.- 15. Petnaesto predavanje, Dornach, 29. listopada 1916.
Jaures kao primjer intelektualno stremećih ljudi u 19. stoljeću. Utjecaj prirodne znanosti na teologiju. Pastor Joß o modernom misticizmu. I.P.V. Troxler kao primjer duhovne spoznajne moći koja je još postojala u 19. stoljeću.
Kada u aktualne rasprave unosim neka suvremena povijesna razmatranja, doista ne želim kritizirati ovo ili ono, da tako kažem, ili eksponirati nešto o ovome ili onome. Radi se o povezivanju s vanjskim pojavama fizičke razine na takav način, da se vidi kako se određena šira gledišta, koja razmatramo sa stajališta znanosti duha, pokazuju istinitima u ovoj ili onoj pojedinačnoj pojavi. Zato mi je važno da upravo na ovim predavanjima steknemo neku vrstu razumijevanja onoga što je bitno na prijelazu iz četvrtog u peto post atlantsko razdoblje, kako sile koje su djelovale u prošlim stoljećima, kako se ulijevaju u našu sadašnjost, i kako ih mogu i moraju promatrati oni koji doista žele vidjeti kako znanost duha ima specifičnu zadaću za svakog pojedinca u naše vrijeme. Stoga bi trebao uključiti samo epizode koje dajem kako bih ilustrirao šira gledišta, kada uključujem takva suvremena povijesna razmatranja.
Osobito bih želio istaknuti da su oni naši suvremenici ili njihovi neposredni prethodnici, koji se u određenom pogledu moraju prikazati kao nemoćni pred spoznajom stvarnih duhovnih impulsa, da oni koje naizgled treba kritizirati, da ne činim to s namjerom da ih na bilo koji način osobno pogodim, nego da pokažem kako su takvi ljudi, da tako kažemo, zarobljeni izdancima materijalističkog svjetonazora i oblikovanja svijeta. Zapravo, ljudima danas nije lako pronaći put do pravog duhovno znanstvenog uvida. Kako se razvijala duhovna kultura, mnogim ljudima je teško povezati se s onim što znanost duha ima za ponuditi u sadašnjosti i neposrednoj budućnosti. S određene točke gledišta može se vidjeti kako ljudi koji su sada potpuno uhvaćeni u suvremeno razmišljanje, ne mogu pronaći nikakvu vezu između svog razmišljanja i onoga što mora biti osnova stvarnog angažmana našeg pokreta u duhovnim svjetovima. Vidite da i ljudi izvana koji imaju simpatije prema našem pokretu često kažu: pa, to što ti ljudi žele podići idealizam, podići kulturu etike, vrlo je lijepo, ali oni, ti antropozofiji - tako kažu čak i dobronamjerni ljudi - ulaze u kojekakve fantastične teorije o duhovnim svjetovima. - Čak ni dobronamjerni ljudi ne vide da ovakav pristup duhovnim svjetovima doista mora biti temelj na kojemu se danas mora raditi, a to ne vide ako se ne mogu osloboditi određenih predrasuda našeg vremena.
Izuzetno je teško, za osobu koja je tako potpuno zaokupljena prirodom današnjeg duhovnog života, zamisliti da je sam čovjek neka vrsta sklopke za impulse koji teku od duhovnih bića u svijet fizičkog života i na taj fizički život imaju utjecaj. A na to se posebno možemo podsjetiti, kada pred dušu dovedemo poteškoće, koje su u suprotnosti s razumijevanjem duhovnog svijeta, među ljudima koji se s velikom predanošću, ali i određenim spoznajama iz suvremene kulture, posvećuju reformskim idejama ili sličnim poduhvatima u odnosu na suvremeni život. Nije li istina, danas ima i već dugo ima mnogo ljudi, koji znaju da su socijalni uvjeti u svijetu postali isti, kao i ostale stvari u životu, i da se s mnogim stvarima treba pozabaviti kao bi se životu dala, osobito socijalnoj strukturi, nova forma. Kao onima koji prepoznaju nerv znanosti duha, mora nam biti jasno da najradikalnija pitanja današnjice, duša u pravom smislu može dokučiti samo ako su utemeljena na temeljima duhovno znanstvenog uvida. Međutim, mnogi ljudi koji energično rade u sadašnjosti, ne mogu doći do tog uvida, te spoznaje. I tako s jedne strane ostaju bez tla, a s druge strane, ostavljeni su u takvoj poziciji, da se na najvažnija pitanja ne može dati odgovor. U tom smislu dajemo i jedan primjer.
Imamo čovjeka koji je, kao nitko drugi, bio iskren u odnosu na velike socijalne probleme današnjice, Jauresa, koji je uoči ovog nesretnog rata doživio misterioznu smrt, koju vanjska istraga možda nikad neće do kraja objasniti. Juares, socijalist, koji je svakako bio jedna od najpoštenijih ličnosti s nekakvim nastojanjima, intenzivno se bavio svim temeljnim pitanjima suvremenog socijalnog života. I može se reći da je u svom znanju objedinio sve ono što čovjek danas može sakupiti iz poznavanja prirode, iz povijesti, iz socijalne perspektive, da bi došao do nekog mišljenja, što treba učiniti kako bi se na praktičan način riješila pitanja s kojima se današnji život suočava. Jaures nije bio jedan od onih površnih ljudi koji razvijaju socijalni sustav iz nekoliko subjektivnih misli koje im se sviđaju, kroz koje žele usrećiti svijet, koji ne samo da žele upoznati suvremeni život kako bi stekli socijalni uvid, već je Jaures bio jedan od onih koji također promatraju povijest kako bi vidjeli kako su se razni socijalni i drugi problemi razvijali u pojedinim narodima, gdje su dovodili do kriza, do razvoja, tako da se iz toga može vidjeti što nastaje od određenih preduvjeta. Jaures je pažljivo proučavao te stvari.
Najvažnija stvar za osobu koja o tome razmišlja jest shvatiti što se promijenilo u ljudskom životu, posebno u zadnja tri do četiri stoljeća. Jer ako se, s jedne strane, u ova tri do četiri stoljeća dogodila transformacija cjelokupnog ljudskog stremljenja na polju znanja i postupno su se pojavila dva jednostrana impulsa na polju znanja, kako sam vam ih predstavio u ovim razmatranjima, s druge strane, istina je i da se nešto slično razvilo za socijalne struje i socijalne težnje. Svatko tko želi razumjeti životnu situaciju u kojoj se nalazi današnje čovječanstvo, a zaista i cijela Zemlja, prvo i najprije mora razumjeti kako se impulsi koji danas dominiraju ljudskim umovima postupno mijenjaju - uglavnom nesvjesno, ljudi o tome ništa na znaju - koji su se uvukli u ljudsku dušu od početka petog post atlantskog razdoblja. Ali posebno kada ljudi poput Juaresa, koji nije mogao ne temeljiti svoje poštene napore na materijalističkom stavu sadašnjosti, pogledaju ovo razdoblje, posvuda se pojavljuju pitanja s kojima zapravo ne znaju što učiniti. Dakle, želio bih reći, posebno s takvim poštenim nastojanjem kavo je Juaresovo, možemo otkriti dvije čudne mračne točke - između ostalih koje ovdje ne možemo navoditi - na koje se treba usredotočiti, posebno sa stajališta znanosti duha.
Dok promatra život petog post atlantskog razdoblja koji je dotada prošao, pred dušom Jauresa stoji poput pitanja: što je zapravo današnje ljude navelo da pripadnici određene kaste ili klase imaju ovakve ili onakve duševne osjećaje, dok oni iz druge klase imaju drugačije osjećaje? - Takav čovjek gleda na ono što je prethodilo petom post atlantskom razdoblju, gleda na život koji je tada bio zatvoren u uske okvire. Treba se samo sjetiti što se promijenilo u svijetu od 14. do 15. stoljeća; koliko je interveniralo ono što je došlo s otkrićem Amerike, s novim znanstvenim otkrićima i institucijama, s umjetnošću tiska i tako dalje. Što je snašlo čovječanstvo! Sjetite se vremena kada nije bilo tiskarske umjetnosti, kada ljudi nisu mogli čitati Bibliju, nego su se samo okupljali u crkvi i slušali ono što im se priopćavalo od onih koji su im se obraćali u sasvim određenom smjeru. Ovom posve drugačijem obliku života prije početka petog post atlantskog perioda posvećuje se premalo pažnje. I što danas živi u dušama, što danas oblikuje načela vlada, što oblikuje načela onih koji upravljaju komercijalnim, industrijskim i drugim poduzećima, što oblikuje načela onih koji zauzvrat obučavaju ljude za ta poduzeća, što također oblikuje načela među onima koji su uključeni u te pothvate kao radna populacija, kakva načela vladaju među onima koji posjeduju zemlju i tako dalje, sve se to, onakvo kakvo danas živi u dušama, razvilo tek tijekom posljednjeg stoljeća. Premalo se pažnje pridaje radikalnoj razlici koja postoji između sadašnjeg mišljenja i osjećaja, čak i najjednostavnijeg farmera, u usporedbi s onim što je nekada bio slučaj. Ali naravno, ljudi koji stavljaju velika, goruća socijalna pitanja pred svoje duše, to uzimaju u obzir.
I tako vidimo, da je Juares u početku suočen s pitanjem koje glasi: što je zapravo uzrok ovakvom razmišljanju civiliziranog čovjeka, koje je danas tako osebujno? Što se dogodilo, budući da relativno mali krug ljudi koji je prije imao izravan pristup duhovnom životu i koji je vodio druge, sada druge vodi samo u odnosu na vanjski materijalni život, ali na određeni način više ne usmjerava u smislu osjećaja i emocija? - Velika je razlika, ogromna razlika, ako mislimo na ranije okolnosti, gdje je onaj tko je ljudima dao posao dao im i kapelana, koji je rekao što je trebalo, što im je morao reći po svom osjećaju, u odnosu na kasnija vremena kada su neke stvari postale dostupne svima. Pred dušom Juaresa pojavilo se pitanje: kako se zapravo promijenilo razmišljanje i osjećaji modernog čovjeka? - Međutim, to se pitanje prvi put pojavilo pred njegovom dušom u obliku koji je bio potpuno obojen onom nijansom koju ima suvremeno socijalističko mišljenje; ali možemo ga odvojiti od toga. Juares se prvo pita: zašto optuživati ljude iz uskog kruga koji daju posao drugima, pa reći nešto poput: pa, ljudima koji su trebali za njih raditi stavili su na raspolaganje obrazovne resurse u obliku škola, knjiga i tako dalje, da bi iz njih izvukli veći profit. - Pojedini socijalisti uvijek su ponavljali da se zapravo radi o smicalici za zapošljivo stanovništvo, to da se radnicima stave na raspolaganje sredstva za obrazovanje, jer obrazovani radnici rade više i učinkovitije. No Juares se ne slaže s tim idejama nekih socijalista. Stoga, u određenom smislu, ono što mora misliti postaje za njega nerješiv problem. I vrlo je zanimljivo kako Juares izlazi na kraj s - zapravo se ne slaže, ne može se složiti - s pitanjem: kako stoje stvari sa osjećajima, mislima i duševnim impulsima koji su se pojavili tijekom posljednjih nekoliko stoljeća?
U jednom od Juaresovih najzanimljivijih političkih spisa nalazimo sljedeći odlomak o tome. On kaže:
"Da je buržoazija vjerovala da je pravedna prema radnicima u ovo doba svog razvoja, dokazuje činjenica da im je od početka davala školu: to jest, htjela ih je što više prosvijetiti. Reformacija, čiji je moći oslonac bila buržoazija, bila je oduševljena pučkom prosvjetom. Da je buržoazija potajno imala grižnju savjesti, mogla bi posumnjati u sud koji bi radnici, koje je ona strogo obučavala za rad snagom svog primjera i prisilom zakona, donijeli o njoj i njenom radu: onda bi ih držala u što većem neznanju. Uz rizik da proizvede manje koristan rad od neobučene mase, ne bi se izložila strašnoj osudi proletarijata kojeg je izrabljivala. Ne bi otvorila sve one tisuće očiju, koje su navikle na dugu tamu, da je nepravedna."
Pa Juares kaže sebi: Ne, buržoazija se ne bi mogla - znamo kako je buržoazija ukorijenjena u jednostranoj struji, vidjeli smo to u ovim razmatranjima - buržoazija se ne može kriviti da jednostavno želi prevariti radnike kako bi od njih napravila korisne instrumente; naprotiv, željela je da svi znaju čitati. - I sad dolazi ono značajno, ono što obrazovanoj osobi današnjice koja je potpuno uronjena u znanje, da tako kažem, otvori oči i odmah ih opet zatvori, jer nije došao do znanosti duha. On kaže:
"Već naprotiv, htjela je da svi znaju čitati. I to kakvu knjigu! Istu iz koje je crpila i život. Narodi bi trebali naučiti razmišljati čitajući Bibliju, koja je posvuda prevedena na narodne jezike: iz te Biblije pune svađe i gorčine, pune mrmljanja, vapaja i bijesa neukog naroda, čiji ponos, čak i kad ga kažnjava i lomi, izgleda kao da Bog voli; iz one Biblije u kojoj izabrani vođe moraju neprestano uvjeravati narod i služenjem zaslužiti pravo zapovijedanja; iz neobično revolucionarne knjige u kojoj se dijalog između Joba i Boga odvija na takav način da se Bog pojavljuje kao optuženik, koji se jedino grmljavinom može obraniti od pravednikova gnjeva; iz te Biblije u kojoj su proroci ostavili svoj poziv budućnosti, i svoja prokletstva protiv nepravednih bogataša, svoj mesijanski san o univerzalnom bratstvu, sav žar svog gnjeva i svoje nade, vatru užarenog ugljena koji je gorio na njihovim usnama. Industrijska buržoazija stavila je tu strašnu knjigu u ruke naroda, u ruke siromašnih radnika u gradovima i selima - istih onih koji su bili ili će postati njihovi radnici - i rekla im: vidite sami, čujte sami! Nemojte se oslanjati na posrednike; veza između Boga i vas mora biti neposredna. Vaše oči moraju vidjeti njegovu svjetlost, vaše uši moraju čuti njegovu riječ! Ponavljam: kako je klasa koja je sumnjala u sebe, u riječ i legitimnost svog rada, mogla osloboditi savjest ljudi koje je pokušavala kontrolirati u svoju korist, od svake vjere u autoritet? Da je imala 'zlu savjest', da je došla na svijet kao lopov, došla bi noću, in nocte. Ali njihova briga bila je, naprotiv, povećati svijetlo. Očito je bila uvjerena da je red rada, aktivnosti i stroge moralne stege, koju je donijela u svijet pun lijenosti, praznovjerja, nereda i jalovosti, bio koristan upravo onima koji su u tom redu zauzimali najniži rang."
Ovdje vidimo pitanje koje postavlja reformator našeg vremena koji se pita: kako su sve misli koje danas dominiraju masama došle na svijet? - Izvučene su iz činjenice - sada možemo odbaciti političke nijanse - iz činjenice da su se ljudi dočepali Biblije, najrevolucionarnije knjige koju svijet poznaje; jer je tako revolucionarna, jer je tako učinkovita. Tako u ljudskim umovima Juares pronalazi rezultat čitanja Biblije, ono što je nastalo tek kad su tiskane Biblije; jer u ranijim stoljećima ljudi nisu imali Biblije, a crkva je čak i pažljivo pazila da ljudi ne dobiju Bibliju u ruke. Opet se ne razmišlja dovoljno o tome da ljudi Bibliju poznaju tek od vremena petog post atlantskog razdoblja, tako da Biblijski impulsi sada postaju impulsi u dušama ljudi. Nekad se ljudima kršćanstvo prenosile na sasvim drugačiji način nego kroz Bibliju. Dakle, takav mislilac, koji je potpuno uronjen u sadašnjost, gleda na razvoj petog post atlantskog doba i pita se: da, što se zapravo tamo dogodilo? Kakve su veze između činjenice da je Biblija postala dostupna ljudima, i drugih činjenica koje vidimo oko sebe? - Ne može pronaći nikakvu pravu vezu. Uzgred, on to vrlo precizno izražava. On kaže:
"Bio bi primamljiv problem - daleko složeniji i mnogo humaniji od onoga s čime se Marx bavio - ispitati kako bi ova vrsta moralne sigurnosti, ove sigurnosti savjesti, mogla postati ugodna buržoaziji sa svim nasilnim i prijevarnim praksama, sa zločinima u kolonijama, sa prijevarama u trgovini, sa čitavom raznolikošću oblika eksploatacije, koji su karakterizirali prvo razdoblje kapitalizma - njegovu pojavu i njegov rast. Ovaj problem nadilazi moje snage; trebalo bi izvući bezbrojne elemente moralno-filozofskog istraživanja iz svakakvih dokumenata koje nam je ostavilo 16, 17. i 18. stoljeće. I samo snažan intuitivni i proricateljski dar mogao bi doći do dna problema."
Ne preuzima zasluge za to. Vidite, doduše, nemoć jednog od najiskrenijih ljudi koji se zalažu za rješavanje pitanja: kako su duše postale ovakve u sadašnje vrijeme?
Druga stvar, koju moramo razmotriti je da, naravno, osoba koja teži na ovaj način ne može imati intuitivni i proricateljski talent koji bi bio neophodan za ovaj problem, jer je potpuno udaljena od osnovnog problema znanosti duha. Vidjeti kako duhovno iz duhovnih svjetova teče dolje, da tako kažemo kroz prekidač, kroz ljudsku dušu, i teče u fizički svijet, ovaj stvarni tok duhovnih impulsa i rada bića viših hijerarhija, od ovakvog duha je prilično daleko. Dakle, takav duh vidi: To i to, događa se od početka modernog doba, od početka petog post atlantskog razdoblja. Ali on ne vidi što u tome živi i tka; također u konkretnom slučaju on ne vidi svjesno prodiranje duhovnih impulsa, da tako kažemo, iz aktivnosti bića viših hijerarhija. To se može postići samo znanošću duha. Ali sve je prvo u pripremi. Svijet naravno nikada nije bio bez duha, čak i ako je ovaj duh djelovao nesvjesno na ovaj ili onaj način. Često sam skretao pažnju na činjenicu da je sve što je zahvatilo određeno područje moderne Europe, bilo pod dubokim utjecajem duhovnih sila. Također se iz vanjske povijesti može dokazati, da se u određeno vrijeme, na početku petog post atlantskog razdoblja, stvarno dogodilo nešto čudesno, ono s čime se materijalistički misleća osoba suočava je da to mora smatrati fantazijom, ako se stvar shvati ozbiljno. Ali opet, ako se ne shvati ozbiljno, ne može se objasniti cijeli tijek moderne povijesti.
Ovaj događaj, koji sam često spominjao, pojava je jednostavne seoske djevojke s velikom povijesnom zadaćom, Ivane Orleanske, Djevice Orleanske. Karta Europe danas bi bila sasvim drugačija - povjesničar to vrlo dobro zna - da se nije pojavila Ivana Orleanska, Djevica Orleanska. Zašto se ljudi današnjice čude - treba se samo sjetiti Anatole Francea - kako je impuls, čak i sustav impulsa, poslan iz duhovnih svjetova u vrijeme kada se to još nije moglo dogoditi svjesno, kroz neku vrstu polu atavističke, polu vidovitosti? Ali s tim ne mogu ništa! Anatole France se, naravno, pomirio s tim govoreći: pa, događa se da ljudi često čine svašta pod utjecajem sugestije, fantastičnih sila koje proizlaze iz ljudi poput Djevice Orleanske. - Takav pristup podsjeća na onaj suvremenih teologa, koji se na čudan način mire s nastankom kršćanstva kroz Pavlovu viziju pred Damaskom, koji bi tu Pavlovu sugestiju morali proglasiti dokazom i u biti cijelo kršćanstvo voditi natrag na to, ali paze da to ne rade, inače bi morali reći da kršćanstvo dolazi iz sugestivnog iskustva Pavla. I pazit će da to ne kažu. Ova polovičnost je nevjerojatno loša za cijeli duhovni život; to je izraz činjenice da je čovjek nemoćan pred takvim pitanjima. Ovu točku je dobro pogledati posebno kod nekoga tako poštenog kao što je Jaures.
Pokušava razjasniti značenje impulsa koji su dolazili od zemljoposjednika u petom post atlantskom razdoblju i onih koji su dolazili od gradskog stanovništva. Opet, ne trebamo se doticati ove socijalističke nijanse, samo želim istaknuti da je Jaures mišljenja da je u ovom razdoblju manje važno, razmatra li se socijalno pitanje iz perspektive zemljoposjednika ili s razine industrijskog stanovništva: to ovdje ne spada. I to je ono što on želi vidjeti kod Ivane Orleanske, da iako je seljanka, ne radi za zemljoposjedničko stanovništvo - odnosno seljačko - nego za širi krug gradskog stanovništva. Jaures kaže:
"Ivana Orleanska ispunjava svoju misiju i žrtvuje se za spas domovine u Francuskoj, u kojoj zemlja ne predstavlja jedinu vitalnu snagu; zajednice već igraju ulogu, Luj Sveti odobrio je zanatska pisma i cehovski zakon i dao ih svečano proglasiti, pariška revolucija pod vladavinom Karla V. i Karla VI. vidjela je kako se trgovačka buržoazija i obrtnici pojavljuju kao nove sile, najlucidniji među onima koji su htjeli reformirati kraljevstvo sanjali su o savezu između buržoazije i seljaštva protiv bezakonja i despotizma; u ovoj modernoj Francuskoj, kojom je uskoro trebao vladati 'Kralj građanin' - sin vladara kojeg je Ivana Orleanska trebala spasiti - u ovoj raznolikoj, sofisticiranoj i profinjenoj zemlji, koju su dotakle nježne, književne boli onog Charlesa Orlenaskog, čije je zatočeništvo dotaklo srce dobre Lorraine, u ovom društvu koje je bilo sve samo ne ruralno, pojavila se Ivana Orleanska."
Dakle, u izvjesnom smislu, za Jauresa se ona nije pojavila za seljačko stanovništvo, ne za stanovništvo koje je bilo vezano za posjed nad zemljom, nego upravo za ono koje je bilo vezano za moderni život, za biće grada. Jaures kaže:
"Bila je jednostavno seoska djevojka koja je vidjela bol i nevolje seljaka oko sebe, ali za koju su sve te nevolje bile samo blizak primjer uzvišene i još veće patnje koju su podnijeli opljačkana kraljevska vlast i okupirana nacija. U njezinoj duši i u njezinim mislima ne igra ulogu nikakvo mjesto, nikakav komad zemlje; ona gleda iza lorenskih polja. Njeno seljačko srce veće je od svega seljaštva. Kuca za daleke, dobre gradove koje stranac okružuje. Živjeti u poljima ne znači nužno biti zaokupljen pitanjima obradive zemlje. U buci i vrevi gradova, Ivanin san sigurno bi bio manje slobodan, manje odvažan i sveobuhvatan. Samoća je štitila smjelost njezina mišljenja, a ona je mnogo potpunije doživljavala veliku domoljubnu zajednicu, jer je njena mašta mogla bez zabune ispuniti tihi obzor bolom i nadom koja ga je nadilazila. Nije bila nadahnuta duhom seljačke bune; htjela je osloboditi cijelu veliku Francusku da bi je kasnije posvetila bogoslužju, kršćanstvu i pravdi. Njezin joj se cilj čini tako visokim i pobožnim da, kako bi ga postigla, kasnije smogne hrabrosti čak se suprotstaviti Crkvi i pozvati se na objavu koja stoji visoko iznad svake druge objave."
Tako da ono drugo postaje, rekao bih, Jauresu odmah jasno. Pušta da mu pogled luta nad onim što se dogodilo, i otkriva da se to što se dogodilo, dogodilo pod utjecajem duhovnog impulsa, da ga je, da tako kažemo, prebacila duša Ivane Orleanske i da je prodro u fizički svijet. Ali nije potrebno reći da osoba koja tako razmišlja ne može u potpunosti prepoznati da su duhovni impulsi i duhovne snage najvažniji. Pa ne zna što bi s tim što mu je čak i jasno vidljivo. Vidite, u tom neprepoznavanju onoga što zapravo postoji, čak i od strane najboljih današnjih umova, u neprepoznavanju duhovnih impulsa, koje imaju u rukama, to jest u neprepoznavanju onoga što povijesno mogu imati u rukama, leži velika životna laž modernog doba, kojom su zaraženi i najbolji ljudi. Žele razumjeti što je tamo; ali to ne mogu razumjeti jer ne mogu vidjeti učinak duha. Oni koji misle kao Jaures to ne mogu. Ali to nisu mogli ni drugi, čak ni u vrijeme Ivane Orleanske, koji su se, na temelju stare tradicionalne mudrosti, u Djevici Orleanskoj suočili s trenutačnim pojavljivanjem duhovne činjenice, jer, koliko god to paradoksalno zvučalo, to što je netko teolog, ne čini ga duhovnjakom, to što netko brani teološke dogme ne čini da prepoznaje duhovni svijet.
Teolog, za kojega sam jučer naveo neke primjere, naravno nije poznavalac duhovnog svijeta, već je jednako materijalist kao Büchner ili Moleschott, samo što su Büchner i Moleschott bili istinitiji od takvog teologa sa svojim materijalizmom. Nije važno što govorite, važno je ono što upijate u svom životnom iskustvu: prepoznajete li doista duhovno kada se s njime suočite. Ali teolozi to nisu mogli učiniti kada su se suočili s Ivanom Orleanskom, a tu činjenicu Jaures prilično dobro ističe kada kaže:
"Njen joj se cilj čini toliko visokim i pobožnim da, kako bi ga postigla, kasnije smogne hrabrosti čak se suprotstaviti Crkvi i pozvati se na objavu koja je visoko iznad svake druge objave. Teolozima koji je pozivaju da svoja čuda i svoje poslanje opravda iz svetih knjiga, odgovara-"
Dakle, teolozi, ovi predstavnici duhovnog života, koji su pred sobom imali objavu duhovnog života, nisu raspravljali o toj objavi duhovnog života, nego su došli s pergamentom, koji je izvor iz kojeg izvire božanska Objava, i rekli: "Dokaži nam iz Svetog pisma da ono što nam govoriš može biti istina." Djevica Orleanska ne bi smjela iz egzistencije života dokazivati da ima ikakvu misiju iz žive veze s duhovnim svijetom, nego bi trebala dokazati iz starih knjiga. A ona odgovara:
"U knjizi Božjoj je zapisano više nego u svim tvojim knjigama." Jaures kaže: "Divne riječi koje su u određenom smislu u suprotnosti sa seljačkom dušom, čija je vjera prvenstveno ukorijenjena u tradiciji. Kako je sve to daleko od dosadnog, uskogrudnog, ograničenog patriotizma zemljoposjednika! Ali Ivana čuje božanske glasove svog srca dok gleda u blistave i blage nebeske visine."
Razmislite o poštenju s jedne strane i dubokoj neistini s druge strane; jer naravno, ono što je u Djevici Orleanskoj prepoznaje samo kao autosugestiju, kao izmišljotinu, a u onome što kaže vidi samo slikovite, poetske izraze:
"Kako je sve to daleko od dosadnog, uskogrudnog, ograničenog patriotizma zemljoposjednika! Ali Ivana čuje božanske glasove svog srca dok gleda u blistave i blage nebeske visine."
Ti božanski glasovi njezina srca za takvog su čovjeka nešto sasvim apstraktno. Tamo dolje ne teče zaista ništa stvarno: moći života koje teku kroz izvor poput Djevice Orleanske, tako da ga netko preuzima kako bi s tim duhovnim impulsom nastavio reformirati socijalnu znanost! Ne, Ivana Orleanska govori o tome; ali ako želi nešto učiniti, onda ne gleda u ono što pritječe iz blistavih nebeskih visina, nego radije zbraja, dijeli, potencira i logicira apstraktne pojmove, čisto materijalističke misli. To je duboka neistina koja ljudima ne dolazi do svijesti, upravo najboljima ne dolazi do svijesti.
Takvi primjeri moraju se koristiti za ilustraciju kako ljudi koji su uključeni u duhovni život sadašnjosti ne mogu prepoznati ono najvažnije: same duhovne činjenice, koje zbog sadašnjeg života moraju smatrati fantazijom. Rekao sam: u 19. stoljeću, ono što je ovdje naznačeno, prevlast materijalističkog stava, doživjelo je krizu. Došlo je do određenog vrhunca. I dobro je vidjeti kako stvari stoje; jer ste iz jučerašnjeg primjera jednog teologa vidjeli da je ono što najjače teče u teologiji, mogli bi reći, ono što izvire iz materijalističkog stava prirodne znanosti. Tu je najpogubnije, jer najjače teče u neistinitost, u nesvjesnu neistinitost. To je važno vidjeti. A teolog poput onog koji je u Aarau u svibnju ove godine predstavljao reformirano kršćanstvo, koji je govorio da se svi želimo osloboditi navike da mislimo i da svi želimo postati Kristovi, osobnost je koja stoji na tlu istog mentaliteta. Naprimjer, u njegovoj brošuri postoji stav: svi ljudi žele istražiti tajanstveno; ali mi to ne želimo, smatra ovaj čovjek sa svoje strane, tajanstveno je vrijedno upravo zato jer ostaje tajanstveno. Želimo ostaviti tajanstveno; ne želimo to otkriti. Jer kad nam se tajanstveno otkrije, onda više nije tajanstveno, i nekršćanski, nereligiozno, je otkrivati tajanstveno. - Na toj poziciji čovjek stoji.
I on je u određenoj mjeri tipičan, taj čovjek, čak i za naše vrijeme, koji intelektualne nedostatke razvija pravo u sferi moralno defektnog; zato što ono što on kaže o našem razumijevanju Kristovog načela i neke druge stvari koje kaže, graniči ne samo s nesporazumom, već i sa svjesnim krivotvorenjem, budući da bi on mogao znati nešto drugo, a ne osjeća se dužnim to činiti dovoljno savjesno, upoznati to, već brzo kaže ono netočno: ovdje intelektualno nerazumijevanje počinje postajati moralni defekt, koji onda ima katastrofalan učinak na dušu. Ono što je rekao uvelike je biljka izrasla u naše vrijeme, a zanimljivo je prisjetiti se kako nije uvijek bilo tako. Ako pogledate stvari, možete vidjeti kako nije uvijek bilo tako. Ova brošura predstavlja predavanje koje je održano na temu 'Moderni misticizam i slobodno kršćanstvo' u Aarau na švicarski dan reformacije 22. svibnja 1916. Aarau! To je, da tako kažemo, stav koji je ušao u auru Aaraua u svibnju 1916.
Pa, u takvom slučaju dobro je stvarno proučavati, pogledati u istu auru kako su se stvari razvijale: u Aarau, 1828, Heinrich Remigius Sauerländer, objavljena 'Prirodno učenje o ljudskoj spoznaji', od dr. Troxlera! Dakle, vidimo da je ta 'prirodna teorija ljudske spoznaje' našla mjesto unutar iste aure tada, 1828. Troxlera već poznajete, barem većina vas, iz moje posljednje knjige 'O zagonetki čovjeka'. Ovaj Troxler rođen je u Švicarskoj, bio je najprije profesor u Lucernu, zatim u Baselu i Bernu, umro je 1868. godine. On još nije na stajalištu aktualne znanosti duha, odnosno nedostaje mu mogućnost da ljudima konkretno predoči svjetove koje znanost duha može opisati. Ali on je, mogao bih reći, na putu. I zanimljivo je vidjeti, kako se nekoć na istom terenu govorilo drugačije. Samo nekoliko odlomaka iz Troxlera, koje vam danas stavljam pred dušu, da vidite kako se različito govorilo u istoj oblasti. Unaprijed bih želio reći da Troxler još nema znanost duha, ali da u prvom redu postavlja koncepte poput hipoteza, koje možda i nisu točne, ali ih se ipak suštinski može pronaći ako ih se promatra sa stajališta znanosti duha. Govorimo o fizičkom tijelu, eterskom tijelu, astralnom tijelu i 'Ja'. Ova četiri koncepta otprilike odgovaraju, iako Troxler o tome nema pojma, s onim što on naziva tjelesnošću u čovjeku, tijelu, duši i duhu. Čovjeka dijeli na četiri dijela: fizički, tijelo, dušu i duh, a filozofe prije njega oštro kritizira da nisu uvidjeli da je besmislica reći da se čovjek sastoji od duha i tijela, već da se čovjeka može razumjeti tek ako se gleda kao četverodijelni sustav: tijelo i duša kao unutarnje, fizičko kao vanjsko, niže, duh kao gornje. I kao što rekoh, čak i ako Troxler nije napredovao do znanosti duha, ipak je uspio - kroz uvid uma - prepoznati čovjeka do visokog stupnja. I s tog gledišta, naprimjer, kaže sljedeće. Pozivajući se na ranije filozofe koji su o čovjeku sve pobrkali, on kaže:
"Općenito, mi samo kritiziramo ovog, kao i sve gore spomenute filozofe i teologe, što su svoju antropozofiju crpili iz promišljanja i špekulacije, ili autoriteta i dogmatike, a ne iz svoje izvorne svijesti, ili vlastitog duha usavršenog u religiji. Sami izvorna i neposredna spoznaja božanskoga u njegovoj naravi dovodi čovjeka do samospoznaje njegove bitne osobnosti i žive spontanosti, za koje su do sada razmatrani samo pojedinačni izvedeni i neizravni radovi i oblici podređenih i jednostranih vrsta s stupnjeva svijesti."
Dalje kaže:
"Teozofi se međusobno ne slažu ništa više od filozofa. Naprimjer, u sljedećem komentaru, koji mi se čini vrlo točnim i bliskim našem gledištu, Daumer se suprotstavlja Böhmeu, Schellingu i Baaderu. On kaže na stranici 39: Treba primijetiti da kod Böhmea, kao i kod Schellinga, postoji ta zbrka otuđenog Boga s bezuvjetnim u Bogu, i prevladava zabluda, kao da je Bog pronašao i istražio sam sebe."
Dakle, konfuzija ovih stvari o kojima ovdje govorimo.
"Ovdje je također vrijedno spomenuti način na koji misticizam obično vidi čovjeka u Bogu, kao što filozofija gubi Boga u čovjeku, ovaj iskonski odnos ljudske prirode, koji bi čovjek trebao biti zadovoljan time da ga shvati antropozofski, prenesen je na sebe sa samog Boga u teozofskim špekulacijama" i tako dalje.
To je bio najintenzivniji Troxlerov pothvat, upravo u području na koje sam ukazao: raditi prema antropozofiji. Reklo bi se da se Troxler pojavljuje kao svojevrsni vjesnik na ovim prostorima. Sada samo razmislite kako bi stvari bile drugačije da se čulo za Troxlera, koji je radio u Lucernu, Bernu i Baselu, kada je htio uvesti antropozofiju - iako na svoj način. Da je to zaživjelo, kako bi drugačije bilo, kada se ovdje sada, za antropozofiju koja je napredovala do konkretne spoznaje duha, gradi zgrada. Ako razmišljate o ovome, proučavate konkretan slučaj, ovaj divan slučaj, ove izravne antropozofije, koja se nominalno proučavala tridesetih godina, kako se želi ponovno pojaviti ovdje, i ovdje u istom Aarau, gdje je ova knjiga objavljena, u kojoj su rečenice o antropozofiji kakva je tada mogla biti, održava se predavanje na temu 'Moderni misticizam i slobodno kršćanstvo' u kojem se kaže: ovi antropozofi žele učiniti svojim načelom da se oslobode navike mišljenja i da svi postanu Kristovi - ako malo razmislite, onda ćete dobiti predodžbu o materijalističkoj krizi koja se dogodila tijekom 19. stoljeća. I dobro je imati predodžbu o takvim stvarima, znati da danas, ako stojite na tlu vanjskog duhovnog života, nemate pravo govoriti drugačije nego biti svjesni da izražavate wagnerijanske osjećaje, a ne faustovski stav, kada se kaže:
Velik je to užitak
U duh vreména prenijeti se čitak;
Te vidjeti kako i prije nas neki mudrac mni,
Da dalje bismo dično pošli i mi.
Jer zamislite, čovjek koji je govorio u Aarau, gledajući Troxlera, koji je svoju knjigu izdao u Aarau, sada bi rekao - on bi to sigurno rekao sa svog gledišta, današnji govornik o modernom misticizmu i slobodnom kršćanstvu:
Velik je to užitak
U duh vreména prenijeti se čitak;
Te vidjeti kako i prije nas neki mudrac mni,
Da dalje bismo dično pošli i mi.
Troxler još nije došao do točke da shvati da se ovi antropozofi žele osloboditi navike mišljenja i da svi žele postati Kristovi, da žele otkriti tajnu a ne ostaviti tajnu, i time se pobuniti protiv svih poštenih, ljudskih nastojanja. Troxler ne bi rekao: konačno sam shvatio da su ovi antropozofi za osudu, jer svi žele postati Kristovi, žele se odreći mišljenja i razuma, i žele otkriti tajne; no, čovjek nije tu da bi bilo što istraživao, nego je, kako smatra teolog, tu da razmišlja, čega se antropozofi žele odviknuti!
Vidite, međusobno razumijevanje neće biti moguće; ali to je primjer u vezi toga je li u 19. stoljeću bilo krize, materijalističke krize ili ne, i u kojoj je mjeri primjenjivo to da su ljudi došli 'tako divno daleko'! Mislim da smo došli izvanredno daleko od Troxlera od Joßa u području aure Aarau! Ali ne naprijed, nego nazad! Onda više o tome sutra!