.- 8. Osmo predavanje, Dornach, 1 listopada 1916.
Henrik VIII od Engleske. Osnivanje Anglikanske crkve. Obuka u apstraktno- racionalističkom mišljenju kod Locke, Voltaire, Montesquieu, Hume, Darwin. Pogubljenje Thomas Morea. Mučenje i pogubljenje templara. Defoeov 'Robinson'. Važnost materijalističkih ideja kao sredstvo odgoja. Svjetonazor Kopernika, Keplera, Galileja. Nova duhovna znanja prikladna da interveniraju u praktični život.
Na našim prethodnim proučavanjima pokušao sam pokazati da se značenje, mudrošću ispunjenog vođenja, koje postoji u povijesnoj evoluciji čovječanstva može otkriti samo kada se dublje kopa u duhovne temelje. Na ovo sam posebno nastojao usmjeriti pažnju, i već nekoliko tjedana želio sam to predstaviti s raznim konkretnim primjerima. Ljudi obično žive unutar njihovog vremena na takav način da puštaju da im događaji dođu, uzrokujući sreću ili nesreću, radost ili tugu; svoje unutarnje iskustvo izvlače iz impulsa vremena. U određenom pogledu također razmišljaju o stvarima. Ali njihovo meditiranje o onom što se događa ne znači mnogo jer duhovni razvoj našeg doba nije pogodan za potpuno prodiranje u uzroke koji duhovno dominiraju iza pojava.
Sada, kao što sam vam istaknuo, onaj tko dublje ide u događaje vremena trebao bi stalno imati na umu da se sa današnjim mišljenjem i osjećajima takozvanog civiliziranog čovječanstva, socijalni poredak može održati samo još par desetljeća. Preoblikovanje sentimenta i mišljenja esencijalno je za čovječanstvo, transformacija mnogih ideja, percepcija, osjećaja i impulsa volje; znanost duha je spremna da doprinese svoj dio prema razumijevanju ovakve obnove.
Službena povijest je danas zaista od male pomoći u tome da čovjek razumije zašto se stvari oko njega odvijaju onako kako se odvijaju. Najvećim dijelom, službena povijest ne želi pogledati u unutarnji razvoj stvari, već umjesto toga registrira ono što se događa izvana i, po onom što bi mogli nazvati najjednostavniji i najzgodniji način, uvijek smatra da je ono što se dogodilo ranije uzrok onome što je slijedilo. Ali kada se stvari prate natrag do njihovih uzroka na jednostavan, lak način koji moderna povijest naveliko uporablja, dolazi se do ustanovljenih apsurda. U konačnici, dolazi se do mišljenja da najveći dio — da, možda čak i najrašireniji dio onog što se događa — svoje postojanje ne duguje smislu, već apsurdnosti. Ako bi se pune posljedice pogleda koji su ljudi tako skloni uvoditi u naše vrijeme ispitale logički, trebali bi priznati da u povijesti ne postoji smisao, već besmisao. Uzmimo primjer koji svatko tko proučava modernu povijest može sam vidjeti.
Razmotrimo, na primjer, nastanak ortodoksne engleske denominacije, anglikanske crkve, kojoj mnogi ljudi pripadaju; potražimo njeno vanjsko povijesno porijeklo. Dakle, naći ćemo da je Henrik VIII vladao od 1509 do 1547, i da je imao šest žena. Prva, Katarina Aragonska, razvela se od njega i, gledajući sasvim izvana, ovaj razvod je igrao veliku povijesnu ulogu. Drugoj je, Anne Boleyn, odrubio glavu. Treća je, Jane Seymour, umrla. Od četvrte se razveo. Petoj je, Katarini Howard, također odrubio glavu. Samo je šesta preživjela i, ako se dalje proučava povijest, naći će se da je to samo kroz neku vrstu pogreške! I za nju je planirana drugačija sudbina, također. Upućujem na nekako kompliciranu bračnu povijest Henrika VIII, koji je, kako je navedeno, vladao od 1509 do 1547, manje zbog njenog povijesnog sadržaja nego da vi vodio do razmatranja njegovog karaktera. Stvarno se može dobiti nekakva ideja o karakteru osobe ako se zna da je dvjema ženama odrubio glave, od određenog broja se razveo, i tako dalje.
Sada, uzeto čisto povijesno, razvod od prve, Katarine Aragonske, definitivno je igrao značajnu ulogu; treba samo pogledati dva događaja da se to vidi. Prvi je da je Henrik VIII, Branitelj vjere, kako jesam sebe zvao, to jest, katoličke vjere koja je proizlazila od Rima, postao oponent pape jer je odbio poništiti brak. Henrik postaje oponent pape, katoličke crkve koja izdaje svoje naloge iz Rima, i jednostavno je na osnovu vlastitog autoriteta i moći odvojio englesku crkvu od rimske katoličke crkve. Tako, dolazi do vrste reformacije koja je bila sasvim individualističke prirode pošto su stari običaji, ceremonije i rituali bili sačuvani. Nije bio uzrok, kao kod protestanata, da je obnova tražena na stvarnoj duhovnoj osnovi i duhovnoj moći. Sve od crkvene prirode je bilo očuvano, ali crkva u Engleskoj će se odvojiti od rimske katoličke crkve jednostavno zato jer je papa odbio odobriti razvod Henrika VIII. Dakle, kako bi dobio drugu ženu, ovaj je čovjek osnovao novu crkvu za svoj narod koja od tada stalno postoji.
Tako imamo vanjsku povijesnu činjenicu da je mnogo milijuna ljudi dugi period živjelo u religijskom zajedništvu jer se razvod kralja mogao ostvariti jedino kroz stvaranje tog religijskog tijela! To je činjenica vanjske povijesti. Nije li to apsurd? Kada se pobliže pogledaju stvari, tada je dodana još jedna apsurdnost, prava unutarnja apsurdnost, jer se ne može poreći da su mnoge tisuće ljudi, od razvoda Henrika VIII i osnivanja engleske crkve, našli zaista dubok, unutarnji religijski život unutar zajedništva koje je nastalo na tako upitan način. To implicira da su u povijesti nešto može pojaviti najupitnijim postupkom, i da plodovi koji su slijedili mogu donijeti — i, u stvari, su donijeli — najveće unutarnje iscjeljenje duše mnogim tisućama ljudi. Treba samo slijediti stvari do određenog zaključka. U pravilu, samo se preleti preko stvari u njihovom razvoju ali ako će se promotriti njihove posljedice, biti će jasno da, ako na činjenice pogledamo sa stajališta koje se drži danas, stižemo do svakakvih apsurda.
Govorio sam o jednoj činjenici koja se pojavila, ali moramo ubilježiti još jednu — egzekuciju Sir Tomasa More-a, tog najznačajnijeg i nadarenog učenika Pica della Mirandola. On je bio taj koji je napisao Utopiju, divno djelo u kojem je, iz neke vrste vizionarske percepcije, stvorio ideju o socijalnim odnosima među ljudima. Danas ovo ne mogu proširiti ali nekog drugog dana možda ćemo moći. Vidi se kako je ovaj učenik Pica della Mirandola, Tomas More, u svojoj knjizi stvorio, iz izvjesne atavističke vidovitosti, sliku socijalnog poretka. Neka oni koji su toliko pametni misle kako god hoće o praktičnosti ove slike; genijalnost i impulsi genija žive u njoj.
Iako takva slika nije neposredno izvediva u vanjskom svijetu, ipak upravo za takve slike su riječi Johann Gottlieb Fichte-a primjenjive u vezi socijalnih i drugih ideala koji su postavljeni za čovječanstvo. Primijetio je kako uvijek iznova ljudi govore, „Evo dolaze mislioci, propovijedaju svakakve ideale, ali oni su nepraktični ljudi; ne možemo iskoristiti njihove ideale“! Kao odgovor na takve primjedbe, Fichte je rekao, „Da ti ideali nisu izravno primjenjivi na stvaran život to nam je poznato, također, baš kao i onima koji rade takve primjedbe — možda i bolje. Ali mi također znamo da, ako će život stvarno napredovati, mora ga se stalno oblikovati u skladu s ovim idealima. Ljudi koji o takvim idealima ne žele znati ništa ne pokazuju ništa više nego da se u evoluciji čovječanstva na njih ne može računati. Dakle neka im dobri Bog podari kišu i sunčano u pravo vrijeme i, ako je moguće, hranu i piće i dobru probavu također, i, ako je to moguće, i dobre misli, također, s vremena na vrijeme“! Tako kaže Johann Gottlieb Fichte, i to s pravom. To su, konačno, ideali čovječanstva koji nalaze realizaciju u svijetu, premda druge sile i impulsi rade zajedno s njima; ideali ne rade uvijek izravno, već neizravno.
Međutim, preko utjecaja Henrika VIII, iznesene su mnoge optužbe protiv Tomasa Mora, i on je bio pogubljen. Upravo u ovakvoj egzekuciji i u stvaranju engleske crkve, možemo vidjeti dva događaja koja se moraju pobliže promotriti ako ih želimo upoznati u njihovom dubljem značenju. Može se razumjeti zašto je ova konkretna evolucija uzela svoj kurs onako kako jest samo kada razmotrimo istaknute pojedince koji su se pojavili u godinama koje su slijedile vrijeme Henrika VIII i njegove aktivnosti.
Najprije razmotrimo činjenicu da je stvoreno religijsko tijelo da bi se došlo do razvoda. Kao što je već izjavljeno, to ne mora imati nikakve posebne posljedice za pojedinca ako je religijski naklonjen. On može naći svoje spasenje, i mnogi i jesu, čak i unutar tako osnovane crkve. Ali s obzirom na religijsko pitanje u povijesnoj evoluciji od tog vremena, vidimo, u stvari, da je kroz to vanjsko stvaranje religijskog zajedništva došlo do nečega sasvim iznimnog. Da bi to razumjeli, moramo zamijetiti što je slijedilo putem tog duhovnog impulsa iz civilizacije u čije je religijsko tijelo bio smješten. Gledajući stvari objektivno, mora nam biti jasno da nakon što su duhovni impulsi dolazeći od jugozapada počeli opadati, kulturalni utjecaji dolazeći iz Engleske stalno su se povećavali. Utjecaj engleske duhovne kulture postaje sve jači, prvo na Zapadu i zatim na cijelom europskom kontinentu. Ako se želi govoriti o najjačim utjecajima koji rade u duhovnom smislu u osamnaestom i devetnaestom stoljeću u Europi, prirodno se moraju imati na umu impulsi koji se nastavljaju od Engleske. Unutar engleske civilizacije pojavljuju se izvjesni ljudi koji su nadahnuti tim kulturalnim impulsom; također se u Francuskoj pojavljuju osobe u kojima ti kulturalni impulsi žive.
Tamo u Engleskoj izniknuo je, na primjer, izvanredno utjecajan filozof, Locke. Danas, točno je nema mnogo ljudi koji išta o njemu znaju, ali utjecaji ovakvog čovjeka ipak prolaze tisućama kulturalnih kanala nepoznatih vanjskom životu. Locke je imao ogroman utjecaj na Voltaire-a, koji je uvelike utjecao na europsko mišljenje. Taj utjecaj ide natrag do Locke-a. Koliko se mnogo toga izravno dogodilo pod onim što bi mogli nazvali Locke-Voltaire utjecaj! Koliko se mnogo misli ne bi raširilo Europom da taj Locke-Voltaire utjecaj nikada nije postojao. Koliko bi drugačiju ulogu politički i socijalni život u Europi igrao da europska duša nije bila snabdjevena takvim mislima. U Francuskoj, na primjer, vidimo da ti isti impulsi žive u silno utjecajnom Montesquieu. Ako zatim pogledamo šire intelektualne utjecaje na kontinent, vidimo kako je kroz Hume-a, i kasnije kroz Darwin-a, ljudsko mišljenje revolucionirano. Opet vidimo, kao kroz Locke-a i Voltaire-a, tako isto i kroz Hume-a i Darwin-a, da je izvršen ogroman utjecaj. I tu je Karl Marx, osnivač modernog socijalizma, čiji utjecaj još ne može biti evaluiran od samozvanih „kultiviranih“ ljudi jer je toliko rasprostranjen. Kada je Marx počeo proučavati i pisati njegovo temeljno djelo, Kapital, otišao je u Englesku. Zasigurno, u Marx-u je živio hegelizam, ali hegelizam obojen darvinizmom. Onaj tko proučava ustave raznih europskih zemalja u devetnaestom stoljeću i njihove ustavne konflikte, shvatiti će kako je dubok bio utjecaj kulturalnih impulsa koji su dolazili iz Engleske. Ovdje se ovo samo može navesti.
Ako, međutim, usmjerimo naše umove na istaknute osobnosti koje su Europi dale određenu konfiguraciju, u svima njima nalazimo posebno razvijeno, apstraktno racionalizirano mišljenje koje čini izvrstan instrument za istraživanje, za upoznavanje i bavljenje, fizičkim svijetom. U Locke-u i Voltaire-u, u Montesquieu i također kod Hume-a i Darwin-a, u svemu zavisnom od njih, živjela je sposobnost koja je odašiljana u europsko mišljenje i osjećaje, tako da su čak i oni koji o tome nisu ništa znali, bili pod dubokim utjecajem. Ova sposobnost kreira vrstu mišljenja koja je osobito pogodna za shvatiti i baviti se materijalističkim odnosima u svijetu, i za stvaranje socijalnog poretka koji nastaje iz materijalističkih povezanosti.
Sada vidimo prateću pojavu koja se javlja kod svih ovih mislioca i nedvosmisleno nije bez značaja. Oni su pronicljivi i povremeno briljantni mislioci, prodornih umova s obzirom na materijalne stvari, ali svi su oni mislioci koji uzimaju osobito stajalište prema čovjekovoj vjerskoj evoluciji, definitivno odbijajući da mišljenje primjene na sferu religijskog života. Ni jedan od njih — ni Locke, niti Hume, niti Darwin, niti Montesquieu — ne želi mišljenje primijeniti na ono što smatra da je briga religijskog života. Ali oni ni ne osporavaju religijski život. Oni to prihvaćaju u obliku u kojem se povijesno razvilo. Za njih, uobičajeno je prihvaćeno da je netko katolik ili protestant baš kao što je netko Francuz ili Englez. To znači da se to prihvaća kao nešto što je tu; ne kritizira se; prilagođava se i ostavlja da stoji. Ali se niti ne dopušta da se tema pokrene u mislima. Takvi energični i pronicljivi mislioci kao Hume i Montesquieu osjećaju da bi vjerski život trebao stajati i biti priznat u vanjskom životu, ali diskriminaciji koja se do kraja upotrebljava kod materijalnih stvari ne bi trebalo dopustiti da uđe u stvari koje se tiču duhovne sfere.
Ovo je izravna povijesna posljedica bezosjećajne organizacije religije u Engleskoj od Henrika VIII. To je unutarnje značenje stvari. Ovo raspoloženje, koje je proteklo nebrojenim europskim impulsima, zavisno je o činjenici da je određeno religijsko tijelo stvoreno kroz čovjekovu želju za razvodom — stvar ravnodušnosti za svakog. Stvar ravnodušnosti, čovjekova želja za razvodom, stoji na izvoru i rezultira raspoloženjem u kojem se netko ne zamara tim stvarima, već radije pušta da stoje generacijama, stoljećima. Do ovakvog načina mišljenja o religijskim stvarima moglo je doći samo tako da ovakav povijesni događaj stoji na početku. Tek kada se stvari pogledaju s unutarnjeg aspekta pronalaze se prave poveznice.
Sada o drugom događaju, pogubljenju Tomasa More-a koje se dogodilo 1535. Ovdje je, iz raznih razloga, pogubljen čovjek koji gleda u duhovni svijet, premda na izobličen, karikiran način. On je pogubljen. Danas ne mogu ići u unutarnje razloge, ali izvana je to zato jer se nije pridružio onima koji su položili zavjet o vrhovnoj vlasti; odnosno, nije priznao odvajanje engleske crkve od Rima. Takav čovjek ide u duhovni svijet. Duša je tako napustila fizičko tijelo nakon što je već imala, dok je još u fizičkom tijelu, duboki uvid u duhovni svijet. To ostaje; to živi dalje u svijetu kao uzrok. Ono što je Tomas More percipirao od duhovnog svijeta dok je još bio u fizičkom tijelu ostaje s njim blisko sjedinjeno kada sa svojom dušom prolazi kroz vrata smrti, tako da može, kroz tu okolnost, vršiti veliki utjecaj na doba koje slijedi.
Tako te dvije struje rade zajedno. Vanjska, koju sam opisao, koja je apatična prema religijskom životu, iako naizgled puna njegovog ortodoksnog priznavanja, i duša koja je postala snažna jer je, u fizičkom tijelu, doživjela nad-osjetilno i dopustila da zrači evolucijom koja je slijedila. Prelazila je u drugu duhovnu atmosferu koju sam opisao prije osam dana. Duhovna atmosfera od četrnaestog do devetnaestog stoljeća je, kao što znamo, također prožeta impulsima koji su se pojavili kroz progon i smrt vitezova Templara.
Osnovani 1119, vitezovi Templari prvo su bili aktivni u križarskim pohodima. Zatim su se širili prema Europi, i kroz posebne okolnosti mnogi od njih su postali žrtve pohlepe, pohlepe uza zlatom, Filipa lijepog. To sam vam opisao, kao što sam rekao, ali pogledajmo opet kako su ti vitezovi žrtvovani. Usmjerimo našu pažnju opet na ono što smo predstavili iz aktualnog tijeka događaja, naime, da su bezbrojni vitezovi bili mučeni nakon što su prethodno doživjeli kršćansku inicijaciju kroz principe i impulse koji žive u templarskom redu. Neka se klevetnici izjasne koje su zloglasne stvari naveli za vitezove Templare; da one nisu točne može se dokazati iz povijesti. Iznimke, naravno, postoje svuda, ali u biti klevete nisu točne. Ono što je bilo usađeno u Templarski red bilo je ovo, da svaki član Reda treba shvatiti da njegova krv nije pripadala njemu samom već upoznavanju zapadnog čovječanstva — a u nekoj mjeri također i istočnog — s Misterijem na Golgoti u duhovnom smislu. Ono što je strujalo u vitezove iz tog posvećenog raspoloženja prema Misteriju na Golgoti postupno se promijenilo u vrstu kršćanske inicijacije, tako da je veliki broj njih zapravo u nekoj mjeri mogao gledati u duhovne svjetove. Kroz tu moć, međutim, bili su izloženi sasvim posebnoj opasnosti kada je njihova svijest bila otupljena kroz agonije mučenja, kao što se dogodilo u stotinama slučajeva. Njihova svijest je zamračena kroz mučenje; njihova dnevna svijest je paralizirana i probuđena je podsvijest. Sva iskušenja kojima je izložen onaj koji stremi prema takvim duhovnim visinama došla su do izražaja na kolu za mučenje. Tako je dogodilo kao što je Filip lijepi predvidio; na svoj je način imao dodir genija, nadahnut pohlepom i gramzivosti, kao što sam opisao. Dogodilo se da je veliki broj vitezova priznao, u podsvjesnom stanju, ne samo posebnu optužbu za poricanje kršćanske religije i Misterija na Golgoti, priznanje koje je, dolazeći iz njihovih iskušenja, bilo shvatljivo, već su također optužili sami sebe i za druge zločine. Izvjestan broj ih se kasnije oporavio kada su bili pušteni iz mučilišta i svijest se vratila; drugi se nisu mogli oporaviti. Ukratko, pedeset četvorica njih susreli su se s okrutnom smrću, uključujući Glavu reda, Jacques-a de Molay-a.
Duše su tako prošle kroz vrata smrti koje nisu samo gledale u progresivni duhovni svijet pri budnoj svijesti time što su stekli kršćansku inicijaciju i promatrale tajne Misterija na Golgoti, već su također znale nešto o evoluciji i mogle u tome djelovati tako što su upoznale one snage suprotstavljene ljudskim naporima koje su govorile kroz njihove usne na postolju kada su, u nevinosti, sebe optužile za zločine. Ova užasna i strašna iskustva poprimila su odgovarajući oblik kada su ove duše bile u duhovnom svijetu. Već sam prenio kako su, nakon što su ove duše prošle kroz vrata smrti, od njih strujali impulsi koji bi tada radili dalje u nad-osjetilnim impulsima od petnaestog stoljeća do u naše vrijeme. Inspiracija koja živi u raznim nadarenim osobnostima dolazi, ako se pogleda pravi uzrok, iz činjenice da su nošene gore u duhovni svijet duše koje su prvo proživjele ono čemu ih je Filip lijepi podvrgnuo prije nego su umrle.
Sve je to bila priprema za vrijeme u kojem mi sada živimo. Ti uzroci, kao i mnogi drugi, trebati će prvo biti opisani ako će se potpuno razumjeti među što su misli, koje je čovjek od tada nosio, bile smještene. Ono što je istjecalo iz događaja koje sam zabilježio živjelo je u svemu; to se može dokazati aktualnom poviješću. Uputiti ću samo na jedan primjer, ali mogao bih ukazati na mnoge. U dobu o kojem govorim, najsnažnije djelotvorna obrazovna knjiga, Robinson Crusoe, napravljena je. Treba samo promisliti kako ideje koje žive u toj knjizi postaju poznate u najnježnijem, najranijem dobu djetinjstva. Ova knjiga ne samo da je prošla kroz stotine izdanja u izvornom obliku i bila prevedena na sve jezike, već je bila iznova stvorena na svakom mogućem jeziku. Ne postoje samo češki, mađarski, španjolski, francuski, njemački, poljski i ruski prijevodi, već također i drugi prijevodi. U svim tim jezicima postoje sada nove kreacije u duhu Defoe-a. Što u njemu živi, kako su duše time oblikovane, općenito nikada uopće nije razmatrano. Sve što je od Robinsona Crusoa bilo bi nezamislivo da nisu prethodili oni događaji koje sam ispričao.
Sve ove stvari imaju unutarnju povezanost, i to je točno sve dolje do konkretnih detalja. Danas, čovjek hoda od jedne ulice grada do druge nekim poslom ili zbog nečeg drugog. Najviše, ako uopće o tome misli, misli samo do neposrednog uzroka. Činjenica da ne bi poduzeo tu šetnju niti bi imao taj posao ako se sve što sam upravo spomenuo nije ostvarilo ranije, uopće nije uzeta u obzir. Općenito, unutarnje veze se tek malo promatraju. Često sam skretao pažnju kako su rijetko ljudi skloni okrenuti njihove umove na unutarnje veze. Na primjer, čovjek koji gleda na stvari potpuno izvana može se ponekad pitati tko je izgradio St. Gotthard tunel. U današnje vrijeme tuneli se ne grade ukoliko nisu napravljene izvjesne kalkulacije u diferencijalnom računu. St. Gotthard nije izgrađen samo od onih koji su postavljali kamen na kamen, već bez proračuna ne bi uopće bio izgrađen. Usamljeni mislilac, Leibnitz, smislio je diferencijalni račun; dakle, on je bio su-graditelj. Sve to je dio njega. Ovo govorim samo zbog objašnjenja; sam primjer nam ne govori mnogo; tu je samo da bi razjasnili stvari.
Naše doba stoji pod svim tim utjecajima — mišljenje i cjelokupna konfiguracija našeg doba — koje sam nastojao okarakterizirati. Sada, jedna posebna osobitost može se naglasiti za ovo doba. Prema prevladavajućem vjerovanju, stoji, ne samo s oba stopala, već također i s rukama i, zapravo, cijelim tijelom unutar stvarnosti. To je ponos, da ne kažem arogancija, našeg doba da ljudi vjeruju da stoje duboko u stvarnosti. Neizmjerno su na to ponosni. Ali kao što će kasnije doba pokazati, s obzirom na misao, naše doba ni u kojem slučaju nije ukorijenjeno u stvarnosti; to je mnogo manje nego je to bilo u ranijem dobu. Što će kasnije doba učiti? Dakle, naravno neće nijekati da je naše doba proizvelo velike misli i postignuća. Pojavio se kopernikanski koncept svijeta; Galileo kreira modernu fiziku; Kepler modernu astronomiju; imamo pojavu galvanskog elektriciteta, sa svime što raste iz toga; imamo parno doba, i tako dalje. Tako, misli koje su formirane u ovom dobu su upečatljive; velike su. Stalno iznova ljudi naglašavaju, premda to ne mogu izraziti istim riječima, kako su svjesni da smo napravili tako lijep napredak, za razliku od glupog praznovjerja ljudi u ranijim dobima. Ukratko, ljudi su potpuno uvjereni da je Kopernik, na primjer, konačno utemeljio činjenicu da Sunce miruje, ili možda ima vlastito gibanje. U svakom slučaju, ne okreće se oko Zemlje svakih dvadeset četiri sata, već se sama Zemlja okreće i također se kreće oko Sunca tijekom godine, itd. Ove stvari su dobro poznate. Danas se shvaćaju kao da je čovjek konačno odbacio drevno praznovjerje Ptolomejeve koncepcije svijeta i ispravio raniju grešku. Ranije čovječanstvo je vjerovalo u svakakve glupe stvari jer je vjerovalo osjetilima. Čovjek nedavnih vremena, međutim, konačno je došao do toga da vidi da je Sunce u središtu a Merkur, Venera, Zemlja, Mars, Jupiter, i Saturn kreću se po elipsama oko njega — Uran i Neptun su još dalje. Konačno, to se zna. Konačno, zna se da tijekom godine Zemlja kruži oko Sunca, i tako dalje. U stvari, napravljen je divan napredak!
Više nismo toliko daleko od vremena u kojem ćemo razumjeti što sve ovo znači. Prava stvarnost uopće nije imala važnost za duhovne snage o kojima su Kopernik, Kepler i Galileo bili zavisni; to je prije bilo uvesti određene sposobnosti u ljudsku glavu. Ono što je bitno je edukacija čovječanstva kroz edukaciju Zemlje. Tako, čovječanstvo je moralo biti obvezno na neko vrijeme misliti na ovaj način o kozmosu da bi bilo educirano na određeni način preko misli.
To je ono čime se mudro vodstvo svijeta bavi. Ako bi počeli na stvar gledati duhovno — ne samo izvanjski, matematički ili fizikalno kao što su Kopernik, Kepler, Galileo i posebno njihovi nasljednici napravili — došlo bi se do još jedne izvanredne stvari. Netko bi rekao, „Dobro, sada imamo fizikalni kozmički sustav; kada ga proučavamo moramo ga, kao što znate, proračunati i tretirati geometrijski kako se danas podučava u praktički svakoj osnovnoj školi“. Ali duhovno, stvari su drugačije. Vidite, promatraču koji može vidjeti duhovno, predstavlja se sljedeće, na primjer. On nabasa na izvjesno kretanje Sunca; ono uzima ovaj kurs.
Viđeno s određenog gledišta, to je kurs Sunca; ali kada crtam ovu liniju ovdje i dovedem Sunce opet natrag, točka ne pada točno u raniju točku; leži nekako iznad nje. To je stvarno kretanje Sunca koje se može duhovno percipirati.
Ali i Zemlja također, radi određena kretanja tijekom godine. Promatrano duhovno, opisuje ovu orbitu.
Ali i Zemlja također, radi određena kretanja tijekom godine. Promatrano duhovno, opisuje ovu orbitu.
To morate predstaviti u tri dimenzije. Ako predstavljate orbitu Sunca ležeći u ravnini, tada orbita Zemlje leži u ovoj ravnini — viđeno, sa strane. Ako je ovdje orbita Sunca nacrtana kao linija orbita Zemlje je ovako:
Ali, kao što vidite iz ovoga, postoji točka u kozmosu, gdje su Sunce i Zemlja zajedno, ali ne u isto vrijeme. Kada je tamo Sunce na svom putu, ili radije kada je napustilo tu točku za četvrtinu svog puta, Zemlja počinje svoje kretanje u toj točci koju je Sunce napustilo. Nakon nekog vremena, mi smo, u stvari, u točci u kozmičkom prostoru gdje je Sunce bilo; mi slijedimo putanju Sunca, siječemo je, i, u određeno doba godine, upravo smo na mjestu gdje je Sunce bilo. Zatim Sunce i Zemlja idu naprijed i nakon nekog vremena Zemlja je opet u točci gdje je Sunce bilo. Zajedno s Zemljom, mi zapravo prolazimo u prostoru kroz točku gdje je Sunce bilo. Plovimo kroz nju. Međutim, mi ne samo da plovimo kroz nju, pošto Sunce ostavlja iza sebe rezultate svoje aktivnosti u prostoru kroz koji je prošlo, tako da Zemlja ulazi u otiske ostavljene iza od Sunca i prolazi kroz njih — zaista prolazi kroz njih. Prostor ima živi sadržaj, duhovni sadržaj, i Zemlja ulazi i prolazi, plovi kroz ono, što je Sunce iznjedrilo.
Vidite, to je kako stvari izgledaju duhovno. Duhovno mora povlačiti linije poput ovih kad se misli o orbitama Zemlje i Sunca. Postoji sličan odnos i s drugim planetima, također. U određena vremena mi smo približno na mjestima gdje je bio Merkur, itd. Planeti vrše prilično složena kretanja u univerzalnom prostoru, i ulaze u otiske jedan drugog. Sada imamo vanjsku sliku, čisto geometrijsku sliku. Druga slika će biti dodana, i tek iz kombinacije to dvoje kasnije će čovječanstvo doći do koncepta do kojeg mora doći.
Vidite, ja vam sada govorim ove stvari, ali zamislite na trenutak da vi ovo što sam rekao prenosite astronomu. On bi rekao, „Netko je izgubio smisao, poludio, da predstavlja ovakve stvari. To ne dolazi u obzir“. Ali nije to bilo tako davno da su članovi čuvene znanstvene akademije također rekli, kada se govorilo o meteorskom kamenju koje pada na Zemlju, „To je besmislena izjava“! To se uopće nije davno dogodilo; mogu se zabilježiti mnoge slične stvari. Danas, u ortodoksnoj fizici, takozvani zakon o očuvanju energije priznaje se kao nešto fundamentalno. Prvi koji je govorio o tome, Julius Robert Mayer, bio je zatvoren u ludnicu. Može se, naravno, ispričati stotine ovakvih priča. Ali stvar je u ovome, da iz ovoga što sam vam rekao — to sam dao samo kao primjer — kako je priroda mišljenja na polju astronomije, tog divno djelotvornog mišljenja od šesnaestog do devetnaestog stoljeća, prije imala sposobnost da čovjeka udaljava od stvarnosti. Ljudi uopće ne stoje, kao što vjeruju, s objema nogama, objema rukama i tijelom u stvarnosti, već se predaju najfantastičnijim idejama i zamišljaju da su one stvarnost. Ljudi su ovako morali biti educirani u tim stoljećima. Morali su se predati fantastičnim idejama o vanjskoj prirodi da ne bi bili stopljeni s vanjskim događajima na stari način, već da bi, pomoću tih fantastičnih ideja, sve više dobivali osjećaj o unutarnjem egu. Ovaj osjećaj je bio uvelike intenziviran u ljudima tijekom zadnjih nekoliko stoljeća upravo kroz te fantastične materijalističke ideje. To se moralo dogoditi; osjećaj ega je u nekom trenutku morao biti izazvan u razvoju povijesti čovječanstva. Uzeo sam primjer iz astronomije, ali u svim sferama se moglo pokazati kako je u upravo proteklim stoljećima ljudska evolucija slijedila kurs koji čovjeka odvlači od realnosti.
Sada ćete pitati da li su ljudi znali o stvarima kao što je ovo, da zajedno sa Zemljom mi ulazimo trag Sunca, da smo dva puta u godini ondje gdje je Sunce bilo operativno u prostoru. Jesu li ljudi ikada znali išta o ovome? Da, znali su to ranije, i čak se i povijesno lako može dokazati da su znali. Zamislite da čovjek zna, zaista zna, da u određeno vrijeme tijekom godine Zemlja na svom putu tako presijeca putanju Sunca da Zemlja ulazi u trag Suncu i prati ga. Do obrnutog dolazi kada se Zemlja ponovno okreće natrag prema drugoj strani. Prvi puta je kao da se Sunce spustilo ispod zemljine putanje, i drugi, kao da se Sunce podignulo i zemljina putanja je otišla ispod. Prvi puta, ljudska bića se kreću gore sa Zemljom iznad sunčeve putanje, nalazeći tragove Sunca uspinjanjem; drugi puta, kreće se dolje i prolazi ispod tragova Sunca. Što može reći čovjek koji ovo zna i koji također posjeduje načine da to potvrdi? On može znati da sada, u točci gdje zemljina putanja presijeca sunčevu putanju, prolazi kroz mjesto gdje je stajalo Sunce. Što takav čovjek može reći? Mogao bi reći da je ovo za nas posebno važno vrijeme jer smo na mjestu gdje je bilo Sunce. To je izraženo u duhovnoj atmosferi i susrećemo se sa slikom koju je Sunce ostavilo iza u eteru. Ovdje, u ovoj točci vremena, utemeljuje blagdan! Drevne misterije slavile su dva ovakva blagdana od kojih su još ostala samo blijeda sjećanja u ovima današnjima, iako veza nije više poznata. Molim da ovo ne shvatite kao da sam želio dati aktuelnu točku u vremenu, ali u drevnim misterijima je bilo poznato kada siječemo sunčevu putanju i kada u eteru nalazimo sunčev sadržaj koji je ostao iza. U vrijeme ovakvog znanja bilo je ispravno utemeljiti posebne blagdane u određena vremena godine.
S današnjim znanjem ljudi su odvojeni od ovakvih veza. Niti više mnogo respektiraju ove stvari pošto kažu, „Dobro, kakva korist od toga ako znam da sam u istoj točci na kojoj je bilo Sunce. Kakva mi je korist od toga“? Tako bi moderan čovjek govorio. Ali drevni Egipćani, na primjer, nisu tako govorili u njihovim misterijima. Na petnaesti dan tog mjeseca kada su znali da Zemlja prolazi kroz točku koju je Sunce napustilo, oni su postavljali pitanja svećenicima Izide, koji su bili pripremljeni u svetištu hrama. Oni su znali da je kroz posebnu duhovnu pripremu koju je ova svećenica mogla poduzeti, ona mogla iznijeti na svijetlo ono što se moglo doživjeti kada se prolazi kroz auru Sunca, i svećenici su mogli zapisati ono što su čuli od svećenice, na primjer, „Kišna godina, sjeme sijati tada i tada….“. Ukratko, bili su čisto praktični; odnosno, stvari koje su bile važne za život u narednoj godini bile su zabilježene. Živjeli su u skladu s tim uputama jer su znali kako nebesa utječu dolje na Zemlju.
To je ono što su oni istraživali. Već je bilo vrijeme propadanja kada je ova znanost izdana od protivnika Oziris-Izis kulta. Jedini način na koji su se mogli zaštititi — ovaj vanjski događaj opet ima vezu s Oziris-Izis sagom — bilo je da otada udijele u četrnaest raznih hramova ono što je ranije, u drevnom Egiptu, bila tajna samo jednog hrama. To je bilo umijeće življenja s tijekom godine i duhovnog istraživanja utjecaja na Zemlju.
Čovječanstvo našeg doba treba potpuno prekinuti s ovakvim odnosom s nebesima jer ima zadatak da nađe put koji vodi dalje od dvosmislenosti impulsa i instinkta, i formira čisti ego. Ego nije snažno djelovao u vrijeme kada su ljudi sebe pravili pukim instrumentima nebeskih aktivnosti, nije radio snažno u dobu kada je svećenik učio svoje neposredne učenike, „Ovdje stoje Plejade. Kada su tamo, moramo početi s danima Izide; onda moramo vidjeti da je ono što smo proročki naučili najbolji način za postupati u dolazećoj godini“. Potpuno su se smjestili unutar kursa univerzuma kao što je ćelija pripojena našem organizmu. Čovječanstvo je moglo postati individualno, osobno, ako u određenoj epohi bude istrgnuto od te veze, ako sve ljudske sposobnosti duha koje su posredovale takvoj vezi prijeđu u stanje spavanja. Takvo spavanje u vezi duhovnog je bilo pripremljeno, i čovječanstvo najdublje spava u odnosu na duhovne stvari stalno od četrnaestog stoljeća. To je bila uspavana kultura ali sada je vrijeme za buđenje.
Nemojte reći, „Želim kritizirati kreaciju i kreatora; zašto me pustio spavati“? To znači postaviti se s intelektom iznad kozmičke mudrosti. Tijekom etape Zemlje, ljudska evolucija mora proći kroz svoje periode spavanja jednako kao što i pojedini čovjek mora spavati tijekom dvadeset četiri sata. Duhovne sposobnosti, što znači, koncept svijeta u smislu tih sposobnosti, spavale su duboko u naznačenim stoljećima. S druge strane, čovjek je sanjao o geometrijskim linijama u prostoru; sanjao je san o kopernikanskoj, galilejskoj i darwinističkoj koncepciji svijeta. Čovjek je trebao taj san, taj trening, čak i iluziju doživljaja posebne stvarnosti kroz san. U konačnici, isto je i s našim spavanjem. Navečer smo umorni i idemo spavati. Zatim se budimo osvježeni s unutarnjim osjećajem stvarnosti. Da je čovječanstvo drevne duhovne sposobnosti razvijalo dalje, da one nisu zaspale, čovjek bi bio iznuren i ne bi dosegnuo stvarnost. Oni su došli do stvarnosti upravo činjenicom da su u njihovom mišljenju i razmišljanju, i također u socijalnoj organiziranosti, napustili stvarnost. Pošto su te sposobnosti zaspale, prošla stoljeća su čovječanstvu donijela obnovu i osvježenje. U određenom aspektu, čovječanstvo je čak postalo slobodnije nego je bilo u ranijim stoljećima, i morati će ponovno steći duhovno znanje — i kasnije duhovnu snagu — da bi još i dalje napredovalo na putu slobode.
Ovakve stvari mogu se znati! Ali opet današnji pravi materijalist će reći, „Dobro, i što ako su poznate“! Ja sam, zapravo, našao materijaliste koji kažu, „Bože blagi, zašto moram razmišljati o životu duše nakon smrti. Sve ću to vidjeti kada smrt stigne. Zašto se sada u fizičkom tijelu moram gnjaviti o životu nakon smrti“? To izgleda sasvim vjerodostojno, ta ideja da zaista nije nužno, ovdje u fizičkom tijelu, gnjaviti se u vezi nadčulnog života. Ali to nije slučaj; tako je bilo u ranijem dobu kada čovjek još nije bio spreman za slobodu. Danas, položaj je takav da se izvjesne misli mogu dohvatiti od nadčulnih hijerarhija jedino ako ih čovjek dohvati ovdje u zemaljskoj egzistenciji. Bogovi misle izvjesne misli jedino ako one žive u ljudskim tijelima. Te misli trebaju biti prenesene u duhovni svijet kroz vrata smrti; samo tada mogu biti aktivne. Zaista je tako; onaj tko neće misliti o nadčulnom, on je kao farmer koji kaže svom susjedu, „Ti si smiješan čovjek. Svake godine ti ostaviš određeni dio žita za sjeme. Ja sam postao farmer tek ove godine, ali nisam luckast kao ti. Ja ću sve samljeti, pojesti i mirno čekati. Žito će sigurno ponovno izrasti samo od sebe“. Takav farmer nalikuje osobi koja ne želi čuti da, kao i konzumiranje onoga što doživljavamo u svijetu, također moramo ostaviti sa strane određeno sjemenje u duši da ga uputimo na njegov put u duhovne svjetove. Utoliko što slijedimo znanost duha, stvaramo pravo sjemenje za sadašnje vrijeme. A znanost duha mora se slijediti.
Iz ovoga vidite da nam naše vrijeme postaje sve jasnije kroz duhovno razumijevanje njegovog temeljnog karaktera i prirode. Za ovim produbljivanjem naših unutarnjih sposobnosti za kojim treba težiti da bi došli do realnije astronomije, na primjer, također treba težiti i u socijalnom mišljenju. S obzirom na naše mišljenje, mi smo — u svakom slučaju, većina nas — postali onoliko uspavani i sanjareći u vanjskim životima kao što smo i s obzirom na astronomiju, na primjer, koju sam izabrao za primjer. U proteklim stoljećima, i sve do danas, za čovječanstvo je mnogo toga postalo prekriveno velom. A neće se ni ponovno pojaviti ono što je bilo prisutno ranije — istraživanja, na primjer, kroz svećenicu Izide ili kroz keltske druidske misterije u kojima je svećenica slično uporabljena. Na taj način tražiti da se sazna o djelovanju duhovne volje ovdje neće se opet pojaviti; naći će se mnogo više unutarnji putevi, putevi mnogo pogodniji za buduće čovječanstvo. Ali njih se mora naći.
Sada, povežite s ovim nešto na što sam već ukazao jučer. Sjetite se da je sluga Ozirisa pripremio svećenicu Izide prije petnaestog izvjesnog mjeseca u godini da bi došao do određenih proročkih izjava od nje kada je prelazila sunčev prostor s njenom dušom. Što se dogodilo kroz ovaj kult Izide? Dogodilo se to da je stvarno vrijeme — ne apstraktno vrijeme o kojem sanjamo danas, već aktualno vrijeme, bilo istraživano. Vrijeme godine, točka u vremenu, bila je, u stvari, posebno važna točka, i točka na povratnoj putanji opet je bila važna. Kako vrijeme radi — konkretno, stvarno vrijeme — bilo je izraženo kroz sadržaj onoga što je svećenica Izide imala za reći. Zatim, zar ne bi natpis na slici Izide mogao glasiti, „Ja sam prošlost, sadašnjost i budućnost“? Ovo je redoslijed vremena. Ali samo kada je u ovakvo proročko istraživanje prodiralo plemenito raspoloženje koje nalikuje raspoloženju djevičanstva, kada je približavanje Izidi bilo simbolizirano činjenicom da je Izis nosila veo, tek tada se moglo donijeti ono što je bilo nužno. Sve mora biti natopljeno svetošću, atmosferom žrtvovanja.
Nemojte zamišljati da mudrost nije bila povezana s praktičnim u onim drevnim vremenima. Ono što je zvano mudrost bilo je potpuno ujedinjeno s praktičnim stvarima. Sve je imalo praktično usmjerenje. Istraživao se glas bogova u egipatskim hramovima, ali istraživanja su rađena da bi znali na pravi način koji su dani ili sati najpogodniji za sjetvu. Sve je bilo povezano s praktičnim životom. Netko je istraživao djela bogova u praktičnom životu, i bio je svjestan kako oni prodiru u njega. Zaista, bilo je nužno da ta služba u hramu bude održana svetom. Kakva su zla mogla biti počinjena da to nije bilo tretirano kao sveto! Nikada se ne smije tvrditi da će se ove stvari koje se odnose na protekla doba ponovno pojaviti na isti način. Pojaviti će se sasvim različito. Ali će se opet steći znanje za čovječanstvo koje će biti izravno spremno za ulazak u praktičan život. Duhovno znanje — ali upravo zato jer je duhovno, praktično znanje — ponovno će se pojaviti u kojem će se stvarima oko nas potpuno ovladati. Neće se pojaviti ni Izis niti Oziris kult. Pojaviti će se nešto drugo što će nositi tragove našeg prolaska kroz stoljeća od kada je kult Izis i Ozirisa postojao. To će pokazati da novu znanost duha treba tražiti s punom sviješću i u slobodi. Ali stvari koje su se dogodile moraju biti malo iskušane u njihovoj stvarnosti. Povijest mora biti različita od onog što je tako često danas, kada ljudi istraživanja rade samo u dokumentima i zapisima.
Međutim, nailazi se na svakakva čudna objašnjenja, kao što je ono koje sam već dao u vezi Izide. Kada je tamo stajao natpis na njenoj slici, „Ja sam prošlost, sadašnjost i budućnost“, onaj tko je iniciran znao je da se to odnosilo na konkretnu stvarnost i da je veo predstavljao samo izvjesno stajalište uma. Danas, ljudi govore o slici velom prekrivene Izide u Saisu da veo znači da se ne može prodrijeti iza mudrosti, da se neće nikada saznati tko je Izida. Međutim kada natpis, „Ja sam prošlost, sadašnjost, i budućnost, ni jedan smrtnik još nije podigao moj veo“, stoji tamo, njegovo značenje treba objasniti tako da veo nije podignut jer se pristupa njenoj svetosti samo kada je prekrivena velom kao redovnica, a ne zato jer nešto leži iza toga što se ne može znati i što ne može biti prenijeto nikome. Ako bi objašnjenje koje ljudi obično daju bilo ispravno, tada bi ga zaista morali usporediti s trivijalnom izjavom, „Ja se zovem Hans Muller, ali nikada nećeš saznati moje ime“. Ona zaista kaže tko je ona — „Ja sam prošlost, sadašnjost i budućnost“ — i to implicira da je na njoj da udjeli misterije vremena, dok ono što od vremena utječe u prostor biti će posredovano od Oziris svećenika. On će vremensko nositi u prostorno i u misao primiti ono što dolazi iz duše, odnosno, Izis otkrivenje koje je ugrađeno u univerzum i njegov kurs.
Danas, za znanost duha se još uvelike drži da je budalasta. Ali kada je stvarno shvaćena, vidjeti će se da sadrži znanost koja je mnogo više stvarna nego je to znanstveni san proteklih stoljeća. Sasvim drugačija praktična aktivnost, praktično ovladavanje vanjskim svijetom, izići će na svijetlo kada dođe vrijeme. Danas još nije vrijeme; čovječanstvo mora najprije imati znanje i znati u duhu znanosti duha prije nego može djelovati u duhu znanosti duha.
Htio sam ući u ovo kako bi baš sada istaknuo kako će se samo kroz pravo razumijevanje onoga što se dogodilo doći do razumijevanja onoga što se mora dogoditi. U budućnosti, čovječanstvo mora biti odvedeno izvan mnogih stvari s čijom karmom je čovječanstvo teško bremenito u našim sadašnjim teškim i bolnim vremenima. Danas je čovječanstvo bremenito karmom snenog života prošlih stoljeća. Ovaj misterij mora prvo biti shvaćen u njegovim dubinama; onda će biti lakše razumjeti našu tužnu sadašnjost i također razumjeti kako čovječanstvo mora postupno pripremiti drugačiju karmu za budućnost.