.- 13. Trinaesto predavanje, Dornach, 21. listopada 1916.
Epizodno gledanje. Nestanak pogleda na duhovno skriveno u osjetilnom svijetu u 19. stoljeću. Haeckelov osnovni biogenetski zakon. Daljnji razvoj Goetheovih pogleda kroz znanost duha. Glava i ostatak ljudskog organizma u razvoju.
Pokušali smo vizualizirati glavne ideje koje se bore za formiranje u našem petom post atlantskom razdoblju, moglo bi se reći i za opstanak, toliko se bore za opstanak da dolazi do jednostranog razvoja pod dvije vrste opisanih impulsa. Pod jednim impulsom razvija se, više ili manje se razvija, sve što se može povezati s činjenicom rođenja, činjenicom odnosa među živim bićima, općenito bićima i silama unutar naše zemaljske egzistencije. Pod utjecajem drugog impulsa vidimo činjenice koje se jednostrano povezuju sa smrću, s onim što se zove patnja, bol, bolest, zlo. Pokušali smo rasvijetliti jednostranu prirodu niza činjenica u ljudskom mišljenju, koje prate ono što je opisano iz različitih perspektiva. Sada mora biti jasno da su dva najvažnija ideala za ovo peto post atlantsko razdoblje: prvo, ideal čistog predstavljanja onoga što je prisutno u osjetilnom svijetu i njegovog praćenja unatrag do izvornih pojava, kao što je Goethe učinio - o tome smo već govorili - koji je pokušao pratiti pojave unatrag do onoga što je nazvao primarnim pojavama. S druge strane, peto post atlantsko razdoblje mora težiti ostvarenju slobodnih imaginacija koje se rađaju u ljudskoj duši. Gledajući, da tako kažem, imaginacije koje ljudi primaju iz duhovnog svijeta, a kojih sada može biti samo nekoliko, jer je peto post atlantsko razdoblje, kao što znamo, počelo tek u 15. stoljeću, zadaća našeg vremena je vidjeti imaginaciju zajedno sa svijetom osjetila. S tom slobodnom imaginacijom, ljudi bi trebali obuhvatiti ono što im se predstavlja u vanjskom svijetu osjetila. Kao što možete vidjeti iz mojih raznih izjava, od kojih su neke dane na predavanjima, a neke se mogu naći u mojim knjigama, Goethe je bio taj koji je napravio veliki početak s takvim pogledom na svijet. Stoga Goethe može biti i prava, prikladna osnova za svjetonazor koji stvarno zahtijeva peta post atlantska epoha.
Svojstveno je evoluciji svijeta da se ona mora odvijati u valovima, da tako kažemo, da se neki impulsi pojave, imaju snažan učinak, zatim nestanu, i tek se kasnije opet pojave i tako dalje. To osobito snažno osjećaju oni koji razumiju bit Goetheova svjetonazora. Dakako, sama znanost duha još se ne može pronaći u Goetheovu svjetonazoru, no sve će više biti pod utjecajem razumijevanja Goetheova svjetonazora. Jer stvarno je tako, da je sve što bi se moglo dati kao pogled na svijet bez uobličene znanosti duha, dano u Goetheovu svjetonazoru. I ovaj Goetheov pogled na svijet u početku je, možda usko za veliki svijet, ali za duhovni život, bacao široke krugove svijetla, i mnogo od duhovnog života je već bilo pod utjecajem Goetheova pogleda na svijet, čak i ako je ono što je bilo pod utjecajem u osnovi nestalo na isti način na koji je nestao sam Goetheov svjetonazor. Jer tu se ne treba zavaravati: iako Goethea danas mnogi spominju, iako mnogi vjeruju da poznaju njegova djela, ono što zapravo živi i djeluje u njegovom svjetonazoru, to je još uvijek jedna od slabo poznatih stvari u ljudskom razvoju, i koja će, bude li se sve više pojavljivala u ljudskom razvoju, bitno transformirati znanstvena, društvena i druga razmišljanja, ali i poticaje za djelovanje. U naše vrijeme, još uvijek postoji malo povoljnih sila i poticaja izvan antropozofskog pokreta za razumijevanje Goetheova pogleda na svijet. Jer koliko god je takozvano demokratsko načelo opravdano i veliko za razvoj čovječanstva, ako ga se u pravom smislu shvati, ono u naše vrijeme ima štetan učinak, gdje ga se često uzima i primjenjuje u krivu svrhu. U našem vremenu postoji intenzivna averzija, antipatija, čak i više od toga, u mnogim dušama intenzivna mržnja i protivljenje onakvom svjetonazoru koji svoj izvor ima u Goetheovom načinu mišljenja i Goetheovim pogledima. Jer ovaj svjetonazor zahtijeva mnogo, mnogo toga što naše vrijeme najmanje voli. U naše vrijeme svatko želi imati svoj pogled na svijet, izgraditi svoj pogled na svijet, biti usamljenik u svom svjetonazoru, a da za to nije stvorio nikakve posebne temelje. I sljedeći osjećaj koji svi imaju je nešto poput ovoga, da individualni pogledi stoje jedan pored drugog na ravnopravnoj osnovi. Ono s čime se suočavamo u faustovskoj težnji, koju je Goethe tako jedinstveno okarakterizirao, jest ono o čemu danas govori svaki novinarski dripac i svatko, tko to ponavlja; ali danas, pogotovo danas, može se govoriti samo o tome da se najmanje poznaje onaj duboki nerv te faustovske težnje. I još ćemo imati puno za raspravljati o tome, kada pogledamo ono što je kazano u ovih par redaka, i označeno nepovoljnim za skladnu ravnotežu impulsa u moderno vrijeme, kako bismo zatim raspravljali o tome kako dovesti u sklad te jednostrane impulse koje smo upoznali.
Danas bih htio dodati nekoliko stvari epizodno, da tako kažem, da shvatite kako se moglo dogoditi da je Goetheov svjetonazor, koji je već bio na takvoj visini, presušio u 19. stoljeću i svašta drugo se nametnulo. Ovo 19. stoljeće imalo je sve manje zanimanja za svijet koji okružuje ljude - na to se često malo obraća pažnja, ali je tako - jer upravo u 19. stoljeću dolazi do krize u duhovnom razvoju čovječanstva, i vizija duhovnog koje živi u stvarima sve se više sušila. Vidjela su se samo vanjska osjetilna svojstva, osjetilna svojstva, način djelovanja stvari, a to je postajalo sve manje zanimljivo. Ono što živi i kao duhovno prožima svijet osjetila, više se nije vidjelo. Svijet osjetila kao takav bio je sve manje i manje zanimljiv. Otuda san o traženju nečega skrivenog u samom ovom osjetilnom svijetu, što je prema duhu vremena bilo jedino što se imalo. Čovjek nije postao svjestan onoga što je duhovno bilo skriveno u osjetilnom svijetu. Tako su ljudi tragali za onim što je skriveno u samom osjetilnom svijetu, a to je dovelo do pokušaja, doduše na plodan način, da se kroz istraživanja mikroskopom, teleskopom, produbi pogled iz druge perspektive, ono što se čisto osjetilno može vidjeti, u najmanjem, u najvećem. Nestalo je vjere u skriveno duhovno. Ljudi su željeli barem povjerovati da se zagonetke svijeta mogu riješiti istraživanjem onoga što je u prvom redu skriveno od osjetila, i na tom su području napravili ogroman napredak. Treba se samo sjetiti velikog, ogromnog napretka mikroskopskog istraživanja živih bića u 19. stoljeću. To je dovelo do teorije stanica. Došlo se do stava da se živi organizam biljaka, životinja i čovjeka sastoji od najsitnijih dijelova, stanica, a savršenstvo mikroskopskih istraživanja omogućilo je proučavanje života tih najmanjih staničnih bića, o čemu se u prošlosti više-manje moglo samo nagađati. Na taj se način osjetilno htjelo objasniti iz drugog osjetilnog. A ova metoda objašnjavanja postala je osobito važna za niz činjenica koje su se pojavile u petom post atlantskom razdoblju, za činjenice koje prate rođenje, nastanak živih bića. Vidjeli su kako živo biće nastaje iz stanice, sve do čovjeka, vidjeli su kako se razvija promatrajući život kako napreduje, i konačno su došli do ideje kako se jednostavna okrugla stanica transformira, kako se postupno povećava u životu prije rođenja, također i kod ljudi, i konačno postaje ljudski oblik koji nastaje rođenjem.
Kao što sam rekao, ljudi su stvorili ideje kako od jednostavne stanice postaje ono što zatim nastaje kao ljudsko biće putem rođenja, a ideje su dovele do onoga što se može nazvati problemom rođenja, misterij rođenja kod ljudi usko je povezan s procesima u životu životinja. Vidjelo se da je životinjski svijet u svojim najjednostavnijim oblicima predstavljen u bićima koja su i sama kao jedna stanica, te da u svijetu postoje životinjska bića koja kroz cijeli život u određenoj mjeri imaju isti oblik kao i ljudi samo u prvo vrijeme u majčinoj utrobi. Ostale su životinje predstavljene oblicima koji su bili slični kasnijem obliku u ljudskom razvoju. Tijekom određenog razdoblja prije rođenja, odnosno embrionalnog razvija, ljudski oblik se predstavlja tako da izgleda ili barem sliči ribici, a između staničnog oblika i oblika male ribe unutra leže drugi oblici, koji sada žive vani kao neovisna bića. U svom embrionalnom razvoju čovjek postupno prolazi kroz vanjske oblike. Kao što znamo, to je dovelo do uspostavljanja temeljnog biogenetskog zakona kojeg je tako proslavio Haeckel, a koji znači da čovjek tijekom svog razvoja prije rođenja skraćeno rekapitulira životinjske oblike. Ali to je dalje dovelo do uvjerenja da čovjek, kada dolazi u ovozemaljsko postojanje, mora potjecati od životinjskih oblika. Ljudi su mislili: pa, u stara vremena jednostavno su postojala samo stanična bića, a ta su se stanična bića razvila u nešto složenija bića kroz ove ili one procese, za koje se mislilo da su više ili manje slučajni ili čisto znanstveno nužni - što je, uostalom, ista stvar. Tako da u sljedećem stupnju evolucije sada pred sobom imamo jednostavna stanična bića i nešto složenija, ali ona nešto složenija prvo prolaze kroz stupanj jednostavnog staničnog razvoja; onda su došla ona složenija, koja su pak prošla kroz stanične forme, to jest nastali su ranije, a zatim i njihov oblik. I tako se, smatralo se, razvio cijeli životinjski svijet, a na kraju i ljudi, koji skraćeno rekapituliraju sve životinjske oblike tijekom svog embrionalnog razvoja.
Na taj se način pojavio pogled na vezu između onoga što se može nazvati rođenjem čovjeka, i postupnog nastajanja, kako se mislilo, organskih oblika života. To je čovjeka izravno povezivalo s različitim životinjskim oblicima, a budući da čovjeka lako zaslijepi ono što izravno vidi, tijekom 19. stoljeća ljudi su zaboravili uzeti u obzir bilo što osim onoga što se događalo na taj način, jer je otkrivena sličnost između čovjekovog embrionalnog razvoja i stvaranja drugih organskih oblika. Misli i ideje, kroz koje je veza koju je netko prepoznao ili vjerovao da je prepoznao, kroz napredna sredstva istraživanja - te su misli bile uske onoliko koliko su mogle biti - mogle su poprimiti samo materijalistički oblik koji su poprimile, jer je tijekom 19. stoljeća Goetheov način razmišljanja, Goetheove predodžbe doista posve presahnule. Treba se samo sjetiti kako je Goethe tijekom života došao do onoga što je nazvao teorijom metamorfoze.
Prije nego što je došao do svoje teorije metamorfoze, Goethe je - to vam može biti dovoljno jasno po učinku koji je 'Faust' imao na vas - bio zaokupljen znanjem koje mu je u njegovo vrijeme dostupno o duhovnom svijetu, i upoznao je različite načine, različita sredstva putem kojih ljudi mogu pokušati pristupiti duhovnom svijetu. Tek nakon što se Goetheov duh znatno produbio kroz svoja iskustva s tim sredstvima i načinima, počeo je formulirati znanstvene ideje. I onda prvo vidimo kako je Goethe, kada je došao u Weimar i kad su mu postupno postajali dostupni resursi jenskog sveučilišta, činio sve, baš sve, da obogati svoje znanstveno znanje i spoznaje, ali u isto vrijeme čini sve kako bi stekao koherentne ideje o različitim oblicima organizama. I onda opet vidimo kako Goethe započinje svoje talijansko putovanje, kako se, dok je na putu Italijom, usredotočuje na sve biljne i životinjske oblike koje susreće, kako bi proučavao unutarnje odnose biljnih i životinjskih oblika u bogatoj raznolikosti s kojom se sada suočavao. I na Siciliji je konačno povjerovao da je pronašao ono što je tada nazvao svojom prabiljkom. Što je Goethe smatrao prabiljkom? Ova prabiljka nije osjetilna struktura. Sam Goethe ovu prabiljku naziva osjetilno-nadosjetilnom formom. To je nešto što se može vidjeti samo u duhovnom, ali što se u duhovnom vidi na takav način da kada vidite određenu biljku onda znate: ova biljka je poseban oblik prabiljke. Svaka je biljka poseban razvoj prabiljke, ali nijedna osjetilno stvarna biljka, nije prabiljka. Prabiljka je osjetilno-nadosjetilno biće koje živi u svim biljkama. Goethe je došao na ovu ideju: ne samo tragati za raznim osjetilnim oblicima, nego tražiti jednu prabiljku u svim biljkama. Time je, moglo bi se reći, bitno produbio, jako, jako produbio ono što je oduvijek postojalo kao teorija metamorfoze, i bilo mu je očito, ovu teoriju metamorfoze sada primjeniti na široj razini, na organsko, na živo.
Zanimljivo je kada sada opisuje kako je želio misliti o samoj ljudskoj formi na takav način da njezini pojedinačni članovi predstavljaju proizvode transformacije, u izvjesnom smislu, čovjek je komplikacija ideje. On propovijeda, kako je godine 1780. na židovskom groblju u Veneciji našao lubanju ovce, koja je bila prilično raspadnuta, pa je po pojedinim lubanjskim kostima mogao vidjeti, kako su te kosti lubanje bile tako oblikovane, da se u njima vide preoblikovane kosti kralježnice. Primijetio je da se kralježnica sastoji od pojedinačnih kostiju, koje ću samo shematski nacrtati, ali da se lubanja sastoji od ovih preoblikovanih kostiju kralježnice. Naravno,
kada se preoblikuju, poprimaju sasvim druge oblike, ali kosti lubanje su tada samo preoblikovane kosti kralježaka. Kosti kralježnice leže jedna na drugoj u obliku prstena. Zamišljajući ih napravljene od gume i razvlačeći gumu na različite načine, možemo zamisliti da oblici kostiju lubanje izlaze iz kostiju kralježaka (vidi crtež a). To je bilo nešto iznimno važno za Goethea da može reći: u kosti kralježnice koja prekriva leđnu moždinu, nalazi se nešto što je kao osnovni element ljudskog razvoja, koji se samo treba transformirati da bi postao složeniji element tog ljudskog razvoja. S jedne strane, Goethe je prepoznao list biljke: kako biljka raste, razvija list za listom; ali tada u određenom trenutku dovršava razvoj lista, te preobrazbom lista nastaju najprije latice (vidi crtež b), ali zatim i prašnici, potpuno drugačije oblikovani organi, koji nisu ništa drugo nego lišće, ali transformirano lišće. Za Goethea je cijela biljka sadržana u listu.
Dakle, postoji mnogo nevidljivih, nadosjetilnih stvari u jednom listu, cijela biljka je u jednom listu. Ali cijeli kostur glave također je već u kralježnici. Kralježnica i kostur glave zajedno čine cjelinu, a složene kosti glave, to su preobražene kosti kralježnice, baš kao što su i latice, čak i prašnici i tučak, preobraženi zeleni listovi biljke. Dakle, Goethe ima ideju da se ono što leži na površini lista transformira na najrazličitije i najsloženije načine i zatim postaje cijela biljka; da ono što leži u kralježnici prolazi složenu transformaciju i postaje glava. To je u biti dokle je Goethe stigao u svojim pogledima.
Znanost duha tada još nije postojala, a posebno je zanimljivo vidjeti kako je Goethe duh koji uvijek svjesno ostaje na razini, do koje svojim bogatim promatranjem može napredovati, i ne stvara nikakve spekulativne misli, hipoteze, kako bi na neopravdan način, na način fantazije, otišao dalje od ove točke do koje može doći kroz svoja bogata iskustva.
To je dug put, ali se sada može prijeći, više od stotinu godina nakon što je Goethe začeo te ideje. Kad je u pitanju čovjek, Goethe je tu, da tako kažem, stao: ljudi imaju kralježnicu, jedan kralježak leži na drugom, kralježak se pretvara u kost lubanje. Tu je Goethe stao. Danas više nema potrebe stati tamo gdje je on stao. Jer iz ove ideje, koja dopušta široku, dalekosežnu perspektivu, doista postoji put, čak i ako ga treba napraviti kroz znanost duha. Ako pogledate pojedine kosti ove lubanje ovce, istim duhom s kojim je Goethe, nakon što je - kako kažu 'slučajnošću' - sretno naletio na lubanju ovce na židovskom groblju u Veneciji, i kroz taj duh prepoznao da su to transformirane kosti kralježnice, ako tako promatrate osobu koja stoji pred vama kao cjelinu, onda danas nešto primijetite. Već sam to istaknuo, ali moram to ponovno spomenuti u ovom kontekstu i osvijetliti s drugog gledišta. Onda danas primjećujete da je čovjek u biti dvodijelno biće: da se sastoji od svoje glave i ostatka organizma. Kao što se latica razvija iz lista stabljike biljke, kao što je latica preobrazba lista stabljike biljke, tako je i ljudska glava preobrazba cjelokupnog ostatka organizma. Rekao sam da se ljudsko biće mora razvijati iz jedne inkarnacije u drugu, kako bi se ova transformacija potpuno dogodila. Ono što danas nosimo sa sobom kao ostatak našeg organizma, rekao sam, postat će naša glava u sljedećoj inkarnaciji.
Vidite, ovo gledište je samo potpuno razvijeni impuls koji se javlja kada se iznutra slijedi ono što je počelo s Goetheovim svjetonazorom. Dakle, ako se stvarno stoji na tlu ovog učenja o metamorfozi, pojedinačni organizam se pokušava predstaviti njegovim članovima; ali o tim članovima se razmišlja na takav način da je veza moguća samo ako se gleda kroz nešto što u materiji živi kao duhovno. Jer, naravno, kad bi list bio ono što vide osjetila, nikada ne bi mogao postati latica ili prašnik; kad bi kralježak bio onakav kakvim ga vide osjetila, nikada ne bi mogao postati kosturom glave; kad bi ljudsko tijelo bilo onakvo kakvo se predstavlja osjetilima, ma koliko njegove moći bile transformirane, ono nikada ne bi moglo postati ljudska glava. Ali čak i s obzirom na vanjsko promatranje, ovaj Goetheov svjetonazor više je u skladu sa zahtjevima petog post atlantskog razdoblja nego prirodna znanost 19. stoljeća, koja je toliko ponosna na svoje vanjsko promatranje i eksperimentiranje. Goethe doista vidi bolje, i svatko tko se na njega pokuša osloniti, može bolje sagledati što se događa u prirodi i što je prisutno u prirodi, nego, konkretno, znanost biologije 19. stoljeća.
Rekao sam da nam se čovjek u prvom redu pojavljuje kao dvočlan: kao glava i ostatak njegova organizma. Ovu činjenicu, da je glava, da tako kažemo, transformirani organizam, nešto je što prvo treba razumjeti ako se želi nastaviti graditi. Jer tek tada ćete se moći zapitati: da, što je ta ljudska glava s jedne strane, a što je ostatak organizma s druge strane? - Da biste odgovorili na to pitanje, morate uzeti u obzir sasvim druge stvari od onih koje uzima u obzir današnja prirodna znanost.
Vidite, ako zamislite životinju, bitna stvar kod životinje je da joj je kičmeni stup - to sam također više puta istaknuo - paralelan s površinom Zemlje, i da životinja stoji s prednjim i stražnjim nogama na površini Zemlje (a) i glavu nosi vodoravno u produžetku stupa leđne moždine, u biti kao produžetak ovog stupa moždine. Ono što kod ljudi znamo kao današnju leđnu moždinu, sada je usmjereno vertikalno, i to okomito na smjer koji ima leđna moždina životinje (b).
Ali ne želimo sada razmatrati ovu leđnu moždinu, jer ona ne pripada glavi; pripada ostatku organizma. Razmotrimo najprije drugu leđnu moždinu. Da, koju drugu? Želimo se usredotočiti na ljudski mozak. Reći ćete: je li to leđna moždina? Da, to je leđna moždina. To nije ništa drugo nego transformirana leđna moždina. Ako zamislite horizontalnu leđnu moždinu kakvu ima životinja, napuhanu, transformiranu, preobraženu, dobit ćete ljudski mozak (c).
Istinita je činjenica da je tijekom evolucije Mjeseca ono što je danas mozak, izgledalo kao leđna moždina današnje životinje. I tek pri prijelazu iz evolucije Mjeseca u evoluciju Zemlje, ova leđna moždina koju je čovjek imao na Mjesecu se zakomplicirala i postala današnji ljudski mozak; ali je zadržala vodoravni položaj. Zato što je njegova os u biti okomita na leđnu moždinu koja pripada tijelu, a ovu leđnu moždinu koja pripada tijelu ljudi su stekli tek za vrijeme Zemlje. To je još uvijek u fazi u kojoj je leđna moždina, koja je postala mozak, bila na Mjesecu tijekom evolucije Mjeseca (d).
Ono što kod današnjih ljudi izgleda jednostavnije, njihova leđna moždina, stečeno je kasnije tijekom evolucije, od onog što danas izgleda složenije, njihova mozga. Samo što je mozak koji danas imaju, nekada bila leđna moždina. Dakle, vidimo da ljudi imaju leđnu moždinu koja je pretvorena u mozak, a zatim je izvorna leđna moždina (e) dodana tek tijekom evolucije Zemlje.
Dakle, kada pogledamo ljudsku glavu, ne čini nam se da je toliko različita od životinjske glave; jer je smjer glave, kao i smjer kralježnice životinje, koja je također smjer glave životinje, vodoravan, paralelan sa Zemljom (f).
Mogla bi se dati i mnoga druga svojstva koja bi pokazala da je ljudska glava kao takva, promatrana kako stoji u cjelokupnom razvoju, transformirani životinjski entitet, da je ostatak ljudske organizacije pridodan ovom transformiranom životinjskom entitetu. Ova ideja nije nimalo slična onoj do koje je u 19. stoljeću došao znanstveni razvoj. Zato što će razvoj prirodne znanosti u 19. stoljeću, budući da glavnu vrijednost pridaje vanjskom i osjetilnom, naći da se ljudska glava najviše razlikuje od životinjske. Ovdje (vidi crtež) ljudska glava nam se ne čini toliko različitom od ostatka životinje, samo je rafinirana: mozak je napuhana leđna moždina, koju ima životinja.
Sada će vam na usnama biti pitanje: da, vjerujete li sada možda da je ostatak ljudskog organizma još plemenitiji od organizma glave u smislu vanjskog dizajna, da bi ostatak organizma mogao čak manje sličiti životinji nego glava? I vama samima to možda izgleda paradoksalno, ali snaći ćete se oko toga da se to mora reći. I u osnovi: ne liči li naša glava u cjelini, najviše na životinjske oblike? Barem veliki dio života, muškarci čak i više nego žene, imamo kosu na glavi. Ostatak organizma nema je u istoj mjeri. To već jasno sugerira odnos prema životinjskom organizmu. Ono što vam sada samo predlažem - za sada neka to bude prijedlog - to ćemo s vremenom moći proširiti. Ali to će nas sve više navoditi na spoznaju da se u prirodi događa nešto sasvim drugo od onoga što se često vjeruje. Čovjek spušta pogled s čovjeka na niže životinje i vidi, naprimjer, kornjaču ili školjku ili puža, i vjeruje, u smislu današnje prirodne znanosti, da se puž, dagnja, općenito niže životinje, u prvom redu razvijale postupno, i nižim organizmima nižih životinja je dodana glava. To je besmislica, potpuna besmislica! Ako danas pogledate školjku ili kornjaču, to je ljudska glava na podređenoj razini, a njoj se pridružio ostatak našeg organizma. Nakon što su se niži životinjski oblici - želim shematizirati - postupno transformirali u ljudsku glavu, dodan je ostatak organizma.
Dakle, imamo razvoj koji ide sve dalje i dalje od nižih životinjskih oblika, a ono što je životinjsko oblikovalo je ljudsku glavu, a ostatak organizma je vezan za ovu ljudsku glavu kao ono što je došlo kasnije. Samo u glavi nosimo ono što nas povezuje s životinjama, a ne u ostatku organizma. Zato glavna os ljudske glave ima isti smjer kao i životinjske: paralelno s površinom Zemlje. Ostatak organizma je građen uspravno i okomito prema površini Zemlje.
Vrlo je pogubno što je ova pogrešna ideja, za koju je ovo karakteristično, ušla u znanstveni razvoj 19. stoljeća. Jer to znači da čovjek kao takav, kakav jest, nastaje cijelim svojim organizmom, kao nešto razvijeniji oblik od ranijih životinjskih oblika. Istina je da ono što je moglo proizaći iz ranijih životinjskih oblika, da to može biti samo glava, s druge strane, ono što je dodano ovoj glavi je nešto potpuno novo unutar evolucije Zemlje.
Sada se u prvom redu bavimo s dvije stvari. Prva je da mi zapravo u svojim glavama imamo transformirani oblik za ostatak životinjskog oblika. Pa ipak, iz onoga što je dodano glavi i što imamo kao preostali organizam u jednoj inkarnaciji, odgovarajućim silama razvijamo oblik glave u sljedećoj inkarnaciji. To može izgledati kao kontradikcija. Pomnim promatranjem ovih stvari vidjet ćemo da to nije kontradikcija.
Podsjećajući vas na činjenicu da čovjek zapravo nosi životinju u sebi, da svojim zemaljskim organizmom podupire životinju koja mu je postala glava, samo sam vam htio pokazati koliko pogrešne mogu biti današnje vanjske ideje. No želio bih vam pokazati još nešto na pozitivan način. Ako je ljudska glava samo transformirana životinja, kako je ljudska glava postala ono što je danas? Kako se njegova glava, koja se danas razvija tako što ju je pripremio zemaljski organizam u prethodnoj inkarnaciji, može razviti u ljudsku glavu? Pa životinja po zemlji hoda pomoću svoja dva para nogu, odnosno pomoću četiri noge. Svatko tko vjeruje da životinja samo hoda po Zemlji i da se ništa drugo ne događa osim da ona hoda, u velikoj je zabludi. Sile neprestano izviru iz Zemlje u životinju, prolaze kroz kralježnicu, utječući na mozak, da tako kažemo, vraćaju se u Zemlju (a). Životinja pripada Zemlji. A kako na njoj stoji, kako sile koje su aktivne u Zemlji prolaze kroz noge u kralježnicu i natrag, to pripada životu životinje.
Odnos koji životinja ima prema Zemlji, je kakav ljudsko biće, ljudska glava, ima prema ostatku organizma. Budući da čovjek ima organizam koji stoji okomito prema Zemlji, ostatak ljudskog organizma prema ljudskoj glavi postaje ono što je Zemlja, cijela Zemlja životinji. Dakle, u našem organizmu pričvršćenom za glavu, imamo tajne cijele Zemlje sadržane u nama. I lako se može pokazati, što danas možemo samo natuknuti, da kada proučavamo glavu i mozak unutar nje, rudimenti, dodaci, postoje za prednje i stražnje udove, kroz koje čovjek postavlja glavu na sebe, kao i životinja sebe na Zemlji, kao što imamo stražnje i prednje udove, samo pretvorene u unutarnje, u različite organe. I cjelokupna formacija glave je takva da se zapravo prema ostatku organizma odnosi kao što životinja odnosi prema Zemlji (b).
Toliko je važno vidjeti značaj takve ideje, što naravno proizlazi samo iz pogleda oplođenih znanošću duha. Jer s tom idejom se valja vratiti na ono što je 19. stoljeće neadekvatno promatralo svojim grubim načinom; s ovom idejom moramo se sada vratiti i pratiti embrionalni razvoj. Tada će se pojaviti nešto sasvim drugo od onoga što je prirodna znanost 19. stoljeća mogla pronaći. Jer tada će se pojaviti ideje koje mogu biti plodonosne za ljudski život, također izvan puke beživotne tehnologije. Bez tih ideja čovječanstvo neće izaći iz slijepe ulice u kojoj se našlo. Jer razvoj ideja, ne općih ideja koje se danas njeguju u udruženjima kao veliki ideali, ne na idejama koje svatko može shvatiti ako sjedi tri sata u kavani, nego na idejama koje dolaze iz istraživanja, posuđene od stvarnosti, i tek onda primijenjene na život, temelj su stvarnog napretka čovječanstva. Lako je doći do lijepih ideja koje možete iskoristiti za osnivanje udruga; ali one ne sprječavaju kulturu da dođe u slijepu ulicu u koju je sada dospjela. To sprječavaju samo konkretne ideje.
To morate pravilno osjetiti, tako ćete najprije shvatiti velike zadaće znanosti duha, i ispravno ćete procijeniti stvarnost koja nas okružuje. Ova stvarnost ima za cilj spriječiti pojavu znanosti duha, posebno u njezinim najvažnijim aspektima. Duh zbog kojeg je Goetheov svjetonazor presušio u 19. stoljeću, još uvijek je dovoljno prisutan, a taj se duh posebno izražava kroz činjenicu da ga pokreće stanoviti progoniteljski bijes: bijes progona svega što teži idejama zasićenim stvarnošću. Ideje koje su zasićene stvarnošću, duhu sadašnjosti često se čine fantazija, jer on nije sposoban, uključiti ove ideje. I pokazat će se da je ono s čime će se znanost duha, kao i njen najjači protivnik, sve više suočavati: pokazat će se da se odbacuje upravo svjetonazor koji traži pravi duhovni put i nastoji stvarnost istraživati bez predrasuda, jer se to istraživanje stvarnosti želi odbaciti. Previše je neugodno upoznati sve ono što je potrebno da bi se došlo do istinski sveobuhvatnog pogleda na svijet. Zato će ljudi klevetati ovaj sveobuhvatni svjetonazor i neće dopustiti da svijet primijeti koliko je sveobuhvatan, nego će svijetu pokazivati da se temelji na isto tako površnim, uskogrudnim, ograničenim konceptima i rezultatima istraživanja, kao i drugi sadašnji pogledi na svijet. I sve će se više afirmirati stanovito priznanje nepoštenosti težnje, naime one težnje koja inzistira na uskogrudnosti i odbacivanju upravo onoga što ima veze sa sviješću, što na odgovarajući način vodi naprijed, zaista želi istražiti stvarnost i tako može doći do određenog sveobuhvatnog gledišta. Arogancija i bahatost su osobine, koje danas još nisu dosegle svoj vrhunac. Ljudi danas nemaju pojma što može nastati pod utjecajem arogancije koju potiče, ne prirodna znanost, nego svjetonazor koji često crpi iz prirodne znanosti. I kakva će tiranija nastati kada vanjske sile dopuste da budu sve više privilegirane materijalizmom na polju medicine, na polju ostalih takozvanih znanosti, što će proizaći iz toga da je ljudima danas ugodno da bi to uopće osjetili. Umjesto toga, on malo po malo radije prihvaća kako, iz dana u dan, duhovno sve više dopušta da bude u milosti vanjskih sila. I još uvijek malo ljudi osjeća pred kakvom je strašnom budućnošću čovječanstvo, ako ne nauči osjetiti što je na ovom polju na kocki, kakav će to pad biti na ovom polju u odnosu na već dosegnute pozicije.
Htio sam ukazati na taj osjećaj, koji je ljudima danas neophodan. Jer tom osjećaju se suprotstavlja ogromna pospanost idealistički nastrojenih ljudi današnjice. U usporedbi s onim što bi netko trebao osjećati prema zadacima, čini se da je najveći grijeh kada oni koji, prožeti idealističkim stavovima, pronađu put do novog pogleda na svijet, a zatim se povuku od ostatka svijeta u životu i osnivaju svakojake kolonije i slično, dok je najnužnije da se noviji svjetonazor, duhovno znanstveni svjetonazor, u potpunosti postavi u život, a ne pospano tetura prema čudovišnom ponoru koji se otvara iz onoga što se može sugerirati, kao što sam danas ponovno istaknuo.
Danas sam htio dati nešto epizodno. Jer da bih prezentirao stvari koje su jako bitne i koje još moram iznijeti, potreba su mi tri uzastopna predavanja.