.- 12. Dvanaesto predavanje, Dornach, 15. listopada 1916.
Razdvajanje životnog etera i zemaljskog etera u čovjekovoj organizaciji. Na zapadu: promatranje transformacije i rođenja, potraga za srećom i korisnošću. Istok: traženje zla i patnje, okretanje prema smrti, traženje otkupljenja i oslobođenja. 'Biro Julia'. Spiritizam; Freudova psihoanaliza; Laurence Oliphant; H. P. Blavatsky; Ku Hung Ming. Pol korisnosti, pol sakramentalizma. Buržoazija i hodočasnici. Osobnost Blavatsky.
Tijekom naših zadnjih razmatranja pokušao sam dati neku vrstu karakteristike razvojnih impulsa prisutnih u modernoj evoluciji, koje treba pažljivo razmotriti ako želimo razumjeti što se zapravo događa oko nas, koje su duhovne sile aktivne i djelotvorne, i kako se treba postaviti na pravi način, ovisno o tom na kojem mjestu stojimo, u kontekstu nedavne evolucije. Jučer sam skrenuo pozornost na to kako unutar ljudskog organizma kao cjeline postoji činjenica, činjenica razvoja, koja ono što zapravo postoji unutar našeg petog post-atlantskog razdoblja kao razvojni impulsi čini razumljivim. Rekao sam da postoji određeno odvajanje životnog etera, koji je aktivan u cjelokupnoj čovjekovoj organizaciji, i čvrstog, zemaljskog elementa. Ova divergencija još nije bila prisutna tijekom četvrtog post-atlantskog razdoblja, tijekom grčko-latinskog razdoblja. Postojala je mnogo intenzivnija veza između zemaljskih elemenata prisutnih u ljudima, i životnog etera, nego je to sada slučaj u normalnom čovjekovom stanju. Zemaljsko - imajte to u vidu, već sam to spomenuo nekoliko puta - zapravo je prisutno u ljudima, moglo bi se reći, samo 5 do 6 posto, jer inače, više od 90 posto ljudska bića su zapravo stup vode, što se obično ne uzima u obzir na pravi način. Ovaj zemaljski element, prije svega metalni element prisutan u čovjeku, tijekom četvrtog post-atlantskog razdoblja bio je jače vezan za životni eter, koji je sada nositelj neovisnih, slobodno rastućih imaginacija koje proizlaze iz duše, dok čvrsti, zemljani element koji se od njega odvaja dovodi do čistog razumijevanja vanjskih pojava, kako kažu, fenomena kako sam ih jučer okarakterizirao.
Uz pomoć duhovno znanstvene, to jest intimne unutarnje metode koja vam je često opisivana, može se također, rekao bih, interno eksperimentalno dokazati da je ta činjenica točna. U našoj vanjskoj duhovnoj kulturi malo se pažnje pridaje intimnom razumijevanju ljudskih fenomena. I stoga je vrlo lako povjerovati, kada pogledate grčki kip ili dopustite da grčka drama ili Homerove pjesme djeluju na vas, da ih razumijete bez daljnjeg. Ali to uopće nije slučaj. Svatko tko je navikao raditi s okultističkim metodama, ako mogu tako reći, zna da se treba prilagoditi Grku, jer je Grk, zbog drugačije organizacije koju sam upravo naznačio, zbog ovog intimnijeg prožimanja životnog etera sa zemaljskim elementom u čovjeku, drugačije gledao na ono što je oko njega, nego moderni čovjek petog post-atlantskog razdoblja. Samo želim istaknuti neke primjere koji slijede iz ovoga, drugačijeg prilagođavanja.
Pretpostavimo da netko doista prolazi kroz ono što je Goethe vjerovao, i s pravom vjerovao, da je prošao u Italiji, i što je tada izrazio riječima, da je sada otkrio što je prava tajna umjetnosti Grka: na su na tajanstven način ponovno stvorili prirodu, na način na koji moderno čovječanstvo više nije to u stanju u istoj mjeri. Da, Goethe nije odmah bio uvjeren, da može suosjećati s Grcima na isti način na koji danas može netko tko putuje s Baedekerom i gleda grčka umjetnička djela ili odlazi u muzej i gleda grčka djela, i vjeruje da bez daljnjeg može razumjeti ovu grčku kulturu. Ako tražite, želim reći pokušavate, na neki način pokušavate, da se stvarno prilagodite onome što grčko umjetničko djelo zahtijeva, plastično ili poetsko, a također i ono što zahtijeva grčka filozofija, ako se stvarno tome prilagodite i zatim to okultistički ispitate koristeći intimne metode duše koje su vam dobro poznate, tada ćete otkriti da ste zapravo eksperimentalno uspostavili, čak iako u slabom odjeku, tu intimniju vezu između životnog etera unutar sebe i zemaljskog elementa, i da osjećate ovu, ja bih rekao, intimnu, suptilnu, drugačiju konstrukciju koja se širi cijelim organizmom. I ako ste se doista prilagodili grčkoj umjetnosti ili grčkoj filozofiji, prilagodili se cijelim svojim bićem, i onda možete testirati svoj unutarnji stav, primjećujete da s ovim drugačijim stavom vidite boju ili osjećate toplinu potpuno drugačije nego što ljudi danas vide boju ili osjećaju toplinu. Samo moderni ljudi ne vole takve pokuse koji su vezani za duševni život. Ako stvarno razumijete Eshila ili Heraklita ili čak Aristotela, onda ćete s razumijevanjem Heraklita, Eshila, Sofokla, Aristotela, drugačije vidjeti boju. Tada se primjećuje: dok se u sadašnjoj konstituciji petog post-atlantskog razdoblja plavo vidi jednostavno, plavo kao nijansa, kao jednostavna nijansa, tada se plavo vidi, da tako kažemo, kao nešto kompliciranije: kao da postoji veo iza kojeg je mrak, tama, i može se vidjeti mrak, tama, od naoblake satkane nad njom, kako kažu. Plava postaje kompliciranija, ali i drugi osjećaji postaju kompliciraniji. Kad udarite rukom o topli predmet, imate osjećaj kao da se nešto širi, širi preko vaše ruke. Cjelokupna osjetilna percepcija također postaje aktivnija. I sada znamo kako su Grci različito percipirali stvari svojim osjetilima. Prije nismo znali da su Grci doista drugačije gledali na prirodu oko sebe nego ljudi danas. Konkretno, stavko tko ne može izvesti takav eksperiment ne zna ništa o staroj Grčkoj. Ali ako se na ovaj način počne nešto znati, tek tada se određene veze iščita u pravom svjetlu. Prije ste uvijek imali mračan osjećaj da zapravo čitate grčke pjesničke odlomke, i kad se pojave boje, da to ništa ne razumijete. Svakako, s grubim razumijevanjem stvari kakvo ljudi danas imaju, oni to ne primjećuju; ali ako stvarno želite razumjeti sve suptilne nijanse, primijetit ćete to. Primjećuje se da je Grk drugačije govorio o bojama i općenito o svojoj okolini. I u ovom drugačijem govoru, živite na fin, intiman način kako sam opisao.
Vidite, dakle, u određenoj mjeri, moguće je eksperimentalno utvrditi ono što sam jučer opisao kao različitu vezu između životnog etera i zemaljskog elementa u našem cjelokupnom organizmu obzirom na peto post-atlantsko kulturno razdoblje. I ovo napredovanje evolucije izraženo je u raznim impulsima koje sam vam opisao. Što se više iznutra gleda na evoluciju u karakteriziranim razdobljima, to jasniji postaje karakter impulsa koje sam naznačio. Ti impulsi žive u vanjskoj kulturi; ne samo u kulturi znanja, već i u socijalnoj kulturi. I sama činjenica da se ljudsko biće, ako ne upozna znanost duha, nađe uhvaćeno u polarne impulse koji djeluju jedni protiv drugih, to znači da se zapravo tako malo zna što se tamo događa. Ali ono što već ima veliko značenje, golemo značenje za vanjsku kulturu, to značenje proširuje na mnogo intenzivniji način u nesvjesne ili svjesne okultne trenutke razvoja. I to je ono što danas želimo pogledati.
U biti smo razlikovali, jučer i dosta ranije, jedan impuls koji u području znanja i u području socijalnog života glavnu pozornost posvećuje, transformaciji, promatranju promjene prirodnih sila i prirodnih bića koja su fizički vidljiva. To se u novije vrijeme potpuno razvilo. Ispitivalo se kako se toplina pretvara u rad, kako se sile prirode pretvaraju jedna u drugu i kako neko biće mijenja svoj oblik tijekom evolucije. Ispitivano je kako bića fizički nastaju: dakle transformacija i rađanje, a s tim povezana sreća ili težnja za srećom ili, u najvećoj jednostranosti, kao korisnost. Drugi impuls koji odgovara tome bila je potraga za zlom, za patnjom, boli, usmjeravanje pozornosti na smrt, socijalna potraga za ljudskim otkupljenjem, oslobođenjem.
Sada je to ono što oživljava u socijalnom, u običnom životu znanja, dalje utječući, kao što sam već rekao, na impulse koji nalaze izraz u više ili manje nadosjetilnim moćima i ljudskim težnjama. Okultna težnja ima vrlo specifičan karakter i u određenoj je mjeri pod utjecajem ovog impulsa. I ovu okultnu težnju, već sam djelomično opisao kako se izražava: izražava se u činjenici da duhovno sada također treba biti uvučeno u službu vanjskog života, vanjske fizičke egzistencije. Posebno odbojan primjer ovog uvlačenja duhovnog života u službu vanjske fizičke egzistencije bio je 'Büro Julia' koji je napravljen prije nekoliko godina, a mogao sam se osobno uvjeriti kako ljudi dobivaju impuls upravo kroz taj 'Büro Julia', koji je William Stead uspostavio da okultna otkrivenja stavi u službu običnog života, vanjskog fizičkog života koji se odvija između rođenja i smrti. Tu i tamo, začudo, prije predavanja u raznim gradovima nalazio sam bilješke u kojima mi je rečeno da je medij 'Büro Julia' uvijek iznova upućivao ovoga ili onoga da me kontaktira za informacije o ovome ili onome, a ono o čemu se radilo zapravo su uvijek bile stvari vanjskog života. A 'Büro Julia' je uvijek davao slične obavijesti. To je jedan primjer. Mogli bi se navesti mnogi primjeri koji dovoljno pokazuju kako se radilo o stavljanju duhovne manifestacije u službu običnog fizičkog života, u službu materijalizma s njegovim načelom korisnosti obične fizičke egzistencije. I u osnovi ono što se zove spiritualizam slijedi ovaj smjer, iako ne želim kritizirati valjanost ove ili one spiritističke pojave. Ali za ljude koji se okreću spiritizmu radi se upravo o spoznaji duhovnog svijeta na izvanjski, materijalno opipljiv način, odnosno o razumijevanju samog duhovnog na materijalan način.
A kao što znate, današnja znanost, čak i ozbiljna znanost, puno je sklonija ovakvom shvaćanju duhovnog na materijalan način nego metodama koje opisuje naša znanost duha. Koliko se imena uvaženih znanstvenika stalno iznova s pravom navodi, koji su bili zainteresirani za nešto kao vanjski pokus što bi trebalo biti dokaz rada i tkanja duha, kao pokus koji se može izvesti na sličan način kao pokus koji se inače radi u laboratoriju ili fizikalnom kabinetu. Znanstvenici su se često pokazali nesposobnima za doista znanstveno ispitati te stvari. Hoću reći da su težili vanjskom, eksperimentalnom, jasnom načinu na koji su navikli iz današnjim materijalističkih metoda. Ali često su se pokazali naivnima, svakako ne manje naivnima od laičke publike. Jedan čovjek mi je jednom rekao da je sreo vrlo važnog učenjaka i on mu je ispričao što je doživio s medijem. Ovom učenjaku je pokazana vrlo jednostavna, dobro poznata lukavština, a on nije imao pojma kako se dolazi do tog lukavstva. Ne treba sad misliti, da takav naivni učenjak koji nema pojma o najjednostavnijem lukavstvu, da ga treba zavaravati svakakvim trikovima, koje mediji razvijaju iz podsvjesnih oblasti. U svakom slučaju, mediji su obično mnogo manje naivni i mnogo pametniji ne samo od prosječnog učenjaka nego i od izvrsnog učenjaka. Jer nije bitna svjesna pamet, nego podsvjesna i nesvjesna pamet, i onda, s druge strane, bitna je lakovjernost upravo prema tim stvarima. Kad bismo doista primijenili sve finese umijeća eksperimentiranja koje primjenjujemo na najjednostavnije stvari biologije, fizike, kemije ili astronomije, ne bismo tako često upadali u zamku. Ali s obzirom na naivnost koju posebno znanstvenici imaju, uopće ne iznenađuje da su znanstvenici i danas zaokupljeni svakakvim istraživanjima o tome kako konji ili psi računaju, kako uopće psi rješavaju religiozna pitanja. Ono o čemu se raspravlja na ovom području, doista pokazuje naivnost s kojom današnji ljudi, naviknuti na materijalistička istraživanja, pristupaju tim stvarima. Tu vidite kako se nagon, koji se u materijalizmu izražava u pukom principu korisnosti, u principu istraživanja transformacije prirodnih sila i uvjeta rođenja, kako taj nagon utječe na odnos kojeg čovjek stvara prema duhovnom svijetu. Sada to također igra ulogu i na drugi način. Ljudi će pokušavati sve više i više koristiti ovaj poriv za razumijevanje svih tajni prirode koje se odnose na preobrazbu i rođenje. Danas već vidimo kako se sve jasnije pojavljuje nastojanje, koje sebe naziva znanošću, i koje želi primijeniti princip prirodne selekcije, koji je donio materijalistički darvinizam, na ljude. Tako da će iz tog impulsa zapravo proizaći ideal, da se pronađu zakoni kako se može odabrati najprikladniji muškarac za najprikladniju ženu, kako bi se dobilo najprikladnije potomstvo. O takvim se stvarima već danas govori, već se danas dosta raspravlja, mislim da se ova znanost u nastajanju zove eugenika. Takve stvari se svakako ozbiljno predlažu. Ali to će biti sve jače i jače. Ljudi će sve više socijalni život htjeti lišiti njegovog duhovnog karaktera, i htjeti ga graditi na čisto vanjskim, osjetilnim i osjetilno-prirodnim uvjetima. Pod utjecajem tog nagona nastala je psihoanaliza, ta čudna znanost koja si postavlja za zadatak izdvajanje određenog kompleksa podsvjesnih sila iz organizma kao cjeline, ali se u biti, sasvim prirodno, bavi uglavnom seksualnim ili nagonskim odnosima koji su više ili manje slični spolnim odnosima, ili barem izdaleka povezani. Svoje istraživanje i pozornost možemo usmjeriti samo na fizičke i osjetilne događaje. Ali u fizičko-osjetilnim događajima koji se izražavaju u preobrazbi i rađanju, i u kojima se teži sreći, korisnosti, u tome se izražavaju okultne sile, leže okultne težnje. Ali kroz način na koji netko pristupa duhovnom kroz ovaj pol negirajući duhovno, približava se određenim duhovnim bićima, iako ih se ne želi vidjeti, ne želi ih se uzeti u obzir, koja utječu na nastojanja znanosti, nastojanja uspostavljanja socijalnih ideala. Ali to su bića za koja se mora reći da njihove više sposobnosti imaju stanovitu sličnost s nižim instinktivnim sposobnostima ljudi. Postoje osebujna duhovna bića kojima se približavate, čije više sposobnosti, čije stvarno mišljenje, razum i sposobnosti opažanja, privlače ljudske seksualne ili druge niže instinkte. Baveći se svime što se odnosi na uvjete preobrazbe, rođenja i sreće na naznačeni način, živimo, da tako kažemo, u psihičkoj auri takvih bića u kojima više sposobnosti imaju određeni odnos prema našim nižim sposobnostima. Dakle, niže čovjekove sposobnosti stimulirane su ovim odnosom, i zato psihoanaliza, koja proizlazi iz materijalnih pogleda, zapravo djeluje pod utjecajem takvih bića, koja uglavnom potiču da se uzme u obzir niži instinktivni život.
Tako kroz Pol I (vidi skicu dalje) čovjek dolazi u carstvo bića čije su više sposobnosti povezane s njegovim nižim sposobnostima, tako da ima priliku biti u ovoj sferi, u ovim sferama se usredotočiti na svoje niže instinktivne sposobnosti. Otuda temeljni karakter toliko današnjih težnji, koje reklo bi se, svijet žele vidjeti samo sa stajališta nižih nagona. I postoji put - iako dug - od materijalističkih Freudovih psihoanalitičkih teorija do genijalnih, najvećih i najvažnijih dostignuća na ovom polju u našem vremenu, do spisa izvanredno inteligentnog Laurence Oliphanta, koji je u njegove vrlo zanimljive knjige 'Sympneumata' i 'Scientific Religion' iznio nešto što je u startu izvanredno zanimljivo i simpatično, ali što je, rekao bih, sublimirana težnja da se stavi cijeli svijet, sve svjetske događaje, uključujući i duhovne događaje, pod aspekt seksualnosti. Iako se Oliphant čini izvanredno finim i duhovitim i plemenitim i simpatičnim, to je, kažem, ipak put od Freuda do Oliphanta. Nevjerojatno mnogo naučite kada proučavate 'Sympneumata', 'Scientific Religion'. Ali mora biti posve jasno da je čak i u ovim izvrsnim knjigama izražen jedan pol onoga što je okarakterizirano. Jer tamo gdje je ovaj pol posebno dominantan, uvijek je riječ o uzdizanju u duhovne svjetove, ne zapravo iz trenutnih ljudskih sposobnosti, iz normalnih duhovnih sposobnosti čovjeka, nego se radi o razvijanju samo jednog nagona, nagona prema pojavi, prema vanjskom fizičkom. Dakle, mogle su nastati obje stvari, što je zapravo i nastalo.
Vidimo da se takve karakteristike pojavljuju u određenim okultnim ili sličnim udruženjima mističnog ili masonskog karaktera na Zapadu. Posvuda vidimo kako postoji određena nevoljkost da se uzdigne u duhovne svjetove iz neposrednih, sadašnjih sposobnosti ljudi, iz normalnih osobina ljudi, a mnogo više sklonost da se normalne osobine suvremenih ljudi koriste da bi se stavile u službu osjetilne korisnosti i prednosti. S druge strane, postoji pokušaj da se duhovno zadovolji na drugi način, za kojim se ne želi izravno tragati. To znači da netko dolazi po duhovno tamo gdje još postoji u starom atavističkom obliku, da se izvuče vani. Postati će sve aktivniji nagon da se onome što je korisno, na svakakvi način, kroz svakakva okultna bratstva, doda ono drugo, ono što se zove 'drevna mudrost', koja je jednom atavistički ušla u čovječanstvo, ili ono što su neki narodi koji su zaostali na ranijem stupnju razvoja, sačuvali iz ranijih vremena.
Vidimo, dakle, kako bi se izuzetno značajni istočnjački talenti Blavatsky prvo trebali povezati sa zapadnjačkim težnjama. Nakon što je to propalo, nakon što je Blavatsky, kao što sam spomenuo, postavila takve uvjete jednom zapadnom društvu da se oni nisu mogli ispuniti, nakon što je bila isključena iz drugog zapadnog društva, onda je cijela stvar bila tako vođena - to je duga priča, ovdje ćemo je prepričati - da im se donekle u psihu ulilo nešto indijsko ili slično indijskom. Dakle, želite kombinirati ono na čemu želite stati, ograničiti se na načelo korisnosti, s onim što se može usvojiti iz sposobnosti ljudi drugog vremena. Osim što, naravno, rezultati ovih sposobnosti drugog vremena, tada moraju odgovarati modernim potrebama, onim modernim potrebama koje sam jučer opisao i koje posebno odgovaraju načelu moći, načelu prikupljanja moći svakakvim pravilima. I tako je to vrlo čest slučaj, posebno u takvim okultnim bratstvima - a Teozofsko društvo je također sve jasnije težilo nečem sličnom - da se radi o stjecanju moći, upravo upijanjem onoga što može nastati kao rezultat starih atavističkih sposobnosti. Taj nagon koji opisujem stavlja se onda u osebujnost modernog vremena, tako da se ono što ponekad proizlazi iz nečeg sasvim drugog pojavljuje u ruhu novog vremena. Tada se može koristiti za razvoj moći, ali ne za spoznaju ili zdrav socijalni život u duhu našeg vremena.
Inače, oni koji su u starim kontekstima, koji žive u njima, koji su stvarno zaostali u ranijim kontekstima, u ranijim kulturnim razdobljima, o impulsima tih kulturnih epoha govore na potpuno drugačiji način od onih koji ih upijaju zaobilaznim putem kroz svakakve organizacije jednog pola impulsa. Već sam spomenuo koju je značajnu knjigu napisao Ku Hung-Ming napisao u vezi s neposrednim sadašnjim događajima. Ku Hung-Ming je obrazovani Kinez, Kinez za kojeg se čini da je doista u špici suvremenog kineskog obrazovanja. Pa, ne radi se samo o tome da se svakakve indijske, amaterske i druge tradicijske stvari nalaze u takvim zapadnjačkim okultnim bratstvima, da se tradicija koristi samo za razvijanje moći, a da se stvari ne shvaćaju iznutra - to je također slučaj i s kineskim. Jer Kinezi su, kao što sam često objašnjavao, potomci posljednje faze atlantskog razvoja, a ono što su stekli u post-atlantskom razdoblju posvuda nosi pečat odbacivanja atlantskih posebnosti, ali prevedeno u post-atlantsko razdoblje. Kao rezultat toga, osoba poput Ku Hung-Minga stoji u potpuno drugačijem duhovnom kontekstu od Europljanina. Moglo bi se reći da, dok Europljanin ne vidi sve što je oko njega, on, zbog svoje neovisnosti o onome što živi unutar Europe, pogotovo u neposrednoj sadašnjosti, prirodno vidi neke stvari puno preciznije, puno intenzivnije. Stoga bi u Europi trebalo pročitati knjigu Ku Hung-Minga: 'Duh kineskog naroda i izlaz iz rata'; neke stvari u njoj bi doista trebalo pogledati jer su one, zbog netom navedenih okolnosti, nepristranije od, u biti svega što se prosuđuje u samoj Europi. Iz svog iskustva Kineza, Ku Hung-Ming zna još uvijek neobičnu posljedicu koja proizlazi iz činjenice da je Kina, poput mnogih drevnih stvari, zadržala strogu granicu između neobrazovanih i obrazovanih. Kao što opisuje Ku Hung-Ming, to je uzrokovano govorom, između neobrazovanih, koji u osnovi govore vlastiti jezik, i obrazovanih, a između ne postoji poluobrazovana osoba, koja je u Europi igrala tako veliku ulogu u vrijeme kada su nestali posljednji ostaci drevnog znanja, gdje se najviše obrazovanje još uvijek temeljilo na latinskom. Naravno, Kina je to držala i držat će još dugo, da postoji izrazita suprotnost između neobrazovanih i obrazovanih, a između nema poluobrazovanih. Dakle, Kinez poput Ku Hung-Minga ima oštro oko za sve što postižu poluobrazovani, a u eseju koji se također nalazi u ovoj knjizi, vrlo lijepo govori o tome. 'Govorni ili razgovorni jezik je za uporabu neobrazovanih, a pisani je samo za istinski obrazovane. Na taj način nema poluobrazovanih ljudi. To je razlog zašto Kinezi inzistiraju da imaju dva jezika. Posljedice polovičnog obrazovanja jasno se vide u današnjoj Europi i Americi, gdje je, otkako je latinski izgubljen, nestala i oštra razlika između govornog i pisanog jezika; od tada je nastala klasa poluobrazovanih ljudi koji imaju pravo koristiti isti jezik kao i istinski obrazovani....'.
Molim vas da naravno, uzmete u obzir da se ne želim složiti s ovim Kinezom, da ne želim reći isto; samo želim skrenuti pozornost kako na neke stvari gleda nepristranije. Usporedite sljedeći odlomak s većinom onoga što danas možete pročitati. Nije namjera tvrditi da poluobrazovani nemaju prava. Europska ih je kultura stvorila iz nužde; naravno da pripadaju europskoj kulturi. Ipak, vrijedi ono što Ku Hung-Ming kaže:
"Od tada se stvorila klasa poluobrazovanih ljudi koji imaju pravo koristiti isti jezik kao i istinski obrazovani, koji govore o civilizaciji, slobodi, neutralnosti, militarizmu i panslavizmu, a ne razumiju pravo značenje tih riječi ni u najmanjoj mjeri. Umjesto da kažemo da je pruski militarizam opasnost za civilizaciju, mislim da bi bilo ispravnije gledati na poluobrazovane, hrpu poluobrazovanih ljudi u današnjem svijetu kao na stvarnu prijetnju civilizaciji."
Vidite da su moguće drugačije prosudbe od nekoga tko stvari gleda drugačije, od prosudbi koje se danas često donose; jer ima se što reći o tome da danas poluobrazovani ljudi puno pričaju o slobodi, civilizaciji, neutralnosti i tako dalje, ne trudeći se da te stvari dublje razumiju. Kinezi to vide i s pravom vide da veliki dio krivnje za današnje stanje i događaje snose poluobrazovani ljudi na svim područjima Europe. Ove veze bit će shvaćene mnogo kasnije. Ali bilo bi dobro da to sada barem neki ljudi vide.
No, ovaj Kinez izvanredno dobro vidi i mnoge druge stvari. I to je neobična stvar, da um takvog Kineza - možete to vidjeti u njemu, u Ku Hung-Mingu, koji čuva staru atavističku kulturu i na nju primjenjuje moderni, razvijeni um - da to razumijevanje ima, rekao bih, nešto intimnije. Vidi se po onome što voli u europskoj kulturi. Naprimjer, neke mu se stvari uopće ne sviđaju. Za njega je europski poredak u osnovi anarhija; samo zaštitnika, policajca, taj Kinez jako voli. Vidi se da neke stvari izvanredno dobro razumije; ali želim na posebnom primjeru pojasniti kako ovaj Kinez može vidjeti europske prilike. On kaže: da, Europljani imaju ono što Kina nikada nije razvila, odvjetnike, druge ljude koji ulaze u socijalni, državni, javni život, čak dosežu najviše razine u administraciji i konstituciji ovog javnog života. Što ovi ljudi rade? Po europskim uvjetima treba vam policajac. Policajac dobiva petnaest šilinga tjedno i kaže mu se da je neophodan za društveni red. Preživljava s ovih petnaest šilinga. Što je morao razviti, kaže Ku Hung-Ming, da se jedne lijepe noći ne pretvori u anarhista, ovaj policajac, što će uvijek imati mogućnost kroz svoju naknadu, što on mora imati? Mora imati određeni koncept časti kojem je naučen, a taj ga koncept časti mora dovesti do osjećaja da može spasiti društvo za svojih petnaest šilinga. Jer to je ono što mu je utisnuto. Rečeno mu je da je on neophodan za to. - Ali što se time postiže? Ku Hung-Ming vjeruje da ga trebaju odvjetnici i drugi ljudi koji su ga angažirali. Njima ne treba cijeli, ali ga drugi trebaju, potreban im je da osiguraju svoje tisuće i desetke tisuća i stotine tisuća i milijune svojih dragocjenosti. Da nemaju njega kojem su dali petnaest šilinga, teško bi zadržali svoju milijunsku imovinu. E to im je stvarna svrha, oni to trebaju radi sebe, kaže ovaj Kinez, tako da njega, policajca, zapravo morate uvjeriti u nešto što mu zasljepljuje stvarnu svrhu: da je zapravo tu da štiti vlasnike. Odnosno, ako se odvija ovako nešto, po njegovom mišljenju, velik dio europske kulture zapravo se temelji na prijevari. Da, Ku Hung-Ming to naziva varanjem. I tako on zapravo donosi sud sa svoje točke gledišta - već sam to naznačio - koji bi barem trebalo razmotriti. On kaže:
"Stvarno vjerujem da će europski narodi nakon ovog rata ovdje u Kini pronaći rješenje za veliki civilizacijski problem" - jer od svih recepata koje daju sami Europljani ne očekuje ništa. - "Ovdje u Kini postoji, opet to kažem, neprocjenjivo, neslućeno nasljeđe civilizacije, naime pravi Kinezi. Oni posjeduju tajnu civilizacije koju će narodi Europe trebati nakon ovog velikog rata, naime ono što sam nazvao religijom dobrog građanina, čije je prvo načelo vjerovati da je ljudska priroda dobra; vjerovati u snagu dobrote, u snagu i djelotvornost onoga što Amerikanac naziva zakonom ljubavi i pravde. Ali što je to zakon ljubavi?"
Zapravo, on kaže da je potrebno da se europski narodi pozovu na Kineze, na ono što je u Kinezima temelj nove civilizacije. Dobro, ne trebaju nam Kinezi unutar Europe i ne želimo ih pozivati, ali stvar je razumijevanja kako, s određene točke gledišta, takve prosudbe mogu proizaći iz atavističke duhovne kulture, pa su čak i mnogo nepristranije od prosudbi, koje nastaju pod suprotnim polom u samoj Europi.
Drugi pol, onaj koji sam nazvao drugim polom i za koji sam rekao, da se njegovi odnosi temelje na stavu prema zlu, patnji, boli, smrti, iskupljenju ili oslobođenju, nastoji prevladati ono što je za drugog spasenje. Ovaj drugi pol nastoji prevladati ono što se za čovjeka razvija između rođenja i smrti, što se za njega razvija na takav način da on to stanje koje se razvija može promatrati vanjskim osjetilima. Dok se kroz prvi pol razvija puki utilitarizam, utilitarizam, Bog pravoga buržuja, dotle se pod drugim polom u najvećoj mjeri razvija sakramentalizam. To znači da se razvija život koji nastoji promatrati stvarnost s duhovnog gledišta, i gledajući stvarnost s duhovnog gledišta, učiniti da sama ova stvarnost više ili manje nestane. Više je u počecima ono za čime teži drugi pol, dok je ono za čime teži prvi pol u Europi dosta dobro uznapredovalo. Prvi pol nastoji u kemijskom laboratoriju proizvesti stvari koje potom mogu biti vanjski korisne, za stvarnu ili zamišljenu korisnost. Drugi pol će sve više težiti ne ostvarivanju ove vanjske korisnosti, nego prema vanjskom svijetu postupati više simbolički, više na način da u njemu ono duhovno dođe do izražaja. I u socijalnom i u državnom životu nastojat će se tražiti simboličke veze, značajne veze. Kao što, kad su okultne moći u pitanju, prvi pol vodi u blizinu bića čije su više duhovne moći vezane uz čovjekove niže nagone, tako i ovaj drugi pol svojom sakramentalnošću vodi u blizinu bića čije su niže moći vezane s višim ljudskim moćima, s moćima razuma, intelekta, ljudske psihičke organizacije, ljudske duhovne organizacije. Dakle, drugi pol vodi u blizinu, u društvo duhovnih bića čije su niže sposobnosti povezane s višim ljudskim sposobnostima. Posljedica ovoga, bit će da kada dođe do razvoja okultnih sila s ovog pola, iz ovog polarnog impulsa proizaći će težnja koja će pokušati otrgnuti više, nadosjetilne članove ljudske prirode od osjetilnog ljudskog bića.
Ali onda, kada se ljudsko biće odvoji od imaginativnog, vizionarskog života, ono ulazi u auru, u kojoj duhovna bića razvijaju nagone koji su njihovi niži nagoni. To stvara neobičnu pojavu, koja se sastoji u tome da, ljudi posebno žele razviti određenu ulogu gledatelja - bit će sve više i više na to potaknuti - preko koje imaju kariku između nadosjetilnih i podosjetilnih bića. Tu se posebno razvija ono što čovjeka čini poveznicom između nadosjetilnog i podosjetilnog svijeta. Čovjek postaje poveznica i u sebi razvija nagon da postane, da tako kažemo, oruđe kako bi određena nadosjetilna bića mogla djelovati na podosjetilne sile, na one sile koje leže skrivene u osjetilnim pojavama, u osjetilnim fenomenima. U osjetilnim pojavama postoje sile koje su slične električnim, magnetskim i drugim silama koje već danas postoje. Sada, osoba koja se jednostavno preda tom impulsu odmah želi zanemariti osjetilni svijet, svijet pojava. Ali to ga dovodi u opasnost da osigura most, vezu s nadosjetilnim svijetom viših hijerarhija, koje šalju svoje snage dolje u podosjetilni svijet. Nagon da se nešto razvije u sakramentalizmu, u simboličkom djelovanju, isti je taj nagon. Jer kad god se pojavi sakramentalizam, kad se dogodi simboličko djelovanje, sile teku iz gornjih svjetova u donje svjetove i natrag. U toj struji nadosjetilnog svijeta u podosjetilni svijet, jednostrano, u određenoj mjeri uz isključenje osjetilnog svijeta, ide ovaj drugi polarni impuls. Stoga je prirodno da će se unutar ovog impulsa II (vidi ispod, desno) sve više javljati potreba da se postane nositelj duhovnih bića ili duhovnih sila.
I II
Transformacija Zlo, patnja
Rođenje, sreća, Iskupljenje, smrt
korisnost
Utilitarizam Sakramentalizam
Freud Nad-osjetilno
Laurence Oliphant Pod-osjetilno
Nezgodno je, naravno, kada se u tom pogledu mora ići u detalje. Ali nakon svega što smo do sada raspravili, natuknice poput ovih koje sam vam dao, bit će dovoljne da pokažu kako se utilitarizam može razviti s jedne strane, a sakramentalizam s druge strane. S jedne strane, utilitarizam, buržoaski ideal; s druge strane sakramentalizam s onim što kao raspoloženje duše pripada sakramentalizmu ili simbolizmu, čiji je ideal hodočasnik.
Vidimo od čega se mora sastojati sinteza, sinteza koja spaja obje jednostranosti nadilazeći ih u isto vrijeme. U razdoblju nakon petog post-atlantskog razdoblja, s jedne strane, dobili biste ljude koji rade samo na korisnosti i također sve duhovne snage stavljaju samo u službu korisnosti, a s druge strane, tip ljudi koji cijelim svojim duhom žele biti u duhovnoj sferi, i sa svime što pripada fizičkom životu ne želi postupati onako kako postupaju prirodne sile, žele s njima postupati sakramentalno, sakramentalno ih urediti, da tako kažem.
Različiti ideali koje ljudi iznose, danas su, a da ljudi to ne znaju, još uvijek pod utjecajem ova dva polarna impulsa. Sve će više biti dio duhovno znanstvenih nastojanja, vidjeti kako ovi polarni impulsi igraju u nečemu u što se danas često ne vjeruje. Za one koji promišljaju stvari, ono što sam okarakterizirao kao impuls I, prisutno je u velikom broju nastojanja s jedne strane; ali često zablista i ono što sam pokazao u naporima impulsa II.
H. P. Blavatsky je zapravo postavljena u cijeli ovaj zupčanik. Krenulo je od težnji, odnosno snaga koje su bile pod impulsom II. Pod tim impulsom II u njoj je nastalo sve ono što ju je tjeralo prema sakramentalnoj strani, koju je na stanovit način i razvila; a pod utjecajem impulsa I nastalo je sve što je potom dovelo do materijalizacije onoga što se naziva Teozofsko društvo. Otišli bi predaleko objašnjavati sve o ličnosti Blavatsky, oko koje se posebno snagom zavrtio vrtlog i jednih i drugih impulsa, koji su je vodili u sve njene pojedinačne značajne manifestacije kao i u njezine pogreške. Danas više nema vremena da u potpunosti završimo ono što smo započeli. Nastavit ćemo ovdje sljedeće subote kada se ponovno sretnemo.