.- 6. Šesto predavanje, Dornach, 25 rujna 1916.
Goetheov mentalitet. Luciferski i ahrimanski aspekti križarskih ratova. Templarski red. Filip Lijepi. Zlato. Kršćanska inicijacija kod templara. Templarsko suđenje. Iznuđena priznanja. Templarski impulsi žive i dalje, primjerice kod Juliusa Mosena, u Goetheovoj 'Bajci o zelenoj zmiji i lijepoj Ljiljani', i kod Anastasius Grüna. Legenda o Izidi. Goetheov značaj sa sadašnjost i budućnost. Goethe literatura: Lewes, Baumgartner, Herman Grimm.
Bili smo zauzeti pokazivanjem kako one duhovne snage koje nazivamo luciferskim i ahrimanskim snagama igraju svoju ulogu u povijesnom razvoju čovječanstva. Vidjeli smo kako je ono što će se prenijeti iz jednog doba u drugo u tijeku evolucije svijeta, preneseno upravo kroz takve snage, i jako smo se trudili pokazati kako je u željama, instinktima i stremljenjima za znanjem, u impulsima također, čovjekova socijalnog života, prisutno nešto što se konkretno može shvatiti samo ako se prepoznaju one nad-osjetilne snage koje su u podlozi povijesne evolucije svijeta. Vidjeli smo kako je ono što mora doći do izražaja u našoj petoj post-atlantskoj epohi bilo u pripremi od petnaestog stoljeća. Vidjeli smo koje su se nove sposobnosti čovječanstva razvile u cjelokupnom europskom kulturalnom životu od tog vremena.
Ako bi željeli naći duh koji je na koncentriran i najjasniji način izrazio ono što bi impulsi našeg vremena trebali biti, tada bi mogli pogledati na Goethea. Već smo opazili da je jednako i u njegovoj koncepciji prirode i u njegovom svijetu imaginacije, Goethe izrazio nešto što bi moglo činiti početak pete post-atlantske epohe. Moram vas danas podsjetiti kako sam često isticao da je Goethe u njegovoj Bajci o zelenoj zmiji i lijepoj Ljiljani na intiman način izrazio ono na što je gledao kao na prave impulse kulture, znanja, osjećanja i volje; odnosno, ono na što je bio obvezan gledati kao na nužno za aktivnost čovjeka u budućnosti. U njegovoj bajci je prikrio ono što je znao o duhovno skrivenim aktivnim silama koje su u čovječanstvu na djelu od petnaestog stoljeća, i koje će biti djelatne još oko dvije tisuće godina. Znate, također, kako smo u našim misterijskim dramama pokušali oživjeti u svim mogućim detaljima ono što je Goethe vidio kada je sastavio ovu Bajku o zelenoj zmiji i lijepoj Ljiljani. Namjera je bila izraziti, na način na koji se opet može danas izraziti, sto godina kasnije, ono što je nadahnulo Goethea i što će nadahnuti cijelu petu post-atlantsku kulturu kao najveće duhovno blago. Ovakve dubine duše koje su u podlozi toliko velikog i snažnog djela kao što je Bajka o zelenoj zmiji i lijepoj Ljiljani, unatoč tome što je simbolička, i tako veliki impulsi koji su u podlozi Goetheova Fausta kao poeme čovječanstva, uvijek iznova pokazuju na snage koje leže duboko ispod površine svijesti. Sve je to radilo u takvoj duši iz dubina starih kulturalnih impulsa. Danas bih želio malo govoriti o takvim kulturalnim impulsima u vezi s jučerašnjim predavanjem, i kako su oni prošli neku vrstu procesa produhovljenja kod Goethea.
Moramo se vratiti natrag u ono doba u kojem su impulsi za petu post-atlantsku epohu najprije položeni u zametku, natrag prije petnaestog stoljeća jer stvari koje će se razviti duhovno moraju biti pripremljene dugo unaprijed. Kako se u europskom životu duše, kao i u europskom socijalnom životu, u stremljenju prema Istinitom, Lijepom i Dobrom, normalne napredne duhovno božanske snage u našem dobu miješaju s lucifersko-ahrimanskim snagama može se prepoznati samo kada se ide natrag u vrijeme kada su dani najraniji impulsi. Učili smo o tim prvim impulsima ranijih doba jučer. Danas, učiti ćemo o sličnim poticajima iz srednjovjekovnih vremena, i upoznati kako su određene duhovne tendencije rođene iz ljudske evolucije. Radeći tako, nećemo više nego ukazati na povijesnu pozadinu pošto se u današnje vrijeme može o tome čitati u bilo kojoj enciklopediji.
Da bi opisao konfiguraciju kulturalnih impulsa koji su pretrpjeli izvjesno produhovljenje kod Goethea, moram uputiti na doba u kojem se impuls križarskih vojni pojavio iz europske volje: u stvari, iz kršćanskih impulsa europske volje. U vrijeme kada se volja da se posjete sveta mjesta pojavila kod civiliziranih stanovnika Europe postojali su ljuti sukobi u životu između onog što je nazvano luciferske i ahrimanske snage. To će reći, u napredne, dobre, prave kršćanske impulse one druge snage su se ubacile, takoreći, iz smjera koji je opisan jučer. Radile su na način koji im je dopušten mudrim vođenjem svijeta. Dakle, na ono što se događa u mudrom vođenju svijeta može se propisno utjecati drugim impulsima koji rade iz prošlosti i prodiru u impulse sadašnjosti na način koji je opisan.
Kada to uzmemo u obzir, između mnogo toga što donosi radost duši, između mnogo toga što se pojavilo odmah nakon što je križarska vojna postigla prvi uspjeh, vidimo osnivanje Reda vitezova templara godine 1119. Pet francuskih vitezova ujedinilo se pod vodstvom Huga de Payens i, na svetom mjestu gdje se dogodio Misterij na Golgoti, osnovali su red potpuno posvećen Misteriju na Golgoti. Njihov prvi važan dom bio je blizu mjesta gdje je jednom stajao Solomonov hram, tako da sveta mudrost iz najdrevnijih vremena i mudrost Solomona mogu zajedno raditi za kršćanstvo u toj točci sa svim osjećajima i sentimentima koji su se pojavili iz potpune i svete posvećenosti prema Misteriju na Golgoti i njegovom Nositelju. Kao dodatak njihovom zavjetu dužnosti duhovno nadređenima uobičajenom u to vrijeme, prvi vitezovi templari zavjetovali su se zajedničkom radu na najintenzivniji način da pod Europsku kontrolu dovedu mjesto gdje se dogodio Misterij na Golgoti.
Pisana i nepisana pravila Reda bila su takva da vitezovi ne bi mislili ni o čemu osim kako se potpuno u srcu i duši ispuniti svetim Misterijem na Golgoti, i kako sa svakom kapljom njihove krvi mogu pomoći da se sveta mjesta uvedu u sferu utjecaja europskog autoriteta. U svakom trenutku njihovih života trebali su misliti i osjećati se posvećeni svom njihovom moći tom zadatku, ne izbjegavajući ništa da bi to ostvarili. Njihova krv više nije trebala biti njihova vlastita već je trebala biti posvećena samo zadatku koji smo naveli. Ako bi se susreli s moći tri puta većom od njih samih, zapovjeđeno je da ne bježe već da stoje čvrsto. U svakom trenutku njihovih života trebali su misliti da krv koja teče njihovim venama ne pripada njima već njihovoj velikoj duhovnoj misiji. Kakvo god bogatstvo mogli steći nije pripadalo nikom pojedinačno već samo Redu. Ako bi član Reda bio ubijen, nikakav plijen ne bi smio biti dostupan neprijatelju osim uža od kudelje opasanog oko bokova. To uže je bilo znak njihova rada, kojeg su se slobodno poduhvatili u svrhu onog što se tada gledalo kao iscjeljenje europskog duha. Postavljen je velik i moćan zadatak, manje misliti nego duboko osjećati, što je ciljalo na ojačanje života duše kao pojedinca i osobno s namjerom da bi mogao biti potpuno apsorbiran u naprednu struju kršćanske evolucije.
Ovo je bila zvijezda, takoreći, koja će sijati pred vitezovima Templarima u svemu što su mislili, osjećali i razumjeli. S ovime je dan impuls, koji je u svojoj široj aktivnosti — u širenju templarskog reda od Jeruzalema na zemlje Europe — trebao dovesti do izvjesnog prodiranja kršćanskog duha u europski život. S obzirom na neizmjeran žar koji je postojao u dušama tih vitezova, snage koje moraju evoluciju zadržati, vodeći duše da postanu otuđene od Zemlje i da ih od nje odvedu na poseban planet, ostavljajući Zemlju nenaseljenu, one snage koje su to željele, krenule su djelovati na duše koje su osjećale i mislile kao što su to vitezovi Templari. One su se željele potpuno posvetiti duhu i lako su mogle biti napadnute od onih snaga koje su željele duhovno odnijeti od Zemlje. Te snage nisu željele da duhovno bude rašireno Zemljom, da prožme zemaljsku egzistenciju. Zaista, uvijek je pri ruci opasnost da duše budu otuđene od Zemlje, postanu umorne od Zemlje, i da zemaljsko čovječanstvo postane mehanizirano.
Tamo imamo snažan stremeći duhovni život za kojeg možemo pretpostaviti da će se lako približiti luciferskom iskušenju; ovdje je dobilo uporište. Međutim, onda također imamo, istovremeno dok se Templarski red širi raznim zemljama Europe, mogućnost oštrog upada ahrimanskih snaga u Zapadnu Europu. Na završetku trinaestog i početku četrnaestog stoljeća, kada je Templarski red — ne pojedini vitezovi već Red — postigao veliki prestiž i bogatstvo kroz svoju aktivnost i raširio se Zapadnom Europom, imamo ljudsku osobnost koja vlada Zapadom za koju se zapravo može reći da je u svojoj duši doživjela nadahnuće kroz moralnu, ili nemoralnu, moć zlata. On je bio čovjek koji je definitivno mogao koristiti za svoje nadahnuće mudrost materijaliziranu u zlatu. Sjetite se Bajke o zelenoj zmiji i lijepoj Ljiljani u kojoj Zlatni kralj postaje predstavnik mudrosti. Pošto duhovne snage postoje također i u raznim supstancama, koje su uvijek samo maya s duhovnim snagama koje stoje iza toga koje materijalist ne može percipirati, apsolutno je moguće za zlato da postane inspirator.
Visoko nadarena osobnost, Filip lijepi, koji je bio obdaren iznimnim stupnjem lukavosti i najgorim zlom ahrimanske mudrosti, imao je pristup toj inspiraciji kroz zlato. Za Filipa IV, koji je Francuskom vladao od 1285 do 1314, zaista se može reći da je imao genij za pohlepu. Osjećao je instinktivni nagon da u svijetu ne prizna ništa drugo osim onoga što se može platiti zlatom, i moć nad zlatom nije htio dopustiti nikom osim sebi. Želio je energično staviti pod kontrolu svu moć koja se može uporabiti kroz zlato. To je u njemu naraslo do neizmjerne strasti koja je postala čuvena u povijesti. Kada je papa Bonifacio zabranio francuskom kleru da plaća porez državi, ta činjenica, sama po sebi ne vrlo zanimljiva, vodila je Filipa da napravi zakon koji svakom zabranjuje odnijeti zlato i srebro iz Francuske. Svo je trebalo ostati tamo, takva je bila njegova volja, i samo ga je on mogao kontrolirati. Moglo bi se reći da je to bila njegova ekscentričnost. Nastojao je zlato i srebro zadržat za sebe a svojim podanicima i drugima dati kvarnu valutu. Uznemirenost i ogorčenost među ljudima nisu ga mogli spriječiti da provede ovu politiku, tako da je, kada je napravio posljednji pokušaj miješanja što je moguće manje zlata i srebra u kovanice, morao bježati, prigodom narodne pobune, u hram vitezova Templara. Potaknut vlastitim strogim propisima da to napravi, svoja blaga je imao sigurno deponirana kod njih. Bio je zapanjen kada je vidio kako su brzo vitezovi umirili narodni ustanak. U isto vrijeme, bio je preplašen jer je vidio koliku su veliku moralnu snagu vitezovi imali nad narodom, i koliko je malo on, koji je bio nadahnut samo zlatom, to mogao iskoristiti protiv njih. Vitezovi su, također, do tog vremena stekli veliko blago i bili neizmjerno bogati, ali prema njihovim pravilima, svo bogatstvo Reda bili su obvezni staviti u službu duhovne aktivnosti i stvaralačkog rada.
Kada je strast toliko snažna kao što je kod Filipa lijepog bila pohlepa, ona iz duše istisne velike snage koje imaju veliki utjecaj na razvoj volje prema drugim ljudima. Za naciju, Filip je bio malo cijenjen, ali značio je mnogo onima koji su bili vazali, a oni su činili veliku većinu. Također je shvaćao kako koristiti svoju moć. Kako se papa Boniface jednom suprotstavio njegovoj volji da kler u Francuskoj plati koliko god je moguće, Filip je pripremio zavjeru protiv njega. Boniface je bio oslobođen od svojih sljedbenika ali je ubrzo nakon toga umro od tuge. To je bilo u vrijeme kada se Filip poduhvatio da cijelu Crkvu potpuno stavi pod svoju kontrolu, time od crkvenih zvaničnika praveći puke poslušnike kraljevske moći u kojoj je vladalo zlato. Odmah potom je izazvao premještanje pape u Avignon, što je označilo početak onog što je često u povijesti poznato kao „Babilonsko zarobljavanje“ papinstva. To je trajalo od godine 1309 do 1377.
Papa Klement V, bivši biskup Bordeaux-a, boravio je u Avignon-u i u potpunosti bio instrument u rukama Filipa. Postupno, pod djelovanjem snažne Filipove volje, došao je do točke kada više nema vlastitu volju, već je svoju crkvenu moć koristio samo da služi Filipu, vršeći ono što je on želio. Filip je bio ispunjen strastvenom željom da sebe načini gospodarom sveg dostupnog bogatstva. Nakon što je vidio da u drugim rukama zlato može imati drugačije značenje, nije čudo da je iznad svega želio uništiti te druge ruke, vitezove Templare, tako da bi mogao konfiscirati njihovo zlato i sam doći u posjed njihova blaga. Sada, rekao sam da takva strast, izazvana na tako materijalistički način i djelujući tako intenzivno, stvara snažne sile u duši. U isto vrijeme, stvara znanje, premda ahrimanskog reda. Tako je bilo moguće da se izvjesno polovično znanje pojavi u duši Filipa, onih metoda koje smo vidjeli rasplamsane na najgrublji, najstrašniji način kod meksičkih misterija. U Filipu se pojavilo znanje o tome do čega se može dovesti oduzimajući život na točan način, premda na drugačiji, više indirektan način nego je to onaj od meksičkih inicijata. Kao iz dubokih podsvjesnih impulsa, našao je način pripajanja takvih impulsa u evoluciju čovječanstva pogubljujući ljude. Za to, trebao je žrtve. Na sasvim izvanredan način ovaj Filipov đavolski instinkt harmonizirao se s onim što se nužno razvilo u grudima vitezova, potječući od posvećenosti njihovih života stvarima koje sam naznačio.
Naravno, gdje se nešto veliko i plemenito pojavi, kao što se među vitezovima Templarima, mnogo toga što tu ne spada — možda čak i nemoral — postaje prikačeno na tu veličinu i plemenitost. Bilo je, naravno, vitezova kojima su se mogle prigovoriti svakakve stvari; to ne treba poricati. Ali ničeg takvog nije bilo u duhu utemeljenja Reda, jer ono što su vitezovi postignuli za Jeruzalem stajalo je prvo, a zatim i ono što se moglo ostvariti za kristijanizaciju cijele europske kulture. Vitezovi su se postupno raširili u visoko utjecajnim društvima Engleske, Francuske, Španjolske, dijelu Italije i Srednje Europe. Raširili su se svuda. U svakom pojedinom vitezu u najvišem je stupnju bila razvijena ova potpuna penetracija duše s osjećajem i doživljajem Misterija na Golgoti i svega što je bilo povezano s kršćanskim impulsom. Snaga te unije s Kristom je bila velika i intenzivna. Pravi vitez Templar je bio onaj tko više nije znao ništa o sebi, već kada bi osjetio, puštao bi da se u njemu osjeća Krist; kada je mislio, puštao bi da Krist misli u njemu; kada je bio ispunjen entuzijazmom, pustio bi da Krist u njemu bude entuzijastičan. Bila je možda nekolicina u kojem je ovaj ideal izvršio potpunu transformaciju, metamorfozu duševnog života, i koji su zaista često izvlačili dušu izvan tijela i omogućili joj da živi u duhovnom svijetu, ali u odnosu na cijeli Red, bio ih je značajan broj. Tako je nešto zaista iznimno i moćno ušlo u krug Templarskog reda bez da su znali pravila kršćanske inicijacije osim kroz žrtvenu službu. Najprije u križarskim vojnama, zatim u duhovnom radu u Europi, njihove duše su bile tako nadahnute posvećenošću kršćanskom impulsu i Misteriju na Golgoti da su stoga mnogi vitezovi doživjeli kršćansku inicijaciju. Pred nama imamo sljedeći svjetski povijesni događaj: na svjetskoj povijesnoj osnovi doživljaja brojnih ljudi, kršćanska inicijacija, odnosno percepcija onih duhovnih svjetova koji su ljudima dostupni kroz kršćansku inicijaciju, pojavila se iz fundamentalnih dubina ljudskog razvoja.
Ovakvi događaji uvijek prizivaju suprotstavljene snage, kojih je, zaista, u ono vrijeme pri ruci bilo obilje. Ono što ovako ulazi u svijet nije samo voljeno; također se prekomjerno mrzilo. Kod Filipa, međutim, bilo je manje mržnje nego želje da se svijet oslobodi ovakvog Društva i da se od njega ukrade blago koje mu je u obilju pritjecalo i koje je korišteno samo u službi duha.
Sada, kod ovakve inicijacije koju su doživjeli brojni vitezovi, uvijek postoji mogućnost spoznavanja ne samo blagotvornih, božanskih, već također i luciferskih i ahrimanskih snaga. Sve što čovjeka vuče dolje u ahrimanski svijet i gore u luciferski, javlja mu se, onome tko prolazi takvu inicijaciju, jedno do drugog s uvidom u normalne svjetove. Onaj tako iniciran suočen je sa svim patnjama, iskušenjima i kušnjama koje čovjeku dolaze kroz snage neprijateljske dobru. On ima trenutke u kojem dobri duhovni svijet nestaje pred njegovim pogledom, pogledom njegove duše, i sebe vidi kao utamničenog od onoga što nad njime pokušava dobiti vlast. Sebe vidi u rukama ahrimansko-luciferskih snaga koje ga žele ugrabiti da bi dobile kontrolu nad njegovom voljom, osjećanjem, mišljenjem i osjetilnom percepcijom. To su, uistinu, duhovne kušnje koje su dobro poznate iz opisa onih koji su pogledali u duhovni svijet.
Bilo ih je mnogo u krugu vitezova Templara koji su mogli steći duboki uvid u Misterij na Golgoti i njegovo značenje i u kršćanski simbolizam kako se oblikovao kroz događaj Posljednje večere. Vidjeli su isto tako i duboku pozadinu tog simbolizma. Mnogo je onih koji su, kao posljedicu svoje kršćanske inicijacije imali to da mogu gledati u kršćanske impulse kako prolaze kroz povijesnu evoluciju europskih naroda, ali također su i vidjeli nešto drugo; to su doživljavali u vlastitoj duši, takoreći, pošto ih je to uvijek obuzimalo kao iskušenje. Prepoznajući nesvjesne sposobnosti ljudske duše, opetovano je nadvladavao iskušenje koje mu se pokazivalo. Inicijat je tako postao toga svjestan i gledao kako će nadvladati ono što inače ostaje u podsvijesti. Mnogi vitezovi su upoznali đavolski nagon koji obuzima volju i osjećaje da bi ponizio Misterij na Golgoti. U slikama snova s kojima je ovakav inicijat bio uklet, u viziji bi se pojavilo obrnuto, takoreći, duboko poštovanje simbola raspela. To je bilo moguće zahvaljujući načinu na koji je došlo do inicijacije, i posebno jer su luciferske snage stajale blizu s njihovim iskušenjem. U viziji je vidio kako ljudska duša može postati sposobna obeščastiti simbol Križa i sveti ritual Posvećenja kruha. Vidio je one ljudske snage koje čovjeka tjeraju da se vrati drevnom poganstvu, da obožava ono što su pogani obožavali i da preziru napredovanje prema kršćanstvu. Ti su ljudi znali kako ljudska duša može podleći takvom iskušenju pošto ga moraju nadvladati svjesno.
Ovdje gledate u život duše o kojem vanjska povijest malo prenosi. Filip lijepi, kroz njegovu ahrimansku inicijaciju zlata, također je imao točno znanje o ovim činjenicama duševnog života, čak iako samo instinktivno. Znao je dovoljno, međutim, da to može prenijeti svojim vazalima. Sada, nakon što je izumljen okrutan pravni proces uključujući svakakve način istraživanja, tijek akcije, unaprijed odlučen, započeo je. Urota je napravljena, potaknuta od Filipa zajedno s njegovim vazalima koji su pozvani da naprave istraživanje protiv vitezova. Premda su bili nevini, bili su optuženi za svaki zamislivi porok. Jednog dana u Francuskoj iznenada su napadnuti i bačeni u zatvor. Tijekom zatvora njihova blaga su zgrabljena.
Sada su uređena suđenja u kojima je, pod potpunim utjecajem Filipa, naveliko korišteno mučenje. Svaki pronađeni vitez podvrgnut je najtežem mučenju. Ovdje je, stoga, mučenje također korišteno da se oduzme život, o značenju toga ste već saznali. Namjera Filipa je bila mučiti što je moguće više ljudi, i mučenje je primijenjeno na najokrutniji način tako da su mnogi od mučenih vitezova gubili svijest. Filip je znao da se pojavljuju slike iskušenja kada, u strašnoj agoniji, njihova svijest postaje zamračena. Znao je: na vidjelo izlaze slike iskušenja! Pod njegovim poticajem katekizam glavnih pitanja bio je tako uređen da su odgovori uvijek sugerirani na način na koji je postavljeno pitanje. Odgovori vitezova bili su, naravno, dani sviješću zatupljenom od torture. Pitani su, „Jeste li zanijekali kruh i suzdržali se od izgovaranja riječi posvećenje“? U njihovoj zamračenoj svijesti vitezovi su potvrdili ove stvari. Snage koje su suprotstavljene dobru govorile su iz njihovih vizija i, dok su u njihovom svjesnom životu nosili najdublje štovanje za simbol Križa i Raspela, sada su sebe optuživali za pljuvanje na njega; optužili su sebe za najstrašnije zločine, koji su normalno živjeli u njihovoj podsvijesti kao iskušenja. Tako je iz priznanja mučenih vitezova, fabricirana priča da su štovali idola umjesto Krista, idola s ljudskom glavom sa svijetlećim očima; da su prilikom prijema u Red bili podvrgnuti odbojnim seksualnim postupcima najodvratnije prirode; da transsupstancijaciju nisu provodili na pravi način; da su počinili najgore seksualne napade; da su čak i kod primanja u Red prekršili zavjet Misterija na Golgoti. Katehizacija je bila tako dobro organizirana da je čak i Veliki majstor reda bio mučen dok nije dao ova podsvjesna priznanja.
To je jedno od najtužnijih poglavlja ljudske povijesti, ali ono koje se može razumjeti samo ako se jasno vidi da iza vela onog što je preneseno od povijesti stoje aktivne snage, i da je ljudski život zaista bojno polje. Zbog nedostatka vremena, izostaviti ću ono što bi se moglo dalje reći o ovoj temi, ali bilo bi lako pokazati kako postoji svaki prividan razlog za osudu vitezova Templara. Mnogi su stajali uz njihova priznanja, mnogi su pobjegli; većina je osuđena i, kao što je rečeno, čak i Veliki majstor, Jacques de Molay, pod torturom je bio prisiljen govoriti na opisani način. Tako je došlo do toga da je Filip lijepi, Filip IV od Francuske bio u stanju uvjeriti njegova vazala, papu Klementa V — to nije bilo teško — da su vitezovi počinili najstrašnije zločine, da su najveći heretici. Svemu je tome Papa dao svoj blagoslov, i Templarski red je bio razriješen. Pedeset četiri viteza, uključujući Jacques de Molay-a, spaljeni su na lomači. Kratko nakon toga u drugim europskim zemljama — u Engleskoj, Španjolskoj, zatim sve do Srednje Europe i Italije — također su poduzete mjere protiv njih.
Dakle vidimo kako je interpretacija Misterija na Golgoti i njen utjecaj prodro usred europske evolucije preko Reda Templara. U najdubljem smislu, međutim, na ove stvari treba gledati kao da su određene izvjesnom nužnošću. Čovječanstvo još nije bilo zrelo da primi impuls mudrosti, ljepote i snage na način na koji su vitezovi željeli. Osim toga, bilo je određeno na temelju onoga što još moramo naučiti, temelju koji leži u cijelom duhovnom razvoju Europe, da duhovni svijet ne bude dosegnut na način na koji su Templari ušli u njega. To bi bilo postignuto prebrzo, što je luciferski način. Ovdje zapravo vidimo najvažniji dvostruki napad snaga Lucifera i Ahrimana: Lucifer je vitezove poticao, vodeći ih u njihovu nesreću, a Ahriman aktivno radeći preko nadahnuća Filipa lijepog. Ovdje vidimo značajan dvostruki napad proveden u svjetskoj povijesti.
Ali ono što je živjelo i radilo u vitezovima Templarima ne može biti iskorijenjeno. Duhovnom životu ne može se iščupati korijenje; on živi i radi dalje. S vitezovima, osobito s pedeset i četvoro koji su spaljeni na lomači posredovanjem Filipa, mnoge su duše zasigurno povučene u duhovni svijet koje bi još uvijek mnogo toga napravile na Zemlji u duhu Templarskog reda, i koje bi također privukle učenike da rade u istom duhu. No moralo je ispasti drugačije. U duhovnom svijetu te duše su proživjele ona iskustva kroz koja su prošla u najstrašnijim agonijama do koji je došlo pod utjecajem vizionarskih priznanja iznuđenih kroz torturu. Njihovi impulsi, koji sada, između njihove smrti i njihovog sljedećeg rođenja, odlaze dušama koje su se od tada spustile, i također dušama koje gore još čekaju utjelovljenje, moraju proći metamorfozu od karaktera aktivnosti fizičkog zemaljskog svijeta u duhovnu aktivnost. Ono što sada dolazi od duša vitezova, koji su bili ubijeni na taj mizeran način i koji su prije smrti spaljivanjem morali proći najužasnije iskustvo koje čovjek može pretrpjeti, za mnoge druge postati će princip nadahnuća. Moćni impulsi trebali su se izliti dolje na čovječanstvo. To možemo dokazati u slučaju mnogih ljudskih duša.
Danas, međutim, više ćemo se držati sfere znanja i intelekta kao što smo također napravili u drugim primjerima danim zadnjih dana. Nadahnuće iz kozmičkog znanja o vitezovima Templarima — to je uvijek bilo dano. Činjenici da su u konačnici ljudi Templare počeli gledati kao heretike nakon što su spaljeni na smrt ne treba se čuditi; niti se treba čuditi da su ljudi također vjerovali da su počinili svakakve nečuvene zločine. Je li nekome bilo drago osuditi kao posebno heretički đavolji čin, koji je upravo predstavljen ovdje (scena iz Fausta, nap.pr.), u kojem se pojavljuje Mefisto, Lemuri i debeli i mršavi vragovi, možda — ne znam — brojne osobe u naciji bi također na to gledale kao na nešto heretičko. Metode Filipa lijepog nisu, međutim, više upotrijebljene u sadašnje prilično bijedno vrijeme. Kozmička mudrost koju su ti vitezovi posjedovali ušla je u mnoge duše. Mogu se citirati mnogi primjeri kako je nadahnuće vitezova Templara bilo povučeno u duše. Pročitati ću vam pasus iz poeme „Ahasver“ od Julija Mosena, koja se pojavila 1838. Kao što možete pročitati u ciklusima predavanja, često sam upućivao na Julija Mosena, autora duboke poeme „Ritter Wahn“ (Vitez Himera). U prvom pjevanju trećeg dijela „Ahasvera“, Moser svog heroja vodi u one dijelove Zemlje, u Cejlon i susjedne otoke, treba potražiti regiju koju mi opisujemo u kozmologiji naše znanosti duha kao približno mjesto lemurijske evolucije. Ova oblast Zemlje izdvaja se na poseban način. Znate da je sjeverni magnetski pol lociran u različitoj točci od one od zemljopisnog sjevernog pola. Magnetske igle svuda pokazuju prema magnetskom sjevernom polu i mogu se nacrtati magnetski meridijani koji se susreću u toj točci. Gore u Sjevernoj Americi gdje magnetski sjeverni pol leži, ti magnetski meridijani idu oko Zemlje po ravnim linijama. Izvanredno je, međutim, u lemurijskoj oblasti magnetski meridijani postaju sinusne zmijolike linije. Magnetske sile su izvijene u zmijoliki oblik u toj oblasti. Ljudi ove stvari danas premalo primjećuju. Međutim, onaj tko vidi živu Zemlju, zna da je magnetizam poput sile koja oživljava Zemlju; na sjeveru ide ravno, a u oblasti stare Lemurije po vijugavoj zavojitoj liniji.
Samo promislite koliko duboko Julije Mosen govori dok svog Ahasvera šalje prema oblasti treće epohe u prvom pjevanju — podijeljeno je u epohe — poeme:
Po liniji izravnoj i ravnoj od južnog pola
Uzima magnetska linija svoj izabrani kurs,
Kada se odjednom uvija u zmijoliku krivulju
Tamo ispred Indije i susjednih otoka
Pred zamkom gdje u najdubljem jadu
Sjedi vječna Majka uvijek vezana.
U obliku kruga linija povlači svoju duljinu,
I uvija se brzo i skriveno u sebe
S jednim uronom u vrtlog pada.
Tamo je Veliki duh u prvom zagrljaju
Držao jadnu nevjestu, i iz njihovog vatrenog plamena
Odmah su iskočili demoni Zemlje.
Kada je tako prva tvorevina došla do kraja,
Veliki, bezimeni duh u svom gnjevu
Utisnuo je dolje svadbeni krevet pod morem.
Tako ide. Vidimo kako se javlja inspiracija s divnim intuitivnim znanjem. Mudrost živi koja u svijetu može ući samo usred patnji, tortura, progona i najstrašnijih napada. Ipak, ona živi u duhovnom obliku.
Kada tražimo najljepše produhovljenje ove mudrosti koja je ušla u razvoj Europe, kao što smo opisali, tada ga nalazimo upravo u svemu što bi radilo i živjelo u moćnim imaginacijama Goethea. Goethe je znao tajnu Templara. Nije bez razloga da je on koristio zlato onako kako je to napravio u njegovoj Bajci o zelenoj zmiji i lijepoj Ljiljani, u kojoj je napravio da zmija konzumira zlato i onda se žrtvuje. Tim djelom zlato je oteto od snaga za koje je Goethe doista znao da se ne smije dopustiti da ostanu. Zlato — naravno sve na što se mislilo ovdje čega je zlato pravi simbol. Pročitajte još jednom Bajku o zelenoj zmiji i lijepoj Ljiljani i pokušajte osjetiti kako je Goethe znao tajnu zlata, kako je, kroz način na koji pušta da zlato prolazi kroz bajku, gledao natrag na ranija vremena. Smijem li ovdje dodati osobno priznanje da kada sam se po prvi puta u osamdesetima prošlog stoljeća, suočio s pitanjem zlata u Goetheovoj bajci, značenje priče mi se pojavilo kroz kretanje zlata u njoj.
Kroz način na koji Goethe pušta da zlato teče kroz ovu bajku, on pokazuje kako gleda natrag u vrijeme u kojem mudrost — za koju zlato također stoji, stoga je, „Zlatni kralj mudrosti“ — bio izložen progonima kao što su oni opisani. Sada, on je nastojao prikazati prošlost, sadašnjost i budućnost. Goethe je instinktivno vidio u budućnost istočne europske civilizacije. Mogao je vidjeti kako je neopravdan način na koji je problem grijeha i smrti tamo radio. Ako bismo željeli, možda ne sasvim neprimjereno, označiti nacionalnost čovjeka koji je onda vođen do Hrama i lijepe Ljiljane, koji se prvo pojavljuje kao bez energije i obogaljen, tada, iz onoga što smo nedavno morali reći o kulturi Istoka i Rusije, nećete smatrati nerazumnim smatrati ovog čovjeka za Rusa. Radeći tako, gotovo sigurno ćete slijediti liniju Goetheova instinkta. Tajna europske evolucije u petoj post-atlantskoj epohi leži prikrivena unutar ove bajke, jednako stvarno kao što je Goethe mogao prikriti u svom Faustu, posebno u drugom dijelu, kao što znamo iz njegove vlastite izjave. To se jasno može vidjeti kod Goethea — mi smo to već pokazali u raznim aspektima; kasnije može biti pokazano kod drugih — da počinje gledati svijet i osjećati sebe u njemu, u skladu s temeljnim zahtjevima pete post-atlantske epohe.
Kod Goethea imamo pravo nastavljanje života vitezova Templara ali, kao što sam rekao, na produhovljen način. Ovaj goetheanizam, međutim, moći će ući samo polako i postupno u ljudsko razumijevanje. Već sam pokazao u određenim aspektima kao impuls za sve što je duhovno-znanstvene prirode leži u goetheanizmu. Sva znanost duha može se razviti od Goethea. Pokazao sam na javnom predavanju (Berlin, 15 travnja 1916) kojeg sam dao nedavno kako prvi elementarni znanstveni temelj za doktrinu o reinkarnaciji, ponovljenim zemaljskim životima, leži u Goetheovoj doktrini metamorfoze. On učenje o metamorfozi počinje pokazujući kako se list mijenja u cvijet, kako se organ pojavljuje u različitim formama. Kada se prodorno prati ova misao, u njoj leži obuhvaćeno ono što sam ovdje često objašnjavao; odnosno, glava čovjeka je transformirano tijelo, a ostatak tijela je ljudska glava koja tek treba biti transformirana. Tu je metamorfoza u konačnom stupnju, koja će se za znanost razviti u izravno znanje o reinkarnaciji, ponovljenim zemaljskim životima. Ali Goethe je još uvijek slabo shvaćen; mora se prvo udomaćiti u kulturalnom životu čovječanstva. Ne samo stoljeća već tisućljeća će biti potrebna da se rasplete ono što leži u Goetheu. U stvari, čak i danas nema nekih osnova za proučavanje Goethea kakve bi mogla dati monografija ili biografija koja bi nastala u samom njegovom stilu.
Pogledajmo što je učinjeno u konkretnim slučajevima u modernoj kulturi prema razumijevanju Goetheove osobnosti. Možemo, naravno, navesti samo pojedinačne primjere. Herman Grimm je, međutim, s pravom rekao: „Izvjesni g. Lewes je napisao knjigu, koja je neko vrijeme bila najpoznatija knjiga o Goetheu; moglo bi se čak reći i najbolja. To je knjiga koja se bavi osobnošću koja je navodno rođena u Frankfurtu na Majni godine 1749, i da joj je otac u Frankfurtu bio vijećnik. Zatim se ta osobnost razvila i odrastala na takav način da se njemu pripisuje Goetheova mladost, skupa s svakakvim drugim stvarima uzetim od Goethea. Goetheova su djela pripisana njemu, također je putovao u Italiju iste godine kao Goethe, i umro iste godine kada je umro Goethe. Ta osoba, međutim, nije Goethe već fantazija g. Lewesa“.
Zatim također imamo relativno dobru knjigu u kojoj je Goetheov život i stvaralački rad opisan s ogromnim uloženim naporom i bolje nego u mnogim drugim radovima o Goetheu. Međutim, ispunjena je, od prve do zadnje stranice s mržnjom i averzijom. Ta knjiga je od isusovca, Baumgartnera. To je izvrsna ali, u stvari, isusovačka knjiga; i antagonistička prema Goetheu. Barem, bolje je napisana nego bezbrojne druge koje su se pojavile tijekom devetnaestog stoljeća i sada u dvadesetom. Veliki dio tih radova je neukusan. Neprestano se kiše zbog prašine u knjižnici i profesoru ulazi u nos. Napisane su od cjepidlaka koje to nazivaju Goethe. Često su napisane s ponosom cjepidlake, ali također su pljesnive od knjižničke prašine ili zraka kojeg treba udisati dok se nagađa koliko je često čovjek koji piše o Faustu, na primjer, otvarao Grimmov ili neki drugi rječnik da bi odgonetnuo riječ ili pasus — i tako dalje. Moglo bi se reći: O strašno, najstrašnije, ono što je na ovom polju napisano!
Jedna se knjiga, međutim, ističe na prilično neobičan način. To su predavanja Hermana Grimma o Goetheu dana u sedamdesetima na berlinskom sveučilištu. Grimm je bio, kao što možemo vidjeti, onaj koji je imao najbolju volju i najljepše tradicije da mu pomognu u upoznavanju s Goetheom. Njegova knjiga je inteligentna i izvrsna koja se razvila pravo iz goetheanske atmosfere. Grimm je odrastao u doba kada je još bilo goetheanske tradicije, ali ova knjiga pokazuje nešto izvanredno. U stvari, u određenom pogledu, to uopće nije knjiga koja se razvila iz goetheanske tradicije; ona je oboje goetheanska i ne-goetheanska. Jer Herman Grimm ne piše u goetheanskom stilu već, pomalo čudno, u stilu koji nekog vodi da kaže da je knjiga napisana od Amerikanca, njemačkog Amerikanca! Grimmova predavanja mogu se nazvati knjigom napisanom od Amerikanca ali na njemačkom. Po stilu je američka — stil kojeg je Grimm sam naučio. Kao jedan od najoduševljenijih sljedbenika Emersona, on ga je proučavao, čitao, probavljao, prevodio ga, dobro se s njime upoznao. Sada, Grimm nalazi svoj put u američki-Emerson stil tako da ga je potpuno savladao; istodobno je oduševljen s njime. Može se odmah vidjeti kod čitanja njegove novele, Nepobjedive snage, kako je u stanju pustiti da sve američko živi u njemu. Entuzijazam za ono što je američko i u isto vrijeme divan osjećaj internacionalizma protekao je na Goethe predavanjima Hermana Grimma.
Unatoč svemu ovome, do mnogo, do veoma mnogo toga mora doći u duhovnom životu čovjeka prije nego Goethe i drugi slični duhovi budu shvaćeni! Ako su ponekad shvaćeni ispravno, to mora biti na sasvim drugi način od onog od Hermana Grimma. Jednom, u razgovoru s njime, želio sam napraviti samo nekoliko napomena o putu kojim se postupno može ući u duhovni svijet. Pokret njegove desne ruke uvijek će ostati nezaboravan — gesta odbijanja; želio je to gurnuti u stranu. Stvorio je Goethea koji je jednostavno divan za vidjeti sa strane, ali ne vidi se u njegovo srce. Ovaj Grimmov Goethe, kako utire svoj put kroz povijesni razvoj, kako stoji tamo, kako se kreće i dolazi u kontakt s drugim osobama, kako ljudski odnosi teku u njegova djela, kako suvremena koncepcija svijeta teče u njegova djela — taj Goethe prolazi okom našeg uma kao utvara koja leti svijetom neprimijećen od živućih. Goethe će biti shvaćen samo kada se produbi goetheanizam da postane znanost duha. Tada će, iz Goethea izaći mnogo toga što on sam nije mogao izraziti. Goethe, ispravno shvaćen, vodi, u stvari, do znanosti duha, koja je zaista razvijeni goetheanizam.
Od početka Goethe je također shvaćao da je kršćanstvo živa stvar. Kako je čeznuo za mogućim izrazom za kristijanizaciju moderne koncepcije svijeta. Nije spadalo u njegovo vrijeme da je nađe, ali u novom dobu znanost duha već radi na tome da se to postigne. Uzmimo njegovu poemu, „Misterije“ (Die Geheimnisse), u kojoj je brat Mark vođen u hram gdje je na vratima ružin križ, i pogledajmo cijelu sliku. Vidjeti ćemo da je kršćansko raspoloženje u ovom ulomku, „Misterija“, raspoloženje rođeno iz osjećaja da simbol križa postaje slika života kroz žive ruže koje su na njega upletene! Dalje, Goethe također pušta da njegov Faust završava kršćanskim konceptom; o tome je govorio Eckermannu u njegovoj starijoj dobi. Doći će vrijeme kada će se na mnogo aktivniji, intenzivniji način, kršćanstvo povezati s mislima koje odzvanjaju kroz zaključak Fausta, premda je Goethe, koji je iznutra bio skroman u takvim stvarima, bio daleko od toga da to sam napravi. Bio je, u stvari, na putu da pusti da brat Mark ide — na križ okružen ružama. U ovome u konačnici leži sve što će teći iz takve mudrosti za kakvom su žudjeli vitezovi Templari. (Njihove žudnje su bile previše rapidne i nepodesne za fizičku evoluciju.)
Težnja za punom kristijanizacijom blaga mudrosti u vezi kozmosa i zemaljske evolucije postupno se probija — težnja za punom kristijanizacijom zemaljskog života tako da se patnja, bol i tuga pojavljuju kao križ Zemlje, koja potom nalazi utjehu, podizanje, spasenje u ružinom simbolu Raspeća. U više navrata u tako nadahnutim ljudima, u kojima je živjelo ono za što se mislilo da je bilo uništeno u spaljivanju Templara — u tim nadahnutim ljudima živio je uvijek iznova ideal da se umjesto onoga što dovodi do sukoba i svađa mora pojaviti ono što donosi dobro Zemlji, i to dobro može se predstaviti simbolom križa u konjukciji s ružama.
Knjiga Ruševine (Shutt), od Anastazija Grün-a danas mi je dana od jednog od naših članova. Ovdje opet imam iste stihove koje sam vam pročitao prije nekog vremena da potvrdim činjenicu da misterija, koju ova poema također izražava, nije samo nešto što smo mi iznijeli, već da oživljava stalno iznova. Anastazije Grün, austrijski pjesnik, komponirao je te pjesme; osmo izdanje pojavilo se 1847. Na njegov vlastiti način pisao je o napredovanju čovječanstva, i danas ću opet pročitati pasus kojeg sam pročitao godinama ranije kao dokaz o ulozi koju je igrala slika ružina križa u čovječanstvu koje se razvija; odnosno, među onima koji su inkarnirani u novom dobu. Anastazije Grün okreće svoj pogled prema Palestini i drugim oblastima nakon što je opisao koliko je mnogo konfuzne borbe i svađanja rašireno Zemljom. Nakon što je vidio i opisao mnogo toga što uzrokuje borbu i sukobe on se, kao veliki vidovnjak na neki način, okreće oblasti Zemlje koju opisuje ovako. Ne mogu sve pročitati pošto bi trajalo predugo, ali pogled je najprije okrenut dijelu Zemlje gdje je korišten plug.
Dok su djeca jednom kopala po livadi
Na svijetlo su iznijela bezobličnu stvar od željeza,
Izgledala je previše ravno, preteška za srp,
Za plug previše tanka i premalena.
S trudom su je odvukli kući kao novopronađeno blago;
Stariji to vide, a ipak ne znaju;
Zovu susjede u krug,
Susjedi to vide, ali ne znaju.
Ima jedna drevna sijeda brada, blijeda,
Čiji životni vijek se oteže kao zaboravljena priča
U sadašnji užurbani svijet,
Pokazali su je njemu, ali on ne zna.
Dobro za svih njih, da to nikad nisu upoznali,
Inače bi morali plakati, i još uvije treba osuditi
Ludost njihovih očeva, odavno zakopanih,
Jer ono što nitko nije poznavao, bio je mač!
Odsada će zemlju cijepati kao raonik;
Usmjeriti sjeme kukuruza u tlo,
Nova herojska djela mača su slavljena
Kada je suncem ispunjen zrak odjekivao veselom pjesmom.
Još jednom se dogodilo, da je u svom oranju
Farmer udario u nešto što je izgledalo kao komad kamena.
I kada mu je lopata oslobodila zemaljski prekrivač,
Ukazala se struktura čudesnog oblika.
On okuplja susjede u krug;
Oni gledaju u to ali ipak ne znaju.
Ti si mudar i star, sigurno ćeš nam reći?
Sijeda brada to gleda, ipak ne zna.
Dakle, pri oranju, nešto je iskopano i čak i star čovjek to ne prepoznaje.
Premda poznat nikome, ipak sa svojim drevnim blagoslovom
Vječan u njihovim grudima stoji uspravno,
Raspršuje svoje sjeme u svim smjerovima;
Križ je to bio, to strano njihovom pogledu!
Borbu nisu vidjeli, i njen simbol umrljan krvlju,
Vidjeli su samo pobjedu i krunu,
Oluju nisu vidjeli, i bijesno bičevanje
Vidjeli su samo blistavi sjaj duge.
Križ će uvijek biti poznat, čak i u području gdje je već pokopan i izvučen iz Zemlje kao kameni križ, gdje se civilizacija toliko povukla da se razvila nekršćanska kultura. Tamo je, Anastazije Grün želi reći, nađen križ i ljudi to znaju u sredini grudiju, iako čak i najstariji među njima to ne prepoznaju kroz tradiciju.
Premda poznat nikome, ipak sa svojim drevnim blagoslovom
Vječan u njihovim grudima stoji uspravno,
Raspršuje svoje sjeme u svim smjerovima;
Križ je to bio, to strano njihovom pogledu!
Borbu nisu vidjeli, i njen simbol umrljan krvlju,
Vidjeli su samo pobjedu i krunu,
Oluju nisu vidjeli, i bijesno bičevanje
Vidjeli su samo blistavi sjaj duge.
Kameni križ su postavili u vrt;
Stranu i staru relikviju štovanu,
Cvijeće svih vrsta izraslo je iznad njega,
Dok su se ruže penjale uz križ.
Tako stoji teški križ sa svečanim značenjem
Na Golgoti, usred blistavog sjaja;
Već dugo otada skriven je od obilja ruža;
Više se, zbog ruža, križ ne može vidjeti.
Ali on je tamo! Tamo je križ! Tamo su ruže! Značenje povijesti uči se tek kada se pogled usmjeri na ono što živi u duhovnom i prožima ljudsku evoluciju, kada se, također, pažnja usmjeri na ono što nam pokazuje pod kojim predznakom, pod kakvim obilježjima stvari ulaze u svjetsku povijest. Mislim da se može osjetiti dublja veza između onog što smo karakterizirali za kasnija vremena i onog što je karakterizirano u idealu vitezova Templara i njihove kobi u svijetu na početku četrnaestog stoljeća.