.- 11. Jedanaesto predavanje, Dornach, 14. listopada 1916.
Polaritet između zapadne i istočne kulture u Europi. Zapadnjačka potraga za srećom i istočnjačka potraga za spasenjem. Nove spoznaje: Iskonske pojave i slobodna imaginacija. Buržoazija i hodočasnici. Calderonov 'Čudesni mag' i Goetheov 'Faust'.
Ako razmislite o onome što je ovdje izneseno u posljednjim razmatranjima, bit će vam jasno da evolucija modernog čovječanstva sadrži dva, moglo bi se reći, suprotna poticaja za njegov daljnji razvoj, dva suprotna impulsa, koje na određeni način treba izbjeći onim što znanost duha treba unijeti u ovu evoluciju. Uspoređivali smo ta dva impulsa na najrazličitije načine. Pokazali smo kako se jedan poriv, koji se dugo pripremao kroz razne sile koje smo istaknuli, a koje imaju svoje korijene u nad- ili pod- osjetilnim svjetovima, jer su se ljudsko mišljenje i težnje spojili u ono što se može nazvati fizičkim odnosom bića i sila – pa, nazvali smo to srodnost – i ono što je povezano s tim mišljenjem i težnjom za srodnošću, ako se koristi riječ kako smo je koristili, jest rođenje. Kao svojevrsni društveni ideal, uz to mišljenje i težnju za tjelesnim srodstvom i tjelesnim podrijetlom bića, stoji ono što smo nazvali blaženstvom, a što se posebno u devetnaestom stoljeću uzdiglo do načela puke korisnosti. S druge strane, vidjeli smo da postoji još jedan impuls suprotan tome, koji je manje usmjeren na to kako čovjek ulazi u egzistenciju kroz rođenje, a više na promišljanje problema: kako čovjek prolazi kroz vrata smrti? Tako se umjesto rođenja pojavljuje mišljenje i težnja za razumijevanjem smrti. Umjesto fizičke srodnosti sila i bića, pojavljuje se kontemplacija zla, boli i patnje u svijetu. I kao svojevrsni društveni ideal, ovo je povezano s onim što možemo nazvati iskupljenjem egzistencije, oslobođenjem, i tako dalje.
Vidjeli smo da kultura zapada više teži onome što je naznačeno lijevo [dijagram na kraju prošlog predavanja], dok kultura istoka teži onome što je ovdje naznačeno desno, utoliko što se te kulture ne osjećaju oplođenima ljudskim mislima i težnjama, općeljudskim idealima, nego se prepuštaju onome što, takoreći, imaju zahvaljujući narodnim, klimatskim i drugim posebnostima. Vidjeli smo kako pod utjecajem ovih općih poriva, i pojedinačni pojmovi i ideje poprimaju određenu boju i nijansu. Vidjeli smo kako se ono što se može nazvati egzistencijalnom borbom, odabir najprikladnijih i tako dalje, kako se uklapa u glavne impulse koji se pripremaju u zapadnoj kulturi, i kako se tamo suprotstavlja na istoku, i to na ništa manje znanstveni način nego egzistencijalna borba na zapadu, ono što se može nazvati uzajamnim pomaganjem. I objasnio sam vam kako ono što je zapad želio postići jednostranim principom borbe za opstanak, koji počiva na onome što sam vam zadnji puta objasnio, kako bi to trebalo dovesti do razumijevanja razvoja živih bića. Govorilo se da ono što je najbolje, preživi u borbi za egzistenciju, ono što je najgore propada, tako da se iz nesavršenog u određenoj mjeri razvija ono što je bolje, odnosno relativno savršeno. Ono što tamo predstavlja borba za opstanak, za znanosti istoka, čije je značajne rezultate Kropotkin sažeo u svojoj knjizi, to je uzajamno pomaganje. Smatra se da najveće izglede za razvoj prema savršenstvu imaju one životinje, unutar kojih se nabolje širi princip uzajamnog pomaganja.
I tako bismo mogli citirati mnogo toga što bi svjedočilo kako su ta dva polarna impulsa doista danas ušla u evoluciju, da tako kažem. To je ono što moramo gledati, mogu reći, otvorenih očiju; jer ako duhovna znanost želi ispuniti svoju zadaću, onda je važno da se izbjegnu obje jednostranosti, da oba polariteta rade zajedno da tvore cjelinu. Dakle, danas ću u daljnjem tijeku današnjeg i sutrašnjeg dana, predstaviti – pripremajući se danas, sutra želimo prijeći na posljedice – ono što nije predstavljeno u smislu da se mora smjestiti u svijet pod svim okolnostima kao po mehaničkoj nuždi, već to znači da se iza ovih stvari krije evolucija, te da se mora izbjeći ono što bi jednostrani razvoj oba pola mogao donijeti. Ako netko to ne prepozna, onda se ne može naći pravi način da se izvede sinteza, sažimanje, što se može postići samo znanošću duha.
Ako prvo pogledamo sve što je, takoreći, nošeno ovim apstrakcijama ovdje [dijagram na kraju prošlog predavanja], moramo reći: Ovo lijevo je duhovni kulturni impuls koji želi nastati i ima svoje puno opravdanje u jednoj tendenciji pete post- atlantske epohe. Pokazao sam vam kako ova peta post- atlantska kulturalna epoha razvija čovjeka na način da je s jedne strane morao težiti onome što Goethe naziva Urphänomen [pra-pojava], čistom, hipotetskom, ne- fantastičnom promatranju onoga što prirodne pojave predstavljaju osjetilima: primarnu pojavu. To je jedno. Drugo, desno, su sve slobodnije oblikovane imaginacije iz dubine ljudske duše. Ove imaginacije će nastati, moglo bi se reći, s unutarnjom nuždom duše za određene ljude u našoj petoj post- atlantskoj epohi. Kao što će ljudi ovog petog post- atlantskog perioda s jedne strane biti sve više predisponirani da na prirodu i njene pojave gledaju nepristrano, da traže arhetipske pojave umjesto hipoteza, tako će i druge strane, ljudi biti posebno predisponirani za imaginacije, koje mogu voditi u duhovni svijet, da se uzdignu iz njihovih duša.
U tom pogledu, danas ljudi nemaju pojma kamo ide čovječanstvo. Čovjek se može odupirati onome gdje ga se usmjerava, ali to neće zaustaviti i spriječiti da nastane. Sve više ljudi će prestati izmišljati svakakve hipoteze o prirodnim pojavama; doista će se posvetiti isključivo onome što je duhovni prikaz pojava, kao što je to Goethe učinio u svojim fizikalnim razmatranjima. Goethe je jednom tako lijepo rekao: o prirodnim pojavama ne postavlja se hipoteza, samo plavetnilo neba je teorija; nemoj tražiti ništa iza pojava ako se razumiju čisto. - Sva razmišljanja o svakakvim atomskim konfiguracijama, o atomskim konstrukcijama, prestati će, osjetila će se isključivo usredotočiti na pojave, i samo ih spojiti, te pojave, na način da se same objasne. No, to je danas tek početak, ali će se dalje razvijati. Danas je to tek na početku, a oni koji su studirali kemiju u posljednjih nekoliko desetljeća, naprimjer, znaju kakve su atomske strukture izgrađene, čisto hipotetski. Takve stvari ljudima često nameću svakakve monističke i druge laičke udruge, dugo nakon što ih je znanost odavno prevladala. Naširoko se raspravlja, posebno u vezi s hipotezom o atomskim konstrukcijama, i nije nezanimljivo razmišljati o tome što se tamo, da tako kažemo, raspravljalo. Većina ljudi se još uvijek lagano ježi od uspjeha znanosti na ovom području kada kažu: atom ove tvari izgleda ovako, atom one stvari onako, i tako dalje. Ljudi tada ne razmišljaju o tome da su to čiste hipoteze, čiste misaone stvari koje se tamo prosipaju. Konkretno, u novije vrijeme van Hoff je bio jedan od onih kemičara koji su konstruirali podeblje stereometričke oblike kako bi razjasnili atom. A znamo – barem će to većina nas znati – da su i teozofi određenog smjera sudjelovali u ovoj besmislici u vezi strukture atoma. Razvijena je luda znanost, što nijedna znanost nikada ne može biti, takozvana okultna kemija, koja zaslužuje posebno priznanje među onima koji žele pristupiti teozofiji ili sličnom iz tobožnje znanosti. Ali van Hoff nije ostao bez izazova. Pronicljivi kemičari poput Kolbe-a, naprimjer, okrenuli su se protiv ovih, kako Kolbe kaže, van Hoff-ovih halucinacija.
Usput iz ovoga možete vidjeti da nije samo duhovno ono što je povezano s izražavanjem halucinacija, već da čak i prirodoslovci ponekad koriste ovaj izraz među sobom za svoje zajedničke rezultate. Da, Kolbe, koji želi stati na čistim pojavama u kemiji, čak je upotrijebio prekrasan izraz i rekao: van Hoff jaše kemijskog Pegaza, kojeg je on, kao prirodoslovac, zacijelo posudio iz veterinarske škole koja je bila prijatelj njegovog laboratorija, i jašući kemijskog Pegaza pronalazi svakakve podebljane stereometričke oblike. - Može se samo nagovijestiti ove unutarnje osobine znanosti. Bila bi potrebna mnoga, mnoga predavanja da se želi pokazati premise na kojima se to temelji, što se danas laicima predstavlja kao sigurno. Sve te stvari, te špekulacije, kojima se osobito duga polovica 19. stoljeća bavila kod vanjske prirode, morat će se postupno otkloniti; jer će znanost postajati sve više uvjerena da te špekulacije nigdje nisu opravdane slijedom događaja, da se uvijek mogu iznijeti različite hipoteze, pa se tako različite stvari mogu reći i u prilog i protiv neke stvari. Čisto razumijevanje pojava, to će biti čisti impuls.
S druge strane, u ovom petom post- atlantskom razdoblju, koje će, kako smo čuli, trajati mnogo stoljeća, ljudska će duša biti sklona stvaranju imaginacija. Mnogi će ove imaginacije uzeti za puku maštu, za puke plodove mašte. Ali te će imaginacije generirati ljudska duša kako bi postupno odvela ovu dušu u područje duhovnog svijeta. Činjenica da je to postojalo u petoj post- atlantskoj epohi počiva na određenoj činjenici, na činjenici koju znanost duha može prozreti, koju vanjska fiziologija još dugo neće otkriti – ali to će biti slučaj kasnije – koju znanost duha već sada može predvidjeti. Cjelokupna ljudska konstitucija organizma zapravo je postala sasvim drugačija od konstitucije grčko- latinskog razdoblja, koje je počelo u 8. stoljeću prije Krista i završilo u 15. stoljeću nove ere. Danas se to, međutim, može prepoznati samo kroz vidovitu svijest; ali to se može vidjeti.
Čovjek se u biti sastoji od istih elemenata nalik zemlji, vodi, zraku, toplini, kao i vanjska priroda. Prožet je elementima svjetlosti, prožet je kemijskim zakonima, prožet je onim živim poput vanjske prirode. Ljudsko biće je prožeto grubim fizičkim kao i eterskim; samo suptilne razlike nalaze se u ljudskoj konstituciji u uzastopnim razdobljima ljudske evolucije. Koliko god ljudi danas općenito vjeruju u evoluciju u prirodi, nisu skloni ići u finiji dizajn unutar evolucije. Ljudsko tijelo u vezi s dušom i duhom bilo je sasvim drugačije u grčko- latinskom razdoblju nego u našem današnjem petom post- atlantskom razdoblju. Glavna razlika leži u činjenici da tijekom grčko- latinskog razdoblja ono što se može opisati kao zemljani element tj, ono što, za razliku od vodenog elementa, ima zemljanu konstituciju, ima čvrstu koheziju, u mjeri u kojoj je to u ljudskom organizmu, bilo usko vezano za ono što se može nazvati životnim eterom. Pa da, možete reći, ako uzmete stare, ali kakve to ima veze s nama? - Zadržavajući oznaku zemlja i životni eter: postojala je bliska interakcija životnog etera sa zemaljskim, tj. s čvrstim elementom u čovjeku tijekom grčko- latinskog razvoja do 15. stoljeća. A posebnost suvremenog čovjeka sastoji se u tome što dolazi do olabavljenja između životnog etera i elementa nalik zemlji. Dakle dolazi do opuštanja. Životni eter suvremenog čovjeka nije više tako čvrsto povezan s elementima nalik zemlji kao što je bio u grčko- latinskoj kulturalnoj epohi.
Te stvari se mogu utvrditi. Danas, međutim, želim vaše misli više usmjeriti na drugo područje, i vratiti se na ovo sutra, kako bih naveo nekoliko razloga za činjenicu koju sam upravo spomenuo: da čovjek doživljava mnogo više u svom cjelokupnom organizmu zbog životnog etera, koji je u njemu mnogo više odvojen u naše vrijeme nego što je to bio slučaj u grčko- latinskom razdoblju, odvojen od onoga što se doživljava kao rezultat zemaljskog elementa. To, međutim, dovodi do činjenice da iskustva uzrokovana elementom mnogo više nalik zemlji zahtijevaju gledanje isključivo na vanjski svijet. Upravo zato što je zemaljski element olabavljen, moguće je gledati na iskonske pojave nezamućene hipotezama. A budući da se životni eter odvaja, bit će moguće iskusiti u ovom odvojenom životnom eteru ono što prožima ljudsko biće imaginacijama koje su ukorijenjen u nadosjetilnom svijetu. Upravo je to slučaj zbog ovog opuštanja.
Pa, u onim kulturama u kojima dominiraju zapadnjačke ideje [vidi dijagram dolje], ljudska organizacija, budući da se uvijek jednostrano razvija, teži više skrenuti pozornost na ono što se u čovjeku doživljava zahvaljujući zemaljskom elementu u čovjeku. U onim kulturama sklonim zlu, smrti, oslobođenju, uzajamnoj pomoći, priroda teži u svojim sklonostima posvetiti više pažnje onome što se može doživjeti kao rezultat životnog etera. To su dvije jednostranosti: jednostranost zapada, koja se više doživljava kao rezultat zemaljskog, zemaljskog elementa u čovjeku, jednostranost istoka, koja se više doživljava kao rezultat jednostranog iskustva u životnom eteru.
Ova razmatranja vode nas u najdublje misterije evolucije našeg vremena. I treba ih uzeti u obzir, jer u određenoj mjeri prijete čovječanstvu jednostranim impulsima koji su međusobno suprotni. Danas ta evolucija, jednih i drugih, nije osobito uznapredovala, ali za one koji ne žele voditi nojevu politiku prema stvarnosti, koji ne žele otupjeti pred prizorima stvarnosti, to je jasno uočljivo. S jedne strane, sve se više razvija poriv za prihvaćanjem samo onoga što je razumno i stvarno, s druge strane, poriv da se prihvati samo ono što dolazi iz svijeta imaginacija kao legitimno, ne samo u znanju – to je možda i najmanje – nego u svemu onome što prožima život i oblikuje ga, u što se želi probiti socijalni život. Tu se te stvari razvijaju. Već je jasno vidljivo za jednu grupu, onu s lijeve strane [vidi dijagram dolje]; za drugu grupu tek smo na početku drugog uvida. Jedan od impulsa je boriti se protiv imaginativnog života, barem u znanju, i prihvatiti samo puku pojavu. Ovu tendenciju jasno vidite ako uzmete u obzir sve što je Darwin napisao. Jer upravo je Haeckel prvi uveo hipoteze i teorije u darvinizam. Kod Darwina uvijek čeznemo za opisivanjem pojave. On samo povlači velike linije iz pretpostavki na koje sam vam nedavno skrenuo pozornost, a velike linije povlači prema onome čemu život teži unutar ove kulturne zajednice, da prihvati samo vanjsko fizičko i sve više se usredotočuju na vanjsko fizičko, bori se protiv svijeta imaginacija, želi iskorijeniti imaginativni svijet, iskorijeniti i iz socijalnog života. I tako, mogao bih reći, iz tog kompleksa pojmova proizlazi vrlo specifičan ljudski ideal, ljudski ideal koji se uvlači u sve i želi prodrijeti u sve, koji želi učiniti znalcem na određeni način, takvim znalcem koji prepoznaje vanjski fizički svijet, ali odbacuje sve što vodi u duhovni svijet. Ponekad se zavarava da je zapravo drugačije smišljajući sve one riječi za čudne pojmove koji bi trebali biti duhovni, često čak i mistični, ali koji u stvarnosti ne predstavljaju ništa drugo osim onoga što sam upravo okarakterizirao.
To je, naprimjer, slučaj s Bergsonovom filozofijom. Dakako, danas mnogi vjeruju da je Bergsonova filozofija neka vrsta misticizma i da u suvremeni život ulazi kao neka vrsta misticizma. Ali nije važno što mislite o nečemu, već ono što to ispada u stvarnosti. Pa ipak, ovaj navodni misticizam neće dovesti do pobijanja, već do potpore samo pozitivističkom svjetonazoru.
Naravno, ovaj kulturni impuls sadrži sve elemente potrebne za dolaženja do pra-pojave; ali je i priprema za žigosanje svega imaginativnog kao proizvoda fantazije i iskorjenjivanje iz takozvanog znanstvenog, i to s obzirom na čovjeka kao onog koji spoznaje.
Također u odnosu na ljudsko biće kao djelatno, kao socijalno biće, pripremalo se, da sve više dolazi do izražaja načelo puke korisnosti doživljaja i djelovanja u onome što je izvana vidljivo, što je izvana, ono što za čovjeka ima vrijednost između rođenja i smrti, a sve drugo treba biti tamo samo da ono što je u svijetu osjetila bude upregnuto na pravi način i u svijet donese sreću ili korisnost. Zakoni, ideali, se stvaraju kako bi se što bolje moglo uživati u onom što je osjetilno stvarno, da tako kažem. Ovu osobinu možete jasno vidjeti i kod utopista i kod socijalista Zapada. Prodire posvuda, htio bih reći od Morea do Comtea, od Adama Smitha do Karla Marxa, pojavljuje se posvuda u teoriji. Ali pojavljuje se i u životnim navikama, prožima društvene osjećaje, društveno razmišljanje, ali i postupke. I može se reći: ideal ljudskog bića, koji se razvija pod utjecajem tih impulsa, koji su ovdje samo skicirani s nekoliko apstrakcija, moglo bi se reći, to je avet buržoazije, koja kao neka vrsta ideala proganja gdje god se okarakterizirani jednostrani impuls želi tjerati na postojanje. To je samo zabluda o tome što je najbitnije kada socijalist danas često misli da njime više ne dominira građanski ideal. Često prije svega teži građanskom idealu, jer želi malo po malo imati za sebe ono što je buržuju dato u vrijeme kad je buržoazija tek nastajala. Buržuj prepoznaje svijet osjetila i razmatra ono što se na njega odnosi. Koncepti i ideje su tu samo da drže osjetilni svijet na okupu. Buržuj doživljava sebe u onome što je bitno za razdoblje između rođenja i smrti, i razmatra sve ostalo što može smisliti na način društvenih institucija, društvenih ideala, u mjeri u kojoj može promicati ono što je obuhvaćeno između rođenja i smrti.
Mnogi ljudi koji su duboko uronjeni u ovaj građanski ideal, često će se u svojoj svijesti tome užasno odupirati. Ali ista stvar koja se odnosi na njih, možda samo u varijacijama, je ono što kaže Mefisto: 'Mali ljudi nikad ne osjećaju vraga, čak i kad bi ih uhvatio za ovratnik'. Stoga ljudi ne primjećuju ono što ih najviše pogađa.
Pa, prošli puta sam okarakterizirao kako i duhovno, da je postignuto ono što su neki krugovi htjeli s Blavatsky, što je onda osujećeno, kako bi duhovno također trebalo biti stavljeno u službu najčistijeg građanskog ideala: trebalo je uspostaviti informativne centre u kojima bi se koristilo medijima, da bi se na taj način 'mentalnom snagom i preko usta' saznalo mnoge burzovne i druge tajne korisne za život. Inače, da ovaj impuls nije bez odjeka u srcima suvremenih ljudi, moglo bi se čak dokumentirati; jer pisma koja primam od ljudi, nisu tako rijetka, koji uvijek iznova pišu da su izgubili svoje bogatstvo i da im kažem za ovu ili onu vrstu lutrije, iz manifestacija duhovnog svijeta, koji će broj izvući i slično. Smijete se tome, ali te stvari nisu tako rijetke, a prije svega dolaze iz takvih društvenih krugova da biste se često začudili da vam se daju titule ljudi koji pišu ove i slične stvari.
Dakle duhovno, moć gledanja u duhovni svijet, ovim jednostranim impulsom nije uzeto u obzir na način da treba ući u taj duhovni svijet, već da se to shvati tako, da ako takve snage već postoje u fizičkom svijetu, da se taj fizički svijet promovira s obzirom na načelo korisnosti. To je jednostranost. Danas to želim opisati apstraktno, sutra će biti konkretnije.
Druga jednostranost koja prijeti evoluciji petog post- atlantskog razdoblja je ona, koja jednostrano stoji pod utjecajem koncepata i ideja u kojima se velika dostignuća pojavnog svijeta sve više odbacuju, umjesto toga njegovanje imaginacije, smatra se da je iznad svega. To je puno više na početku od one druge jednostranosti. Ali svatko tko poznaje razvoj ruskog duhovnog života, također zna i višestruku jednostranost na ovom području. Jer se unutar nekih istočnjačkih krugova razvija kapacitet za značajne imaginacije. Svatko tko pročita prvi svezak prijevoda Solovjeva, kako bih preporučio, može sam vidjeti kakav oblik takve imaginacije poprimaju; u 'Tri razgovora', na kraju, otkrit ćete da je ovaj najvažniji ruski filozof imao zaista važne, smislene imaginacije. To prodiranje u duhovni svijet, čak i ako je često jednostrano, čak i ako je često krivo – to nije ono što je sada važno, bitno je da se razvija kao određena dispozicija. To je karakteristično za drugi jednostrani impuls naše evolucije petog post- atlantskog razdoblja. Razvit će se život koji pridaje malo važnosti svjetskim pojavama, ali s druge strane pridaje sve veću važnost imaginacijama koje čovjek oslobađa iz sebe, imaginacijama koje se često mogu uvećati do točke vizionarskog života. Razvit će se posebna sklonost takvom vizionarskom životu sa svime što slijedi.
Ono što je podložno zapadnom impulsu zanemaruje duhovne veze i ide na fizičko- osjetilno; ono što je tamo individualno stoga mora inkorporirati duhovne veze u fizičke snage, jer bi se one trebale pojaviti samo fizički, to jest, duhovno mora teći što je moguće više u organizaciju moći socijalnog života. Stoga ova jednostrana organizacija moći teži velikim carstvima, moćnim organizacijama koje uništavaju individualnost. Ako su takve stvari danas tek na početku i stoga ih ne mogu vidjeti oni koji ih ne žele vidjeti, to ništa ne utječe na njihovu istinitost. Na istoku je, s druge strane, duhovno dano izravno u individualnom ljudskom biću. Čovjek samo tu u fizičkom svijetu može učiniti ono duhovno stvarnim, u svojoj individualnosti. Stoga sve što je pod utjecajem tih impulsa teži raspadu organizacije vanjske moći, raspadu svega što ljude želi držati na okupu kroz ugovore, zakone, državnu organizaciju i tako dalje, mnogo više teži sektaštvu, prema izolaciji, do negacije vanjske organizacije moći. Takve stvari su često skrivene. Međutim, ako se danas na Istoku pojavljuju velike strukture moći, organizacije moći, to je u početku samo reakcija na stvarni princip Istoka da se ne formira ništa osim malih zajednica sektaškog karaktera, ne samo u području vjerskog života, već i u području društvenog života, u pogledu na najobičniji, svakodnevni zajednički život. Sve to teži raspadu imperijalističkog. A ljudski ideal koji se razvija je onaj od ljudskog bića koje želi ići kroz život kako bi se oslobodilo života, što snažnije proći kroz smrt, kako bi se što snažnije nadvladalo nagone zla, kako bi se oslobodilo onoga što vrijedi samo između rođenja i smrti. To je ono prema čemu su nastojanja unutar ovih kulturnih zajednica: ići kroz život na način da se čovjek može u potpunosti usredotočiti na imaginativni svijet koji se bori u njemu, u određenoj mjeri tvoreći neku vrstu kozmosa, duhovnog kozmosa u sebi, bez obzira na vanjske veze. Dok će na jednoj strani vanjske veze postajati sve važnije, dok će se sve više sanjati o vanjskim vezama i blaženstvo sve više tražiti u vanjskim vezama, na drugoj strani uvijek će postojati želja 'proći kroz' ljudski život. Dok je na Zapadu ideal života buržoazija, na Istoku je ideal čovječanstva – ne mogu se sjetiti ni jedne druge riječi osim – hodočasnik, kako kažu u nekim njemačkim dijalektima 'Bilcher', koji čini hodočašće kroz život, koji život također doživljava kao hodočašće, i koji u osnovi hodočasti dok ne prođe kroz vrata smrti kako bi tamo otišao sa snažnom dušom, koja je pronijela sva iskustva, u pravo oslobođenje. Ako se ovaj impuls razvije jednostrano, on će poreći svoju čvrstu poziciju u drugom impulsu.
To su dvije jednostranosti: s jedne strane puki život u pojavama, u ukazanjima, s druge strane puki život u imaginacijama, koje se ne žele povezati s vanjskim životom. A ono što prijeti, jer se sve na svijetu mora sudarati, je da će se ta dva jednostrana impulsa sve više boriti jedan protiv drugog. Ova će borba biti jedan od obilježja petog post- atlantskog razdoblja općenito. S jedne strane sve više napora za stvaranje organizacija moći, s druge strane za raspuštanje organizacija moći. Samo što sada stvar nije tako očita, jer se uvijek misli da je ono što se, naprimjer, na ruskom istoku danas odvija kao kroz naizgled veliko carstvo, stvarnost. No, kad je riječ o ovim stvarima, puno se više susrećemo s parolama i zabludama, nego s onim što je stvarno. U stvarnosti, nema većeg kontrasta od onoga što se priprema u imperijalizmu europskog i američkog Zapada, i onoga što se priprema na Istoku, čak i do istočne Azije. To su potpune suprotnosti. A isto tako ono što u mnogočemu animira Zapad, ono što se zove nacionalni princip, danas se smatra nečim istim ili sličnim onome što se na Istoku naziva panslavizam. Nema veće gluposti od ove; jer panslavizam je sve samo ne nacionalni. To je samo naizgled žigosano kao nešto nacionalno parolama Zapada, čak i za same panslaviste; u stvarnosti je ono što se sprema to da se raspusti nacionalno. Koliko god te stvari danas izgledaju paradoksalno, jer se ono što je potpuno drugačije jedno od drugog danas često naziva nečim istim, koliko god paradoksalno izgledalo ono što imam za reći, duboko je ukorijenjeno u stvarno pokretačkim silama. [napisano na ploči]
Dakle, vidimo kako dva jednostrana impulsa prijete sintetičkoj evoluciji i moraju se jasno shvatiti, jer svi koncepti, ideje i ideali, bilo u znanju ili društvenoj sferi, mogu biti ispravno postavljeni za budućnost samo ako ste stvarno svjesni tih impulsa, kada znate – ako razmišljate o zakonu ili moralu ili religiji ili nekoj prirodnoj pojavi – da ta dva pojma uvijek nastoje izaći iz podsvijesti ljudske duše i žele oblikovati pojmove. Ako se pogleda razvoj od četvrtog post- atlantskog razdoblja, grčko- latinskog, do našeg petog post- atlantskog razdoblja, može se reći da ono što vam želim sutra objasniti kao činjenicu mora nužno isplivati u kulturi kao dominantni faktor. To se može vidjeti, ako se pogledaju karakteristične pojave. Uzmimo, naprimjer, pojavu poput drame Calderona, koji je umro 1681, ali koji u svom stvaralačkom radu predstavlja posljedice četvrtog post- atlantskog razdoblja, grčko- latinskog razdoblja. Naprimjer, razmotrite sljedeći Calderonov prikaz: junak ovog prikaza, Ciprijan, je poganski magičar žedan znanja, koji je proučavao sve što poganski magičar njegovog vremena može proučavati. Dakle, ova drama, napisana početkom 17. stoljeća, predstavlja nam ovog Ciprijana, ali još uvijek u duhu četvrte post- atlantske kulture, kao poganskog magičara koji je sve proučavao 's velikim trudom' i koji je proučavao i vjerska pitanja, pitanja poznavanja prirode, koji želi znati 'što svijet drži na okupu iznutra'. I dok on teži takvom znanju, fizički i duhovno mu se javlja zli demon koji mu obećava da će ga stvarno uvesti u svijet za kojim traga, dopustiti će mu da pronađe ono 'što svijet drži na okupu iznutra'. Ovaj zli demon, koji mu se pojavljuje u ljudskom obličju, tjera Ciprijana na čežnju za ljubavlju, da rasplamsa ljubav koju do tada nije poznavao. Zli demon rasplamsa tu istu ljubavnu želju u mladoj djevojci, da dođe do sudara s ljubavnom željom Ciprijana. I tako, u drami, dolazimo do Justine, koja je prava kršćanka. Ali prilazi joj demon i želi je spojiti s Faustom odnosno Ciprijanom. Ona se opire i demon nema moć nad njom. - Calderon misli da je to jer je kršćanka. Tada demon traži izlaz. Ne može Ciprijanu dovesti Justinu- Gretchen; pa iz nje vadi fantoma. Odvaja tog fantoma u ljudskom obliku i donosi Ciprijanu, koji sada vjeruje da ima Justine u naručju. Ali to se ubrzo otkriva kao utvara. Sada se Ciprijan obraća zlom demonu otprilike na ovaj način: zli obliku, makni se od mene, ili ovu sablast pretvori u čovjeka od krvi i mesa! - Ali zli demon nema moć nad njom, ne samo zato što je Justine upravo otišla na ispovijed, već općenito zato jer je ona kršćanka. A kad Ciprijan to vidi, on također čezne za kršćanstvom – on je do tada bio poganski magičar – a demon to ne može spriječiti. Nakon dugih iskušenja, upoznavanja tajni prirode i duhovnog bića prirode godinu dana, ali i kršćanskog načela, umetnuo se kršćanski impuls, pojavljuje se baš u isto vrijeme kada su Justinin otac i Justina osuđeni na smrt kao kršćani. I on se njima sada ukazuje i traži da postane kršćanin. Oni također i umiru zajedno. I jašući na zmiji, pojavljuje se demon, i također objavljuje kako se može otkupiti onaj tko može apsorbirati Kristov impuls.
Ne trebam naravno, reći, jer sam već mnogo toga naznačio, da u ovom Ciprijanu od Calderona imamo pravu preteču Fausta. Ali postoji karakteristična razlika, a tu karakterističnu razliku moramo imati na umu. Ne želimo se držati onoga što su mnogi esteti koji misle da su posebno pametni kazali o ovoj drami, da vrijeđa moderni estetski osjećaj kada Calderon, nakon smrti Justine i Ciprijana, pusti da se pojavi demon kako jaše zmiju, jer dovoljno je ako ga se prikaže u igri strasti amo- tamo do tragičnog, do čisto ljudskog. Ne treba se pojaviti demon i zapečatiti stvar. - To možete prepustiti vrlo pametnim ljudima sadašnjice, koji jednostavno ne znaju da je ljude tada, uključujući Calderona, zanimalo što zli demon tada sam doživljava. Ali kao što sam rekao, ne želim se u to miješati, želim skrenuti pozornost na još jednu razliku koja sada stvarno dolazi do izražaja. Ako ovako doživite Justinu, naravno s razlikama koje su se morale pojaviti, jer jedna je španjolska drama 17. stoljeća, a drugo je Goetheov Faust, ako pogledate stvar i vodite određene sličnosti – skupa s razlikama – Justine s Gretchen, naprimjer, sigurno ćete reći: ova figura Gretchen vrlo je slična liku Justine po umjetničkoj dispoziciji, u svemu. Ali u cjelokupnom razvoju drame postoji znatna i bitna razlika. Ciprijan i Justina zajedno doživljavaju tjelesnu smrt, tjelesno mučeništvo, i time se završava Calderonova drama. Na kraju postoji samo demon koji jaše na zmiji, koji to pečati, koji izražava smisao toga.
Kod Goethea vidimo nešto sasvim drugo. Ako uzmemo cijelog Fausta s njegovim prvim i drugim dijelom, u drami na kraju prvog dijela Gretchen prolazi kroz vrata smrti, a Faust se dalje razvija. I na kraju vidimo kako su Gretchen i Faust spojeni. Ali Gretchen, koja je dugo bila u duhovnom svijetu kao duša, spaja se s Faustom. To je ono smjelo, veliko, moćno, što i na kraju Fausta Goethe ponovno spaja Fausta i Gretchen, ali Gretchen kao dušu koja je davno prošla kroz vrata smrti. Čovjek, pjesnik pete post- atlantske epohe, u Goetheu, mnogo je duhovniji od pjesnika u Calderonu, u kojem još uvijek odjekuje četvrta post- atlantska epoha. Naravno, Calderon je bolje mogao pogledati u duhovni svijet od Goethea. Stoga Justina i Ciprijan stoje s jedne strane, prolazeći u isto vrijeme kao fizički ljudi kroz vrata smrti, a s druge je strane duhovni svijet: demon koji jaše na zmiji i druge duhovne pojave. Ali htio bih reći da je to dvoje čisto razdvojeno. I to je važno: duhovni i fizički svijet čvrsto su razdvojeni u četvrtom post- atlantskom periodu, kada postoji bliska veza između životnog etera i zemaljskog. Sada se dvije perspektive razdvajaju, ono što se doživljava između rođenja i smrti, i ono što se doživljava u duhovnom svijetu. Ali se također mora tražiti veza, odnos. To je izraženo tako divno, snažno, da Faust i Gretchen ne umiru u isto vrijeme, a ipak na kraju drugog dijela Fausta, spaja Fausta i Gretchen: duhovni i fizički svijet pjesnički su isprepleteni; nakon što se prvi put razdvoje, oni se isprepliću zajedno. U ovoj kreaciji, Fausta, imate jedan od prvih velikih pokušaja u petom post- atlantskom razdoblju da se te dvije stvari povežu jedna s drugom: fizički svijet pojava, predodžbi, i duhovni svijet imaginacije. I upravo je to ono što je Goetheu bilo teško – to se vidi iz njegovih razgovora s Eckermannom – da predstavi moćnu finalnu imaginaciju, koja spaja Gretchen, koja je odavno prošla kroz vrata smrti, s Faustom, a time i s cijelim svijetom koji je Faust doživio nakon smrti Gretchen, ovaj svijet tjelesnih iskustava, koji je Faust nakon njene smrti doživio, također se čini značajan za Gretchen. Zasigurno, Faust je već mrtav kada sretne Gretchen, ali vidi se, da je Gretchenina djelotvornost povezana s Faustom, i sva ta Faustova iskustva od početka drugog dijela, do smrti, kojoj sam podliježe na kraju, povezana su sa onim gore, duhovnim svijetom, u kojem Gretchen već je.
Na taj je način Goethe prvi u poeziji prikazao duh koji je pokušao povezati dvije jednostranosti jednu s drugom, stvoriti sintezu. A to je ono što je tako svjesno u Goetheu. Pomislite samo kako je Goethe sa svoje strane težio spoznaji odnosa među živim bićima, ali ne tražeći čisto fizički poredak, već oploditi te odnose imaginacijom, koju je vidio u percepciji. To je tako lijepo u Faustu, gdje vidimo kako Goethe poetski izražava ono što mu je već sinulo o povezanosti živih bića, u prekrasnim riječima u 'Šumi i špilji' koje sam često citirao:
O Višnji Duše, dao si mi sve
Što sam te molio. U vatri mi se nisi
Zaludu obratio svim obličjem.
Dao si mi divnu prirodu za kraljevstvo,
Snagu da je ćutim, uživam. I nisi mi
Dopustio tek snebiv posjet, ne,
Ko u njedra prijatelja si mi dao
Zaviriti u duboku joj grud.
Preda mnom si proveo čitav niz
Živih bića, upoznaješ me s braćom,
U tihu grmu, u zraku i u vodi.
A kad šumom zahuji štropotna oluja
Te se omorika, lomeći sve grane
I susjedna stabla, s treskom sruši,
A s mukla joj se pada ori brijeg,
U sigurnu me vodiš špilju, pokazuješ
Mi sama sebe, pa se otvaraju
I duboke, tajne rane mojih grudi.
Tu vidimo svijet pojava zamišljen čisto, ali kao dar tog uzvišenog duha kojem se Faust želi približiti. Čovječanstvo mora postajati sve svjesnije da se o vanjskoj prirodi ne smije špekulirati, jer ako se o njoj špekulira, sve više će se prihvaćati besmislene teorije, već se mora promatrati čisto, već se misterije te prirode otkrivaju ljudima pete post- atlantske epohe, dok u duši nastaju imaginacije, koje će otkriti duh prirode. Čovjek će ono što razvija njegovu spoznaju, njegovo znanje i njegov društveni život, upoznati s dvije strane: sa strane daljnjeg prepoznavanja vanjskih veza neposrednog osjetilnog svijeta, i sa strane shvaćanja stvarnih imaginacija koje potječu iz duhovnog svijeta.
Želimo nastaviti s ovim razmatranjima sutra. Danas sam prvenstveno želio dati pripremne pojmove, a sutra želimo prijeći na više konkretne aspekte duhovnog života.