.- 9. Deveto predavanje, Dornach, 2 listopada 1916.
Templari. Wolfram von Eschenbach 'Parsifal'. Goetheova pjesma 'Tajne'. Kozmička esencija eterskog organizma. Ideali Francuske revolucije: sloboda, jednakost, bratstvo. Magnetizam i elektricitet. Galvani. 'Fluktuirajući pogled' i 'trajne misli'.
Na predavanjima održavanim ovdje već neko vrijeme, moj zadatak je bio skrenuti pažnju na određene impulse, određene snage koje rade u dušama ljudi i odatle u svemu što te duše izražavaju u zemaljskom životu. Pokazao sam kako su se ti impulsi i snage razvile u osvitu modernog duhovnog života. Danas, jer vašu pažnju želim skrenuti na konkretnu vrstu modernog duhovnog stremljenja, razmotriti ćemo, još jednom, važnu početnu točku za moderan duhovni život, koju smo već razmatrali ali koja je jedna od najvažnijih i najbitnijih od svih. Kada propitujemo te snage koje su na djelu u modernim dušama, primorani smo priznati važnost i značaj tog događaja u povijesti. Upućujem na cjelokupnu sudbinu i razvoj Reda vitezova templara.
Želio bih, dakle, ponovno postaviti pred vas, sliku Reda vitezova templara da bi pokazao kako je ono što se uputilo od ovog Reda radilo dalje u širokim strujama koje teku čak i u osjećaje i percepcije ljudi našeg vlastitog vremena.
Znamo da je red Templara bio osnovan u vezi s križarskim pohodima. To je bila, takoreći, važna prateća pojava velikom događaju u povijesti, kojim su narodi Europe na svoj vlastiti način tražili da se približe Misteriju na Golgoti više nego su prije mogli. Red Templara je osnovan gotovo na samom početku križarskih pohoda. Ostavljajući po strani sve što je izvana poznato o osnivanju Reda i budućeg tijeka njegove aktivnosti — to lako možete pročitati u povijesnim knjigama — nalazimo da ovaj Red vitezova Templara, iznutra razmatrano, izražava posebno dubok pristup Misteriju na Golgoti sa strane modernog čovječanstva. Prije svega, mali broj duša koje su bile vjerni i posvećeni sljedbenici kršćanstva okupio se zajedno na mjestu koje leži blizu drevnog hrama Solomona u Jeruzalemu i tamo utemeljilo vrstu duhovnog reda. Kao što smo već rekli sada nećemo razmatrati vanjsku stranu događaja, već ćemo pogledati s duhovnog gledišta i našu pažnju usmjeriti na ono što postupno počinje živjeti u dušama Templara.
U njihovoj krvi, kao predstavniku onog što izdvaja zemaljskog čovjeka, u njihovom Ja, ali također u svim njihovim osjećajima i mišljenju, u samom njihovom biću i egzistenciji, ove će duše, na neki način, zaboraviti njihovu vezu s čulnom fizičkom egzistencijom; trebali bi živjeti samo u onome što struji od Misterija na Golgoti, i boriti se za nastavljanje najjačih impulsa koji su povezani s Misterijem na Golgoti.
Krv Templara pripadala je Kristu Isusu — svaki je od njih to znao — njihova krv nije pripadala ničem drugom na Zemlji osim Kristu Isusu. Svaki trenutak njihova života trebao je biti ispunjen sa stalnom sviješću o tome kako u njihovoj vlastitoj duši boravi, po riječima Pavla, „Ne ja, već Krist u meni“! I u krvavim i teškim borbama, u predanom radu kakav su križarski pohodi zahtijevali, Templari su živjeli u praksi ono za što su duhovno bili opredijeljeni. Riječi su nemoćne za opisati što je živjelo u dušama ovih ljudi, koji se nikada nisu pokolebali u njihovoj dužnosti, koji, čak i ako su suočeni s tri puta većom snagom na fizičkom planu, nikada nisu smjeli bježali, već mirno čekati smrt, smrt koju su bili spremni pretrpjeti da bi u zemaljskoj egzistenciji čvršće utemeljili impuls koji je išao od Misterija na Golgoti. To je bio intenzivan život cijelog ljudskog bića u uniji s Misterijem na Golgoti.
I sada, kada se ovako intenzivan život živi u pravim ritmovima, tako da može dobiti prostor u cjelokupnoj struji kozmičkih i zemaljskih sila, tada se nešto od stvarne važnosti razvija iz takvog života. Promišljeno govorim od stvarne važnosti. Jer kada je svijest kao što je ova smještena iznutra, mistično, i s izvjesnim ritmom u svemu što se odvija u vanjskom svijetu, tada čovjek uvijek iznova, stalno može doživjeti kako je njegovo vlastito unutarnje biće dovedeno u vezu s božanskim i duhovnim. Ali nešto drugo, nešto što ima još veći utjecaj je razvijeno kada je ovaj unutarnji doživljaj pridružen tijeku vanjske povijesti i stavljen u službu tijeka događaja. I namjera je bila da ono što svjesno živi u dušama vitezova Templara treba biti u harmoniji s onim što je trebao učiniti u pokušaju da se ponovno stekne moć nad svetim grobom. Duboko mističan život na ovaj način se razvio među onima koji su pripadali ovom takozvanom duhovnom redu, redu koji je upravo na račun toga mogao za svijet postići više nego drugi duhovni redovi. Jer kada je na ovaj način život koji se živio mistično također i u vezi sa životom koji se odvija u okolnom svijetu, tada ono što je doživljeno mistično struji u nevidljive i nad-osjetilne sile okolnog svijeta tog ljudskog bića. Postaje objektivno — nije samo unutar njegove vlastite duše, već radi dalje u tijeku povijesti. Kroz misticizam ovakve vrste, dolazi do toga da iskustvo duše nije samo tu za pojedino ljudsko biće, već se pretvara u objektivne snage koje prije nisu bile tamo u duhovnoj struji koja je nosila i podržavala čovječanstvo. Te snage se rađaju i tamo su. Kada osoba izvršava svoj dnevni zadatak s rukama ili oruđem, ona smješta neku vanjsku materijalnu stvar u svijet. S misticizmom kakav je razvijen od vitezova Templara, nešto duhovno je dodano duhovnim „učincima“ svijeta. I utoliko što se to dogodilo, čovječanstvo je zapravo odvedeno stupanj dalje u svom razvoju. Kroz ovo iskustvo Templara, Misterij na Golgoti je shvaćen, i također doživljen, na višem stupnju nego ranije. Sada je nešto bilo prisutno u svijetu, s obzirom na ovaj Misterij na Golgoti, što prije nije bilo tamo.
Duše Templara su međutim u isto vrijeme postigle nešto drugo. Kroz ovu intenzivnu unutarnju penetraciju u Misterij na Golgoti, stekli su moć da zapravo postignu kršćansku inicijaciju pomoću povijesnog događaja. Kršćanska inicijacija može se postići na način opisan u našim knjigama, ali u ovom slučaju postignuta je na sljedeći način. Njihova vanjska djela i entuzijazam koji je živio u tim djelima izvukao je duše Templara, tako da su te duše, odvojene od tijela, izvan tijela, živjele s duhovnim napretkom čovječanstva i prodrle u duši i duhu u tajne Misterija na Golgoti. Kroz mnoga i duboka iskustva se tada prošlo, ne samo za pojedinca već za cijelo čovječanstvo.
Zatim se, kao što znamo, Red vitezova Templara povećao i raširio, i kao dodatak ogromno snažnom utjecaju kojeg je posjedovao duhovno — više na nad-osjetilni način nego kroz vanjske kanale — stekao je veliko bogatstvo. I već sam opisao kako je bilo došlo vrijeme za ta vanjska blaga, koja su vitezovi Templari gomilali u sve većoj mjeri, da se pretvore u privremenu moć. Rekao sam vam kako je, kroz vrstu inicijacije zlim principom zlata, Filip lijepi bio izabran da bude instrument koji se treba suprotstaviti Templarima. Odnosno, u prvom redu on je želio posjedovati njihova blaga. Ali Filip lijepi znao je mnogo više od većine ljudi u svijetu. Kroz ono što je doživio poznavao je mnoge tajne ljudske duše. I tako je došlo do toga da bi Filip lijepi mogao biti instrument u službi mefistofelijanskih-ahrimanskih snaga čiji je cilj i namjera bio učiniti neefikasnim templarski pokret, prije svega u obliku koji je uzet.
Filip lijepi je bio, kao što smo rekli, instrument drugih, duhovnih, mefistofelijanskih-ahrimanskih snaga. Pod nadahnućem ovih snaga Filip lijepi je znao što bi to značilo ako, u duhovne struje koje teku kroz svijet uistinu kao i vanjski vidljivi događaji, ako bi se u ove struje dopustilo da teče ono što su Templari stekli kao znanje o Misteriju na Golgoti i kao osjećaje i impulse volje povezane s tim Misterijem. Ono što se tako razvilo mora se stoga odcijepiti od normalnih naprednih božansko-duhovnih snaga; mora biti skrenuto na druge staze. S tim ciljem također bi se trebalo dovesti do toga da nešto što je moglo živjeti samo u dušama Templara bude otrgnuto od individualnosti samih Templara. Baš kao što ono što su Templari doživjeli u vezi Misterija na Golgoti nije ostalo unutar njih kao pojedinaca, već je smješteno vani u opću evoluciju čovječanstva, sada se je još nešto trebalo ukloniti, takoreći, od individualnosti i utjeloviti u objektivnu duhovnu struju. I to se moglo postići samo pomoću posebno okrutnog djela, pomoću strašnog čina okrutnosti.
Templari su predani na suđenje. Ne samo da su bili optuženi za vanjske zločine, za koje su zasigurno bili nevini — kao što se može dokazati na povijesnim osnovama, samo ako je netko spreman vidjeti istinu — već su iznad svega bili optuženi za bogohuljenje kršćanstva, bogohuljenje samog Misterija na Golgoti, obožavanje idola, uvođenje poganstva u Misterij na Golgoti, za ne korištenje ispravne formule u činu posvećenja pri transsupstacijaciji, dapače, čak i oskvrnuće križa. Za svakakve druge zločine također, čak i neprirodne zločine, bili su Templari optuženi. I stotine i stotine njih podvrgnute okrutnoj torturi na kolu za mučenje.
Oni koji su ih predali na suđenje znali su što je ovo mučenje na kolu značilo. Obična dnevna svijest onih koji su pretrpjeli ovu torturu bila je potisnuta, tako da su tijekom torture zaboravili, u njihovoj površinskoj svijesti, njihovu vezu s Misterijem na Golgoti. Ali upoznali su — a to je slučaj sa svima koji zaista vide u duhovni svijet — postali su upoznati sa svim kušnjama i iskušenjima koja zaista opsjednu osobu kada zaista pristupi dobrim božansko-duhovnim snagama. Sa svim neprijateljima koji rade iz nižih duhovnih oblasti i žele čovjeka dovesti dolje i voditi ga u zlo, koji mogu raditi u impulsima, željama i strastima, posebno u mržnji i izrugivanju i ironiziranju dobra, sa svime time su Templari postali upoznati. U mnogim satima koji su za njih bili sveti sati njihovih života, izvojevali su one unutarnje pobjede koje čovjek može steći kada otvorenih očiju prolazi kroz svjetove koji leže izvan praga svijeta osjetila; jer te svjetove treba prevladati prije nego čovjek s osnaženim moćima može ući u duhovne svjetove gdje s pravom pripada.
Tijekom njihovog mučenja, vizija Templara koja je mogla gledati tim duhovnim svjetovima kojima su pripadali, postaje zamagljena i prigušena; njihova površinska svijest je bila zatupljena, i njihov unutarnji pogled bio je usmjeren potpuno i samo na ono što su doživljavali kao nešto što treba prevladati, bio je usmjeren na iskušenja nad kojima su stjecali pobjedu nad pobjedom. I tako je došlo do toga da su, u trenucima u kojima su mučeni na zupčaniku, zaboravili njihovu vezu s Misterijem na Golgoti, zaboravili kako su s njihovim dušama živjeli u duhovnim i vječnim svjetovima. I kušnje i iskušenja kojima su se oduprli i prevladali ih stajali su pred njima, poput vizije, dok su ležali rastegnuti na zupčaniku, i priznali su upravo ono što je svaki od njih bio nadvladao; priznali su da je to bio običaj unutar Reda. Priznali su da su krivi upravo za ono nad čime su uvijek iznova izvojevali pobjedu. Svaki od ovih Templara bio je obvezan izgledati kao da je u njemu čovjek nad kojim je on iznutra ostavio pobjedu, nad kojim je morao ostvariti pobjedu prije nego je, s višim snagama, mogao postići najviše i najsvetije od svega. (Govorim o svim pravim Templarima — zlouporabe se naravno mogu naći svuda.)
Sve su ovo protivnici znali. Znali su da, baš kao što je s jedne strane Misterij na Golgoti bio postavljen u evoluciju čovječanstva kao utjecaj za dobro, tako je sada, na isti način, pošto je obična svijest bila otupljena, pa je ono što je živjelo u ovoj zloj svijesti bilo tim sredstvom postavljeno vani, objektivizirano i utjelovljeno u evoluciju čovječanstva. Postalo je faktor u povijesti.
Tako su dopuštene dvije struje da utječu u modernu povijest: ono što su Templari doživjeli u njihovim najsvetijim trenucima, ono što su ostvarili i razvili unutar napredujuće duhovne struje čovječanstva, ali također i ono što je bilo otrgnuto od njih od Ahrimana-Mefista, dohvaćeno iz njihove svijesti da bi se napravilo objektivnim, da bi se objektivno oblikovalo i učinilo učinkovitim u daljnjem napredovanju stoljeća.
Ovdje bi prostodušna osoba lako mogla postaviti pitanje: Zašto božansko-duhovne snage providnosti dopuštaju da se ovako nešto dogodi? Zašto čovječanstvo kroz tijek povijesti ne vode bez da čovjek mora pretrpjeti ovako bolne kušnje? Takva misao je „ljudska, previše ljudska“. Javlja se u umu onog tko vjeruje da bi svijet bio bolji ako bi bio napravljen, ne od bogova, već od ljudi. Mnogi ljudi to mogu misliti; mogu misliti da, sa svojim intelektom, mogu kritizirati mudrost koja radi i tka u svijetu. Ali takav način razmišljanja također vodi do samog ekstrema intelektualnog ponosa.
Mi ljudska bića smo pozvani da prodremo u tajne egzistencije, ne da kritiziramo mudrošću ispunjeno vođenje svijeta. Stoga moramo steći uvid u mjesto i značaj zlih struja koje su odobrene od mudrog vodstva svijeta. Jer ako bi bilo dopušteno samo dobro, ako bi samo dobri impulsi radili u povijesti, ljudska bića nikada ne bi tako bila vođena u povijesnoj evoluciji da bi mogla razviti slobodu. Samo kroz činjenicu da zlo zahvaća u duhovni kurs ljudske povijesti čovječanstvo se može razviti do slobode. I ako bi bogovi čovjekov pogled skrenuli od zla, on bi uvijek morao ostati automaton — nikada ne bi postao slobodan. Stvari su u napredovanju čovječanstva zaista tako uređene da čak i ono što uzrokuje najdublju tugu na kraju je vođeno do dobra. Bol je samo privremena stvar — nije na račun toga išta manje velika i duboka. Ne smijemo se obmanjivati bolom i pasti kao plijen nekog jeftinog misticizma koji neće vidjeti bol; moramo biti spremni sudjelovati u njoj, spremni da se uronimo u nju, spremni da je izlijemo nad vlastitom dušom. Ali, u isto vrijeme, bez kritiziranja duhovne svrhe i volje egzistencije, moramo također razumjeti kako su najrazličitiji impulsi pozitivne i negativne prirode uvedeni u evoluciju čovječanstva da bi ljudska bića mogla postati ne samo dobra, već također i slobodna i u posjedu njihovih vlastitih impulsa.
I tako u evoluciji i sudbini Templara vidimo impuls koji je važan za sva naredna stoljeća modernih vremena. Da je bilo moguće za svrhu Reda nastaviti živjeti s intenzitetom i snagom s kojom su u početku živjeli velikih Templara, čovječanstvo koje je slijedilo ne bi bilo u stanju to nositi. Brzina evolucije morala je, takoreći, biti provjerena; struja je morala biti obuzdana. Ali na ovaj način napravljena je više unutarnjom. I tako vidimo kako se, u dvije struje koje smo naznačili u modernoj povijesti, duboka suština života razvila pored vanjskog materijalizma. Jer je mefistovski impuls, koji su Mefisto-Ahriman, kroz njihov instrument Filipa lijepog, izvukli silom, preživio. Preživio je, zajedno s mnogim drugim stvarima, u materijalističkim mislima i osjećajima ljudi i u svim materijalističkim impulsima koji su se pojavili među čovječanstvom od 15-og do 19-og stoljeća. Stoga je došlo do toga da se ono što poznajemo kao materijalizam tako široko raširilo nad dušom i duhom čovjeka i nad njegovim socijalnim životom i pripremilo je tlo za karmu našeg vremena.
Da stvari nisu otišle ovim putem, da struji materijalizma nije bilo dopušteno da se raširi nadaleko i naširoko, niti da je to mogla, a s druge strane, naša veza s duhovnim svijetom postala bi tako duboka i intimna. Jer zaista, ono što su Templari ostvarili ulazeći u živom duhovnom smislu u Misterij na Golgoti nije bilo izgubljeno. Preživjelo je. I duše Templara — nakon njihovih strašnih iskustava na zupčaniku, pedeset četvero njih je usmrćeno — duše Templara koje su, pod ovim okolnostima, prošle kroz vrata smrti, sada su iz duhovnog svijeta mogle slati dolje struje duhovnog života za one koji su živjeli narednih stoljeća.
Pedeset četiri Templara spaljena su na lomači 1314. Pedeset četiri duše otišle su gore u duhovne svjetove. I od tog vremena nadalje, bez da je izvana opazivo za činjenice povijesti, u europskom čovječanstvu započeo je duhovni razvoj koji svoje porijeklo duguje činjenici da su individualne duše neprestano bile nadahnute iz duhovnog svijeta s onim što su ove pedeset četiri duše nosile kroz vrata smrti u duhovni svijet.
Dopustite da vam dam primjer ovoga. To je onaj koji sam spominjao ranije, ali sada ću se s njim baviti detaljnije s drugog stajališta.
Prije nego je izbila tragedija u Redu Templara — cijelo stoljeće prije godine 1312 — Wolfram von Eschenbach je komponirao svoju poemu Parsifal. Radeći sam, ili u veoma malom krugu Wolfram von Eschenbach je napravio ovu pjesmu o duši koja pomoću unutarnjeg pročišćenja teži postići život koji su vitezovi Templari imali stalno ispred sebe kao njihov konačni cilj. U bogatstvu slika i u divnim imaginacijama, Wolfram von Eschenbach raspliće pred našim pogledom unutarnji život Parsifala, koji je za njega bio predstavnik templarskog ideala. Sada pitajmo: vidimo li ikakav važan rezultat Parsifala — koji je za njega bio predstavnik templarskog ideala — u povijesnom razvoju u vremenima koja su slijedila? Ne vidimo. U daljnjoj povijesti europskog čovječanstva, kao što znamo, Richard Wagner je bio prvi koji je opet predstavio Parsifala, i tada na sasvim drugi način. Ali duhovna snaga, duhovni impuls koji je mogao teći u dušu Wolfram von Eschenbach-a — u to vrijeme još od Zemlje — u narednim stoljećima za mnoge postaje nadahnuće iz duhovnog svijeta. I onaj tko je u stanju percipirati misterioznu vezu između života na Zemlji i duhovnog života, zna da su impulsi koji su nošeni u duhovni svijet kroz sudbinu Templara tekli također i u dušu Goethea. Nije bez svrhe da je Goethe u osamdesetima počeo poemu koju nikada nije završio. Značajno je da je on to bio započeo, i jednako je značajno da čak i on nije bio dovoljno snažan da bi stvarno izrazio moćnu misao ove poeme. Upućujem na poemu Misterije, gdje brat Mark ide u usamljeni zamak ružokrižara i ulazi u krug Dvanaestorice. Goethe je dohvatio — na svoj način, naravno, osnovnu misao koja je također sadržana u Parsifalu, ali nije bio u stanju da je završi; i u samoj toj činjenici možemo vidjeti naznaku kako svi mi stojimo unutar istog duhovnog razvoja koji je Goethe iskusio u svojim počecima, i na kojem moramo raditi i raditi i raditi da bi bili u stanju dati formu tim počecima i napraviti daljnji i daljnji napredak u prodiranju u duhovni svijet. Prvim počecima ovog duhovnog razvoja Goethe je posvetio najbolje snage njegove egzistencije; pustio je da teku u njegovog Fausta gdje je krenuo portretirati čovjekovu vezu sa snagama duha, što za njega uključuje ahrimansko-mefistovske snage.
Onaj tko konkretno promatra povijest u njenom duhovnom razvoju sasvim jasno može vidjeti da je u dušu Goethea na Zemlji iz duhovnog svijeta ulazilo ono što su Templari — čiji način smrti je bio tako okrutan i tako značajan — nosili gore u duhovne svjetove; i, upravo zato što su na taj način prošli kroz vrata smrti, moglo se izliti dolje kao nadahnuće u duše ljudi. To je teklo dolje, iako i s većim značajem u Goetheovu dušu, nije samo u njegovu dušu već i u mnoge druge; i to nastavlja živjeti, premda malo zamijećeno od ljudskih bića. Duhovni element u samom Faustu još uvijek gotovo bježi od toga da bude zamijećen u vanjskom svijetu! On živi dalje međutim, i kreće se prema sve bogatijem životu, i morati će postajati sve više plodonosan ako čovječanstvo neće utonuti u dekadenciju umjesto da evoluira u smjeru prema gore. Ali to leži u našem vlastitom izboru. U našem vremenskom dobu dano je u čovjekove vlastite ruke. Pred njega je postavljen izbor — i biti će sve više i više nedvosmislen — da li će pasti u dekadenciju i nastaviti držati se materijalizma, ili će stremiti gore u duhovne svjetove.
Jer mi ljudska bića, dok živimo na Zemlji, samo s našim fizičkim tijelom živimo život povezan sa Zemljom. Tijelo koje je istkano od svijetla i zvuka i života i unutar je našeg fizičkog tijela — takozvano etersko tijelo — ne sudjeluje samo u životu Zemlje, već i u životu kozmosa. I kada se ljudska duša iz duhovnih svjetova spušta da bi ušla u egzistenciju kroz rođenje, tada su, već prije tog događaja, snage usmjerene u kozmos na pravi način za izgradnju eterskog organizma, jednako kao što je fizičko tijelo čovjeka izgrađeno od fizičkih snaga i fizičkih supstanci na Zemlji.
I u najjednostavnijim čovjekovim idejama živi ponos i arogancija i to je posebno točno za naše materijalističko doba. U ovom materijalističkom dobu, roditelji zapravo vjeruju da oni smještaju djecu u egzistenciju potpuno sami. I dok se materijalizam širi, sve će se više vjerovati da roditelji sami dovode djecu u egzistenciju. Viđeno duhovno, to je različito. Ljudska bića ovdje na Zemlji pružaju priliku da im nešto duhovno dođe dolje. Ono što ljudsko biće može napraviti kao svoj dio sastoji se samo u ovome, može pripremiti mjesto pomoću kojeg se etersko tijelo koje je pripremljeno iz dalekih prostora kozmosa može spustiti dolje na Zemlju. Ovaj eterski organizam ljudskog bića jednako je onoliko organizirani entitet kao što je i fizički organizam. Fizički organizam — vidimo kako ima glavu, ruke, šake, trup i sve dijelove koje anatom ili fiziolog otkriva — za duhovnu viziju, kroz ovaj fizički organizam sija i sjaji eterski organizam. Fizički organizam udiše zrak, i izdiše zrak. Eterski organizam izdiše svijetlo, i to svijetlo nam daje. I kada izdiše svijetlo i udjeljuje nam svijetlo, mi živimo pomoću njegovog svijetla. I ono također udiše svijetlo. Kao što mi udišemo i izdišemo zrak, tako i naše etersko tijelo udiše i izdiše. I kada ono udiše svijetlo, ono ga koristi, baš kao što mi koristimo zrak fizički. (O ovome možete čitati u mojim Misterijskim dramama gdje je ova tajna otkrivena dramski.) Etersko tijelo udiše svijetlo, koristi svijetlo i mijenja ga u tamu, i tada može primiti u tu tamu zvuk svjetova koji žive u harmoniji sfera, u nju može primiti impulse života. Kao što primamo fizičku ishranu tako i etersko biće koje živi u nama udiše i izdiše svijetlo. Kao što mi u nama koristimo kisik zraka i pravimo plin karbonske kiseline, tako i etersko tijelo koristi svijetlo, gađa kroz njega s tamom, tako da se pojavljuje u bojama, tako da se etersko tijelo vidovitoj viziji pokazuje u valovima boje. I dok etersko tijelo priprema svijetlo za tamu i time izvršava unutarnji rad disanja, ono živi, u tome što prima taj zvuk svjetova i zvuk svjetova mijenja u život svjetova.
Ali sada ono što na ovaj način primamo kao naše etersko tijelo, dolazi nam dolje iz dalekih prostranstava kozmosa, i dolazi u određena vremena, iz dalekih prostora kozmosa. Danas još nije moguće u svim detaljima pokazati kako se ljudsko etersko tijelo vuče dolje putevima svijetla kada su ti putevi vođeni na specifičan način kroz konstelacije zvijezda u to vrijeme. Da bi to bilo moguće, ljudska bića bi se trebala podići na viši stupanj moralnosti. Jer danas, ova misterija uvlačenja ljudskih eterskih tijela na puteve svijetla i na puteve zvuka harmonije sfera, bila bi od ljudskih bića zlouporabljena na najstrašniji način. Jer ono što je sadržano u ovoj misteriji dalo bi, kada bi ljudi s nižim impulsima željeli to steći, neograničenu moć nad cijelim njihovim potomstvom. Shvatiti ćete prema tome da će ova misterija kako eterska tijela dolaze ljudskim bićima koja se utjelovljuju — o tome kako dolaze na puteve svijetla i na puteve zvuka od harmonije sfera — morati ostati misterija za dugo vremena. Samo pod izvjesnim sasvim konkretnim uvjetima može se bilo što naučiti o ovoj misteriji. Jer nepoštivanje uvjeta bi značilo, kao što sam rekao, da bi roditelji time stekli nečuvenu moć nad svojim potomcima, koji bi mogli biti potpuno lišeni svake nezavisnosti, svake osobnosti, svake individualnosti, i na njima bi bila utisnuta volja njihovih roditelja. Mudro je ova misterija skrivena od čovječanstva u nesvjesnom i tamo se odvija na dobar i zdrav način, radeći kroz volju mudrog vođenja svijeta.
Naše etersko tijelo putuje sasvim različitim putem od našeg fizičkog tijela. Nakon što smo prošli kroz vrata smrti, još uvijek nosimo, kao što znate, naše etersko tijelo par dana; onda ga moramo vratiti kozmosu. U duhovnom, u kozmosu, naše etersko tijelo ostaje samo kao slika za naš vlastiti budući život između smrti i novog rođenja. Ono je pripojeno kozmosu na najrazličitije načine — na jedan način u slučaju ljudi koji umru rano kroz neku nesreću ili slično, i na različit način u slučaju onih koji postignu zrelost. Ali kada netko gleda prijeko u svijet koji leži iza praga, zna da oboje — rana smrt kao i kasnija — imaju veliko značenje u cjelokupnom kozmičkim vezama. Jer naše etersko tijelo koje prepuštamo nastavlja raditi duhovno.
U osnovi govoreći, gledano iz dubljeg aspekta, mi svi starimo. Fizički, jedan umire ranije a drugi kasnije; gledano s duhovnog aspekta, mi slično postajemo stari. Ako umremo ranije, naše fizičko tijelo dolazi do kraja rano; ali naše etersko tijelo nastavlja živjeti za kozmos, i upravo zato jer smo umrli rano, naše etersko tijelo ima druge uloge u kozmosu nego da smo umrli tek kasnije. Kada izbrojimo godine koje živimo u fizičkom i u eterskom tijelu kao ljudska bića — na Zemlji imamo djela koja izvršavamo u fizičkom tijelu, i imamo ono što izvršavamo u eterskom tijelu također nakon smrti, i život koji tamo živimo ne za sebe već za druge, za svijet — kada dodamo sve ovo u godinama, tada nalazimo da svatko živi do otprilike iste dobi.
Međutim sada, kada se dogodi događaj kakav se dogodio s Templarima, opet dolazi do nečeg različitog kada je to samo slučaj individualnih života. Život koji smo vodili kao pojedinci ostaje unutar naše vlastite osobe; ali također postoji život koji se objektivno može odvojiti od nas — kao u slučaju Templara. S jedne strane, ono što su bili u stanju napraviti za nastavljanje i širenje Misterija na Golgoti, i, s druge strane, ono što se dogodilo kroz rad mefistovsko-ahrimanskih snaga za impuls modernog materijalizma, sve ovo također nastavlja živjeti kao fragmenti eterskog tijela. Ali to je pripojeno cijelom procesu povijesti. Tako da nešto života čovjeka živi u njegovom eterskom tijelu dalje s ljudskom individualnošću, dok je nešto pripojeno tijeku povijesti — kada je istrgnuto od ljudskog bića na opisani način. I etersko tijelo je sredstvo ili medij pomoću kojeg ono što osoba živi u svojoj duši tako objektivno da može izići iz njene duše — čime može imati, takoreći, nešto za uhvatiti se za dalji život — etersko tijelo je ono što to pruža.
Ono što se ulijevalo u eterski svijet iz duhovnih impulsa Templara živjelo je eterski, i kroz taj nastavljeni eterski život mnoge duše su bile pripremljene primiti inspiracije koje sam opisao da dolaze od duhovnog svijeta iz duša samih Templara. To je ono što se zapravo odvijalo u modernim vremenima.
U ono što je teklo iz duša Templara, međutim, sve je više počelo ulaziti ono što je teklo iz mefistovsko-ahrimanskih impulsa i natopljeno je mefistovskim elementom, i što je inaugurirano na kolu za mučenje gdje su Templari bili mučeni, utoliko što su bili prisiljeni uslijed torture govoriti neistine o sebi. Ova činjenica — ne sama, ali kao jedan od duhovnih osnova modernog materijalizma — treba se razumjeti ako će se doći do unutarnjeg razumijevanja moderne materijalističke evolucije.
I tako je došlo do toga da je u modernim vremenima, dok su određeni pojedinci bili nadahnuti s visokim duhovnim istinama, opća kultura postajala sve više materijalistička u karakteru; i oko duše postajalo je zamućeno za ono što nas sada okružuje duhovno i za ono gdje idemo kada prolazimo vrata smrti i također za ono gdje dolazimo kada prolazimo kroz vrata rođenja. Sve se više pogled čovjeka okretao od promatranja duhovnog, i to je točno za sve različite sfere života — duhovnu sferu, sferu religije, sferu socijalnog života. Sve više je pogled bio usmjeren na materijalni svijet kako se pokazivao njegovim osjetilima. I rezultat je bio da je, od osvita modernih vremena, čovječanstvo zapalo u mnoge velike zablude.
Opet mi dopustite da kažem, ne osuđujem činjenicu, ne dajem sud o njoj. Kroz činjenicu da su zablude pronašle svoj put u ljudsku evoluciju, ljudska bića moraju iskusiti te zablude, i postupno će ih uvidjeti; i, u njihovom prevladavanju, steći jače snage nego bi to mogla ako bi put prema tom cilju bio u njih usađen automatski. I sada je došlo vrijeme kada se ovaj uvid mora razviti i ljudska bića moraju vidjeti kako, u svemu što je materijalno, žive impulsi za pogrešku. Danas je čovjek opet i iznova pozvan da svojim umom dođe do toga da vidi kroz pogreške i prevlada ih.
Naša namjera nije staviti krivnju na bilo što, što se dogodilo u povijesti, ono što želimo je gledati na povijest objektivno. Događaji modernih vremena doveli su do toga da čovjekove misli i osjećaji teku svojim kursom samo u skladu s vanjskom fizičkom stvarnošću, samo u skladu s onim što čovjek doživljava između rođenja i smrti. Čak je i religijski život postupno poprimio osobni karakter, utoliko što cilja samo na stavljanje u čovjekove ruke sredstva kojima može naći blagoslov u svojoj vlastitoj duši. Religijski život modernih vremena, koji čovjekov pogled sve više skreće dalje od konkretnog duhovnog svijeta, zaista je prožet materijalističkim gledanjem. Kao što je bilo rečeno, nemamo namjere bacati kletvu na bilo koji događaj u povijesti; događaji povijesti, međutim, moraju biti opisani na takav način da bi mogli biti ispravno shvaćeni — odnosno, ako dolazeća generacija neće pasti u dekadenciju već se okrenuti, i krenuti prema gore.
Vidimo struju materijalizma kako teče i, usporedo s njom, paralelnu skrivenu struju; i zatim na kraju 18-og stoljeća dolazimo do ogromnog događaja, događaja čiji utjecaj je osjećan kroz cijelo 19-o stoljeće i sve do u naše vrijeme. Na kraju 18-og stoljeća vidimo da Francuska revolucija širi svoje struje nadaleko i naširoko europskom civilizacijom. Mnoge stvari u Francuskoj revoluciji su se odvijale kao što su ih opisali povjesničari. Ali kao dodatak razumijevanju koje netko već ima o Francuskoj revoluciji, kao dodatak impulsu koji je prepoznat da dolazi od nje i radi dalje u europskoj povijesti, također moramo razumjeti učinke materijalističkih mefistovsko-ahrimanskih impulsa. Francuska revolucija težila je veoma visokom idealu. (Kao što sam rekao ranije, ne zanima nas pronalaženje greške već razumijevanje događaja povijesti.) Francuska revolucija težila je veoma visokom idealu; i tome je težila u vrijeme u kojem se još osjećala sjena događaja koje sam danas opisao, događaja koji je ostavio mefistovsko-ahrimanskoj moći da u europskom životu isturi impuls materijalizma. I o najboljima koji su bili odgovorni za Francusku revoluciju možemo reći da su vjerovali samo u fizički plan. Moguće je da su u svojoj svijesti mislili da vjeruju u nešto drugo. Međutim, od onog što ljudi izjave riječima malo je toga opravdano; važna stvar je imati živu svijest u duši o onom što zaista radi u svijetu; i oni koji su bili odgovorni za Francusku revoluciju bili su svjesni samo fizičkog plana.
Težili su, točno je, visokom idealu, ali nisu znali ništa o trojstvu u čovjeku, tijelu koje radi pomoću eterskih principa u ljudskom biću, duši koja radi kroz astralni princip, i duhu koji u čovjeku radi za početak kroz Ja. Na kraju 18-og stoljeća, na čovjeka se već gledalo na način na koji je gledan — na njegovu trajnu štetu i gubitak — od moderne materijalističke fiziologije i biologije. Odnosno, čak i ako su na religijski način ljudi imali neki pojam o duhovnom životu i možda također govorili o tome, njihov pogled je zapravo bio uperen na ono što je živjelo tamo vani u fizičkom svijetu između rođenja i smrti — ono što je živjelo tamo vani, to se moglo razumjeti. (Čak i to naravno još nije potpuno shvaćeno; ipak to se može razumjeti kada se pažnja usmjeri samo na vanjsko fizičko tijelo.) Ono što živi u cijelom ljudskom biću, može se razumjeti samo kada je poznato da je s vanjskim fizičkim tijelom ujedinjen eterski princip, astralni princip i Ja-princip. Jer čak i dok stojimo ovdje u fizičkom svijetu, u nama živi nešto što je od duše i od duha i što pripada duhovnom svijetu. Tijelo, duša i duh mi smo ovdje. I kada budemo prošli kroz vrata smrti, opet ćemo biti trostruka bića, jedino s drugim duhovnim tijelom. Tako da svatko tko promatra i proučava čovjeka kako živi svoj život kao fizičkog čovjeka između rođenja i smrti, ne proučava cijelo ljudsko biće, i sigurno će zapasti u grešku u pogledu cijelog ljudskog bića.
Na događaje koji se događaju u svijetu ne smije se gledati kao na same po sebi pogrešne. Ono što se manifestira u svijetu doista je istina; ali način na koji je čovjek promatra i pretvara u djelo često izaziva zbunjenost. I zbunjenost se javlja u umovima ljudi na kraju 18-og stoljeća, jer je sve primijenjeno na tijelo, i ideali koji imaju značenje jedino kada se na čovjeka gleda kao na trojstvo bili su usmjereni na ljudski fizički monon. (monon znači isključivo, samo, ekskluzivno…., nap.pr.) I tako je došlo do toga da su uzvišeni i divni idealima svima bili na jeziku u vrijeme kada ih ljudi nisu bili sposobni razumjeti, već ih samo pobrkati i krivotvoriti, jer su ih pokušali shvatiti sve odjednom, onako vjerujući samo u fizičko tijelo. U stvari, od trostrukog ideala, bratstvo, sloboda, jednakost, samo je bratstvo onaj koji vrijedi za fizičko tijelo čovjeka. Sloboda ima značenje tek kada se odnosi na ljudsku dušu, a jednakost kada se odnosi na duh dok živi u čovjeku, u Ja. Tek kada se zna da se čovjek sastoji od tijela, duše i duha, i kada se tri ideala s kraja 18-og stoljeća odnose na bratstvo, na tijelo; sloboda, na dušu; jednakost, na Ja, tek tada se govori u smislu i značenju koje je u skladu s unutarnjim značenjem duhovnog svijeta.
Bratstvo možemo razviti, utoliko što smo fizička ljudska bića koja nose fizička tijela na Zemlji; i kada prihvatimo bratstvo u naš socijalni poredak, tada je za socijalni poredak na fizičkom planu, bratstvo ispravna i prava stvar. Slobodu čovjek može steći u svojoj duši, utoliko što se na Zemlji utjelovljuje s dušom. I sloboda na Zemlji prevladava samo, na Zemlji je moguća samo, kada se odnosi na duše ljudi koji žive na Zemlji u njihovim socijalnim poredcima, s ciljem da steknu sposobnost održavanja ravnoteže između nižih i viših snaga. Kada smo, kao ljudska bića, sposobni držati ravnotežu između nižih i viših snaga u ljudskoj duši, tada razvijamo snage koje mogu živjeti ovdje između rođenja i smrti, i također i snage koje ćemo trebati kada prolazimo kod vrata smrti. Tako da uz socijalni poredak postoji i potreba za duševnim poretkom na Zemlji, gdje duše ljudi mogu zauzeti svoje mjesto individualno i biti u stanju razviti snage slobode, koje mogu nositi s njima kroz vrata smrti, ali koje će sa njima nositi samo ako se, već ovdje u ovom životu, pripreme za život nakon smrti. Da se uspostavi pravi odnos između duša na Zemlji, da duše budu u stanju razviti snage slobode, da svi ljudski događaji, veliki i mali, i svi pokušaji da se oblikuje ljudska aktivnost i stvaralaštvo trebaju imati za cilj, čovjeka koji održava ravnotežu u njegovoj duši u odnosu na ono što živi i radi duhovno — to mora postati ideal. Čovjek postaje slobodan kada je u položaju da stekne one snage duše u vanjskom fizičkom svijetu, kakve može steći, na primjer, kada je u stanju slijediti divne oblike koji žive u umjetnosti koja zaista ima svoje izvore i početke u duhu. Čovjek postaje slobodan, kada postoji odnos i zajedništvo između duše i duše takve prirode da je jedna duša u stanju slijediti drugu sa sve većim razumijevanjem i sve većom ljubavlju. Ako je pitanje tijela ljudi ono čime se bavimo, onda bratstvo dolazi u razmatranje; ako je to pitanje duše, onda moramo gledati na kovanje onih delikatnih i suptilnih veza koje se javljaju između duše i duše, i to mora naći svoj put ravno u strukturu našeg života na Zemlji i uvijek mora raditi u smjeru izazivanja interesa — dubokog interesa u jednoj duši za drugu. Jer samo na ovaj način mogu duše postati slobodne, i samo duše su one koje mogu postati slobodne.
Jednakost primijenjena na vanjski fizički svijet je besmislica; jer jednakost bi bila jednolikost. Sve u svijetu prolazi kroz promjenu; sve u svijetu je prisiljeno biti u broju; sve u svijetu je obvezno izražavati se u mnogostrukosti i raznolikosti. Upravo je zato tamo fizički svijet, da duhovno može proći kroz mnogostruke oblike. Ali u svom višekratnom i raznovrsnom životu čovjeka, jedna stvar ostaje slična, jer je još u svojim počecima. Ostatak naše ljudske naravi nosili smo u nama još od vremena Saturna, vremena Sunca i vremena Mjeseca; Ja po prvi puta imamo u ovom životu Zemlje. Ja je tek na svom početku. Tijekom cijelog našeg života između rođenja i smrti ne dolazimo dalje u duhovnom nego da sebi kažemo „Ja“, i da spoznamo to „Ja“. Možemo samo promatrati Ja, bilo kada smo kroz inicijaciju izvan tijela ovdje između rođenja i smrti, ili kada smo prošli kroz vrata smrti i dano nam je da se osvrnemo natrag u sjećanju na naše zemaljsko tijelo i promatramo Ja duhovno. Ali kroz to Ja sva moguća raznolikost nalazi izražaj ovdje na Zemlji. I naš život na Zemlji mora biti tako sagrađen da daje mogućnost da sva raznolikost koja može ući u život ljudske individualnosti dođe do izražaja. Jedno ljudsko biće izražava jednu individualnost, drugo drugu, a treće opet različitu. Sve ove individualnosti u njihovim različitim djelima fokusirane su u točci, točci Ja. Tamo smo slični, i kroz tu žarišnu točku u kojoj smo slični može proći sve što komuniciramo jedan drugom kao duhovi. Činjenica da svi imamo ovo Ja — točku gdje smo svi slični daje mogućnost da čovječanstvo razvije zajednički život. Ono što je različito u svima nama prolazi kroz ono što je slično. Posljedično, nije uspostavljanje onoga što je pridonio jedan ljudski pojedinac cijeloj struji kozmičke duhovne evolucije, ono što je postignuto u kozmičkoj jednakosti; radije je tako, da je zbog onoga što je svakog od nas smjestilo u drugačiju vrstu života kroz naše Ja, kroz duhovno u nama, to postaje nešto što mogu dijeliti svi, ono teče kao zajedničko dobro u struji kozmičke evolucije. Jednakost pripada duhu.
Ni jedna generacija ljudi neće razumjeti kako se tri ideala, bratstvo, sloboda i jednakost, mogu realizirati u životu čovječanstva, ukoliko ne razumiju da čovjek u sebi nosi trostrukost tijela, duše i duha. Da ljudi to nisu bili u stanju razumjeti u 18-om stoljeću i nastavljaju ne biti u stanju kroz 19-o stoljeće to razumjeti, bio je rezultat snage ahrimansko-mefistovske struje koja je u modernu evoluciju ušla na način koji sam opisao. 18-o stoljeće izmiješalo je jednakost, slobodu i bratstvo, i svo troje primijenilo na vanjski fizički život. Na način na koji je bilo shvaćeno u 19-om stoljeću, to je moglo značiti samo socijalni kaos. I čovječanstvo će morati sve dalje skretati u ovaj kaos, ako ne primi znanost duha i duhovni život, što će voditi do razumijevanja čovjeka kao trojstva i rekonstrukcije zemaljskog života za trostrukog čovjeka.
Čovjek je trebao proći kroz materijalizam. Njegove snage bi bile preslabe za vremena koja dolaze, da nije prošao kroz materijalizam. Jer čudna je i nevjerojatna evolucija čovječanstva. Na trenutak se osvrnimo natrag na događaj u epohi Lemurije. Tamo nalazimo određeni trenutak u evoluciji — leži tisućama i tisućama godina unatrag — kada je čovječanstvo Zemlje bilo sasvim različito od onoga što je danas. Znati ćete iz opisa koje sam dao u Tajnoj znanosti ljudske evolucije na Zemlji da su razni impulsi ušli u čovjeka tek postupno. Postojao je trenutak u evoluciji kada je ono što danas nazivamo magnetske i električke sile, uspostavilo sebe u čovjeku. Jer magnetske i električke sile žive u nama na misteriozan način. Prije tog vremena, čovjek je živio na Zemlji bez magnetskih i električkih sila koje su razvijane od tada, duhovno, između djelovanja nerva i krvi. Bile su pripojene čovjeku u to vrijeme. Sile magnetizma ćemo izostaviti iz razmatranja, i dio sila elektriciteta. Ali sile koje ću istaknuti kao električke sile u galvanizmu, voltizmu, itd. — sile koje su duboko zahvatile u kulturu i civilizaciju našeg vremena — te sile nalaze u tom dalekom vremenu ulaz u ljudski organizam i ujedinjuju se s ljudskim životom; i sama ova činjenica učinila je za njih mogućim da dugo vremena ostanu nepoznate ljudskoj svijesti.
Čovjek ih je nosio u sebi, i upravo iz tog razloga su ostale nepoznate mu izvana. Sile magnetizma i ostale električke sile upoznali smo ranije. Galvanizam, elektricitet kontakta, koji ima mnogo dublji utjecaj na karmu našeg doba nego se obično uviđa, bio je, kao što znate, otkriven tek na prekretnici 18-og i 19-og stoljeća, od Galvanija i Volte. Ljudi premalo razmišljaju o činjenicama kao što je ova. Samo razmotrite na trenutak! Ovaj Galvani se bavio krakom žabe. „Slučajno“, kako kažemo, pričvrstio je na prozor, i došla je u kontakt s željezom, i trgnula se. To je bio početak svih otkrića koja vladaju Zemljom danas pomoću električne struje. I to se dogodilo tek nedavno! Ljudi općenito ne prestaju misliti kako to da čovječanstvo nije došlo ranije do ovog znanja. Odjednom se ta misao pojavljuje u ljudskom biću, na savršeno čudesan način; ono se spotaknulo o to — takoreći, prisilno. U ovom našem materijalističkom dobu, mi naravno ne prestajemo misliti o ovakvoj stvari. I to je razlog zašto ne možemo shvatiti apsolutno ništa o stvarnom nastanku Zemlje. Istina o tome je kako slijedi:
Nakon što je čovječanstvo prešlo trenutak u vremenu Lemurije kada je usađeno u njega, ili su primljene u njega, sile koje danas kod elektriciteta prolaze žicom i rade na nevidljiv način u samom čovjeku, nakon što je to vrijeme prošlo, elektricitet je živio unutar ljudskog bića. Sada, evolucija se ne odvija na jednostavan, izravan način na koji su ljudi skloni to predstaviti. Oni zamišljaju da vrijeme uvijek ide dalje i dalje u beskonačno. To je potpuno apstraktan koncept. Istina je da se vrijeme kreće i okreće na takav način da je evolucija stalno preokrenuta i ide natrag. Kretanja po krivulji kao kod lemniskate ne nalazimo samo kod prostora, već također i kod vremena.
Tijekom epohe Lemurije, čovjek je bio na točci prijelaza kretanja lemniskate, i to je bilo vrijeme kada je usadio u sebe princip električke sile. U atlantsko vrijeme prelazio je povratni put i, u odnosu na izvjesne sile, i u post-atlantsko vrijeme, i stigao otprilike na kraj 18-og i početak 19-og stoljeća točno u točku evolucije svjetova u kojoj je bio u vrijeme Lemurije kada je iz kozmosa u sebe usadio princip elektriciteta. Tamo imate objašnjenje kako je došlo do toga da je Galvani elektricitet otkrio u to specifično vrijeme. Čovjek se uvijek u kasnije vrijeme vraća na ono što je doživio ranije. Život se odvija u ciklusima, u ritmovima. U sredini materijalističkog doba koje se razvijalo stalno od 14-15-og stoljeća, čovječanstvo je stajalo u toj točci u svijetu. Kroz sve što je davno prošlo u lemurijskoj epohi. I čovječanstvo u cjelini u tom trenutku se sjećalo ulaska elektriciteta u ljudsko biće, i nakon toga kao rezultat tog sjećanja cijelu svoju civilizaciju je proželo elektricitetom. Duša i duh u čovjeku ponovno su pronašli ono što je on doživio davno ranije.
Istine poput ove moraju se ponovno jasno razmotriti, jer samo s istinama kao što je ova izbjeći ćemo dekadenciju u budućnosti.
Pod utjecajem inspiracija o kojima sam vam danas govorio, izvjesni umovi su nabasali na ovakve istine. Jer činjenica da su ljudi kretali na takve puteve bila je rezultat činjenice da mnoge i različite struje rade u ljudskoj evoluciji. Ako bi, na primjer, ono što su Templari željeli postići bio jedini djelatan utjecaj u povijesti, to bi za čovjeka bilo rezultiralo sasvim drugačijom evolucijom. Kroz činjenicu da se i druga struja — mefistovska — također izmiješala s njom (mefistovska struja je naravno tamo od početka, ali sudbinom Templara dan joj je novi život), čovjek je, u naše vrijeme, doveden u materijalizam upravo na način na koji se to i dogodilo. Te mefistovsko-ahrimanske snage bile su potrebne u evoluciji čovječanstva. I, kao što sam bio rekao, izvjesni veliki umovi su bili vođeni inspiracijom, koja dolazi od ružokrižarskih hramova i svoj izvor ima u duhovnom svijetu, da prepoznaju ovaj princip o kojem ovdje govorim.
Nemojte misliti da veliki pjesnik, zaista veliki pjesnik koji stvara iz duhovnog svijeta, sastavlja svoje riječi na površan način da ljudi često misle da su ih slobodni uzeti! Ne, pjesnik poput Goethea, na primjer, zna što je sadržano i implicirano u Riječi; zna da u Riječi imamo nešto što dopušta duhu da odjekuje kroz personu koja govori. „Personu“, jesam li rekao? Ovdje se moramo podsjetiti da je „persona“ riječ koja dolazi od latinskog za masku koju glumac nosi i kroz koju njegov glas zvuči. „Personare“ znači zvučati kroz. Sve ovo je usko povezano s evolucijom Riječi. „U početku bijaše Riječ, i Riječ je bila u Boga, i božanska je bila Riječ“. Ta Riječ nije bila u čovjeku; ipak ljudska osobnost je usko povezana s njom.
Cijela evolucija, kao što smo rekli, nošena je naprijed utoliko što nisu djelatne samo snage dobra, već također i druge. I čovjek kao Goethe izjavio je u njegovom Faustu — čak iako dijelom nesvjesno, ipak pod inspiracijom — značajne i velike istine. Kada Gospod razgovara s Mefistom u Prologu na nebesima, konačno kaže Mefistu da nema prigovora na njegov rad i utjecaj. On ga priznaje i dopušta mu njegovo mjesto u evoluciji svjetova. Zahvaljujući njemu postoje takve stvari kao što su mamljenje i utjecaji koji nužno moraju stvoriti ono što je zlo. Ali potom se Gospod okreće i usmjerava svoju riječ na prave i izvorne Sinove bogova koji donose normalnu evoluciju, i s tim djelovanjem ujedinjeno je djelovanje druge struje. I što kaže tim pravim Sinovima bogova?
Ali vi, istinski sinovi nebeski, radujte se!
U punoj živoj ljepoti mirno se radujte!
Nek ono što radi i živi, stalno raste,
Sponama ljubavi vas okruži, puno milosrđa,
A naizgled nestalne oblike, što oko vas struje,
Uhvatite u misao što traje!
Gospod sinovima daje izravnu zapovijed da u svijet postave misli koje traju! Takva trajna misao smještena je u svijet kada je princip elektriciteta bio usađen u čovjeka, i čovjek je opet vođen natrag do trajne misli kada je otkrio princip elektriciteta usađen u materijalističku civilizaciju. Nemjerljive dubine je misao izražena u ovim linijama:
Nek ono što radi i živi, stalno raste,
Sponama ljubavi vas okruži, puno milosrđa,
A naizgled nestalne oblike, što oko vas struje,
Uhvatite u misao što traje!
I to znači duboko iskustvo za dušu, osjetiti misteriju „trajne misli“. Jer onda osjećamo kako u svijetu i ovdje i tamo ono vječno stoji u miru u obliku trajne misli, i mi koji pripadamo svijetu kretanja prolazimo kroz ono što je smješteno u naizgled nestalne oblike kao trajne misli, otkrivajući se da bi je mi mogli dokučiti kada dođe pravi trenutak.
I neka također dođe pravi trenutak za čovječanstvo u bliskoj budućnosti, čak i ako je predodređeno da dođe, ako čovječanstvo neće pasti u dekadenciju. Neka čovjek shvati da mora proći kroz sljedeću točku, koja materijalizam okreće u suprotnost, točku gdje velika misao duhovnog svijeta može zračiti u čovječanstvo. Za to je priprema sada napravljena za one čija karma im je dopustila da dođu do znanosti duha. I to će biti stalno ponavljajući zadatak znanosti duha da usmjeri svoj rad u ovom smjeru. Jer za materijalističko doba koje je našlo trajnu misao koju je u najnovijem obliku Ahriman-Mefisto smjestio u modernu evoluciju, tom materijalističkom dobu mora biti dodano ono što može biti doživljeno prolazeći kroz duhovnu trajnu riječ. Znanost duha se mora pobrinuti da čovječanstvo ne propusti dokučiti duhovnu misao. Stoga se ne smijemo umoriti od stalnog upozoravanja čovjeka, da trenutak vremena za shvaćanje znanosti duha ne isklizne i bude izgubljen.