.- 7. Sedmo predavanje, Dornach, 30 rujna 1916.
Lik Fausta. Goetheov Faust i povijesni Faust. Stara magija, stara umjetnost liječenja. Uskrsna šetnja u 'Faustu'. Faust i Wagner. Faustov prijevod Biblije. Mefisto kao putujući skolastik. Mjesec i srebno, Sunce i zlato. Stare i nove misterije. Legenda o Izidi. Doba elektriciteta. Znanost duha i socijalni život.
(u prijevodima citata iz Fausta korišten je novi hrvatski prijevod od Stamača)
Danas bih želio nastaviti s onim što sam upravo iznio, povezati to s Goetheovim Faustom, kako bi se to spojilo i omogućilo da sutra dođemo do opsežnijeg razmatranja.
Vidjeli smo kako prijelaz iz 14., 15. u 16., 17. stoljeće označava izvanredno važnu prekretnicu u cjelokupnoj evoluciji, prijelaz iz grčko - rimske epohe u našu petu post- atlantsku epohu, u tu epohu, u kojoj sada živimo, iz kojeg teku naši impulsi za svu spoznaju, a također i za sve djelovanje, u razdoblje koje će trajati do 4. tisućljeća. Pa, iz svega što znate o Goetheovom Faustu i o povezanosti ovog Goetheovog Fausta i lika Fausta kako dolazi iz legende iz 16. stoljeća, vidjeti ćete da je i ovaj lik Fausta iz 16. stoljeća, kao i ono što je Goetheov pogled na njega formirao, usko povezan sa svim prijelaznim impulsima koje je novo doba donijelo sa sobom u intelektualnom smislu, a time i u vanjskom, materijalnom smislu. Kod Goethea je doista slučaj da je ovaj problem dolaska novog doba i kontinuirano djelovanje impulsa starog doba, bio enormno moćan, da je bio potpuno nadahnut tijekom šezdeset godina koliko je radio na svom Faustu, pitanjem: koji su najvažniji zadaci, najvažniji stavovi suvremenih ljudi? - I Goethe se doista mogao osvrnuti na prošlo doba, koje je i danas tako malo poznato, ono prošlo doba koje završava s raspoloženjem duše u 14. i 15. stoljeću. Ono o čemu povijest izvještava – često sam to govorio – o raspoloženju ljudske duše, o ljudskim sposobnostima i potrebama ranijih stoljeća, to je u osnovi nešto što je stvarno siva zona. U dušama ljudi ranijih stoljeća, stoljeća koja su prethodila Faustovom dobu, stvari su izgledale znatno drugačije nego u dušama ljudi sadašnjosti, u dušama sadašnje epohe čovječanstva. A Goethe je u svom Faustu doista utjelovio lik, osobnost koja se osvrće na stanje duha ljudi u ranijim stoljećima, u davno prošlim stoljećima, i koja se istovremeno veseli zadacima sadašnjosti, zadacima budućnosti.
Dok se Faust u početku osvrće na ono što je prethodilo njegovom dobu, on u osnovi može gledati samo na ruševine kulture koja je došla do kraja, duhovne kulture. Može vidjeti ruševine. Prije svega uvijek moramo pogledati Fausta iz 16. stoljeća, koji je povijesna ličnost koja je stvarno živjela i koja je potom prešla u narodne priče. Taj je Faust još živio u drevnim znanostima, živio je u magiji, u alkemiji i misticizmu, što je bila mudrost ranijih stoljeća, naime, mudrost vremena koje je prethodilo kršćanstvu; ali u periodu u kojem je živio povijesni Faust iz 16. stoljeća, to je bilo debelo u padu. Ono što su oni među kojima je Faust živio u to vrijeme smatrali alkemijom, magijom i misticizmom svakako su bile čudne stvari; bile su to stvari koje su se temeljile na tradiciji, na nasljeđu iz starijih vremena, ali to više nije bilo poznato. Mudrost koja je živjela u tome više nije bila poznata. Imalo se svakakve formule iz davnih dana, razne ispravne uvide iz davnih dana, ali ih se slabo razumjelo.
U tom je pogledu, dakle, povijesni Faust stavljen u doba opadanja duhovnog života. I Goethe neprestano miješa ono što je doživio povijesni Faust, s onim što je oblikovao u Faustu iz 18. stoljeća, u Faustu 19. stoljeća, dapače, u Faustu mnogih stoljeća koja dolaze. Zato vidimo i Goetheova Fausta kako se osvrće na staru magiju, na staru vrstu mudrosti, misticizma, koji se nije bavio kemijom u današnjem materijalističkom smislu, koji je kroz suočavanje s prirodom htio doći u dodir s duhovnim svijetom, ali više nije imao znanja da to učini na pravi način, na ispravan način dolaska u kontakt s duhovnim svijetom u ranijim vremenima. Ono što se smatralo medicinom u stoljećima koja su davno prošla nije tako glupo kao što to moderna znanost često želi prikazati, samo je stvarna mudrost sadržana u tome izgubljena, a djelomično je izgubljena već u doba Fausta. Goethe je to dobro znao. Ali on to nije znao samo svojim intelektom, znao je to svojim srcem, znao je to svim snagama duše koje ovise o dobrobiti i spasenju čovječanstva i koje su osobito važne za spas čovječanstva. Želio je odgovoriti na pitanja, zagonetke koje su iz toga proizašle, na način da se vidi kako se, napredujući sve dalje, može doći do druge mudrosti u odnosu na duhovni svijet, koja je prikladna za moderno doba, kao što su i stari imali mudrost, koja je morala izumrijeti tijekom evolucije. Stoga je dopustio da njegov Faust postane magičar. Faust se predao magiji kao Faust u 16. stoljeću. Ali ostaje nezadovoljan, iz jednostavnog razloga što je mudrost stare magije nestala. Drevno umijeće iscjeljivanja također je proizašlo iz ove mudrosti. Sve stare formule, sva medicinska znanost, bila je povezana sa starom kemijom, alkemijom.
S takvim se pitanjem odmah dotičemo najdubljih misterija čovječanstva: da se zapravo ne može liječiti bolest, a da se ne može, naprimjer, i izazvati u isto vrijeme. Načini liječenja bolesti su i načini nastanka bolesti. Uskoro ćemo čuti kako je načelo koje je bilo dominantno u drevnoj mudrosti bilo da onaj tko je bio iscjelitelj, može u isto vrijeme biti i stvaratelj bolesti, i kako se u drevnim vremenima o umijeću liječenja razmišljalo u vezi s duboko moralnim pogledom na svijet. No, odmah potom ćemo i vidjeti koliko se malo u starim vremenima moglo razviti, ono što se naziva slobodom u ljudskom razvoju, što je zapravo započelo tek u ovom našem petom razdoblju, nakon grčko - rimskog razdoblja.
Na svim je područjima, međutim, ta mudrost morala propasti, da bi čovjek morao krenuti od nule, da tako kažemo, ali na način da znanjem i djelovanjem može težiti slobodi. To nije mogao učiniti pod utjecajem drevne mudrosti. U vremenima tranzicije, poput onoga u kojem je živio Faust, postoji propadanje starog; novo još nije došlo. Tada nastaju takva raspoloženja kakva se mogu primijetiti kod Fausta u prizoru koji prethodi onome koji smo danas prikazali. U tom prizoru sasvim jasno vidimo Fausta kako se osjeća izvan doba kada je postojala drevna mudrost, ali drevna mudrost više nije bila potpuno shvaćena. Vidimo kako Faust, u pratnji svog Wagnera, izlazi iz svoje sobe na otvoreno, kako najprije gleda ljude koji na otvorenom slave Uskrs, kako i sam ulazi u to uskrsno raspoloženje. Ali odmah vidimo kako odbija prihvatiti počast koju mu ljudi iskazuju. Pojavljuje se stari seljak, susreće se s Faustom i odaje mu počast, jer narod vjeruje da je Faust, sin starog adepta, starog iscjelitelja, također važan iscjelitelj koji ljudima može donijeti spas i blagoslov. Stari seljak se suočava s Faustom i kaže:
Baš dobro ste učinili,
I došli na dan Svesion,
I prije ste, u dane zle,
Znali nama biti sklon!
Dapače još se oca Vam,
Ponetko sjeća sveudilj,
Kad oteo ga vrućici
A pošasti je bio cilj.
I Vi ste kadšto, čovjek mlad,
Obišli stan a kužan sav,
I gdje bi drugi vukli leš,
Izašli biste posve zdrav;
Pomagatelju u kušnji, tišnji,
Pomagao je pomoćnik Višnji.
Tako kaže stari seljak, podsjećajući kako je Faust povezan sa starim iscjeliteljskim vještinama, koje se nisu odnosile samo na liječenje tjelesnih bolesti, već i na liječenje moralnih bolesti ljudi. Faust zna da živi u dobu u kojemu je drevna mudrost čovječanstva doista nije bila od pomoći, već u vremenu propadanja. I u njegovoj duši tinja skromnost, ali u isto vrijeme potištenost zbog neistine s kojom se zapravo suočava; on kaže:
Još par koraka, pa podno onaj kam;
Odmorimo se za tom šetnjom prostom.
Zamišljen, često, tu bih sjeo sam,
I trapio se molitvom i postom.
Prebogat nadom, vjerom jak,
Kršeći ruke uz jecaj, vaj,
U gospodara neba čak
Molio sam za kugi kraj.
Taj pljesak mnoštva zvuči mi ko rug.
O, u nutrini kad bi mojoj štio
Koliko je otac, i sin mu, drug,
Malo te slave vrijedan bio!
Otac poštenjak, ali tmuran, stran,
O prirodi je, kruzima joj svetim,
Mislio, čestit, s trudom prenapetim,
Na svoje neko brdo tkan;
Uz svoje društvo bi, adepte,
U kuhinju se crnu skrio,
Uz beskrajne bi tad recepte
Sve suprotno u jedno slio.
Pa bi se crven lav, presmion prosac,
Vjenčao s ljiljanom uz uron mlak,
Da sklope, kao združen bakljonosac,
Izmjenjujući ložnice, svoj mučni brak.
Tako je Goethe vrlo dobro proučio kako su ljudi postupali tih dana, kako se tretirao 'crveni leu', živin oksid, sumpor - živa, kako su se tretirale razne kemikalije koje su pomiješane i prepuštene procesu, kako su se od njih pravili lijekovi. Ali sve je to bila stara mudrost. Goethe također poznaje način izražavanja; ono što je trebalo predstaviti bilo je predstavljeno slikama. Povezanost supstanci predstavljena je kao brak. Stoga kaže:
Izmjenjujući ložnice, svoj mučni brak.
Iz njeg se u čaši stâli
Mlada kraljica šarne boje,
- to je bio umjetnički izraz. Kao što se današnjoj kemiji umjetnički izražava, tako se u onim danima kada su određene tvari dosizale određeno stanje i boju, to nazivali 'mladom kraljicom'.
I eto lijeka, pacijenti umirali,
Tada su umrli zbog Fausta, kao što i danas umiru od mnogih lijekova.
I eto lijeka, pacijenti umirali,
A nitko da pita: Ma ozdravio, tko je?
Tako smo eto s tom paklenom kašom
Po bregima i svom dolinom našom
Gore no kuga bjesovali.
Tog otrova sam tisućama dao:
Usahnuli su, da doživim, jao,
Drske tu ubojice netko još i hvali.
To je Faustova samospoznaja. Tako pred samim sobom stoji Faust, koji je, kao što znate, uronio u drevnu magijsku mudrost da bi proniknuo u misterije prirode i duha. Ali kroz sve to postao je produhovljen. Ali Wagner, njegova pratnja, koji se zadovoljio novijom mudrošću koja se nalazi u pisanom djelu, koja prebiva u pismu, ne može pratiti Fausta. Ovaj Wagner, pa, on je osobnost koja postavlja mnogo manje zahtjeva za mudrost i život. A kad Faust želi sanjati svoj put u prirodu kako bi pronašao duh prirode, Wagner misli samo na duh koji izvire iz teorija, iz pergamenata, iz knjiga; ono što dolazi u Fausta on naziva 'mušičavi sati':
I ja sam često mušičavac bio,
– kaže Wagner –
No takav nagon nisam osjetio.
Sit šuma i polja, od njih ja sam čist;
Za ptičja krilca ja baš nemam sluha.
Nikad ne želi poletjeti s pticom da vidi svijet!
Kako da inače dijelim radost duha
Od knjige do knjige i s lista na list!
Zimskih je noći tek tu mio čar,
Udove grije blaženo življenje,
A vrijedan pergament razviješ li bar,
K tebi se dolje cijelo nebo penje.
Potpuno osoba knjige, potpuno osoba teorije!
Dakle, nakon što su ljudi otišli, oni su tu: onaj koji želi ući u izvore života, koji želi povezati svoje vlastito biće s tajanstvenim silama prirode kako bi ih iskusio, Faust, i onaj koji ne vidi ništa osim vanjskog materijalnog života i onoga što je u knjigama zapisano kroz materiju. Ne treba puno razmišljati o tome što se događalo u Faustovoj nutrini kroz sve što je doživio, kako nam to Goethe opisuje; međutim, nakon svega što susrećemo u Faustu, može se reći da se unutarnji život, moglo bi se reći, preokrenuo, da se u Faustu dogodio duševni razvoj, da je postigao određenu unutarnju viziju; inače ne bi bio u stanju prizivati zemaljski duh koji juri gore - dolje u oluji aktivnosti. Faust je stekao određenu sposobnost ne samo da vidi vanjski svijet u smislu njegovih vanjskih pojava, nego da vidi duh koji u svemu tka i živi. Prema Faustu i Wagneru, prema njima skače pudlica, izdaleka. Način kako vide pudlicu – običnu pudlicu – kako je vidi Faust i kako je vidi Wagner, potpuno karakterizira dvoje ljudi. Nakon što je Faust sanjao sebe u živom duhu tkanja prirode, ugleda pudlicu:
Faust:
Vidiš li crnog psa, po usjevima lunja i po travi?
Wagner:
Spazih ga davno, ne važna za moj zor.
Faust:
Promotri dobro! Tko li je, držiš, stvor?
Wagner:
Pa neku pudl, na svoj način mali
Trsi se naći gospodara trag.
Pudlica trči u krug.
Faust:
Primjećuješ li, u puževskoj spirali
Kruži oko nas, i bliži se, blag.
A ne varam li se, po stazi se tog bića
Vrtloži za njim ognjen neki vir.
Faust ne samo da vidi pudlu, već se nešto u njemu promeškolji; vidi nešto što pripada pudli kao nešto duhovno. Faust to vidi. Naravno da Wagner to ne vidi. Vanjskim očima čovjek ne može vidjeti ono što vidi Faust.
Wagner:
Ne vidim ništa do li crnog psića;
Posrijedi je u Vas možda očni hir.
Faust:
Ko da nam tiho oko nogu svija
Magične petlje, za budući vez.
Wagner:
Ma skače u strahu jer smo mu Vi i ja,
Tek dva neznanca, ne gospodar, knez.
Faust u ovoj jednostavnoj pojavi vidi nešto duhovno. Držimo se toga. Faust odlazi u svoju radnu sobu, njegovu nutrinu obuzima određena duhovna povezanost čak i s ovom pudlicom. Pa, naravno, Goethe to dramski prikazuje na način da je pudlica tu kakva jest; i to je dobro, drama to mora tako prikazati. Ali u osnovi imamo posla s nečim što Faust doživljava iznutra. A kako se ta scena sada odvija, kako Faust ovdje nešto u sebi doživljava, Goethe je majstorski rekao u svakoj riječi. Ostali su vani, Faust i Wagner, do kasno u noć, kada svijetlo izvana više nije djelovalo, kada je djelovao samo sumrak. U sumrak Faust vidi ono što želi vidjeti duhovno. Sada se opet vraća kući. Sada je sam sa sobom. Takva osoba kao što je Faust, sada sama nakon svega ovoga, sposobna je doživjeti samospoznaju, odnosno život duha u sebi. On izražava kako je, na neki način, njegovo unutarnje biće postalo aktivno, ali je postalo aktivno na duhovni način:
Napustio sam polja i doli,
Duboka ih krije noć,
Puna slutnje, groze i boli,
Budi nam se duše moć.
Uminule su divlje žudi
Svakog čina svesilnog,
Čovjekoljublje se eto budi,
I ljubav kojom ljubi Bog.
Pudlica reži. Ali mora nam biti jasno: to su unutarnji doživljaji; režanje pudlice također je unutarnje iskustvo, čak i ako je dramatično prikazano izvana. Faust se zapleo u magiju koja propada, zapetljao se s Mefistom. Mefisto nije duh koji ga vodi u progresivne, regularne duhovne snage; Mefisto je duh kojeg Faust mora nadvladati, koji je s njim povezan, da ga on nadvlada, koji je s njim povezan radi kušnje, a ne radi podučavanja. Naime, sada vidimo Fausta kako stoji pred nama, s jedne strane želi ući u božansko- duhovni svijet, koji nosi evoluciju naprijed, a s druge strane vidimo kako u njegovoj duši djeluju sile koje ga vuku u običan život nagona, koji čovjeka odvraća od duhovnih stremljenja. Taman kad mu se nešto sveto uzburka u duši, ruga se; suprotne težnje se rugaju. To je sada divno predstavljeno u obliku vanjskih događaja: Faust, koji u određenoj mjeri teži božansko- duhovnom svim svojim znanjem, i vlastitim porivima, koji protiv toga reže, kao što čovjekov materijalistički osjećaj reži protiv duhovnih stremljenja. A kad Faust kaže: budi tiho, pudlice, ne reži – u stvari se smiruje. I sada Faust govori – to jest, u ovom slučaju Goethe dopušta Faustu da govori na divan način. Tek kad se uđe u pojedinačne riječi, vidi se kako Goethe divno poznaje unutarnji život čovjeka u duhovnom razvoju.
O sred uske kad ćelije
Gori lampa prijazna,
U grudima je sve veselije,
U srcu koje sebe zna.
- samospoznaja, odnosno traženje duha u vlastitom 'Ja'.
Um se i opet laća riječi,
- smislena rečenica! Jer onaj tko svojim životom prolazi kroz duhovni razvoj u koji je Faust doveden, tko zna da razum nije samo nešto mrtvo u unutarnjem biću, tko zna ne samo razum- glave, tko zna kako razum postaje živ, zna kako unutarnje tkanje duha postaje razum i stvarno govori. Ovo nije samo poetska slika:
Um se i opet laća riječi,
Nada i opet nosi cvat.
"Um ponovno počinje govoriti" - o prošlosti, što je preostalo iz prošlosti, "Nada će opet procvjetati", odnosno, nalazimo svoju volju preobraženu, tako da znamo: proći ćemo kroz vrata smrti kao duhovno biće. Budućnost i prošlost se lijepo uklapaju. Goethe želi da Faust kaže, da Faust zna pronaći unutarnji život duha u samospoznaji.
Potoke žića hlepiš steći,
I vrelo sveg života znat.
A sada se Faust nastoji približiti onome čemu je privučen: izvorima života. Prvi put koji traži je put vjerskog uzdizanja; poseže za Novim zavjetom. A način na koji sada poseže za Novim zavjetom, to je prekrasno prikazano u Goetheovoj drami punoj mudrosti. Poseže za onim što sadrži najdublje riječi mudrosti modernog vremena, Ivanovim evanđeljem. On to želi prevesti na svoj 'voljeni njemački'. Znakovito je da je Goethe odabrao trenutak prijevoda. Onaj koji poznaje djelovanje dubokog svijeta i duhovnih bića, koji zna da se, kada se mudrost prenosi s jednog jezika na drugi, pojavljuju svi duhovi zbrke, svi duhovi zbrke interveniraju. Na graničnim područjima života posebno su izražene moći suprotstavljene ljudskom razvoju i ljudskom spasenju. Goethe namjerno bira verziju, kako bi duh pogreški, čak i duh laži, koji je još uvijek u pudlici, smjestio uz duh istine. Ako pogledate osjećaje i utiske, koji mogu proizaći iz tog prizora, tada se pojavljuje prekrasna duhovna dubina koja živi u tim scenama. Sva iskušenja koja sam upravo opisao, koja proizlaze iz onoga što je u pudlici, koja se uzdižu da iskrive istinu u neistinu, sve to nastavlja djelovati i izravno djeluje na Faustov čin koji daje pravu priliku da se istinu iskrivi u neistinu. A u kojoj mjeri malo tko zapravo primjećuje da je Goethe to namjeravao, još uvijek pokazuju razna objašnjenja Fausta, jer ta različita objašnjenja Fausta, što ona govore o ovoj konkretnoj sceni? Pa možete to pročitati; tamo se kaže: Goethe je samo čovjek vanjskog života, nije mu dovoljna 'riječ'. Mora poboljšati Evanđelje po Ivanu, mora pronaći ispravniji prijevod; ne: 'U početku bijaše Riječ', Logos, nego: 'U početku bijaše Djelo'! Faust to sazna nakon dugog oklijevanja. To je duboka Goetheova mudrost. - To nije Faustova mudrost, to je prava Wagnerova mudrost, prava Wagnerova mudrost, baš kao i ona mudrost koja se stalno naglašava, da je Faust kasnije rekao Gretchen tako lijepe riječi o vjerskom životu: Tko ga može imenovati, tko može ispovjediti, sveobuhvatnog, koji sve drži i novi, i tako dalje – to je mudrost Gretchen. Ono što Faust kaže Gretchen citira se uvijek iznova, a gospoda koja to citiraju, gospoda učenjaci, uvijek to iznova predstavljaju kao duboku mudrost:
Tko da mu dadne ime?
I tko da prizna time:
Vjerujem u nj?
Tko osjećaj steći,
Odvažiti se, reći;
Ne vjerujem?
Taj Sveobujmitelj,
Taj Svedržitelj,
Ne obujmljuje li, ne drži li
Tebe, mene, sama sebe?
Ne nadvija li se nad nas nebo?
Ne leži li tu dolje Zemlja?
I prijazna li se pogleda
Ne uspinju li vječne zvijezde?
Ne gledam li te evo u oči,
I ne navire li sve
U glavu ti i srce,
i tako dalje. Ono što Faust kaže često se predstavlja kao duboka mudrost. Pa da je Goethe to mislio kao najdublju mudrost, ne bi to stavio Faustu u usta u trenutku kada je želio podučavati šesnaestogodišnju Gretchen. To je Gretchen mudrost! Samo treba stvari ozbiljno shvatiti. Učenjaci su samo pogledali. Uzeli su ono što je Gretchen mudrost za duboku filozofiju. I tako se ono što se u Faustu pojavljuje kao prijevod Biblije uzima za posebno duboku mudrost, dok Goethe ne želi pokazati ništa drugo neko kako istina i zabluda bacaju ljude amo - tamo, kada se uhvate u koštac s takvim zadatkom. U ovom prijevodu Biblije Goethe je duboko, duboko prikazao ove dvije Faustove duše.
Napisano je: "U početku bijaše Riječ'.
Znamo da je to grčki Logos. To je stvarno u Evanđelju po Ivanu. S druge strane, ono što simbolizira pudlica uzdiže se u Faustu, ne želeći mu dopustiti da dođe do dubljeg značenja Evanđelja po Ivanu. Zašto je upravo Riječ, Logos, odabrao pisac Evanđelja po Ivanu? Jer pisac Evanđelja po Ivanu želi pokazati da se ono što je najvažnije u ljudskoj zemaljskoj evoluciji, ono što čovjeka izvana doista čini čovjekom, nije razvijalo postupno nego je bilo na samom početku. Po čemu se čovjek razlikuje od svih drugih bića? Budući da on može govoriti, sva druga bića, životinje, biljke, minerali, ne mogu. Materijalist smatra da je čovjek tek nakon što je prošao životinjski razvoj došao do riječi, odnosno do jezika, do Logosa, koji podrhtava od misli, došao tek nakon što je prošao životinjski razvoj. Evanđelje po Ivanu razmatra stvar dublje i kaže: ne, na samom početku bila je Riječ. - To znači: ljudski razvoj izvorno je predisponiran; čovjek nije samo vrh životinjskog u materijalističko - darvinističkom smislu, već je u samim namjerama zemaljske evolucije, na samom početku, u početku bila Riječ. I samo kroz to čovjek može razviti ego na Zemlji, što životinje ne mogu postići, jer je u njega utkana Riječ ljudskog razvoja. Riječ doslovno znači ego čovjeka. Ali duh vezan za Fausta, duh neistine, diže se protiv ove istine, i ona se mora spustiti niže; on još ne može razumjeti svu duboku mudrost koja leži u Ivanovim riječima.
Jer zapinjem već!
Ali zapravo je pudlica, pas u njemu i ono što je u pudlici, to ga čini da posustane. Ne ide dalje, naprotiv, sputa se niže.
Uz čiju pomoć dalje? Jer zapinjem već!
Riječ, to ne mogu cijeniti baš jako,
Prevest je moram poinako,
Ako li duh prosvijetli mi misao.
Dok vidi Mefista kako mu se približava, samo pomisli da je prosvijetljen duhom; ali on je pomračen od duha tame i silazi.
Piše zapravo: U početku bijaše smisao.
Ovo nije više od riječi. Kao što lako možemo dokazati, smisao vlada i u životu životinja; ali životinja ne dolazi do ljudske Riječi. Čovjek je sposoban osjetiti jer ima astralno tijelo. Faust se spušta dublje u sebe, iz ega u astralno tijelo.
Piše zapravo: U početku bijaše smisao.
Promisli ipak o tom prvom retku,
Da pero ti ne nagli u začetku!
Misli da stiže više, ali ide sve dublje.
Zar smisao stvara i ostavlja traga?
Ne, on se još dublje spušta iz astralnog u poetsko- materijalno etersko tijelo, i piše:
Trebalo bi pisat: U početku bijaše snaga!
Snaga je ono što živi u eterskom tijelu.
A ipak, napišem li i to,
Nešto me opominje, pa ne ću ni to.
Evo pomoći duha! Savjet baš je fin,
Duh, koji je u pudlici!
Evo pomoći duha! Savjet baš je fin,
Pa mirno pišem: U početku bijaše Čin!
A sada je došao do totalnog materijalizma; sada je s fizičkim tijelo kroz koje se ostvaruje vanjski čin.
Logos, Riječ - 'Ja'
Osjećaj - astralno tijelo
Snaga - etersko tijelo
Čin - fizičko tijelo
Dakle, imate Fausta živog i utkanog u jedan dio samospoznaje. On pogrešno prevodi Bibliju jer različiti članovi ljudskog bića o kojima smo tako često raspravljali, ego, astralno tijelo, etersko tijelo, fizičko tijelo, djeluju zajedno u njemu na kaotičan način kroz mefistofelski duh. Sada također postaje očito kako ti instinkti prevladavaju, jer vanjski lavež pudlice je ono što se bori protiv istine. On još svojim znanjem ne može prepoznati mudrost kršćanstva. To vidimo u načinu na koji povezuje Riječ, Osjećaj, Moć i Čin. Ali poriv za kršćanstvom već živi u njemu. Imajući ono što u njemu živi kao Krist, on pobjeđuje protu- duh. On to prvo pokušava s onim što je dobio od stare magije. Duh ne popušta, ne pokazuje se u svom pravom obliku. Nabraja četiri elementa i njihove duhove: salamanderi, silfe, undine i gnomi; sve to ne sputava duh koji je u pudlici. Ali kad prizove lik Krista: pudlica mora pokazati svoj pravi oblik, 'zloćom ubada, cijelim nebom razlivena'.
Što je u osnovi samospoznaja, samospoznaja koju Goethe vrlo jasno iznosi. Što se događa? Putujući učenjak! Faust doista prakticira samospoznaju; on se u osnovi suočava sa samim sobom. Najprije su u obliku pudlice djelovali divlji impulsi koji su se pobunili protiv istine, a sada, u određenoj mjeri, postaje jasno, jasno- nejasno: pred njim stoji zalutali učenjak; ali to je samo Faustovo drugo ja. On sam, sa svim, greškama, nije postao više od putujućeg učenjaka. Putujući skolastik, to jest njegovo vlastito ja, koliko je s njime dosad ovladao, sada se s njime suočava grublje i temeljitije, kada je kroz sjedinjenje s duhovnim svijetom naučio točnije spoznati instinkte. Učio je kao skolastik, Faust; tek tada se predao magiji, i kroz učenje magije mudrost je demonizirana. Ono što se dogodilo s dobrim starim Faustom, dok je još bio putujući skolastik, postao je tek primjenjujući staru magiju na to. U njemu je još uvijek zalutali učenjak; susreće ga u preobraženom obliku. To je samo 'Ja'. Taj zalutali skolastik također je vlastito ja. U ostatak scene je uključena borba da se riješite svega s čim se suočavate kao vlastito ja.
Goethe uvijek pokušava prikazati drugo Faustovo 'Ja' u raznim likovima s kojima se Faust pojavljuje zajedno, tako da se Faust sve više prepoznaje. Možda će se netko od slušatelja sjetiti da sam u ranijim predavanjima objašnjavao kako je Wagner također dio samog Fausta, kako je Wagner samo još jedno 'Ja' Fausta. Mefisto je također samo još jedno 'Ja'. Sve je samospoznaja! Samospoznaja se prakticira kroz znanje o svijetu. Ali sve to sada nije jasno duhovno znanje Fausta; sve je to sadržano u Faustovoj nejasnoj, dosadnoj, moglo bi se reći oslabljenoj atavističkoj moći duhovnog vidovnjaka. Nije pročišćeno. Nije jasno znanje; to je znanje poput snova. To nam je predstavljeno kao duhovi iz snova, koji su zapravo grupne duše svih onih bića koja prate Mefista, kako se zezaju s Faustom, i kako se on konačno probudi. I tamo Goethe kaže, tamo Goethe dopušta Faustu da kaže vrlo jasno i nedvosmisleno:
I opet onaj koji se vara?
Blijedi li to svih duhova krič,
Da san mi varkom samog đavla stvara,
Da pobjegne mi kakav psić?
Goethe uvijek iznova koristi metodu ukazivanja na istinu. Da se zapravo misli na unutarnje iskustvo Fausta, dovoljno je jasno rečeno u ova četiri retka. Ova scena nam također pokazuje kako se Goethe borio da shvati prijelaz iz starog u novo u kojem je i sam živio, iz četvrtog post- atlantskog razdoblja u peto post- atlantsko razdoblje. Granica je u 14., 15, 16. stoljeću. Kao što sam ranije rekao, svatko tko živi u današnjem načinu razmišljanja, ne može dobiti dobru predodžbu o razvoju duše u prošlim stojećima, osim ako se ne poduhvati posebnog proučavanja. A u Faustovo vrijeme ostale su samo ruševine.
Vidite, često otkrijemo da ljudi danas ne žele pristupiti novom duhovnom istraživanju kojem težimo, već žele ponovno podgrijati staru mudrost. Kao što mnogi vjeruju, kada zagriju ono što su stari posjedovali, koliko njih vjeruje da dolaze do dublje, magično- mistične mudrosti o prirodi. Želio bih reći da postoje dvije gluposti koje su toliko bliske svim ljudskim duhovnim stremljenjima. Prva je da, ljudi kupuju stare, drevne knjige, koje proučavaju i cijene više od moderne znanosti. Obično ih više cijene samo zato što ih ne razumiju, jer se taj jezik stvarno više ne može razumjeti. Jedna stvar koja je besmislica je da kada želite razgovarati o duhovnom istraživanju, stalno se iznova vraćate na sadržaj starih knjiga, što je postalo blebetanje. Druga je stvar što se novijim naporima želi dati stara imena, i tako ih posvetiti. Pogledajte neka društva koja sebe nazivaju okultnim ili tajnim ili kako već: cijeli njihov trud je vratiti se što je dalje moguće, objasniti što više o legendarnoj prošlosti, zavoljeti stara imena. To je druga glupost. Ne morate se slagati sa svime ovime ako stvarno prozrete potrebe i impulse našeg vremena i potrebe budućnosti. Možete otvoriti bilo koju knjigu kada su tradicije još postojale, da tako kažem. Možete odabrati bilo koju knjigu u kojoj su tradicije još uvijek bile prisutne: iz načina predstavljanja možete vidjeti da je postojalo nasljeđe, tradicije stare iskonske mudrosti koju je čovječanstvo posjedovalo, ali ta je mudrost propala. Način izražavanja, sve je tu, čak i dosta kasno.
Na raspolaganju imam knjigu koja je tiskana 1740. godine, što je zapravo tek iz 18. stoljeća. Želim iz nje pročitati mali odlomak, odlomak za koji se može biti siguran, da će mnogi koji danas traže znanost duha, kada pristupe takvom odlomku, reći: nedosežna, duboka mudrost! Oh, što je tu sve sadržano! - Čak i postoje neki koji misle da razumiju takav odlomak. Pa, prvo vam želim pročitati odlomak na koji mislim:
"Kraljeva kruna bit će od čistog zlata i za njega će se udati čudna nevjesta. Stoga, ako želite raditi kroz naša tijela, uzmite škrtog sivog vuka, koji je podložan svadljivom Martiju radi svog imena, ali je rođenjem dijete starog Saturnija, koji se nalazi u dolinama i planinama svijeta, i opsjeda ga velika glad, i baci ga u kraljevo tijelo, da može imati svoju hranu."
Tako su se u antičko doba nazivali kemijski procesi koji bi nastali; tako se govorilo o određenim kemijskim procesima, na što aludira i Faust kada govori o tome kako je crveni lav oženjen Ljiljanom u čaši i tako dalje. Nije fer rugati se takvim stvarima iz jednostavnog razloga što će način na koji kemija danas govori zvučati ljudima koji dođu kasnije, baš kao i ovo nama. Ali treba nam biti jasno i da je ovo bilo dosta kasnije. Naznačen je 'sivi vuk'; ovaj 'sivi vuk' odnosi se na određenu rudu koja se nalazi posvuda u planinama i koja je podvrgnuta određenoj proceduri. 'Kralj' je bilo ono što se zvalo određeno stanje tvari; a ono na što se ovo odnosi trebalo bi ukazivalo na određeno rukovanje. Uzeli ste sivu rudu, tretirali je na određeni način; ova siva ruda zvala se 'škrti sivi vuk', druga 'zlatni kralj', pri čemu je zlato, nakon što je tretirano na određeni način, bilo 'zlatni kralj'. I postojala je veza. Ova veza se opisuje na sljedeći način:
A kad je prožderao kralja
- pa dolazi do toga da se 'škrti sivi vuk', odnosno siva ruda koja je pronađena u planinama, spoji sa zlatnim kraljem – to je određeno stanje zlata nakon što je kemijski obrađeno – tu zlato nestaje u sivoj rudi. On to prikazuje:
"A kad proždere kralja, zapali veliku vatru i baci vuka u nju"
- pa vuk koji je progutao zlato, zlatni kralj, bačen je u vatru -
"tako da bude potpuno spaljen, tada će kralj biti otkupljen."
Zlato se opet pojavljuje!
"Ako se ovo dogodi tri puta, onda je lav nadvladao vuka i neće više ništa od njega jesti, onda je naše tijelo spremno za početak našeg djela."
Tako nešto djeluje. Kada bi željeli znati kako djeluje, morao bi vrlo detaljno opisati te postupke, odnosno kako se pravi zlatni kralj, ali to se ovdje ne može opisati. Danas se ti postupci više ne provode. Ali što čovjek očekuje od toga? Obećava sebi nešto što nikako nije na izdisaju, jer je time nešto napravljeno. Zbog čega je to zapravo napravljeno? To znači da onaj tko je to dao tiskati vjerojatno to uopće nije učinio, nego je to prepisao iz starih knjiga. Ali zašto je to učinjeno u vrijeme kada su se stvari još razumjele? To možete vidjeti iz sljedećeg:
"I znaj da je to jedini ispravan način da se to učini, da se temeljito očiste tijela, jer lav se čisti krvlju vuka, a tinktura krvi veseli se tinkturi lava, jer su obje krvi povezane."
Pa sad hvali ono što je stvorio. Dobio je nekakav lijek.
"A kad se lav nasiti, duh mu je jači nego prije, a oči ponosno sjaje kao jarko Sunce."
To su osobine onoga što je retorti!
"Njegova nutrina je sposobna učiniti mnogo, i korisno je za sve što se od njega traži, a kad ga dovedu u pripravnost, djeca ljudska, opterećena teškim bolestima i nekoliko pošasti zahvaljuju mu, deset gubavaca potrčaše za njim i žele piti krv njegove duše, oni koji su nemoćni silno su se radovali njegovom duhu; jer tko pije s ovog zlatnog vrela, osjeti potpunu obnovu prirode, prihvaćanje zla, snagu krvi, snagu srca i savršeno zdravlje svih udova."
Vidite, naznačeno je da se ima posla s lijekom; ali je dovoljno naznačeno i da to ima veze s onim što se javlja kao moralna karakteristika čovjeka. Jer, naravno, ako to netko tko je zdrav uzme u odgovarajućoj količini, onda se događa ono što se opisuje. Na to se misli, a tako je bilo i kod starih, koji su ipak nešto razumjeli.
"Jer tko pije s ove zlatne fontane, osjeća potpunu obnovu prirode."
- pa je kroz ovo umijeće, koje je tamo opisano, teži prema tinkturi, kroz koju u ljudskom biću dolazi do pravog oživljenja:
"Snaga srca, snaga krvi i savršeno zdravlje svih udova, sadržani su u tijelu, ili su izvan tijela: jer otvara sve živce i poroznost, tako da se zlo može istjerati, a dobro se može mirno naseliti."
Ovo sam pročitao naglas da pokažem kako se, čak i u ovim ruševinama drevne mudrosti, još može vidjeti talog onoga čemu se težilo u davna vremena. Nastojalo se stimulirati tijelo vanjskim sredstvima koje su stvorene od prirode, odnosno postići određene sposobnosti ne samo unutarnjim, moralnim nastojanjem, već sredstvima same prirode, koje je netko stvorio za sebe. Zadržite se na ovome na trenutak, jer nas to dovodi do nečega važnog što razlikuje naše vremensko razdoblje od prethodnih vremenskih razdoblja. Danas je jeftino rugati se starim praznovjerjima, jer tada vas cijeli svijet smatra pametnom osobom; dok ako netko vidi nešto pametno u drevnom znanju, inače ga se ne smatra pametnom osobom. To je nešto što je čovječanstvo zapravo izgubilo i moralo izgubiti iz određenih razloga, jer u stara vremena ljudi nikada nisu mogli ostvariti težnju za slobodom. Ali vidite, u starim knjigama, koje sežu u starija vremena od ove knjige, koja pripada vrlo kasnom razdoblju propadanja, nalazite u tim knjigama ono što dobro znate, Sunce i zlato sa zajedničkim znakom, ovim znakom: ¤. Naći ćete Mjesec i srebro s ovim znakom: . Za modernog čovjeka ovaj znak primijenjen na zlato i Sunce, i ovaj znak primijenjen na Mjesec i srebro, jer su takve sposobnosti duše koje moderni čovjek nužno ima, pun je besmislica, naravno; i potpuna je besmislica kako se o tim stvarima govori u literaturi, koja se naziva 'ezoternom' literaturom, jer se obično ne može prepoznati da su Sunce i zlato, te Mjesec i srebro, označavani istim znakom.
Počnimo s Mjesecom i srebrom, s ovim znakom: . Vidite, ako se vratimo u prošlost, recimo nekoliko tisućljeća prije misterija na Golgoti, prije kršćanske ere, tada ljudi nisu imali vještine, koje su bile u ruševinama kada su te stvari nastale, već su posjedovali još više vještina. Kada je osoba egipatsko- kaldejske kulture rekla 'srebro', nije mislila ono što mi mislimo kada kažemo srebro. Ako bi čovjek u jeziku svog vremena upotrijebio riječ koja mu je značila srebro, primijenio bi ju sasvim drugačije. Takva osoba je imala unutarnje sposobnosti i mislila je na učinkovitost sila koje se nalaze u komadu srebra, mislila je na nešto što se u osnovi širi cijelom Zemljom. Mislila je: živimo u zlatu, živimo u bakru, živimo u srebru. - Mislio je na određene vrste sila koje tamo žive, a koje su posebno snažno strujale prema njemu od Mjeseca, a to je osjetio u grubom materijalnom smislu, i također fino i delikatno u komadu srebra. Zaista je pronašao iste sile koje izviru iz Mjeseca, koje je također pronašao po cijeloj Zemlji, i to je posebno materijalizirano u malom komadu srebra. Pa, veli današnji prosvijetljeni čovjek: da, Mjesec, svijetli tako srebrno bijelo; samo je mislio da je od srebra. - Nije bilo tako, čovjek je s Mjesecom imao unutarnje iskustvo duše, koje je danas izgubljeno, s nečim što je živjelo kao sila u cijeloj zemaljskoj sferi, i pretočeno u materijalni oblik, s malim komadom srebra. Dakle, moć sadržana u srebru, morala je, takoreći, biti raširena po cijeloj Zemlji.
Danas, naravno, ako mu to kažete, čovjek to doživljava kao potpunu glupost, a ipak to nije potpuna glupost u smislu današnje znanosti. To uopće nije glupost, nije glupost, jer, želim vam reći nešto što znanost danas zna, čak i ako to ne govori uvijek. Moderna znanost zna da je nešto više od četiri funte srebra, fino raspoređeno, sadržano u tijelu izrezanom iz oceana, za kojeg se smatra da ima oblik kocke, dugačko jednu englesku nautičku milju; tako da u cijelom oceanu koji okružuje Zemlju, ima dva milijuna tona srebra, fino raspoređenih. To je jednostavno znanstvena istina koja se i danas može provjeriti. Svjetsko more sadrži sva milijuna tona srebra, fino raspoređenog, u najekstremnijoj homeopatskoj distribuciji, možemo reći. To je stvarno srebro rašireno po Zemlji. Danas se to mora konstatirati, ako se to utvrdi s običnim znanjem, vađenjem morske vode i metodičnim ispitivanjem svim mogućim istraživanjima; tada se uz pomoć moderne znanosti utvrdi da se u svjetskom moru nalazi dva milijuna tona srebra. Ova dva milijuna tona srebra nisu sadržana na način da su se nekako otopila ili nešto slično, već pripadaju svjetskom oceanu; pripadaju njegovoj prirodi i biti. I stara je mudrost to znala; znala je to kroz fine, osjetljive snage koje su još postojale, a koje su proizašle iz stare vidovitosti. I znala je da kada razmišljate o Zemlji, o njoj ne morate razmišljati samo onako kako to misli moderna geologija, već da je na ovoj Zemlji srebro otopljeno na najfiniji način.
Mogao bih sada ići dalje, mogao bih pokazati kako je i zlato otopljeno, kako su svi ti metali fino raspršeni, zapravo sadržani u Zemlji, osim što su tu i tamo materijalno nataloženi. Dakle, stara mudrost nije pogriješila kada je govorila o srebru. Ono je sadržano u sferi Zemlje. Ali bilo je poznato kao moć, kao određena vrsta moći. Jedne snage sadržane su u sferi srebra, druge snage sadržane su u sferi zlata, i tako dalje. Znalo se mnogo više o onome što je u obliku srebra rašireno sferom Zemlje; znalo se da to srebro sadrži snagu koja uzrokuje plime i oseke, jer određena snaga oživljavanja ovog tijela Zemlje leži u ovom srebru, ili, identična je s ovim srebrom. Inače ne bi bilo plime i oseke; ovo osebujno kretanje mora, izvorno je potaknuto sadržajem srebra. To nema veze s Mjesecom, ali Mjesec je povezan s istom silom. Stoga se plima i oseka pojavljuju u nekom odnosu s kretanjem Mjeseca, jer i lunarno kretanje i, plima i oseka, ovise o istom sustavu sila. A te sile leže u srebru univerzuma.
Može se čak i bez vidovitog znanja, i moći će se s takvom sigurnošću dokaza, koje se ne postiže ni u jednom drugom području znanosti osim matematici, dokazati da je postojala stara znanost koja je znala takve stvari, koja je dobro znala takve stvari. A s takvim znanjem i sposobnošću bilo je povezano ono što je bila stara mudrost, ona mudrost koja je stvarno ovladala prirodom i koju treba ponovno steći duhovnim istraživanjem. Živimo u vremenu kada je stara vrsta mudrosti izgubljena, a nova vrsta mudrosti tek nastaje. Što je podrazumijevala ova drevna mudrost? Uslijedilo je ono što sam već naznačio. Kad biste znali tajne kozmosa, zaista biste ljude mogli napraviti sposobnijima. Pomislite samo, moglo bi se vanjskim sredstvima učiniti čovjeka sposobnijim! Dakle, postojala je mogućnost da osoba, jednostavnom proizvodnjom određenih stvari i konzumiranjem u odgovarajućim količinama, stekne sposobnosti za koje danas s pravom pretpostavljamo da ih ljudi mogu imati samo kao urođene sposobnosti, kao genij, kao talent, i tako dalje. Na početku zemaljske evolucije ne postoji ono o čemu darvinizam fantastično sanja, nego mogućnost da se ovlada prirodom koja čovjeku daje moralne i intelektualne sposobnosti. Sada će vam biti razumljivo da se ovo tretiranje prirode moralo držati u vrlo određenim granicama; kao tajne najstarijih misterija. Svatko tko je trebao steći takvo znanje, koje je stvarno imalo veze s misterijima prirode, koje nije bilo samo koncepti, ideje i senzacije, ne samo uvjerenja, svatko tko je trebao steći takvo znanje prvo je morao dokazati da je savršeno prikladan da ne želi činiti ništa, apsolutno ništa, s tim znanjem, za sebe, već da se tim znanjem, primjenom tih vještina, koje je stekao tim uvidima, koristi samo u službi društvenog poretka. Stoga su te spoznaje držane u tajnosti, da tako kažemo, u egipatskim misterijima. Priprema se sastojala u tome da osoba kojoj je takvo znanje preneseno, jamči da će nastaviti život koji je do tada vodila na potpuno isti način, da neće steći ni najmanju prednost, već da će sposobnost koju je sada stekla, koristiti samo u službi društvenog poretka. Pod tom pretpostavkom pojedincima je bilo dopušteno da postanu inicirani, oni koji su tada vodili tu drevnu kulturu čija se čudesna djela mogu vidjeti i koja se ne razumiju, jer se ne zna odakle potječu.
Ali čovječanstvo nikada ne bi moglo postati slobodno. Čovjeka bi se, da tako kažemo, prirodnim utjecajima moralo pretvoriti u automat. Trebalo je osvanuti doba kada je čovjek djelovao kroz puke unutarnje moralne snage. Na taj je način od njega, da tako kažemo, sklonjena priroda je bi je oskvrnuo oslobađajući svoje instinkte u novom dobu. A većina njegovih instinkta oslobođena je od četrnaestog i petnaestog stoljeća. Stoga stara mudrost blijedi; ostaje samo knjiga mudrosti koja se ne razumije. Budući da nitko danas ne bi bio spriječen da takve stvari shvaća kao ono što sam vam pročitao, nitko danas ne bi bio spriječen da ove stvari koristi za osobnu dobrobit. Ali to bi proizvelo najgore impulse u ljudskom društvu, gore nego su oni od 'pipajućeg' napretka koji se danas zove znanstvena aktivnost, gdje se danas pronalazi u laboratoriju bez da se može ući u stvari: ovaj materijal ovako dotiče drugi – gdje se, bez da se pogleda u stvari, nešto izvuče, pa, takav je sadržaj kemije danas. Tako se sklapa; a znanost duha će prvo morati pronaći svoj put natrag u misterije prirode. Ali u isto vrijeme morat će se uspostaviti društveni poredak sasvim drugačiji od današnjeg društvenog poretka, kako bi čovjek mogao prepoznati što je to što u srži drži prirodu na okupu, a da ga ne zavede borba najluđih impulsa.
U ljudskom razvoju ima smisla i mudrosti, a to sam vam već pokušao dokazati na cijelom nizu predavanja. Ono što se događa u povijesti događa se, makar često kroz destruktivne sile, na način da se kroz povijesni razvoj provlači smisao, čak i ako to često nije onaj smisao o kojem čovjek sanja, pa čak i ako čovjek mora mnogo otrpjeti zbog smjera koji smisao često uzima. Sve što se događa tijekom vremena, zasigurno se događa tako da se njihalo njiše nekad prema lošem, nekad prema manje lošem; ali se tim otklonom postižu određeni položaji ravnoteže. I tako je sve do 14. i 15. stoljeća barem nekoliko pojedinaca bilo svjesno izvjesnog broja prirodnih sila, čije je znanje izgubljeno, jer suvremeni ljudi prema njemu ne bi imali ispravan odnos.
Vidite, to je tako lijepo opisano u simbolu koji izražava snagu prirode u egipatskoj legendi o Izidi. Ova slika Izide, kakav dirljiv dojam ostavlja na nas kada je zamislimo kako stoji tamo u kamenu, ali u kamenu je u isto vrijeme veo od vrha do dna: velom prikrivena slika Saisa. I natpis nosi: ja sam prošlost, sadašnjost i budućnost; još nijedan smrtnik nije podigao moj veo. - To je pak dovelo do izuzetno pametnog – iako su vrlo pametni ljudi prihvatili ovo pametno objašnjenje, mora se reći – vrlo pametnog objašnjenja. Tamo se kaže: Izida time izražava simbol mudrosti koju čovjek nikada ne može postići. Iza ovog vela je entitet koji mora ostati skriven zauvijek, jer se veo ne može podići. - A ipak je natpis ovaj: ja sam prošlost, sadašnjost i budućnost; još ni jedan smrtnik nije podigao moj veo. - Svi pametnjakovići koji kažu: ne možete dokučiti suštinu – govore logično otprilike isto kao kad netko kaže: moje ima je Müller, nikada nećeš saznati moje ime. - Ako je: ja sam prošlost, sadašnjost i budućnost; još nijedan smrtnik nije podigao veo – ovako protumačeno, naravno, ovo tumačenje je potpuna besmislica. Jer tamo je zapisano što je Izida: prošlost, sadašnjost i budućnost – vrijeme koje teče! O ovim stvarima ćemo više razgovarati sutra. To je prolaznost vremena. Ali nešto sasvim drugačije od onoga što ovo takozvano duhovito objašnjenje želi, izraženo je riječima: nijedan smrtnik još nije podigao moj veo. - Ono što se izražava jest da se toj mudrosti treba pristupiti poput onih žena koje su stavile veo, čije je djevičanstvo moralo ostati: s poštovanjem, sa stavom koji isključuje sve egoistične porive. To se misli. Ona je poput časne sestre pod velom, ta mudrost prošlosti. Ukazujući na taj veo govori se o stavu.
I tako se radilo o tome da su u vremenima dok je drevna mudrost bila živa, ljudi toj mudrosti pristupali na odgovarajući način, ili im to uopće nije bilo dopušteno. Ali čovjek je u moderno doba morao biti prepušten sam sebi. Nije mogao imati mudrost starih dana, oblik mudrosti starih dana. Izgubljeno je znanje o određenim prirodnim silama, onim prirodnim silama koje se ne mogu prepoznati, a da se u isto vrijeme ne dožive iznutra, ne iskuse iznutra. A u dobu u kojem je, kako sam vam objasnio prije tjedan dana, materijalizam dosegao određeni vrhunac, početkom 19. stoljeća, pojavila se prirodna sila koja se svojom posebnošću odlikuje činjenicom da danas svi govore: imamo snagu prirode, ali je ne možemo razumjeti; za znanost je skrivena. - Znate, kako je prirodna snaga električne energije došla u ljudsku uporabu; a električna sila je takva sila da je čovjek ne može interno doživjeti, tako da mu ona ostaje izvanjska. I više nego što bi se moglo pomisliti, ono što je izraslo u 19. stoljeću raslo je zahvaljujući struji. Lako bi bilo pokazati koliko, koliko beskonačno mnogo toga ovisi o električnoj energiji u našoj današnjoj kulturi, i koliko će više ovisiti u budućnosti, kada se električna energija bude koristila na suvremen način, ne ulazeći u detalje. Mnogo više! Ali upravo je električna sila stavljena na mjesto stare, poznate sile u ljudskom kulturnom razvoju, pomoću koje čovjek treba moralno sazrijevati. Danas se ne razmišlja ni o kakvom moralu kada se primjenjuje. U povijesnom tijeku sazrijevanja čovječanstva je mudrost. Ljudsko biće će sazreti tako što će neko vrijeme moći praviti i dublju štetu – štete je, kako pokazuju naši dani, dovoljno – koju može razviti u svom osnovnom nositelju 'Ja', divljem egoizmu; kada bi čovjek imao svoje stare moći, to bi bilo potpuno isključeno. Upravo električna sila kao kulturna sila, to omogućuje; na određeni način i snaga pare, ali manje.
Sada je situacija da je, kao što sam ranije objasnio, završena prva petina našeg kulturnog razvoja koje će trajati do 4. tisućljeća. Materijalizam je dosegao određeni vrhunac. Društveni oblici u kojima živimo, koji su doveli do tako tužnih događaja naših godina, doista su takvi da neće nositi čovječanstvo još pedeset godina, a da se ne dogodi temeljita promjena u ljudskim dušama. Za one koji imaju duhovno razumijevanje evolucije, električno doba je ujedno i poziv za traženje duhovnog produbljivanja, pravog duhovnog produbljivanja. Jer osim te snage, koja izvana ostaje nepoznata osjetilima, u dušu treba doći i duhovna snaga, koja počiva u najdubljoj nutrini skrivena kao i električne snage, koje također prvo moraju biti probuđene. Razmislite koliko je tajanstvena električna sila; iz njezina tajna skrovišta izveli su je tek Galvani i Volta. Ono što sjedi u ljudskoj duši i istražuje znanost duha jednako je tajno skriveno. I jedno i drugo se mora spojiti kao sjeverni i južni pol. I kao što se električna sila pojavila kao moć skrivena u prirodi, tako će se pojaviti i sila skrivena u duši koja joj pripada a koju traži znanost duha, čak i ako danas mnogi ljudi još uvijek stoje pred onim što želi znanost duha, pa dobro, kao što bi netko stajao u vrijeme kada je Galvani pripremao žabe i po trzanju noge primijetio da je na djelu sila u toj žabljoj nozi koja se trza. Je li znanost tada znala da ova žablja noga sadrži sve što je vezano uz elektricitet, sve što se danas zna o elektricitetu?
Sjetite se vremena kada je Galvani bio u svojoj jednostavnoj kući za pokuse, objesio svoju žablju nogu na kuku na prozoru i ona se počela trzati, i on je to prvi put primijetio! Nije struja, zar ne, to je pobuđeno, to je taktilni elektricitet. Kada je Galvani to prvi puta primijetio da li je mogao pretpostaviti: sa snagom kojom se povlači žablji krak, hoće li se jednog dana moći pokretati vlakovi, hoće li se jednog dana pustiti da kruže oko zemaljske kugle? - Nije tako davno Galvani promatrao ovu silu u žabljim nogama. Svatko tko je u to vrijeme rekao što će proizaći iz toga sigurno bi bio smatran budakom. Tako danas ljudi na one koji moraju predstaviti početke znanosti duha gledaju kao na budale. Doći će vrijeme kada će ono što proizlazi iz znanosti duha biti jednako značajno za svijet, ali sada za moralni svijet duše i duha, kao što je iz Galvanijeve žablje noge nešto proizašlo da materijalni svijet, za materijalnu kulturu. Tako se odvija napredak u evoluciji. Samo ako obratite pažnju na takve stvari, razvit ćete volju da idete uz ono što može biti samo početak. Ako je ona druga sila, električna sila, koja je izvučena iz svoje skrivenosti, važna samo za vanjsku materijalnu kulturu i samo posredno za moralni svijet, onda će ono što dolazi iz znanosti duha imati najveću društvenu važnost. Budući da će društveni poredak budućnosti biti reguliran onim što znanost duha može dati ljudima, i sve što će biti vanjska materijalna kultura također će biti neizravno potaknuto ovom znanošću duha. To danas na kraju mogu samo natuknuti.
Sutra ćemo sliku Fausta kakvu smo vidjeli danas, a koji je, kao što sam rekao, još uvijek pola u starom a pola u modernom dobu, proširiti u svojevrstan svjetonazor.
Danas bih želio nastaviti s onim što sam upravo iznio, povezati to s Goetheovim Faustom, kako bi se to spojilo i omogućilo da sutra dođemo do opsežnijeg razmatranja.
Vidjeli smo kako prijelaz iz 14., 15. u 16., 17. stoljeće označava izvanredno važnu prekretnicu u cjelokupnoj evoluciji, prijelaz iz grčko - rimske epohe u našu petu post- atlantsku epohu, u tu epohu, u kojoj sada živimo, iz kojeg teku naši impulsi za svu spoznaju, a također i za sve djelovanje, u razdoblje koje će trajati do 4. tisućljeća. Pa, iz svega što znate o Goetheovom Faustu i o povezanosti ovog Goetheovog Fausta i lika Fausta kako dolazi iz legende iz 16. stoljeća, vidjeti ćete da je i ovaj lik Fausta iz 16. stoljeća, kao i ono što je Goetheov pogled na njega formirao, usko povezan sa svim prijelaznim impulsima koje je novo doba donijelo sa sobom u intelektualnom smislu, a time i u vanjskom, materijalnom smislu. Kod Goethea je doista slučaj da je ovaj problem dolaska novog doba i kontinuirano djelovanje impulsa starog doba, bio enormno moćan, da je bio potpuno nadahnut tijekom šezdeset godina koliko je radio na svom Faustu, pitanjem: koji su najvažniji zadaci, najvažniji stavovi suvremenih ljudi? - I Goethe se doista mogao osvrnuti na prošlo doba, koje je i danas tako malo poznato, ono prošlo doba koje završava s raspoloženjem duše u 14. i 15. stoljeću. Ono o čemu povijest izvještava – često sam to govorio – o raspoloženju ljudske duše, o ljudskim sposobnostima i potrebama ranijih stoljeća, to je u osnovi nešto što je stvarno siva zona. U dušama ljudi ranijih stoljeća, stoljeća koja su prethodila Faustovom dobu, stvari su izgledale znatno drugačije nego u dušama ljudi sadašnjosti, u dušama sadašnje epohe čovječanstva. A Goethe je u svom Faustu doista utjelovio lik, osobnost koja se osvrće na stanje duha ljudi u ranijim stoljećima, u davno prošlim stoljećima, i koja se istovremeno veseli zadacima sadašnjosti, zadacima budućnosti.
Dok se Faust u početku osvrće na ono što je prethodilo njegovom dobu, on u osnovi može gledati samo na ruševine kulture koja je došla do kraja, duhovne kulture. Može vidjeti ruševine. Prije svega uvijek moramo pogledati Fausta iz 16. stoljeća, koji je povijesna ličnost koja je stvarno živjela i koja je potom prešla u narodne priče. Taj je Faust još živio u drevnim znanostima, živio je u magiji, u alkemiji i misticizmu, što je bila mudrost ranijih stoljeća, naime, mudrost vremena koje je prethodilo kršćanstvu; ali u periodu u kojem je živio povijesni Faust iz 16. stoljeća, to je bilo debelo u padu. Ono što su oni među kojima je Faust živio u to vrijeme smatrali alkemijom, magijom i misticizmom svakako su bile čudne stvari; bile su to stvari koje su se temeljile na tradiciji, na nasljeđu iz starijih vremena, ali to više nije bilo poznato. Mudrost koja je živjela u tome više nije bila poznata. Imalo se svakakve formule iz davnih dana, razne ispravne uvide iz davnih dana, ali ih se slabo razumjelo.
U tom je pogledu, dakle, povijesni Faust stavljen u doba opadanja duhovnog života. I Goethe neprestano miješa ono što je doživio povijesni Faust, s onim što je oblikovao u Faustu iz 18. stoljeća, u Faustu 19. stoljeća, dapače, u Faustu mnogih stoljeća koja dolaze. Zato vidimo i Goetheova Fausta kako se osvrće na staru magiju, na staru vrstu mudrosti, misticizma, koji se nije bavio kemijom u današnjem materijalističkom smislu, koji je kroz suočavanje s prirodom htio doći u dodir s duhovnim svijetom, ali više nije imao znanja da to učini na pravi način, na ispravan način dolaska u kontakt s duhovnim svijetom u ranijim vremenima. Ono što se smatralo medicinom u stoljećima koja su davno prošla nije tako glupo kao što to moderna znanost često želi prikazati, samo je stvarna mudrost sadržana u tome izgubljena, a djelomično je izgubljena već u doba Fausta. Goethe je to dobro znao. Ali on to nije znao samo svojim intelektom, znao je to svojim srcem, znao je to svim snagama duše koje ovise o dobrobiti i spasenju čovječanstva i koje su osobito važne za spas čovječanstva. Želio je odgovoriti na pitanja, zagonetke koje su iz toga proizašle, na način da se vidi kako se, napredujući sve dalje, može doći do druge mudrosti u odnosu na duhovni svijet, koja je prikladna za moderno doba, kao što su i stari imali mudrost, koja je morala izumrijeti tijekom evolucije. Stoga je dopustio da njegov Faust postane magičar. Faust se predao magiji kao Faust u 16. stoljeću. Ali ostaje nezadovoljan, iz jednostavnog razloga što je mudrost stare magije nestala. Drevno umijeće iscjeljivanja također je proizašlo iz ove mudrosti. Sve stare formule, sva medicinska znanost, bila je povezana sa starom kemijom, alkemijom.
S takvim se pitanjem odmah dotičemo najdubljih misterija čovječanstva: da se zapravo ne može liječiti bolest, a da se ne može, naprimjer, i izazvati u isto vrijeme. Načini liječenja bolesti su i načini nastanka bolesti. Uskoro ćemo čuti kako je načelo koje je bilo dominantno u drevnoj mudrosti bilo da onaj tko je bio iscjelitelj, može u isto vrijeme biti i stvaratelj bolesti, i kako se u drevnim vremenima o umijeću liječenja razmišljalo u vezi s duboko moralnim pogledom na svijet. No, odmah potom ćemo i vidjeti koliko se malo u starim vremenima moglo razviti, ono što se naziva slobodom u ljudskom razvoju, što je zapravo započelo tek u ovom našem petom razdoblju, nakon grčko - rimskog razdoblja.
Na svim je područjima, međutim, ta mudrost morala propasti, da bi čovjek morao krenuti od nule, da tako kažemo, ali na način da znanjem i djelovanjem može težiti slobodi. To nije mogao učiniti pod utjecajem drevne mudrosti. U vremenima tranzicije, poput onoga u kojem je živio Faust, postoji propadanje starog; novo još nije došlo. Tada nastaju takva raspoloženja kakva se mogu primijetiti kod Fausta u prizoru koji prethodi onome koji smo danas prikazali. U tom prizoru sasvim jasno vidimo Fausta kako se osjeća izvan doba kada je postojala drevna mudrost, ali drevna mudrost više nije bila potpuno shvaćena. Vidimo kako Faust, u pratnji svog Wagnera, izlazi iz svoje sobe na otvoreno, kako najprije gleda ljude koji na otvorenom slave Uskrs, kako i sam ulazi u to uskrsno raspoloženje. Ali odmah vidimo kako odbija prihvatiti počast koju mu ljudi iskazuju. Pojavljuje se stari seljak, susreće se s Faustom i odaje mu počast, jer narod vjeruje da je Faust, sin starog adepta, starog iscjelitelja, također važan iscjelitelj koji ljudima može donijeti spas i blagoslov. Stari seljak se suočava s Faustom i kaže:
Baš dobro ste učinili,
I došli na dan Svesion,
I prije ste, u dane zle,
Znali nama biti sklon!
Dapače još se oca Vam,
Ponetko sjeća sveudilj,
Kad oteo ga vrućici
A pošasti je bio cilj.
I Vi ste kadšto, čovjek mlad,
Obišli stan a kužan sav,
I gdje bi drugi vukli leš,
Izašli biste posve zdrav;
Pomagatelju u kušnji, tišnji,
Pomagao je pomoćnik Višnji.
Tako kaže stari seljak, podsjećajući kako je Faust povezan sa starim iscjeliteljskim vještinama, koje se nisu odnosile samo na liječenje tjelesnih bolesti, već i na liječenje moralnih bolesti ljudi. Faust zna da živi u dobu u kojemu je drevna mudrost čovječanstva doista nije bila od pomoći, već u vremenu propadanja. I u njegovoj duši tinja skromnost, ali u isto vrijeme potištenost zbog neistine s kojom se zapravo suočava; on kaže:
Još par koraka, pa podno onaj kam;
Odmorimo se za tom šetnjom prostom.
Zamišljen, često, tu bih sjeo sam,
I trapio se molitvom i postom.
Prebogat nadom, vjerom jak,
Kršeći ruke uz jecaj, vaj,
U gospodara neba čak
Molio sam za kugi kraj.
Taj pljesak mnoštva zvuči mi ko rug.
O, u nutrini kad bi mojoj štio
Koliko je otac, i sin mu, drug,
Malo te slave vrijedan bio!
Otac poštenjak, ali tmuran, stran,
O prirodi je, kruzima joj svetim,
Mislio, čestit, s trudom prenapetim,
Na svoje neko brdo tkan;
Uz svoje društvo bi, adepte,
U kuhinju se crnu skrio,
Uz beskrajne bi tad recepte
Sve suprotno u jedno slio.
Pa bi se crven lav, presmion prosac,
Vjenčao s ljiljanom uz uron mlak,
Da sklope, kao združen bakljonosac,
Izmjenjujući ložnice, svoj mučni brak.
Tako je Goethe vrlo dobro proučio kako su ljudi postupali tih dana, kako se tretirao 'crveni leu', živin oksid, sumpor - živa, kako su se tretirale razne kemikalije koje su pomiješane i prepuštene procesu, kako su se od njih pravili lijekovi. Ali sve je to bila stara mudrost. Goethe također poznaje način izražavanja; ono što je trebalo predstaviti bilo je predstavljeno slikama. Povezanost supstanci predstavljena je kao brak. Stoga kaže:
Izmjenjujući ložnice, svoj mučni brak.
Iz njeg se u čaši stâli
Mlada kraljica šarne boje,
- to je bio umjetnički izraz. Kao što se današnjoj kemiji umjetnički izražava, tako se u onim danima kada su određene tvari dosizale određeno stanje i boju, to nazivali 'mladom kraljicom'.
I eto lijeka, pacijenti umirali,
Tada su umrli zbog Fausta, kao što i danas umiru od mnogih lijekova.
I eto lijeka, pacijenti umirali,
A nitko da pita: Ma ozdravio, tko je?
Tako smo eto s tom paklenom kašom
Po bregima i svom dolinom našom
Gore no kuga bjesovali.
Tog otrova sam tisućama dao:
Usahnuli su, da doživim, jao,
Drske tu ubojice netko još i hvali.
To je Faustova samospoznaja. Tako pred samim sobom stoji Faust, koji je, kao što znate, uronio u drevnu magijsku mudrost da bi proniknuo u misterije prirode i duha. Ali kroz sve to postao je produhovljen. Ali Wagner, njegova pratnja, koji se zadovoljio novijom mudrošću koja se nalazi u pisanom djelu, koja prebiva u pismu, ne može pratiti Fausta. Ovaj Wagner, pa, on je osobnost koja postavlja mnogo manje zahtjeva za mudrost i život. A kad Faust želi sanjati svoj put u prirodu kako bi pronašao duh prirode, Wagner misli samo na duh koji izvire iz teorija, iz pergamenata, iz knjiga; ono što dolazi u Fausta on naziva 'mušičavi sati':
I ja sam često mušičavac bio,
– kaže Wagner –
No takav nagon nisam osjetio.
Sit šuma i polja, od njih ja sam čist;
Za ptičja krilca ja baš nemam sluha.
Nikad ne želi poletjeti s pticom da vidi svijet!
Kako da inače dijelim radost duha
Od knjige do knjige i s lista na list!
Zimskih je noći tek tu mio čar,
Udove grije blaženo življenje,
A vrijedan pergament razviješ li bar,
K tebi se dolje cijelo nebo penje.
Potpuno osoba knjige, potpuno osoba teorije!
Dakle, nakon što su ljudi otišli, oni su tu: onaj koji želi ući u izvore života, koji želi povezati svoje vlastito biće s tajanstvenim silama prirode kako bi ih iskusio, Faust, i onaj koji ne vidi ništa osim vanjskog materijalnog života i onoga što je u knjigama zapisano kroz materiju. Ne treba puno razmišljati o tome što se događalo u Faustovoj nutrini kroz sve što je doživio, kako nam to Goethe opisuje; međutim, nakon svega što susrećemo u Faustu, može se reći da se unutarnji život, moglo bi se reći, preokrenuo, da se u Faustu dogodio duševni razvoj, da je postigao određenu unutarnju viziju; inače ne bi bio u stanju prizivati zemaljski duh koji juri gore - dolje u oluji aktivnosti. Faust je stekao određenu sposobnost ne samo da vidi vanjski svijet u smislu njegovih vanjskih pojava, nego da vidi duh koji u svemu tka i živi. Prema Faustu i Wagneru, prema njima skače pudlica, izdaleka. Način kako vide pudlicu – običnu pudlicu – kako je vidi Faust i kako je vidi Wagner, potpuno karakterizira dvoje ljudi. Nakon što je Faust sanjao sebe u živom duhu tkanja prirode, ugleda pudlicu:
Faust:
Vidiš li crnog psa, po usjevima lunja i po travi?
Wagner:
Spazih ga davno, ne važna za moj zor.
Faust:
Promotri dobro! Tko li je, držiš, stvor?
Wagner:
Pa neku pudl, na svoj način mali
Trsi se naći gospodara trag.
Pudlica trči u krug.
Faust:
Primjećuješ li, u puževskoj spirali
Kruži oko nas, i bliži se, blag.
A ne varam li se, po stazi se tog bića
Vrtloži za njim ognjen neki vir.
Faust ne samo da vidi pudlu, već se nešto u njemu promeškolji; vidi nešto što pripada pudli kao nešto duhovno. Faust to vidi. Naravno da Wagner to ne vidi. Vanjskim očima čovjek ne može vidjeti ono što vidi Faust.
Wagner:
Ne vidim ništa do li crnog psića;
Posrijedi je u Vas možda očni hir.
Faust:
Ko da nam tiho oko nogu svija
Magične petlje, za budući vez.
Wagner:
Ma skače u strahu jer smo mu Vi i ja,
Tek dva neznanca, ne gospodar, knez.
Faust u ovoj jednostavnoj pojavi vidi nešto duhovno. Držimo se toga. Faust odlazi u svoju radnu sobu, njegovu nutrinu obuzima određena duhovna povezanost čak i s ovom pudlicom. Pa, naravno, Goethe to dramski prikazuje na način da je pudlica tu kakva jest; i to je dobro, drama to mora tako prikazati. Ali u osnovi imamo posla s nečim što Faust doživljava iznutra. A kako se ta scena sada odvija, kako Faust ovdje nešto u sebi doživljava, Goethe je majstorski rekao u svakoj riječi. Ostali su vani, Faust i Wagner, do kasno u noć, kada svijetlo izvana više nije djelovalo, kada je djelovao samo sumrak. U sumrak Faust vidi ono što želi vidjeti duhovno. Sada se opet vraća kući. Sada je sam sa sobom. Takva osoba kao što je Faust, sada sama nakon svega ovoga, sposobna je doživjeti samospoznaju, odnosno život duha u sebi. On izražava kako je, na neki način, njegovo unutarnje biće postalo aktivno, ali je postalo aktivno na duhovni način:
Napustio sam polja i doli,
Duboka ih krije noć,
Puna slutnje, groze i boli,
Budi nam se duše moć.
Uminule su divlje žudi
Svakog čina svesilnog,
Čovjekoljublje se eto budi,
I ljubav kojom ljubi Bog.
Pudlica reži. Ali mora nam biti jasno: to su unutarnji doživljaji; režanje pudlice također je unutarnje iskustvo, čak i ako je dramatično prikazano izvana. Faust se zapleo u magiju koja propada, zapetljao se s Mefistom. Mefisto nije duh koji ga vodi u progresivne, regularne duhovne snage; Mefisto je duh kojeg Faust mora nadvladati, koji je s njim povezan, da ga on nadvlada, koji je s njim povezan radi kušnje, a ne radi podučavanja. Naime, sada vidimo Fausta kako stoji pred nama, s jedne strane želi ući u božansko- duhovni svijet, koji nosi evoluciju naprijed, a s druge strane vidimo kako u njegovoj duši djeluju sile koje ga vuku u običan život nagona, koji čovjeka odvraća od duhovnih stremljenja. Taman kad mu se nešto sveto uzburka u duši, ruga se; suprotne težnje se rugaju. To je sada divno predstavljeno u obliku vanjskih događaja: Faust, koji u određenoj mjeri teži božansko- duhovnom svim svojim znanjem, i vlastitim porivima, koji protiv toga reže, kao što čovjekov materijalistički osjećaj reži protiv duhovnih stremljenja. A kad Faust kaže: budi tiho, pudlice, ne reži – u stvari se smiruje. I sada Faust govori – to jest, u ovom slučaju Goethe dopušta Faustu da govori na divan način. Tek kad se uđe u pojedinačne riječi, vidi se kako Goethe divno poznaje unutarnji život čovjeka u duhovnom razvoju.
O sred uske kad ćelije
Gori lampa prijazna,
U grudima je sve veselije,
U srcu koje sebe zna.
- samospoznaja, odnosno traženje duha u vlastitom 'Ja'.
Um se i opet laća riječi,
- smislena rečenica! Jer onaj tko svojim životom prolazi kroz duhovni razvoj u koji je Faust doveden, tko zna da razum nije samo nešto mrtvo u unutarnjem biću, tko zna ne samo razum- glave, tko zna kako razum postaje živ, zna kako unutarnje tkanje duha postaje razum i stvarno govori. Ovo nije samo poetska slika:
Um se i opet laća riječi,
Nada i opet nosi cvat.
"Um ponovno počinje govoriti" - o prošlosti, što je preostalo iz prošlosti, "Nada će opet procvjetati", odnosno, nalazimo svoju volju preobraženu, tako da znamo: proći ćemo kroz vrata smrti kao duhovno biće. Budućnost i prošlost se lijepo uklapaju. Goethe želi da Faust kaže, da Faust zna pronaći unutarnji život duha u samospoznaji.
Potoke žića hlepiš steći,
I vrelo sveg života znat.
A sada se Faust nastoji približiti onome čemu je privučen: izvorima života. Prvi put koji traži je put vjerskog uzdizanja; poseže za Novim zavjetom. A način na koji sada poseže za Novim zavjetom, to je prekrasno prikazano u Goetheovoj drami punoj mudrosti. Poseže za onim što sadrži najdublje riječi mudrosti modernog vremena, Ivanovim evanđeljem. On to želi prevesti na svoj 'voljeni njemački'. Znakovito je da je Goethe odabrao trenutak prijevoda. Onaj koji poznaje djelovanje dubokog svijeta i duhovnih bića, koji zna da se, kada se mudrost prenosi s jednog jezika na drugi, pojavljuju svi duhovi zbrke, svi duhovi zbrke interveniraju. Na graničnim područjima života posebno su izražene moći suprotstavljene ljudskom razvoju i ljudskom spasenju. Goethe namjerno bira verziju, kako bi duh pogreški, čak i duh laži, koji je još uvijek u pudlici, smjestio uz duh istine. Ako pogledate osjećaje i utiske, koji mogu proizaći iz tog prizora, tada se pojavljuje prekrasna duhovna dubina koja živi u tim scenama. Sva iskušenja koja sam upravo opisao, koja proizlaze iz onoga što je u pudlici, koja se uzdižu da iskrive istinu u neistinu, sve to nastavlja djelovati i izravno djeluje na Faustov čin koji daje pravu priliku da se istinu iskrivi u neistinu. A u kojoj mjeri malo tko zapravo primjećuje da je Goethe to namjeravao, još uvijek pokazuju razna objašnjenja Fausta, jer ta različita objašnjenja Fausta, što ona govore o ovoj konkretnoj sceni? Pa možete to pročitati; tamo se kaže: Goethe je samo čovjek vanjskog života, nije mu dovoljna 'riječ'. Mora poboljšati Evanđelje po Ivanu, mora pronaći ispravniji prijevod; ne: 'U početku bijaše Riječ', Logos, nego: 'U početku bijaše Djelo'! Faust to sazna nakon dugog oklijevanja. To je duboka Goetheova mudrost. - To nije Faustova mudrost, to je prava Wagnerova mudrost, prava Wagnerova mudrost, baš kao i ona mudrost koja se stalno naglašava, da je Faust kasnije rekao Gretchen tako lijepe riječi o vjerskom životu: Tko ga može imenovati, tko može ispovjediti, sveobuhvatnog, koji sve drži i novi, i tako dalje – to je mudrost Gretchen. Ono što Faust kaže Gretchen citira se uvijek iznova, a gospoda koja to citiraju, gospoda učenjaci, uvijek to iznova predstavljaju kao duboku mudrost:
Tko da mu dadne ime?
I tko da prizna time:
Vjerujem u nj?
Tko osjećaj steći,
Odvažiti se, reći;
Ne vjerujem?
Taj Sveobujmitelj,
Taj Svedržitelj,
Ne obujmljuje li, ne drži li
Tebe, mene, sama sebe?
Ne nadvija li se nad nas nebo?
Ne leži li tu dolje Zemlja?
I prijazna li se pogleda
Ne uspinju li vječne zvijezde?
Ne gledam li te evo u oči,
I ne navire li sve
U glavu ti i srce,
i tako dalje. Ono što Faust kaže često se predstavlja kao duboka mudrost. Pa da je Goethe to mislio kao najdublju mudrost, ne bi to stavio Faustu u usta u trenutku kada je želio podučavati šesnaestogodišnju Gretchen. To je Gretchen mudrost! Samo treba stvari ozbiljno shvatiti. Učenjaci su samo pogledali. Uzeli su ono što je Gretchen mudrost za duboku filozofiju. I tako se ono što se u Faustu pojavljuje kao prijevod Biblije uzima za posebno duboku mudrost, dok Goethe ne želi pokazati ništa drugo neko kako istina i zabluda bacaju ljude amo - tamo, kada se uhvate u koštac s takvim zadatkom. U ovom prijevodu Biblije Goethe je duboko, duboko prikazao ove dvije Faustove duše.
Napisano je: "U početku bijaše Riječ'.
Znamo da je to grčki Logos. To je stvarno u Evanđelju po Ivanu. S druge strane, ono što simbolizira pudlica uzdiže se u Faustu, ne želeći mu dopustiti da dođe do dubljeg značenja Evanđelja po Ivanu. Zašto je upravo Riječ, Logos, odabrao pisac Evanđelja po Ivanu? Jer pisac Evanđelja po Ivanu želi pokazati da se ono što je najvažnije u ljudskoj zemaljskoj evoluciji, ono što čovjeka izvana doista čini čovjekom, nije razvijalo postupno nego je bilo na samom početku. Po čemu se čovjek razlikuje od svih drugih bića? Budući da on može govoriti, sva druga bića, životinje, biljke, minerali, ne mogu. Materijalist smatra da je čovjek tek nakon što je prošao životinjski razvoj došao do riječi, odnosno do jezika, do Logosa, koji podrhtava od misli, došao tek nakon što je prošao životinjski razvoj. Evanđelje po Ivanu razmatra stvar dublje i kaže: ne, na samom početku bila je Riječ. - To znači: ljudski razvoj izvorno je predisponiran; čovjek nije samo vrh životinjskog u materijalističko - darvinističkom smislu, već je u samim namjerama zemaljske evolucije, na samom početku, u početku bila Riječ. I samo kroz to čovjek može razviti ego na Zemlji, što životinje ne mogu postići, jer je u njega utkana Riječ ljudskog razvoja. Riječ doslovno znači ego čovjeka. Ali duh vezan za Fausta, duh neistine, diže se protiv ove istine, i ona se mora spustiti niže; on još ne može razumjeti svu duboku mudrost koja leži u Ivanovim riječima.
Jer zapinjem već!
Ali zapravo je pudlica, pas u njemu i ono što je u pudlici, to ga čini da posustane. Ne ide dalje, naprotiv, sputa se niže.
Uz čiju pomoć dalje? Jer zapinjem već!
Riječ, to ne mogu cijeniti baš jako,
Prevest je moram poinako,
Ako li duh prosvijetli mi misao.
Dok vidi Mefista kako mu se približava, samo pomisli da je prosvijetljen duhom; ali on je pomračen od duha tame i silazi.
Piše zapravo: U početku bijaše smisao.
Ovo nije više od riječi. Kao što lako možemo dokazati, smisao vlada i u životu životinja; ali životinja ne dolazi do ljudske Riječi. Čovjek je sposoban osjetiti jer ima astralno tijelo. Faust se spušta dublje u sebe, iz ega u astralno tijelo.
Piše zapravo: U početku bijaše smisao.
Promisli ipak o tom prvom retku,
Da pero ti ne nagli u začetku!
Misli da stiže više, ali ide sve dublje.
Zar smisao stvara i ostavlja traga?
Ne, on se još dublje spušta iz astralnog u poetsko- materijalno etersko tijelo, i piše:
Trebalo bi pisat: U početku bijaše snaga!
Snaga je ono što živi u eterskom tijelu.
A ipak, napišem li i to,
Nešto me opominje, pa ne ću ni to.
Evo pomoći duha! Savjet baš je fin,
Duh, koji je u pudlici!
Evo pomoći duha! Savjet baš je fin,
Pa mirno pišem: U početku bijaše Čin!
A sada je došao do totalnog materijalizma; sada je s fizičkim tijelo kroz koje se ostvaruje vanjski čin.
Logos, Riječ - 'Ja'
Osjećaj - astralno tijelo
Snaga - etersko tijelo
Čin - fizičko tijelo
Dakle, imate Fausta živog i utkanog u jedan dio samospoznaje. On pogrešno prevodi Bibliju jer različiti članovi ljudskog bića o kojima smo tako često raspravljali, ego, astralno tijelo, etersko tijelo, fizičko tijelo, djeluju zajedno u njemu na kaotičan način kroz mefistofelski duh. Sada također postaje očito kako ti instinkti prevladavaju, jer vanjski lavež pudlice je ono što se bori protiv istine. On još svojim znanjem ne može prepoznati mudrost kršćanstva. To vidimo u načinu na koji povezuje Riječ, Osjećaj, Moć i Čin. Ali poriv za kršćanstvom već živi u njemu. Imajući ono što u njemu živi kao Krist, on pobjeđuje protu- duh. On to prvo pokušava s onim što je dobio od stare magije. Duh ne popušta, ne pokazuje se u svom pravom obliku. Nabraja četiri elementa i njihove duhove: salamanderi, silfe, undine i gnomi; sve to ne sputava duh koji je u pudlici. Ali kad prizove lik Krista: pudlica mora pokazati svoj pravi oblik, 'zloćom ubada, cijelim nebom razlivena'.
Što je u osnovi samospoznaja, samospoznaja koju Goethe vrlo jasno iznosi. Što se događa? Putujući učenjak! Faust doista prakticira samospoznaju; on se u osnovi suočava sa samim sobom. Najprije su u obliku pudlice djelovali divlji impulsi koji su se pobunili protiv istine, a sada, u određenoj mjeri, postaje jasno, jasno- nejasno: pred njim stoji zalutali učenjak; ali to je samo Faustovo drugo ja. On sam, sa svim, greškama, nije postao više od putujućeg učenjaka. Putujući skolastik, to jest njegovo vlastito ja, koliko je s njime dosad ovladao, sada se s njime suočava grublje i temeljitije, kada je kroz sjedinjenje s duhovnim svijetom naučio točnije spoznati instinkte. Učio je kao skolastik, Faust; tek tada se predao magiji, i kroz učenje magije mudrost je demonizirana. Ono što se dogodilo s dobrim starim Faustom, dok je još bio putujući skolastik, postao je tek primjenjujući staru magiju na to. U njemu je još uvijek zalutali učenjak; susreće ga u preobraženom obliku. To je samo 'Ja'. Taj zalutali skolastik također je vlastito ja. U ostatak scene je uključena borba da se riješite svega s čim se suočavate kao vlastito ja.
Goethe uvijek pokušava prikazati drugo Faustovo 'Ja' u raznim likovima s kojima se Faust pojavljuje zajedno, tako da se Faust sve više prepoznaje. Možda će se netko od slušatelja sjetiti da sam u ranijim predavanjima objašnjavao kako je Wagner također dio samog Fausta, kako je Wagner samo još jedno 'Ja' Fausta. Mefisto je također samo još jedno 'Ja'. Sve je samospoznaja! Samospoznaja se prakticira kroz znanje o svijetu. Ali sve to sada nije jasno duhovno znanje Fausta; sve je to sadržano u Faustovoj nejasnoj, dosadnoj, moglo bi se reći oslabljenoj atavističkoj moći duhovnog vidovnjaka. Nije pročišćeno. Nije jasno znanje; to je znanje poput snova. To nam je predstavljeno kao duhovi iz snova, koji su zapravo grupne duše svih onih bića koja prate Mefista, kako se zezaju s Faustom, i kako se on konačno probudi. I tamo Goethe kaže, tamo Goethe dopušta Faustu da kaže vrlo jasno i nedvosmisleno:
I opet onaj koji se vara?
Blijedi li to svih duhova krič,
Da san mi varkom samog đavla stvara,
Da pobjegne mi kakav psić?
Goethe uvijek iznova koristi metodu ukazivanja na istinu. Da se zapravo misli na unutarnje iskustvo Fausta, dovoljno je jasno rečeno u ova četiri retka. Ova scena nam također pokazuje kako se Goethe borio da shvati prijelaz iz starog u novo u kojem je i sam živio, iz četvrtog post- atlantskog razdoblja u peto post- atlantsko razdoblje. Granica je u 14., 15, 16. stoljeću. Kao što sam ranije rekao, svatko tko živi u današnjem načinu razmišljanja, ne može dobiti dobru predodžbu o razvoju duše u prošlim stojećima, osim ako se ne poduhvati posebnog proučavanja. A u Faustovo vrijeme ostale su samo ruševine.
Vidite, često otkrijemo da ljudi danas ne žele pristupiti novom duhovnom istraživanju kojem težimo, već žele ponovno podgrijati staru mudrost. Kao što mnogi vjeruju, kada zagriju ono što su stari posjedovali, koliko njih vjeruje da dolaze do dublje, magično- mistične mudrosti o prirodi. Želio bih reći da postoje dvije gluposti koje su toliko bliske svim ljudskim duhovnim stremljenjima. Prva je da, ljudi kupuju stare, drevne knjige, koje proučavaju i cijene više od moderne znanosti. Obično ih više cijene samo zato što ih ne razumiju, jer se taj jezik stvarno više ne može razumjeti. Jedna stvar koja je besmislica je da kada želite razgovarati o duhovnom istraživanju, stalno se iznova vraćate na sadržaj starih knjiga, što je postalo blebetanje. Druga je stvar što se novijim naporima želi dati stara imena, i tako ih posvetiti. Pogledajte neka društva koja sebe nazivaju okultnim ili tajnim ili kako već: cijeli njihov trud je vratiti se što je dalje moguće, objasniti što više o legendarnoj prošlosti, zavoljeti stara imena. To je druga glupost. Ne morate se slagati sa svime ovime ako stvarno prozrete potrebe i impulse našeg vremena i potrebe budućnosti. Možete otvoriti bilo koju knjigu kada su tradicije još postojale, da tako kažem. Možete odabrati bilo koju knjigu u kojoj su tradicije još uvijek bile prisutne: iz načina predstavljanja možete vidjeti da je postojalo nasljeđe, tradicije stare iskonske mudrosti koju je čovječanstvo posjedovalo, ali ta je mudrost propala. Način izražavanja, sve je tu, čak i dosta kasno.
Na raspolaganju imam knjigu koja je tiskana 1740. godine, što je zapravo tek iz 18. stoljeća. Želim iz nje pročitati mali odlomak, odlomak za koji se može biti siguran, da će mnogi koji danas traže znanost duha, kada pristupe takvom odlomku, reći: nedosežna, duboka mudrost! Oh, što je tu sve sadržano! - Čak i postoje neki koji misle da razumiju takav odlomak. Pa, prvo vam želim pročitati odlomak na koji mislim:
"Kraljeva kruna bit će od čistog zlata i za njega će se udati čudna nevjesta. Stoga, ako želite raditi kroz naša tijela, uzmite škrtog sivog vuka, koji je podložan svadljivom Martiju radi svog imena, ali je rođenjem dijete starog Saturnija, koji se nalazi u dolinama i planinama svijeta, i opsjeda ga velika glad, i baci ga u kraljevo tijelo, da može imati svoju hranu."
Tako su se u antičko doba nazivali kemijski procesi koji bi nastali; tako se govorilo o određenim kemijskim procesima, na što aludira i Faust kada govori o tome kako je crveni lav oženjen Ljiljanom u čaši i tako dalje. Nije fer rugati se takvim stvarima iz jednostavnog razloga što će način na koji kemija danas govori zvučati ljudima koji dođu kasnije, baš kao i ovo nama. Ali treba nam biti jasno i da je ovo bilo dosta kasnije. Naznačen je 'sivi vuk'; ovaj 'sivi vuk' odnosi se na određenu rudu koja se nalazi posvuda u planinama i koja je podvrgnuta određenoj proceduri. 'Kralj' je bilo ono što se zvalo određeno stanje tvari; a ono na što se ovo odnosi trebalo bi ukazivalo na određeno rukovanje. Uzeli ste sivu rudu, tretirali je na određeni način; ova siva ruda zvala se 'škrti sivi vuk', druga 'zlatni kralj', pri čemu je zlato, nakon što je tretirano na određeni način, bilo 'zlatni kralj'. I postojala je veza. Ova veza se opisuje na sljedeći način:
A kad je prožderao kralja
- pa dolazi do toga da se 'škrti sivi vuk', odnosno siva ruda koja je pronađena u planinama, spoji sa zlatnim kraljem – to je određeno stanje zlata nakon što je kemijski obrađeno – tu zlato nestaje u sivoj rudi. On to prikazuje:
"A kad proždere kralja, zapali veliku vatru i baci vuka u nju"
- pa vuk koji je progutao zlato, zlatni kralj, bačen je u vatru -
"tako da bude potpuno spaljen, tada će kralj biti otkupljen."
Zlato se opet pojavljuje!
"Ako se ovo dogodi tri puta, onda je lav nadvladao vuka i neće više ništa od njega jesti, onda je naše tijelo spremno za početak našeg djela."
Tako nešto djeluje. Kada bi željeli znati kako djeluje, morao bi vrlo detaljno opisati te postupke, odnosno kako se pravi zlatni kralj, ali to se ovdje ne može opisati. Danas se ti postupci više ne provode. Ali što čovjek očekuje od toga? Obećava sebi nešto što nikako nije na izdisaju, jer je time nešto napravljeno. Zbog čega je to zapravo napravljeno? To znači da onaj tko je to dao tiskati vjerojatno to uopće nije učinio, nego je to prepisao iz starih knjiga. Ali zašto je to učinjeno u vrijeme kada su se stvari još razumjele? To možete vidjeti iz sljedećeg:
"I znaj da je to jedini ispravan način da se to učini, da se temeljito očiste tijela, jer lav se čisti krvlju vuka, a tinktura krvi veseli se tinkturi lava, jer su obje krvi povezane."
Pa sad hvali ono što je stvorio. Dobio je nekakav lijek.
"A kad se lav nasiti, duh mu je jači nego prije, a oči ponosno sjaje kao jarko Sunce."
To su osobine onoga što je retorti!
"Njegova nutrina je sposobna učiniti mnogo, i korisno je za sve što se od njega traži, a kad ga dovedu u pripravnost, djeca ljudska, opterećena teškim bolestima i nekoliko pošasti zahvaljuju mu, deset gubavaca potrčaše za njim i žele piti krv njegove duše, oni koji su nemoćni silno su se radovali njegovom duhu; jer tko pije s ovog zlatnog vrela, osjeti potpunu obnovu prirode, prihvaćanje zla, snagu krvi, snagu srca i savršeno zdravlje svih udova."
Vidite, naznačeno je da se ima posla s lijekom; ali je dovoljno naznačeno i da to ima veze s onim što se javlja kao moralna karakteristika čovjeka. Jer, naravno, ako to netko tko je zdrav uzme u odgovarajućoj količini, onda se događa ono što se opisuje. Na to se misli, a tako je bilo i kod starih, koji su ipak nešto razumjeli.
"Jer tko pije s ove zlatne fontane, osjeća potpunu obnovu prirode."
- pa je kroz ovo umijeće, koje je tamo opisano, teži prema tinkturi, kroz koju u ljudskom biću dolazi do pravog oživljenja:
"Snaga srca, snaga krvi i savršeno zdravlje svih udova, sadržani su u tijelu, ili su izvan tijela: jer otvara sve živce i poroznost, tako da se zlo može istjerati, a dobro se može mirno naseliti."
Ovo sam pročitao naglas da pokažem kako se, čak i u ovim ruševinama drevne mudrosti, još može vidjeti talog onoga čemu se težilo u davna vremena. Nastojalo se stimulirati tijelo vanjskim sredstvima koje su stvorene od prirode, odnosno postići određene sposobnosti ne samo unutarnjim, moralnim nastojanjem, već sredstvima same prirode, koje je netko stvorio za sebe. Zadržite se na ovome na trenutak, jer nas to dovodi do nečega važnog što razlikuje naše vremensko razdoblje od prethodnih vremenskih razdoblja. Danas je jeftino rugati se starim praznovjerjima, jer tada vas cijeli svijet smatra pametnom osobom; dok ako netko vidi nešto pametno u drevnom znanju, inače ga se ne smatra pametnom osobom. To je nešto što je čovječanstvo zapravo izgubilo i moralo izgubiti iz određenih razloga, jer u stara vremena ljudi nikada nisu mogli ostvariti težnju za slobodom. Ali vidite, u starim knjigama, koje sežu u starija vremena od ove knjige, koja pripada vrlo kasnom razdoblju propadanja, nalazite u tim knjigama ono što dobro znate, Sunce i zlato sa zajedničkim znakom, ovim znakom: ¤. Naći ćete Mjesec i srebro s ovim znakom: . Za modernog čovjeka ovaj znak primijenjen na zlato i Sunce, i ovaj znak primijenjen na Mjesec i srebro, jer su takve sposobnosti duše koje moderni čovjek nužno ima, pun je besmislica, naravno; i potpuna je besmislica kako se o tim stvarima govori u literaturi, koja se naziva 'ezoternom' literaturom, jer se obično ne može prepoznati da su Sunce i zlato, te Mjesec i srebro, označavani istim znakom.
Počnimo s Mjesecom i srebrom, s ovim znakom: . Vidite, ako se vratimo u prošlost, recimo nekoliko tisućljeća prije misterija na Golgoti, prije kršćanske ere, tada ljudi nisu imali vještine, koje su bile u ruševinama kada su te stvari nastale, već su posjedovali još više vještina. Kada je osoba egipatsko- kaldejske kulture rekla 'srebro', nije mislila ono što mi mislimo kada kažemo srebro. Ako bi čovjek u jeziku svog vremena upotrijebio riječ koja mu je značila srebro, primijenio bi ju sasvim drugačije. Takva osoba je imala unutarnje sposobnosti i mislila je na učinkovitost sila koje se nalaze u komadu srebra, mislila je na nešto što se u osnovi širi cijelom Zemljom. Mislila je: živimo u zlatu, živimo u bakru, živimo u srebru. - Mislio je na određene vrste sila koje tamo žive, a koje su posebno snažno strujale prema njemu od Mjeseca, a to je osjetio u grubom materijalnom smislu, i također fino i delikatno u komadu srebra. Zaista je pronašao iste sile koje izviru iz Mjeseca, koje je također pronašao po cijeloj Zemlji, i to je posebno materijalizirano u malom komadu srebra. Pa, veli današnji prosvijetljeni čovjek: da, Mjesec, svijetli tako srebrno bijelo; samo je mislio da je od srebra. - Nije bilo tako, čovjek je s Mjesecom imao unutarnje iskustvo duše, koje je danas izgubljeno, s nečim što je živjelo kao sila u cijeloj zemaljskoj sferi, i pretočeno u materijalni oblik, s malim komadom srebra. Dakle, moć sadržana u srebru, morala je, takoreći, biti raširena po cijeloj Zemlji.
Danas, naravno, ako mu to kažete, čovjek to doživljava kao potpunu glupost, a ipak to nije potpuna glupost u smislu današnje znanosti. To uopće nije glupost, nije glupost, jer, želim vam reći nešto što znanost danas zna, čak i ako to ne govori uvijek. Moderna znanost zna da je nešto više od četiri funte srebra, fino raspoređeno, sadržano u tijelu izrezanom iz oceana, za kojeg se smatra da ima oblik kocke, dugačko jednu englesku nautičku milju; tako da u cijelom oceanu koji okružuje Zemlju, ima dva milijuna tona srebra, fino raspoređenih. To je jednostavno znanstvena istina koja se i danas može provjeriti. Svjetsko more sadrži sva milijuna tona srebra, fino raspoređenog, u najekstremnijoj homeopatskoj distribuciji, možemo reći. To je stvarno srebro rašireno po Zemlji. Danas se to mora konstatirati, ako se to utvrdi s običnim znanjem, vađenjem morske vode i metodičnim ispitivanjem svim mogućim istraživanjima; tada se uz pomoć moderne znanosti utvrdi da se u svjetskom moru nalazi dva milijuna tona srebra. Ova dva milijuna tona srebra nisu sadržana na način da su se nekako otopila ili nešto slično, već pripadaju svjetskom oceanu; pripadaju njegovoj prirodi i biti. I stara je mudrost to znala; znala je to kroz fine, osjetljive snage koje su još postojale, a koje su proizašle iz stare vidovitosti. I znala je da kada razmišljate o Zemlji, o njoj ne morate razmišljati samo onako kako to misli moderna geologija, već da je na ovoj Zemlji srebro otopljeno na najfiniji način.
Mogao bih sada ići dalje, mogao bih pokazati kako je i zlato otopljeno, kako su svi ti metali fino raspršeni, zapravo sadržani u Zemlji, osim što su tu i tamo materijalno nataloženi. Dakle, stara mudrost nije pogriješila kada je govorila o srebru. Ono je sadržano u sferi Zemlje. Ali bilo je poznato kao moć, kao određena vrsta moći. Jedne snage sadržane su u sferi srebra, druge snage sadržane su u sferi zlata, i tako dalje. Znalo se mnogo više o onome što je u obliku srebra rašireno sferom Zemlje; znalo se da to srebro sadrži snagu koja uzrokuje plime i oseke, jer određena snaga oživljavanja ovog tijela Zemlje leži u ovom srebru, ili, identična je s ovim srebrom. Inače ne bi bilo plime i oseke; ovo osebujno kretanje mora, izvorno je potaknuto sadržajem srebra. To nema veze s Mjesecom, ali Mjesec je povezan s istom silom. Stoga se plima i oseka pojavljuju u nekom odnosu s kretanjem Mjeseca, jer i lunarno kretanje i, plima i oseka, ovise o istom sustavu sila. A te sile leže u srebru univerzuma.
Može se čak i bez vidovitog znanja, i moći će se s takvom sigurnošću dokaza, koje se ne postiže ni u jednom drugom području znanosti osim matematici, dokazati da je postojala stara znanost koja je znala takve stvari, koja je dobro znala takve stvari. A s takvim znanjem i sposobnošću bilo je povezano ono što je bila stara mudrost, ona mudrost koja je stvarno ovladala prirodom i koju treba ponovno steći duhovnim istraživanjem. Živimo u vremenu kada je stara vrsta mudrosti izgubljena, a nova vrsta mudrosti tek nastaje. Što je podrazumijevala ova drevna mudrost? Uslijedilo je ono što sam već naznačio. Kad biste znali tajne kozmosa, zaista biste ljude mogli napraviti sposobnijima. Pomislite samo, moglo bi se vanjskim sredstvima učiniti čovjeka sposobnijim! Dakle, postojala je mogućnost da osoba, jednostavnom proizvodnjom određenih stvari i konzumiranjem u odgovarajućim količinama, stekne sposobnosti za koje danas s pravom pretpostavljamo da ih ljudi mogu imati samo kao urođene sposobnosti, kao genij, kao talent, i tako dalje. Na početku zemaljske evolucije ne postoji ono o čemu darvinizam fantastično sanja, nego mogućnost da se ovlada prirodom koja čovjeku daje moralne i intelektualne sposobnosti. Sada će vam biti razumljivo da se ovo tretiranje prirode moralo držati u vrlo određenim granicama; kao tajne najstarijih misterija. Svatko tko je trebao steći takvo znanje, koje je stvarno imalo veze s misterijima prirode, koje nije bilo samo koncepti, ideje i senzacije, ne samo uvjerenja, svatko tko je trebao steći takvo znanje prvo je morao dokazati da je savršeno prikladan da ne želi činiti ništa, apsolutno ništa, s tim znanjem, za sebe, već da se tim znanjem, primjenom tih vještina, koje je stekao tim uvidima, koristi samo u službi društvenog poretka. Stoga su te spoznaje držane u tajnosti, da tako kažemo, u egipatskim misterijima. Priprema se sastojala u tome da osoba kojoj je takvo znanje preneseno, jamči da će nastaviti život koji je do tada vodila na potpuno isti način, da neće steći ni najmanju prednost, već da će sposobnost koju je sada stekla, koristiti samo u službi društvenog poretka. Pod tom pretpostavkom pojedincima je bilo dopušteno da postanu inicirani, oni koji su tada vodili tu drevnu kulturu čija se čudesna djela mogu vidjeti i koja se ne razumiju, jer se ne zna odakle potječu.
Ali čovječanstvo nikada ne bi moglo postati slobodno. Čovjeka bi se, da tako kažemo, prirodnim utjecajima moralo pretvoriti u automat. Trebalo je osvanuti doba kada je čovjek djelovao kroz puke unutarnje moralne snage. Na taj je način od njega, da tako kažemo, sklonjena priroda je bi je oskvrnuo oslobađajući svoje instinkte u novom dobu. A većina njegovih instinkta oslobođena je od četrnaestog i petnaestog stoljeća. Stoga stara mudrost blijedi; ostaje samo knjiga mudrosti koja se ne razumije. Budući da nitko danas ne bi bio spriječen da takve stvari shvaća kao ono što sam vam pročitao, nitko danas ne bi bio spriječen da ove stvari koristi za osobnu dobrobit. Ali to bi proizvelo najgore impulse u ljudskom društvu, gore nego su oni od 'pipajućeg' napretka koji se danas zove znanstvena aktivnost, gdje se danas pronalazi u laboratoriju bez da se može ući u stvari: ovaj materijal ovako dotiče drugi – gdje se, bez da se pogleda u stvari, nešto izvuče, pa, takav je sadržaj kemije danas. Tako se sklapa; a znanost duha će prvo morati pronaći svoj put natrag u misterije prirode. Ali u isto vrijeme morat će se uspostaviti društveni poredak sasvim drugačiji od današnjeg društvenog poretka, kako bi čovjek mogao prepoznati što je to što u srži drži prirodu na okupu, a da ga ne zavede borba najluđih impulsa.
U ljudskom razvoju ima smisla i mudrosti, a to sam vam već pokušao dokazati na cijelom nizu predavanja. Ono što se događa u povijesti događa se, makar često kroz destruktivne sile, na način da se kroz povijesni razvoj provlači smisao, čak i ako to često nije onaj smisao o kojem čovjek sanja, pa čak i ako čovjek mora mnogo otrpjeti zbog smjera koji smisao često uzima. Sve što se događa tijekom vremena, zasigurno se događa tako da se njihalo njiše nekad prema lošem, nekad prema manje lošem; ali se tim otklonom postižu određeni položaji ravnoteže. I tako je sve do 14. i 15. stoljeća barem nekoliko pojedinaca bilo svjesno izvjesnog broja prirodnih sila, čije je znanje izgubljeno, jer suvremeni ljudi prema njemu ne bi imali ispravan odnos.
Vidite, to je tako lijepo opisano u simbolu koji izražava snagu prirode u egipatskoj legendi o Izidi. Ova slika Izide, kakav dirljiv dojam ostavlja na nas kada je zamislimo kako stoji tamo u kamenu, ali u kamenu je u isto vrijeme veo od vrha do dna: velom prikrivena slika Saisa. I natpis nosi: ja sam prošlost, sadašnjost i budućnost; još nijedan smrtnik nije podigao moj veo. - To je pak dovelo do izuzetno pametnog – iako su vrlo pametni ljudi prihvatili ovo pametno objašnjenje, mora se reći – vrlo pametnog objašnjenja. Tamo se kaže: Izida time izražava simbol mudrosti koju čovjek nikada ne može postići. Iza ovog vela je entitet koji mora ostati skriven zauvijek, jer se veo ne može podići. - A ipak je natpis ovaj: ja sam prošlost, sadašnjost i budućnost; još ni jedan smrtnik nije podigao moj veo. - Svi pametnjakovići koji kažu: ne možete dokučiti suštinu – govore logično otprilike isto kao kad netko kaže: moje ima je Müller, nikada nećeš saznati moje ime. - Ako je: ja sam prošlost, sadašnjost i budućnost; još nijedan smrtnik nije podigao veo – ovako protumačeno, naravno, ovo tumačenje je potpuna besmislica. Jer tamo je zapisano što je Izida: prošlost, sadašnjost i budućnost – vrijeme koje teče! O ovim stvarima ćemo više razgovarati sutra. To je prolaznost vremena. Ali nešto sasvim drugačije od onoga što ovo takozvano duhovito objašnjenje želi, izraženo je riječima: nijedan smrtnik još nije podigao moj veo. - Ono što se izražava jest da se toj mudrosti treba pristupiti poput onih žena koje su stavile veo, čije je djevičanstvo moralo ostati: s poštovanjem, sa stavom koji isključuje sve egoistične porive. To se misli. Ona je poput časne sestre pod velom, ta mudrost prošlosti. Ukazujući na taj veo govori se o stavu.
I tako se radilo o tome da su u vremenima dok je drevna mudrost bila živa, ljudi toj mudrosti pristupali na odgovarajući način, ili im to uopće nije bilo dopušteno. Ali čovjek je u moderno doba morao biti prepušten sam sebi. Nije mogao imati mudrost starih dana, oblik mudrosti starih dana. Izgubljeno je znanje o određenim prirodnim silama, onim prirodnim silama koje se ne mogu prepoznati, a da se u isto vrijeme ne dožive iznutra, ne iskuse iznutra. A u dobu u kojem je, kako sam vam objasnio prije tjedan dana, materijalizam dosegao određeni vrhunac, početkom 19. stoljeća, pojavila se prirodna sila koja se svojom posebnošću odlikuje činjenicom da danas svi govore: imamo snagu prirode, ali je ne možemo razumjeti; za znanost je skrivena. - Znate, kako je prirodna snaga električne energije došla u ljudsku uporabu; a električna sila je takva sila da je čovjek ne može interno doživjeti, tako da mu ona ostaje izvanjska. I više nego što bi se moglo pomisliti, ono što je izraslo u 19. stoljeću raslo je zahvaljujući struji. Lako bi bilo pokazati koliko, koliko beskonačno mnogo toga ovisi o električnoj energiji u našoj današnjoj kulturi, i koliko će više ovisiti u budućnosti, kada se električna energija bude koristila na suvremen način, ne ulazeći u detalje. Mnogo više! Ali upravo je električna sila stavljena na mjesto stare, poznate sile u ljudskom kulturnom razvoju, pomoću koje čovjek treba moralno sazrijevati. Danas se ne razmišlja ni o kakvom moralu kada se primjenjuje. U povijesnom tijeku sazrijevanja čovječanstva je mudrost. Ljudsko biće će sazreti tako što će neko vrijeme moći praviti i dublju štetu – štete je, kako pokazuju naši dani, dovoljno – koju može razviti u svom osnovnom nositelju 'Ja', divljem egoizmu; kada bi čovjek imao svoje stare moći, to bi bilo potpuno isključeno. Upravo električna sila kao kulturna sila, to omogućuje; na određeni način i snaga pare, ali manje.
Sada je situacija da je, kao što sam ranije objasnio, završena prva petina našeg kulturnog razvoja koje će trajati do 4. tisućljeća. Materijalizam je dosegao određeni vrhunac. Društveni oblici u kojima živimo, koji su doveli do tako tužnih događaja naših godina, doista su takvi da neće nositi čovječanstvo još pedeset godina, a da se ne dogodi temeljita promjena u ljudskim dušama. Za one koji imaju duhovno razumijevanje evolucije, električno doba je ujedno i poziv za traženje duhovnog produbljivanja, pravog duhovnog produbljivanja. Jer osim te snage, koja izvana ostaje nepoznata osjetilima, u dušu treba doći i duhovna snaga, koja počiva u najdubljoj nutrini skrivena kao i električne snage, koje također prvo moraju biti probuđene. Razmislite koliko je tajanstvena električna sila; iz njezina tajna skrovišta izveli su je tek Galvani i Volta. Ono što sjedi u ljudskoj duši i istražuje znanost duha jednako je tajno skriveno. I jedno i drugo se mora spojiti kao sjeverni i južni pol. I kao što se električna sila pojavila kao moć skrivena u prirodi, tako će se pojaviti i sila skrivena u duši koja joj pripada a koju traži znanost duha, čak i ako danas mnogi ljudi još uvijek stoje pred onim što želi znanost duha, pa dobro, kao što bi netko stajao u vrijeme kada je Galvani pripremao žabe i po trzanju noge primijetio da je na djelu sila u toj žabljoj nozi koja se trza. Je li znanost tada znala da ova žablja noga sadrži sve što je vezano uz elektricitet, sve što se danas zna o elektricitetu?
Sjetite se vremena kada je Galvani bio u svojoj jednostavnoj kući za pokuse, objesio svoju žablju nogu na kuku na prozoru i ona se počela trzati, i on je to prvi put primijetio! Nije struja, zar ne, to je pobuđeno, to je taktilni elektricitet. Kada je Galvani to prvi puta primijetio da li je mogao pretpostaviti: sa snagom kojom se povlači žablji krak, hoće li se jednog dana moći pokretati vlakovi, hoće li se jednog dana pustiti da kruže oko zemaljske kugle? - Nije tako davno Galvani promatrao ovu silu u žabljim nogama. Svatko tko je u to vrijeme rekao što će proizaći iz toga sigurno bi bio smatran budakom. Tako danas ljudi na one koji moraju predstaviti početke znanosti duha gledaju kao na budale. Doći će vrijeme kada će ono što proizlazi iz znanosti duha biti jednako značajno za svijet, ali sada za moralni svijet duše i duha, kao što je iz Galvanijeve žablje noge nešto proizašlo da materijalni svijet, za materijalnu kulturu. Tako se odvija napredak u evoluciji. Samo ako obratite pažnju na takve stvari, razvit ćete volju da idete uz ono što može biti samo početak. Ako je ona druga sila, električna sila, koja je izvučena iz svoje skrivenosti, važna samo za vanjsku materijalnu kulturu i samo posredno za moralni svijet, onda će ono što dolazi iz znanosti duha imati najveću društvenu važnost. Budući da će društveni poredak budućnosti biti reguliran onim što znanost duha može dati ljudima, i sve što će biti vanjska materijalna kultura također će biti neizravno potaknuto ovom znanošću duha. To danas na kraju mogu samo natuknuti.
Sutra ćemo sliku Fausta kakvu smo vidjeli danas, a koji je, kao što sam rekao, još uvijek pola u starom a pola u modernom dobu, proširiti u svojevrstan svjetonazor.