.- 5. Peto predavanje, Dornach, 24 rujna 1916.
Atlantski impulsi u meksičkim misterijima. Grčki život fantazije i rimski egoizam. Peto razdoblje mora razviti osjetilnu percepciju i slobodnu imaginaciju. Lucifer i Ahriman nastoje obnoviti atlantske impulse. Mongolski pohodi. U Meksiku, razapinjanje iniciranog crnog maga u vrijeme misterije na Golgoti. Marko Polo, Kublaj kan, Kristofor Kolumbo. Naš zadatak: riješiti problem instinkta, problem rođenja, problem smrti i zla.
Kao nastavak jučerašnjeg predavanja, moraju se reći izvjesne stvari koje su povezane s temama o kojima se ovdje govorilo prije tjedan dana. Kako su sada ovdje prisutni brojni prijatelji koji tada nisu bili, određene stvari ću ponoviti na predavanjima koja još treba održati. To može biti korisno, jer iz primjedbi koje su mi napravljene, očito je da su važne točke bile pogrešno shvaćene.
Na samom početku neka nam bude jasno da se tijek evolucije kakvu smo upoznali u vezi s velikim kozmičkim događanjima, nastavlja i u tim velikim kozmičkim pojavama i u pojavama ljudskog povijesnog razvoja. Takozvana četvrta post-atlantska epoha, tijekom koje se razvila i postigla svoju veličinu grčko-rimska kultura, mora za nas biti od posebnog interesa u našem dobu. Kao što znate, sa gledišta znanosti duha ova četvrta epoha je trajala do početka petnaestog stoljeća. S osvitom petnaestog stoljeća, u europskoj kulturi počeo se manifestirati trend o kojem smo čuli, na primjer, na jučerašnjem predavanju.
Kada predstavljamo prirodu grčko-rimske epohe, pojavljuje nam se kao neka vrsta ponavljanja ili oživljavanja onog što je Zemljom kao ljudska kultura bilo rašireno tijekom perioda Atlantide. Često je govoreno da misli, percepcije, a također i socijalni život Grka postaje shvatljiv kada gledamo ovu četvrtu post-atlantsku kulturu — premda je atlantska kultura, naravno, bila više elementarna i instinktivna. Poprimila je više duhovnu formu u kulturi Grčke i Rima. Ono što je na Atlantidi bilo izravno iskustvo, u Grčkoj je bilo preneseno u stvarnost kroz fantaziju, imaginaciju i misli, i kroz volju, koja je, zauzvrat, bila inspirirana, od fantazije i imaginacije. Moramo shvatiti da je ova grčko-rimska kultura činila duboko razočarenje za luciferske i ahrimanske snage. Luciferske i ahrimanske snage hijerarhije koja stoji najbliže hijerarhiji ljudi, željele su da se atlantska kultura, kakva je bila na Atlantidi, jednostavno ponovno pojavi u četvrtoj post-atlantskoj epohi. Drugim riječima namjera luciferskih i ahrimanskih snaga je bila da se sve što je sačinjavalo esencijalnu prirodu atlantske kulture samo ponovno pojavi tijekom grčkog-rimskog doba. (O tome možete čitati u Osnovama tajne znanosti ili u knjizi Kozmičko sjećanje.)
Ovaj plan je bio osujećen pošto se čovječanstvo podignulo na viši stupanj konzistentan s post-atlantskom erom. Ono što je bilo esencijalno novo i veliko u grčkoj i rimskoj kulturi činilo je duhovno razočaranje za luciferske i ahrimanske snage. Kroz njihove različite utjecaje te snage su željele educirati Grke i tako razviti njihove snage fantazije da bi se duše ljudi postupno umorile od Zemlje, izgubile njihovu sklonost da se dalje inkarniraju na Zemlji, i težile bi se povući, kao duše, od Zemlje da bi osnovale vlastitu oblast i planet. Učinak tog utjecaja je bio anuliran kroz vodstvo onih snaga koje nazivamo normalnim hijerarhijama, čime je osobina fantazije i imaginacije kod Grka, što je također utjecalo na njihov socijalni život, bila transformirana u radost u zemaljskom. Grci su u njihovu prirodu primili takvu radost za život na Zemlji i osjetila da nisu imali želju da žive samo u svijetu imaginacije gdje je njihova duša bila otuđena od zemaljske egzistencije, već je radije bila sklona stavu izraženom u dobro poznatim riječima, „Bolje prosjak na Zemlji, nego kralj u oblasti sjena“. Ova radost za život između rođenja i smrti omogućila je normalnim snagama da od Grka odvrate opasnost svojstvenu planu luciferskih snaga, naime, da odvuku duše ljudi tako da bi tijela koja će se još roditi na Zemlji išla naokolo bez ega, a duše bi otišle na poseban vlastiti planet.
U rimskoj kulturi, s druge strane, Ahrimanov cilj je bio pomoći Luciferu oblikujući Rimsko carstvo i ono što je slijedilo na takav način da bi ono postalo veliki zemaljski mehanizam za ljudska bića bez ega. Na ovaj način bi bio od pomoći Luciferu. Dok je Luciferova želja bila izvući sok limuna za sebe, takoreći, Ahriman, radeći u Rimskom carstvu, krenuo je potpuno iscijediti limune i kreirati potpuno mehanicističku državnu organizaciju. Tako Ahriman i Lucifer daju jedan drugom ruku. Plan je osujećen razvojem istaknutog egoističkog osjećaja kod ljudi Rimskog carstva u konceptu civis, građanin. Ljudski egoizam, treba zapamtiti, može se razviti samo u fizičkoj egzistenciji na Zemlji. Tako je Ahrimanov plan da ljude napravi bićima bez ega bio osujećen. Upravo je sumornost, nedostatak fantazije u rimskoj kulturi, egoizam u rimskoj politici i sustavu prava, ono što je osujetilo plan Ahrimana.
Grčka i rimska epoha bile su veliko razočaranje za Ahrimana i Lucifera. Još jednom oni nisu postigli cilj. Sudbina Ahrimana i Lucifera je da s njihovim snagama rade u evoluciji Zemlje i uzastopno rade najveće napore da zadrže širi napredak evolucije; pokušavaju utemeljiti oblast za sebe, i stalno iznova moraju pretrpjeti razočaranje. Kao što sam rekao ranije, pitati zašto Lucifer i Ahriman ne mogu opaziti da im njihova stremljenja u konačnici neće biti od koristiti, to bi značilo prosuđivati duhovno po ljudskim standardima. Lucifer i Ahriman imaju sposobnost drugačije prosuđivati nego čovjek. Ono što promatramo u duhovnom svijetu ne možemo suditi sa ljudskog stajališta. Ako to napravimo, uskoro ćemo sebe smatrati pametnijim od boga, ili da pripadamo nekom višem hijerarhijskom poretku. Kao što znamo, Lucifer i Ahriman, premda su nazadni duhovi, pripadaju hijerarhijskom poretku višem nego je to onaj od čovjeka. Stoga je razumljivo da se stalno razočaravaju, ali njihove nade kreću uvijek iznova.
Zatim je došla peta post-atlantska epoha, koja ima konkretan zadatak u struji napredne duhovne evolucije. Dok će se grčki život fantazije, i egoizam Rima razviti u četvrtoj post-atlantskoj epohi, zadatak pete epohe je bio razviti dar materijalne percepcije. To sam okarakterizirao nazivajući ideal materijalne percepcije, u smislu Goetheove „prvobitne pojave“, čista percepcija, čisto motrenje vanjske stvarnosti. Ova sposobnost nije mogla funkcionirati u ranija vremena jer je tada percepcija materijalne stvarnosti bila iznutra izmiješana s onim što je dolazilo od atavističke vidovitosti. Ako bi ljudi to malo bolje promotrili shvatili bi, čak i iz povijesti, da je to tako. Platon nije smatrao da je vid tako pasivna sposobnost kao što to mi smatramo u petoj post-atlantskoj epohi. Platon, Grk, izričito kaže: Vid se sastoji u nekoj vrsti vatre koja iz oka ide prema objektima. Platon je, stoga, još uvijek znao nešto o aktivnosti pogleda. Ta aktivnost je trebala biti ostavljena po strani, zaboravljena, izgubljena, da bi se mogla pojaviti različita sposobnost koja pripada petoj epohi. Ova sposobnost pete epohe, koja traje od početka petnaestog stoljeća do četvrtog milenija, sastoji se u razvoju dara slobodne imaginacije koja se javlja u potpunoj unutarnjoj slobodi. S jedne strane, prvobitna pojava; s druge slobodna imaginacija.
Goethe je govorio o prvobitnoj pojavi i također o slobodnoj imaginaciji. Reference na ono što je rekao u Faustu napravljene su u mnogim prigodama. Ovdje imamo početak onoga što mora zaokupiti evoluciju u petoj post-atlantskoj epohi. Peta epoha će time primiti svoj pečat. Ali u toj istoj epohi ljudska bića će se morati boriti protiv napada luciferskih i ahrimanskih snaga koje će biti snažnije nego one pokrenute u danima grčke i rimske kulture. Opet je u ovoj kasnijoj epohi cilj luciferskih i ahrimanskih snaga otuđiti duše ljudi od zemaljskog života s jedne strane, a s druge mehanizirati sam zemaljski život, vanjsku formu učiniti toliko potpuno mehaničkom, da bi za ego čovjeka bilo nemoguće živjeti u socijalnom poretku na Zemlji. On bi je stoga napustio da bi ušao u život razdvojen od Zemlje na odvojenom planetu.
Kada govorimo o napadima luciferskih i ahrimanskih snaga, ovakve stvari koje su ovdje naznačene pripremljene su daleko ranije. Ti napadi zapravo prvo počinju djelovati tijekom četvrtog ili petog stoljeća pete post-atlantske epohe, ali iza zavjesa svjetske povijesti, čak i prije početka ove pete epohe, napravljena je potpuna i intenzivna priprema od luciferskih i ahrimanskih snaga. Njihov plan je bio sve ljudske sposobnosti i ljudske snage volje dovesti pod utjecaj težnje za otuđenjem od Zemlje, da se napusti Zemlja i izgradi odvojeno planetarno tijelo, dok bi Zemlja bila napuštena i život opustošen. Kao što kažem, poduzeti su najsnažniji napadi. Razmislite što je to što je kulturi dalo osnovni ton u epohi Atlantide. Lucifer i Ahriman žele, tijekom post-atlantskog perioda, svuda umetnuti staru atlantsku kulturu da se sposobnosti udijeljene od naprednih snaga učine primitivnim za petu post-atlantsku kulturu i da ljudska bića žele otići. Pokušaj se, stoga, sastojao u smještanju svega što se razvilo u službu svijeta izvan Zemlje, kao što sam pokazao. Dakle, s dvije strane, onoj od Lucifera i onoj od Ahrimana, duh koji je vladao u drevnom atlantskom životu trebao je biti oživljen da bi impulsi povezani s tim drevnim životom mogli ući u evoluciju pete post-atlantske epohe.
Sjetiti ćete se da su u atlantska vremena impulsi unutar duša ljudi bili okrenuti prema Velikom duhu koji je bio označen riječju ili zvukom čiji odjek još postoji u kineskom kao Tao. Takva je bila oznaka Velikog duha u vrijeme Atlantide. Luciferska i Ahrimanska stremljenja u osnovi su se sastojala u dovođenju onog što je došlo poslije i onog što će tek doći, u službu Tao, u službu Velikog duha. To nije bio, naravno, Veliki duh koji je vladao u Atlantidi, već biće koje je došlo nakon njega, neka vrsta malog sina. Lucifer i Ahriman su težili oživjeti atlantske impulse računajući, ne sa normalnim snagama pete post-atlantske epohe, već s impulsima koji ostali iza u službi Velikog duha Tao. Jedina mogućnost za ostvarenje tog cilja bila je premjestiti impulse koji su bili aktivni u kulturi sada potopljene Atlantide, u oblasti koje su se pojavile nakon atlantskog potopa. Tako je dio onoga što je naslijedilo Veliki duh prešlo preko na Istok, u Aziju, takoreći, gdje su postupno utemeljeni izvjesni misterijski kultovi tijekom desetog, jedanaestog i dvanaestog stoljeća.
Ti misterijski kultovi poprimili su određeni karakter utoliko što su bili obnova, oživljavanje, drevnog kulta Tao u njegovoj izvornoj formi, ne u formi koja još postoji među degeneriranim Kinezima koji su ga intelektualizirali. Ti misterijski kultovi u Aziji bili su oživljavanje one vrste inicijacije koja je vodila do stvarne percepcije elementarnog duhovnog, živući i tkajući ispod materijalnog svijeta osjetila, i do stvarne percepcije Jednog velikog duha. Određeni svećenici tih azijskih misterija bili su inicirani u drevni atlantski kult, što je prirodno vodilo u zablude jer nije bilo podesno ovoj kasnijoj epohi. Jedan od tih svećenika postigao je toliko napredan stupanj u svojoj inicijaciji u Aziji da je posjedovao puno znanje o prirodi atlantskih impulsa i bio u stanju stvarno razgovarati s nasljednikom, nezakonitim nasljednikom, Velikog duha Tao. On je bio onaj koji je, u Aziji, odašiljao nadahnuće koje je primio kroz Velikog duha, vanjskoj, ovozemaljskoj snazi, učeniku koji je kasnije postao poznat u povijesti kao Đingis Kan.
Đingis Kan bio je učenik svećenika koji je bio iniciran u te azijske misterije, i u Đingis Kana je usadio sljedeće. Sada je došlo vrijeme da božanska pravda očisti Zemlju. Na tebe je pao teret da pokreneš tu božansku pravdu, i sada se moraš postaviti na čelo svih onih ljudi koji, počevši od Azije, mogu donijeti pravdu nad cijelom Zemljom. Slični pokušaji oblikovani na kampanji Huna i tako dalje, propali su, ali sada, u biti, kroz impuls dan od ovog azijskog svećenstva, pokrenuta je kampanja Mongola. Ova kampanja je namjeravala u europsku kulturu prenijeti kulturne utjecaje koji bi uzrokovali da duše ljudi vjeruju u božansku pravdu, da padnu pod njen utjecaj, i da postupno napuste Zemlju bez ikakve sklonosti da se vrate. Tako bi kultura Zemlje bila uništena. To je bila unutarnja svrha mongolskog juriša koji se širio iz Azije, i koji, kao što znate, nije srušen fizičkim djelima.
Izvanredno, u bitci kod Liegnitz-a u trinaestom stoljeću, Mongoli nisu poraženi već su ostali pobjednici. Zatim, sasvim neobjašnjivo, okrenuli su se natrag prema Aziji bez da dalje napreduju u Europi. Tako je i u tome također konkretan vanjski dokaz da je protunapad, manifestirajući se na duhovni način, bio stavljen u pogon. Kao što je rečeno, Europljani nisu pobijedili Mongole u Šleziji; sami Europljani su bili pobijeđeni. Premda su Mongoli bili pobjednici, okrenuli su se natrag prema Aziji. No, u nekom smislu, upravo zato jer se čisto vanjski juriš nije dogodio, ili nije otišao predaleko, u Europi su impulsi ostali u stanju pročišćenosti u kojem će morati djelovati u petoj post-atlantskoj epohi. Dakle, u kulturalnim impulsima koji su došli prijeko od Istoka, postoji jasno i tek treba biti percipirano, ono što je namijenjeno da se donese u Europu kao posljedica misterija Velikog duha.
Drugi dio misterijske kulture drevne Atlantide napravio je svoj put, ne prema istoku, već prema zapadu, prema zemljama Amerike kasnije otkrivenim od Europljana. Tamo je živio više ahrimanski dio neregularne post-atlantske kulture. Dok je luciferski dio više živio u Aziji, ahrimanski dio je više radio u Americi. Unutar Amerike će se javiti impulsi koji su se tada mogli procijediti sa Zapada. Baš kao što su ti drugi impulsi mogli raditi sa Istoka, tako su se i ovi mogli infiltrirati sa Zapada da bi u petoj post-atlantskoj epohi mogao biti napravljen ahrimanski napad.
Dakle, na Zapadu, donesena je više ahrimanska strana nadživjele atlantske misterijske kulture. To je vodilo do utemeljenja misterija koje su neizbježno napravile najodvratniji utisak na one koji su odrasli u nježnoj kulturi modernih vremena, i ne vole čuti istinu već samo blaženstvo, kako se često naziva. Ove post-atlantske misterije posebno su se razvile na tlu Meksika. Tamo su utemeljene misterije, ali su se raširile velikim dijelom Amerike koju Europljani još nisu otkrili. Da su njeni impulsi i djelovanja bila pobjedonosna, te misterije bi duše odvele od Zemlje. Tim načinom bi usluga napravljena od Ahrimana, cijeđenje limuna, postala učinkovita. Zemlja bi postupno postala opustošena, imajući na sebi samo snage smrti, dok bi sve živuće duše otišle da pronađu drugi planet pod vodstvom Lucifera i Ahrimana.
Da bi izvršili ahrimanski dio ovoga zadatka, za svećenike onih ahrimanskih misterija je bilo nužno steći sposobnost u najvećem stupnju kontrolirati i ovladati nad svim snagama smrti u zemaljskom procesu. Te snage bi Zemlju napravile, zajedno s fizičkim čovjekom — jer duše će otići — čisto mehanicističkom oblašću, velikom mrtvom oblašću u kojoj ni jedan ego me može imati mjesta. Te sposobnosti bi također trebale biti povezane s ovladavanjem mehanicističkim elementom u svemu živućem, mehanicističkim elementima u svem životu. Iz tog razloga te misterije je trebalo ustanoviti u zaista đavolskom obliku jer se takve snage kakve bi bile potrebne za moćne ciljeve Ahrimana mogu javiti samo kada je postignuta inicijacija posebne vrste. Takve su bile inicijacije ahrimanske post-atlantske ere u Americi. Učinjeno je da svatko tko je trebao steći izvjestan nivo znanja shvati da je to znanje stečeno izvjesnim sposobnostima percepcije koje se mogu izazvati samo kroz čin ubojstva. Tako nitko tko nije počinio ubojstvo nije primio određeni stupanj ove inicijacije. Ubojstvo je izvršeno pod posebnim okolnostima. Stepenice su vodile do neke vrste katafalka, strukture poput skele. Onaj koji je trebao biti ubijen bio je vezan za to i njegovo tijelo nagnuto na takav način da mu je stomak mogao biti izrezan jednim rezom. Ta operacija, rezanje stomaka, trebala je biti izvršena s velikom vještinom. Iz čina rezanja u živi organizam s tako savršenim umijećem, i pod tako posebnim okolnostima proizašli su izvjesni doživljaji. Ti doživljaji morali su biti stečeni, i kroz njih izvjestan nivo znanja u vezi mehaniziranja Zemlje mogao je tada biti postignut. Svaki puta postigao bi se viši nivo inicijacije, daljnja ubojstva morala su biti počinjena.
Ovaj kult je bio posvećen nasljedniku, sinu Velikog duha, u formi koju je poprimio u Americi, i koji je bio dizajniran zvukom koji je približno Taotl. Taotl je ahrimanska distorzija nasljednika Tao. Taotl se ne pojavljuje u fizičkom tijelu već samo u eterskom obliku. Njegova vještina, što su u osnovi bili impulsi za mehaniziranje zemaljske kulture i svog zemaljskog života, stečena je kroz one inicijacije koje sam vam opisao.
Sada, ove inicijacije su imale konkretnu svrhu. Kao što je rečeno, inicijat je stekao stvarne moći crne magije, primjena kojih bi vodila do mehaniziranja kulture Zemlje i izgona svih ega, tako da rođena tijela više ne bi bila u stanju nositi ego. Ali kako su snage u svijetu u stalnoj interakciji, onaj tko posjeduje takve moći također bi postao vezan uz Zemlju; sam inicijat bio bi stalno okovan za zemaljske snage. Njegov čin vezuje ga za snage o kojima ćete moći nešto naučiti sutra na izvedbi scene iz Fausta, ako budete pažljivo slijedili što predstavljaju lemuri. Ovim praksama inicijat se ujedinjuje s zemaljskim snagama i svime što uzrokuje smrt na Zemlji. Time, i on bi sam izgubio svoju dušu. Sebe je spasio od te sudbine dovodeći do toga da je, kao rezultat rezanja stomaka, duša onog koga je usmrtio izgubila želju da ponovno dođe na Zemlju, a s druge strane, duši žrtve je bilo omogućeno, kroz namjeru ubojice, da povuče dušu ubojice u oblast koja će se utemeljiti izvan Zemlje. Duša iniciranog ubojice bi na taj način također bila povučena u carstvo Lucifera i Ahrimana.
Osnovane su mnoge suprotstavljene sekte s ciljem suprotstavljanja ovom đavolskom kultu. Jedna takva sekta je bila ona od Tezcatlipoca. On je također bio biće koje se nije pojavilo u fizičkom tijelu ali koje je bilo poznato mnogim meksičkim inicijatima, unatoč činjenici da je živio samo u eterskom tijelu. Tezcatlipoca je bio duh sličan Jahvi ili Jehovi. Cilj njegovog kulta, radeći u opoziciji onom od Taotl-a, bio je utemeljiti Jahve religiju prilagođenu strašnim uvjetima koji prevladavaju u Meksiku. Tezcatlipoca je bio duh sličan Jahvi.
Druga sekta je štovala Quetzalcoatl. On je, također, bio biće koje je živjelo samo u eterskom tijelu. Quetzalcoatl je bilo biće o kojem možemo reći da je bilo povezano sa snagama Merkura. Bilo je povezano s medicinskom vještinom određenog karaktera. Ovakva bića su uvijek opisivana od onih koji ih mogu percipirati kroz vidovitost na takav način da opis odaje dojam aktualne stvarnosti. Kada je Quetzalcoatl opisan kao lik s zmijolikim tijelom, kao zmija s zelenim perjem, za one koji razumiju ovakve stvari to znači da je to bilo stvarno biće, ali ono koje se pojavljuje samo u eterskom tijelu. Ovaj kult se nastavio kroz mnoge milenije. Bio je naširoko prakticiran, ne u javnosti već unutar oblasti izvjesnih meksičkih misterija, da bi se nužni post-atlantski impulsi mogli razviti u tajnosti i ahrimanskom obliku.
I treći pokret također se razvio u onim oblastima. Suprotni pokreti su bili nužni, i da ih nije bilo, utjecaj onih snaga na kulture Grčke i Rima, i kasnije na kulturu pete post-atlantske epohe, postupno bi postao toliko snažan da bi se one pokazale nepobjedive za napredne snage. Dakle, daljnji protu pokreti razvili su se kao rezultat rođenja bića koje je živjelo u fizikom tijelu nasuprot onim bićima koja su se manifestirala samo u eterskim tijelima. Ime dano tom biću moglo bi se izraziti kombinacijom slogova koji su približno Vitzliputzli. Vitzliputzli je bilo ljudsko biće, biće koje se pojavilo u fizičkom tijelu. U Vitzliputzli-u živjela je duhovna osobnost koja je, unutar ljudskog tijela, preuzela borbu protiv misterija koje sam opisivao. Među Meksikancima se govorilo o Vitzliputzli da je rođen od djevice koja je začela nebeskim utjecajem ptice koja joj se približila. Ako okultnim sredstvima, onoliko koliko je moguće, istražujemo život Vitzliputzli-a u zapadnoj hemisferi nalazimo ovu osobitu činjenicu. Živio je u vrijeme kada se, na istočnoj hemisferi, odigravao Misterij na Golgoti, naime, između godine 1 i 33. To je osobita činjenica. Vitzliputzli se bio u stanju riješiti najvažnijih inicijata meksičkih misterija protiv kojih je vodio žestoki rat.
To je bilo ljudsko biće, inicijat, ne jedan od tri duha, već inicijat, onaj protiv koga se Vitzliputzli borio. Vitzliputzli, nad-osjetilno biće ali u ljudskom obliku, na sve raspoložive načine se borio protiv inicijata koji je bio odgovoran za najveći broj ubojstava, koji je stekao najveću moć, i o kojem se može reći to da, da je njegov cilj ostvaren, to bi nagovijestilo pobjedu ove ahrimanske post-atlantske kulture. Vitzliputzli se borio protiv njega i — kao što je već rečeno, to se može otkriti samo okultnim sredstvima — godine 33-će uspio postići to da najmoćniji crni mag bude razapet. Dakle, na drugoj hemisferi Zemlje, paralelno s Misterijem na Golgoti odigrao se događaj, utoliko što je najveći crni mag od svih bio razapet djelovanjem Vitzliputzli-a koji se na Zemlji pojavio s tom svrhom. Kao posljedica, moć onih misterija je time slomljena utoliko što se tiče četvrte post-atlantske epohe. Međutim, kasnije je oživljena, i povijest nam govori o sudbini koju su pretrpjeli brojni Europljani koji su u Ameriku otišli nakon otkrića tog kontinenta. Mnogi Europljani su smrt susreli u rukama meksičkog svećenika-inicijata koji ih je vezao na strukturu poput skele i izrezao njihove stomake vještinom eksperta. To je stvar povijesnog znanja, i to je bila posljedica ovog što sam vam opisivao.
Tim načinima ahrimanski impuls je usađen u etersku prirodu zapadnog svijeta. Kao što sam rekao, ovaj impuls je u četvrtoj epohi bio razbijen kao rezultat razapinjanja velikog iniciranog crnog maga djelom Vitzliputzli-a. Ipak, toliko je snage preostalo da je mogao biti napravljen daljnji napad na petu epohu, imajući za svoj cilj tako mehanizirati Zemlju da bi rezultirajuća kultura ne samo kulminirala u masi mehaničkih tvorevina već bi i sama ljudska bića učinila tako čistim homunculi-ma da bi njihova ega otišla. Europljani su trebali stjecati znanje o ovom svijetu, i zaista moderno doba počinje time da su narodi Europe bili privučeni Americi. Dok je s jedne strane kampanje Đingis Kana i njegovih nasljednika trebalo provesti kao da su božanska pravda, s druge strane, bila je pripremljena atmosfera divljih, ahrimanskih, elementarnih sila u koje su Europljani trebali ući. U ovakvim se stvarima odvija potpuna suradnja između Ahrimana i Lucifera. Na primjer, Europljani nisu trebali prijeći u taj drugi svijet s nezainteresiranim, nesebičnim osjećajima već sa žudnjama i pohlepom za nečim u vezi čega su se prepustili svakakvim obmanama. Kasnije je bilo moguće ogrubjeti ono što je na početku odjeveno u predivnu fantaziju, budući je otkriće bogatstva vanjske prirode u Americi od Europljana dalo snažan poticaj njihovim žudnjama i pohlepi. Ali za početak je to trebalo poprimiti više idealistički oblik. Dakle, ovdje ponovno imamo primjer suradnje luciferskih i ahrimanskih snaga koje uvijek rade ruku pod ruku.
Nasljednik Đingis Kana, Kublaj Kan, zasjeo je u Kini kao vladar nakon što su se Mongoli zaputili prijeko u Europu. Kublaj Kanu u Kinu iz Europe dolazi Venecijanac, Marko Polo. Na dvoru Kublaj Kana, koji je sam bio pod utjecajem inicijacije koju sam prije opisao, Marko Polo je bio pod dubokim i fundamentalnim utjecajem. Napisao je knjigu baš takvu koja će uzbuditi imaginacije Europljana u vezi zapadne hemisfere. Putovanja Marka Pola govore o magičnoj zemlji na Zapadu, što je potaknulo čežnje da se otkrije. To je bila knjiga koja je potaknula Kristofora Kolumba da se uputi na svoje putovanje u Ameriku. Tako vidite kako je pohlepa uvedena u svijet fantazije. Stvari rade zajedno s iznimno pametnim predviđanjem. Morate shvatiti da postoji plan u svjetskoj povijesti u kojem snage zla također ulaze u predstavu, i da nam metode s kojima je povijest proučavana danas omogućuju samo da promatramo povijesni život iz vanjskog aspekta. Jedina mogućnost stjecanja stvarnog znanja je povezati prave činjenice u svijetlu znanosti duha, kao što je otkriće Amerike u određenoj točci vremena, i uzburkavanje želje za zemlju fantazije, s tim da je ta želja, sa svoje strane, impuls sposoban odvući duše daleko od Zemlje.
Pogodno raspoloženje za otkrivanje Amerike u određenoj epohi stvoreno je opisom ove zemlje fantazije povezanim s uzburkavanjem želje. To je raspoloženje koje je posebno djelovalo na podsvjesne snage u duši čovjeka, i bilo je u stanju raditi dalje u životu kulture. O Marku Polu i njegovoj knjizi moramo misliti kao da je definitivno povezana s onim što je Kristofora Kolumba potaknulo da putuje na Zapad. Dobro je poznato da je njegova želja bila otkriti magičnu zemlju; zaista, to je spomenuto u običnoj povijesti.
Ovdje sam opisao kako ahrimanski i luciferski impulsi rade da bi napravili napade na petu post-atlantsku epohu. Sada, ova peta epoha je takva da ljudska bića žive u srednjoj sferi života duše. Čovjekov život duše u petoj post-atlantskoj epohi mora biti zaštićen od izravne percepcije ahrimanskih snaga. Istina, čovjek kroz znanost duha mora naučiti ući u njihovu domenu, ali vanjski život mora biti zaštićen da bi se snage koje su spomenute i jučer i danas mogle razviti. Te snage koje su donesene na konkretan način koji je bio opisan, rade ispod praga obične normalne svijesti. Znanje o čovjekovu životu duše nije stečeno govoreći, kao generaliziranje: Postoji oblast svijesti, i postoji oblast podsvijesti, i prirodne žudnje i impulsi rade prema gore iz podsvijesti. Neophodno je znati kako su te žudnje i impulsi nastali na Zemlji, i razumjeti konkretne činjenice. U mnogim domenama vidimo posljedice u svijesti koja je razvijena od ljudske duše u petoj post-atlantskoj epohi. Možemo predstaviti ahrimanske snage koje su nastale na opisani način kao da su aktivne ispod praga svijesti poput lave, poput vulkanskih sila ispod tla koje emitiraju dim ako se iznad njih zapali papir. To pokazuje da ispod tla postoje strašne sile koje liju iz svakog otvora pod takvim okolnostima. Tako je i sa snagama duše. Ispod onog što je poznato svijesti postoje sile koje su bile pod utjecajem od onoga što sam opisao. One zatim pritišću prema gore. Ponekad se otkrivaju samo neznatno, ali drugi puta se probiju gore. U nad-svijesti luciferske snage se prazne u duši kao što se prazne munja i grom kada će se pročistiti zrak. Malo ima svijesti o ovim luciferskim snagama u petoj post-atlantskoj epohi; tijekom ove epohe čovjekova svijest funkcionira u srednjoj oblasti.
Istraživanja onoga što tako radi u podsvijesti otkriva da ahrimanski i luciferski napadi dolaze iz dva smjera, i da je kultura zaista kreirana uzajamnim djelovanjem normalnih naprednih hijerarhija i luciferskih i ahrimanskih snaga. Sada, upravo zato jer kultura dobiva specifični karakter na ovaj način, ljudska bića u nekoliko oblasti Zemlje na različite su načine vođena do velikih problema života. Govoriti ću dalje o aspektu znanja i onom što tada prelazi u sferu socijalnog života.
Možemo pretpostaviti da se izvjesne ahrimanske snage ulijevaju u europsku kulturu iz oblasti podsvjesnog tragom impulsa o kojim smo čuli. Te ahrimanske snage u određenom smjeru vode impulse koji, s njihove strane, potječu od dobrih i naprednih snaga. Može se reći da, problemi dvije vrste, težnja za znanjem od dvije vrste, da su se pojavili. Međutim ne smijemo reći da je ljudski život poprimio izvjesnu obojanost kao rezultat samo ahrimanskih snaga jer je nastalo međudjelovanje između ahrimanskih snaga i normalnih naprednih snaga. Umovi ljudi su primarno bili usmjereni na dva problema. Prvo, problem prirodnih nagona i impulsa i drugo, problem rođenja. Ove izjave su izvedene, naravno, iz najočiglednijih pojava. Ovim problemima je obuhvaćeno mnogo toga ali ja ću govoriti samo o izvjesnim stvarima.
Razmislimo o problemu prirodnih nagona i impulsa. Pod utjecajem snaga koje sam opisao, ljudska kontemplacija i težnje usmjerene su na percepciju, na doživljavanje, čovjekovih prirodnih nagona i impulsa. Um je usmjeren na te impulse i postupno se razvija određeni pogled na život. Problem prirodnih nagona i impulsa transformira se u problem sreće i prosperiteta, koji poprima određeni karakter. Stoga u petoj post-atlantskoj epohi, posebno u kulturi zapada, nalazite težnje u vezi s problemom prosperiteta, težnje usmjerene na stvaranje prosperiteta u životu. Na te težnje su utjecale snage koje sam opisao. Rađena su istraživanja, na primjer, o tome što se može napraviti da bi život ljudskih bića na Zemlji bio sretan i prosperitetan koliko je to moguće. Uspostavljanje zemaljskog prosperiteta postaje ideal. Ne kažem da su samo ahrimanske snage na djelu ovdje; dobre napredne snage su također prisutne.
Misao o sreći i prosperitetu je, naravno, sasvim opravdana. Ali pod utjecajem Ahrimana poprimila je određeni karakter kao rezultat zaista vražjeg principa. Taj princip dobro definira na takav način da se za dobro kaže da se zapravo manifestira kroz sreću ili prosperitet, kroz sreću zaista najvećeg broja, i povezano s bijedom manjine, baš kao kada bi netko opisao organizam sugerirajući da se razvije samo do koljena i otuda pa prema dolje odumre. U takvoj identifikaciji sreće s dobrim, s vrlinom, postoji ahrimanski impuls. Grci, predstavljeni njihovim najvećim pojedincima, bili su nepristupačni za ovakvu identifikaciju koncepta prosperiteta s onim od dobra. Ali ahrimanski utjecaji proizveli su mentalitet u čovječanstvu u petoj post-atlantskoj epohi koji dobro traži u prosperitetu, u sreći. Sa ove točke gledišta morate proučavati filozofiju Saint-Simona, i sve različite napore da se otkriju principi nacionalne ekonomije, posebno u zapadnoj Europi; samo tako ćete ih moći razumjeti. Čak i misao Rousseau-a nije oslobođena ovog impulsa. Ovakve stvari moraju se proučavati konkretno i objektivno.
Ruku pod ruku s problemom prirodnih nagona i impulsa je onaj od osjetilne egzistencije, egzistencije u materijalnom svijetu osjetila. U petoj post-atlantskoj epohi, kultura koja rezultira od osjetilne egzistencije trebala bi, u stvari, biti oplemenjena, ali ahrimanske snage žele tu kulturu imati pod vlastitom kontrolom. Otuda je, njihov cilj da proizvedu mentalitet koji smatra da će se istina naći samo u osjetilnoj egzistenciji. U toj mjeri su ahrimanski impulsi aktivni u svemu što je obuhvaćeno problemom osjetilne egzistencije, egzistencije u svijetu osjetila. Ovaj problem osjetilne egzistencije je blisko povezan s problemom rođenja, baš kao što je problem sreće i prosperiteta povezan s onim od prirodnih nagona i impulsa. Da bi opravdao osjetilnu egzistenciju i prouzročio da ljudi, kroz instinkt, na svu evoluciju gledaju kao na materijalni proces, geneza ljudskog bića kod rođenja izravno je povezana s evolucijom životinja. Tamo možete vidjeti nit koja vodi preko u problem rođenja. Mislioci i tragatelji u petoj epohi od petnaestog stoljeća, bili su veoma zadubljeni u pitanje procesa rođenja ljudskog bića. Oni koji poznaju povezanosti znaju implikacije problema „Kako čovjek ulazi na Zemlju“? Misao je bila usmjerena na pitanje da li duša kao duša prelazi od oca i majke na dijete, ili je usađena od nad-osjetilnih snaga. Latiti se problema rođenja u najširem smislu zadatak je post-atlantske ere; to je problem koji se pojavljuje u potpunom skladu s normalnim i regularnim napretkom, ali postaje ahrimanski time što je napravljen materijalističkim, utoliko što je čovjek smješten na vrh animalnog svijeta i, u usporedbi s važnošću pripisanoj osjetilnoj egzistenciji, duša ostaje izvan razmatranja.
Tako vidimo da struje unutra s jedne strane impulsi koji teže izvrnuti problem prirodnih nagona u problem prosperiteta na način koji nije u skladu sa snagama dobra i morala. Problem prirodnih nagona načiniti problemom dobra i morala bilo bi raditi u smjeru normalnih snaga napretka, jer razviti problem dobra i morala u punom opsegu iz problema prirodnih nagona bilo bi otkriti kako oduhoviti ovaj problem čovjekovih prirodnih nagona i impulsa. To je normalan zadatak pete post-atlantske epohe. On bi ispravno trebao biti riješen u velikim imaginacijama, kojih će se primjer naći u Goetheovom Faustu. Također kao rezultat ahrimanskog utjecaja, problem rođenja je bio skrenut na proučavanje samo evolucije svijeta osjetila. Problem prirodnih nagona je bio skrenut na problem materijalnog prosperiteta, a problem rođenja na problem evolucije osjetilne egzistencije.
Imajući sve ovo na umu, vidimo kako ahrimanske snage struje u kulturu pete post-atlantske epohe. Već sam rekao da pošto ahrimanske snage struje unutra s jedne strane, a luciferske s druge, težnje ljudi postaju specijalizirane. Da su se stvari odvijale drugačije, četiri velika problema bi ispunjavala osjećaje ljudi u svom njihovom radu i produktivnoj aktivnosti sve dolje do obrade tla. Prvi od tih problema je onaj od prirodnih nagona i impulsa; drugi je problem rođenja; treći je problem smrti, koji se zanima ne samo za to kako ljudsko biće dolazi na Zemlju preko rođenja već također i kako napušta Zemlju kroz vrata smrti. Četvrti je problem zla.
Da čovjekov interes za ova četiri problema nije bio podjednako raspoređen u petoj epohi, to je zbog činjenice da je s jedne strane Ahriman skrenuo problem prirodnih nagona u onaj od prosperiteta, a problem rođenja u onaj od materijalne egzistencije u svijetu osjetila, time sprječavajući pravo rješenje ovih problema. Opet, na drugoj strani, Lucifer je skrenuo misao o kulturi koja je više istočna po karakteru na problem smrti i problem zla. Možete vidjeti kako je temeljno cijeli ruski duhovni život dominiran problemima smrti i zla, baš kao što je duhovni život zapada dominiran problemima prirodnih nagona i rođenja. U spisima Solovjeva, najsnažnijeg ruskog mislioca modernih vremena, svugdje je očito da je njegov um zabrinut s jedne strane problemom smrti, a na drugoj problemom zla. Baš kao što problem prirodnih nagona postaje onaj od prosperiteta, tako je i u razmatranju problema zla, čovjekova misao skrenuta na pitanje grijeha, griješnog života. Stoga se problemom grijeha, iskupljenja, pročišćenja od grijeha, nigdje nije toliko duboko bavilo kao na Istoku. Ali u isto vrijeme bilo je nečeg nepravilnog u stremljenjima da se riješi ovaj problem. Problem zla i problem grijeha iskorišteni su od luciferskih snaga, usmjeravajući misao na grijeh, i to grijeh u tjelesnom putenom životu, da bi se duše mogle otuđiti od zemaljskog života.
Dok na Zapadu, Ahriman čini sve da čovjeka prikuje za osjetilnu egzistenciju na Zemlji, da osnuje carstvo gdje se misli da dobro leži u prosperitetu, i gdje prirodni nagoni ljudi stoga nalaze zadovoljenje, sa Istoka dolazi odvratnost grijeha, rezultat koje je da su ljudi odvraćeni od Zemlje, otuđeni od Zemlje od Lucifera. Sa Istoka pažnja je usmjerena na problem grijeha i problem smrti. Stoga, mnogo je kontemplativne misli na Istoku usmjereno na to kako prevladati smrt onim što se realiziralo u samom Kristu. Impulsi za život traženi su u uskrsnuću. Obuhvaćeno onim što sam rekao prije tjedan dana, da se Istok okreće više Kristu a Zapad više Isusu, ova je istina: da Istok ima potrebu za Uskrsnulim, Duhom koji se nije manifestirao u materijalnoj egzistenciji već koji može prebroditi materijalnu egzistenciju. To je problem smrti. U raspravi koja je vjerojatno jedan od najljepših spisa Solovjeva, on kaže da ako bi smrt kao fizička pojava, fizička činjenica, značila kraj ljudskog života, čovjek bi nalikovao svim drugim životinjama; on uopće ne bi bio čovjek, bio bi životinja. Kroz smrt ljudsko biće nalikuje životinji. Kroz zlo za koje je sposoban, postaje gori od životinje. Ovo je izravna naznaka da je na mišljenje Solovjeva utjecao problem smrti, i problem grijeha i zla. Ali svugdje nalazimo kontemplaciju o znanju u vezi duše, kao što je to kako duša nije pogođena smrću, i vanjski život je uređen na takav način da, čak i u svom opravdanom izražaju, teži da krene putem koji vodi daleko od Zemlje. To je zašto na Istoku ima toliko sekti koje podčinjavaju i umrtvljavaju tjelesnu prirodu, koje tijelo preplavljuju smrću, takoreći, težeći dovesti život prirodnih nagona i čin rođenja ad absurdum, kroz sklonost žrtvovanju i slično.
Na Zapadu postoji opasnost da se postane okovan unutar života osjetila, čime bi ovaj život postao bez ega. Jer ako bi se samo prosperitet utemeljio na Zemlji, ego nikada ne bi tu boravio. Ako bi se dobro moglo uspostaviti samo širenjem prosperiteta na Zemlji, došlo bi do takvog stanja stvari kakvo je realizirano na staroj Atlantidi. U srednjem periodu atlantske kulture, također, bili su dani veliki impulsi koji bi vodili do stanja prosperiteta u njihovom daljnjem kursu. U obliku i posljedicama onog što su ljudi prvo osjetili kao poticaj dobra, percipirali su perspektivu prosperiteta, i tako su se predali prosperitetu, potpuno mu se posvetili. Zemlja je trebala biti pročišćena od atlantske kulture jer su ljudi od dobra sačuvali samo element prosperiteta. U post-atlantskoj eri, Ahriman izravnim sredstvima želi ustanoviti kulturu pukog prosperiteta. To bi značilo stiskati limun, uništiti ga! Ega ne bi više mogla živjeti ako bi prosperitet bio jedini cilj tražen od kulture. Ukratko, prosperitet i dobro, prosperitet i vrlina nisu koncepti koji mogu zamijeniti jedan drugog.
Ovdje gledamo u duboke tajne života. Opravdani element u utemeljenju kulture, element koji neizbježno vodi do izvjesnog oblika prosperiteta među ljudima, toliko je izobličen da je prosperitet sam po sebi postavljen kao cilj. I kultura koja bi sigurno omogućila ljudskoj duši, čak i u životu, da se podigne iznad i da upozna i smrt i zlo, izobličena je na takav način da je kontakt s onim što može proizvesti smrt i zlo izbjegnut od početka, i tjelesna priroda je izbjegnuta. To je bilo da se zadovolje ciljevi Lucifera.
Na ovaj način moramo nastojati razumjeti kako stvarne i konkretne snage rade u ljudskoj egzistenciji, i što je na djelu ispod i iznad svjesnog života duše u kulturi pete post-atlantske epohe. Ako prepoznate lajtmotiv moći ćete razumjeti mnoge stvari. Samo se ne smijete prepustiti varci da sve lucifersko i sve ahrimansko mora iz ovih razloga biti izbjegnuto. Upravo to bi bio način podlijeganja tim snagama! Svatko tko živi zajedno s čovječanstvom mora shvatiti da je Luciferu i Ahrimanu dano njihovo mjesto u svijetu. Ako se ne bi događale greške, ljudsko biće nikada ne bi došlo do unutarnje slobode; čovjeku nikada ne bi došla sloboda ako bi on bio nesposoban formirati pogrešan koncept da su prosperitet i dobro identični; onda ne bi imao šansu da nadiđe tu grešku. Ako bi čovjek bio nesposoban da živi pod iluzijom da kroz pokoravanje vanjskom, zemaljskom životu, može zgrabiti pobjedu nad smrću i nad zlom, u stvarnosti on nikada ne bi nadvladao smrt i grijeh. Nužno je da ove stvari uđu u život čovjeka.
Moramo se pobrinuti za to da nas ne obuzme bijedna doktrina, „Ah! To je lucifersko i mora biti izbjegnuto; to je ahrimansko i mora biti izbjegnuto“, već da se tim snagama suprotstavimo na pravi način znajući da nije na nama da se klonimo Lucifera već da pobijedimo njegove snage za naprednu ljudsku kulturu. Niti se jednostavno moramo kloniti Ahrimana, već pobijediti ahrimanske snage na napredak kulture čovječanstva. Jer u našu kulturu te snage moraju biti primljene. Bitka leži u činjenici da je cilj Ahrimana oteti duše. Zadatak čovječanstva je primiti Ahrimana zajedno s njegovim snažnim silama — svim onim silama intelekta, na primjer, koje su prvenstveno snage intelekta ali mogu poprimiti oblik koji je sličan osjećajima — onim silama koje su primijenjene, na primjer, na problem kako je utemeljena država. Promislite o brojnim ljudima koji su se hrvali s ovim problemom, neki više teoretski, neki više praktično. Najveći napori su ulagani na rješavanje ovog problema. Takve snage moraju biti uvučene u dobru službu čovječanstva, i smiju biti učinjene ahrimanskim, odlukama koje nemaju veze s Ahrimanom, ili odbijanjima da se brinemo o onome što je, kod socijalnih problema, na primjer, navodno došlo od Ahrimana. To ne bi vodilo ničemu.
Ista je stvar i u vezi Lucifera. Impuls percepcije, osjećanja, dan nam od znanosti duha mora nam pomoći da se na pravi način suočimo sa snagama koje su stvarno prisutne u svijetu. Oni koji to ne žele su poput čovjeka koji kaže, „Zli elementi! O ne, ne volim ih; uopće ih ne volim“! Naravno, oba pristupa su jednostrana, ali moramo zapamtiti zajednički rad zla i dobra, unija zla i dobra, čini elemente plodonosnima u stanju ravnoteže do koje moramo dovesti u životu učeći da ovladamo ahrimanskim i luciferskim snagama. U tom stanju ravnoteže leži impuls koji mora biti usađen u život, i zadatak je znanosti duha da to prenese.
Onoliko koliko je moguće, o ovim stvarima govoriti ćemo opet sutra.