje, dok se populacija povećava po stopi 1,2,4,8, tada će među bićima na Zemlji biti neizbježna borba za opstanak, i borba za egzistenciju mora zaista biti operativni princip. Dakle, na Malthusijanizmu, — to znači na nečemu što se potpuno odnosilo na praktičan život, — Darwin je temeljio svoj sustav. Molim da imate na umu da Darwin nije temeljio svoj sustav na promatranjima prirode, već na teoriji. Nije promatranje prirode temeljeno na znanju ono što je Darwinu dalo poticaj, već jednostavno princip korisnosti koji kaže da se regulacijom rađanja tako da stopa rađanja ne postaje veća od stope povećanja prehrane — može održavati ravnoteža. Naravno, smatralo se da se borba za egzistenciju može naći svuda u prirodi, i tako je darvinizam rekao: sva bića su uronjena u borbu za egzistenciju čime se uklanjaju neprilagođeni a prilagođeni ostaju. To znači da je darvinizam 'opstanak najjačih'. I tako, vidite, nikakav kozmički princip pun mudrosti nije potreban, jer sada se sve odvija samo od sebe kroz opstanak najjačih. Kako je zgodno za čovječanstvo 19-og stoljeća ukloniti sve što je duhovne prirode i živjeti što je moguće više u materijalnoj egzistenciji! Nema potrebe za misliti o idealima ako se živi samo pod principom opstanka najjačih. Priroda može ići dalje u potpunosti bez ideala. U stvari, čak se može raditi protiv prirode ako se pokuša realizirati bilo koji ideal, jer se kroz ideale može čak uzrokovati da opstane neprilagođeni pojedinac; — pojedinac koji bi propao u borbi za egzistenciju!
Moji dragi prijatelji, u čovječanstvu 19-og stoljeća taj princip je živio svuda, i izjavljen je više-manje jasno. Živjelo se pod impulsom mišljenja duž tih linija, čak i ako se nije uvijek to kazalo tako jasno. Ukratko, pojavio se pogled na svijet koji je čovječanstvo 19-og stoljeća težilo zadovoljiti na poseban način. U ovome sam vam samo želio pokazati gdje leži pravi impuls darvinizma, jer su u divnim znanstvenim unijama ili znanstvenim društvima općenito, ljudi kroz čovječanstvo težili širiti materijalistički obojani darvinizam, bez da znaju koji stvarni impuls leži iza njega. Vidite, čovječanstvo mnogo više voli ideje koje ga obmanjuju nego one koje objašnjavaju istinu. Mogli bi nastaviti iznositi mnoge, mnoge stvari koje bi jednostavno bile izraz činjenice da je sredinom 19-og stoljeća naša civilizacija i kultura dosegnula izvjesnu krizu, i to je bilo pitanje za one koji su znali da izvjesne stvari nikada ne smiju biti potpuno ubijene, — stvari za koje su znali da su nužne u napretku čovječanstva, — to je bilo pitanje za one koji su znali, kako se, u takvom dobu puke korisnosti, još uvijek može održati duhovna civilizacija i kultura. I tako, nije bilo slučajno, već nešto utemeljeno u svrhu cjelokupnog ljudskog razvoja, da se kada je princip korisnosti doveo europski razvoj do krize sredinom 19-og stoljeća, pojavila osobnost kao što je Blavatsky koja je, kroz njenu prirodnu obdarenost, bila sposobna čovječanstvu otkriti iznimnu vrijednost iz samog duhovnog svijeta. Ako bi bilo tko a da je astrolog želio razmotriti ovu stvar, mogao bi poduzeti sljedeći zgodan pokus. Mogao bi uzeti točku u vremenu najsnažnije utilitarističke krize 19-stoljeća, i za tu točku u vremenu postaviti horoskop. Dobio bi upravo jednaki horoskop kao kada bi računao horoskop Blavatsky. To je jednostavno simptom da je samorazvijajući kozmički duh u tijeku vremena želio u svijet smjestiti osobnost kroz čiju dušu treba doći do izražaja suprotnost od utilitarizma. Taj princip korisnosti apsolutno je utemeljen u zapadnoj civilizaciji, i nasuprot svega ovoga istočna civilizacija se uvijek držala uspravno. Stoga, vidimo ovu neobičnu igru, dok se na Zapadu upravo u sferi znanja ovom zapadnom principu težilo iz materijalističkog darvinizma, gdje borba za egzistenciju umeće sebe u znanstveno promatranje, — ta brutalna borba za egzistenciju protiv koje su uvijek bili napadi od ruskih istraživača, čiji istraživački rad nalazite sakupljen od Kropotkina u njegovoj knjizi, u kojoj kaže da nije to borba za preživljavanje što leži u osnovi svih animalnih vrsta, već ono što on naziva uzajamno pomaganje. I dakle, oko sredine 19-og stoljeća imamo Darwinovo „Porijeklo vrsta“ pojavljujući se na Zapadu kroz borbu za egzistenciju, i na Istoku, imamo sakupljeno od Kropotkina, rad cijelog niza ruskih znanstvenika u njegovoj knjizi „Uzajamna pomoć“, koja karakterizira evoluciju vrsta pokazujući da se nabolje razvijaju upravo one vrste koje se uzajamno pomažu. Dakle, na jednoj strani takoreći, na jednom polu novije duhovne civilizacije ljudi su podučavani da se najbolje razviju one vrste koje najviše potiskuju jedna drugu, i zatim na Istoku, na drugom polu, uče nas da se najbolje razviju one vrste, čiji su članovi tako nadareni da jedni druge uzajamno podupiru. To je izvanredno zanimljivo. Mogli bi reći, da baš kao što je darvinizam iz miljea Zapada radio sredinom 19-stoljeća, tako je iz aure Istoka radilo ono što je položeno u dušu Blavatsky, ali što se nije moglo potpuno razviti jer vrijeme još nije išlo na ruku.
Vidjeli smo kako je Zapad na neki način već išao naprijed, dok Istok još uvijek stoji na početku ovog razvoja. I tako, u Blavatskoj se pojavljuje neka vrsta početaka, objava razvoja duše. Duševni razvoj Blavatsky pojavio se u potpunosti iz ruske aure, unatoč činjenici da njeno porijeklo nije potpuno rusko. Ova duša, u svom medijstvu, razvijena je na ruski način, ali, tijekom njena života potpuno je vođena u zapadnu civilizaciju, — tako je krajnje vođena u zapadnu civilizaciju da je, kao što znate, njene knjige pisala u jeziku Zapada; čak onoliko zapadno kao što je Amerika, ova ličnost Blavatsky ispreplela se s civilizacijom našeg nedavnog doba. Netko bi mogao reći da je u Blavatsky napravljen pokušaj da se vidi kako ove dvije stvari mogu biti isprepletene. Iz svega što sam vam rekao u vezi evolucije Blavatsky, znati ćete da su kroz nju pokušavane neke stvari, ali, kao što također znate, svo značenje, sav smisao je istrgnut iz samih tih pokušaja. Djela Blavatsky su jednako tako kaotična, dajući velike značajne istine, ali sve beznadno izmiješano s izvanrednim koještarijama. Sada što je, u stvari, upućeno od tog impulsa koji je pokušavan s Blavatsky? S Blavatsky, napravljen je pokušaj da se uzme okultizam, koji je čisto tradicionalni okultizam, i da ga se raširi. I što je iz toga slijedilo, nakon smrti Blavatsky ravno u naše vlastito doba? Ono što ste sami doživjeli sve do podvale s Alcyone, i ono što se sada razvija od same gđe. Besant.
Dakle, imate ovaj primjer pred sobom — pokušaj da se ujedini okultizam s utilitarizmom. Sada, na način na koji je to tamo pokušavano, nije se moglo nastaviti dalje. Kroz ovo osobito miješanje nečeg što je bilo rođeno na Istoku s onim što je postojalo na Zapadu, Blavatsky, čija duša je bila medijumske prirode, namjeravano je u duhovnost Zapada inkorporirati princip utilitarizma. Ahrimanski pokušaj je započeo; i to je strašan, užasan, ali moćan primjer toga kako sebe umeće ahrimanski pokušaj, koji pokušava, ne samo iznijeti izvjesno znanje u vezi nadosjetilnog svijeta, već ga potpuno postaviti u službu korisnosti, utilitarizma. Blavatsky je bila okružena osobama koje su je u potpunosti težile držati u svojim rukama, ali nikada nisu potpuno uspjele jer bi im uvijek izmakla na određeni način. Ali izvjestan broj ljudi u zapadnom svijetu nastojao je Blavatsky imati u potpunosti u svojim rukama, i da je to uspjelo, da je ideal ujedinjavanja duhovnosti s principom korisnosti bio do kraja ostvaren, trebali bi doživjeti nešto sasvim različito danas od tog Julijina biroa (Julijin biro je osnovan 1909 u Londonu za komunikaciju s onima 'iza', Nap. pr.); jer Julijin biro je samo posthumni, neuspio pokušaj da se princip korisnosti spoji sa spiritualizmom. Ono što je pokušavano s Blavatsky jednostavno je samo karikatura, ali da je to uspjelo, danas bi svuda imali Biroe gdje bi, kroz medijume, mogli dobiti svakakve informacije u vezi toga koji bi brojevi dobili na lutriji, za koga bi se neka dama trebala udati, da li treba prodati ili sačuvati dionice i udjele. I sve bi to bilo uređeno iz informacija koje bi se dobile iz duhovnog svijeta, kroz medijume. Duhovni život bi potpuno bio stavljen u službu korisnosti. Tragedija Blavatsky sastoji se u ovome, — da je vođena amo tamo, između oba pola, i stoga je njen život tako iznimnog psihološkog karaktera. U životu Blavatsky, određena vrata su morala biti otvorena kroz koja se moglo gledati u duhovni svijet, i tako vidimo kako se pojavljuje ova iznimna pojava, povlačenja Individualnosti koju je Blavatsky koristila kao sredstvo uvođenja otkrivenja u svijet koja se tiču duha, dok se na njenom mjestu pojavljuje ona individualnost koju Olcott karakterizira kao reinkarniranog morskog pirata iz 16-og stoljeća, John King-a. John King koji se tada okupirao materijaliziranjem šalica čaja i takvih stvari, kada su posebno bile potrebne! U ovim stvarima odvija se konflikt između principa korisnosti i onog principa koji mora raditi s više utilitarizma u daljnjem razvoju čovječanstva, — ne uklanjajući korisnost iz svijeta, već usmjeravajući je duhovno na pravi put. Jer, dragi moji prijatelji, ne smijete misliti da će ijedna duhovna civilizacija u budućnosti biti neprijateljska prema životu. Zadatak svake prave znanosti duha treba biti korisnost dovesti u prave vode.
Ali o ovom ćemo pokušati govoriti na sljedećem predavanju. Tada ćemo pokušati pokazati odnos između principa korisnosti najpraktičnijeg života našeg sadašnjeg doba, i onoga što bi trebao biti duhovni život unutar ovog života prakse. I time ćemo se dodirnuti jednog od najvažnijih pitanja života našeg sadašnjeg doba.
[Na kraju predavanja sljedeće je bilo na ploči:]
Srodstvo
Blaženstvo
Rođenje, nasljeđivanje
Blaženstvo
Rođenje, nasljeđivanje
Zlo, patnja, grijeh
Spasenje
Smrt
Spasenje
Smrt
E. Renan
Isus
Osobno
Povijesno
D. F. Strauß
Isus Krist
Neosobno - osobno
Idealno - ljudski
V. Solovjev
Krist
Nadosobno - individualno
Nadpovijesno
Materijalizam
Korisnost
Zapadno
Darwin
Nastanak vrsta
Borba za egzistenciju
1 2 3 4 - - -
1 4 9 16 - - -
Isto?no
Kropotkin
Razvoj vrsta
Uzajamno pomaganje