.- WAGNER - Prvo predavanje, Berlin, 28. ožujka 1905.
Vođenje čovječanstva od strane velikih posvećenika; primjer njihove učinkovitosti u Jakobu Böhme. Nastojanje Richarda Wagnera da stvaranjem mitova u cjelokupnom umjetničkom opusu uzdigne čovječanstvo iznad potonuća u materijalizam. Njegova povezanost s legendama o Karlu Velikom i Fridriku Barbarossa. Slikovit prikaz prijelaza iz stare vidovnjačke kulture u postizanje razumijevanja i samopouzdanja u glazbenim dramama Richarda Wagnera.
Mitovi su priče koje sadrže velike istine, koje su veliki posvećenici prenijeli ljudima. Trojanski rat, na primjer, prepričavanje je bitke vođene između treće i četvrte pod-rase, pete korijenske rase. Predstavnik ove prijašnje je Laocoon, svećenik drevnog svećeničkog kraljevstva, koji je u isto vrijeme bio i kralj, predstavnik kasnije je Odisej, personifikacija lukavosti i snage mišljenja koja se razvila unutar četvrte pod-rase. Nalazimo da posvećenici vode tijek evolucije također i na Sjeveru. U Walesu nailazimo na bratstvo posvećenika poganskog perioda, svećenstvo i viteštvo koje kulminira s kraljem Arturom i njegovim Okruglim stolom. Oni su suočeni s bratstvom Svetog Grala i njegovim vitezovima koji rade u ime širenja kršćanstva.
Umjetnost i razvoj politike povezani su s velikim posvećenicima koji pripadaju tim dvama bratstvima, predstavljajući pogansku i kršćansku kulturu. Utjecaj zajednice Grala postupno se počinje povećavati prema kraju trinaestog stoljeća. To je posebna prekretnica u civilizaciji Europe, počinju se osnivati gradovi: drevna ruralna civilizacija, temeljena na posjedovanju zemljišta, zamijenjena je civilizacijom grada, urbanom kulturom. To implicira radikalnu promjenu u cjelokupnom životu i razmišljanju ljudi. Stoga nije beznačajno ako je baš za vrijeme takmičenja za majstore-pjevače u Wartburgu legenda iz Bavarske došla u prvi plan – legenda o Lohengrinu. Koji je bio značaj te legende tijekom Srednjeg vijeka?
U sadašnjem dobu mi nemamo ni blagu ideju o tome kako je srednjovjekovna duša bila konstituirana; bila je posebno senzibilna za duhovne struje koje teku ispod površine stvari. Danas nalazimo da legenda o Lohengrinu posebno naglašava katoličko stajalište. Ali taj element koji bi nam danas mogao smetati trebao bi nas potaknuti da razmotrimo činjenicu da je tijekom Srednjeg vijeka mogla utjecati na ljude jedino ako je odjevena u nešto što je zaista moglo uskomešati ljudske duše. Tu je odjeću morao dati žarki religijski osjećaj tog perioda, tako da je legenda sadržavala nešto od toga što je živjelo unutar ljudskih srca. Koji je bio značaj legende?
Inicijacija, inicijacija Chele da postane Arhat, da postane majstor. Takav Chela u početku postaje beskućnik, to jest, on ispunjava svoje dužnosti kao i bilo tko drugi, ali mora stremiti da gleda izvan samog sebe i razvija svoje više 'Ja'. Koje su karakteristike inicijacijskih stupnjeva Chele? Prvo: mora nadvladati sve što je osobno i osloboditi Boga u sebi. Drugo: slobodan od svake sumnje; prestaje svaki skepticizam. Duhovne stvari stoje pred njegovom dušom kao činjenice. Sloboda od svih praznovjerja, budući da je u stanju sve sam provjeriti, više ne može upasti ni u kakvu zabludu. Na još višem stupnju dan mu je ključ spoznaje. Kaže se da je primio dar govora, postaje glasnik nadosjetilnog svijeta. Otkrivaju mu se dubine duhovnog svijeta. To je drugi stupanj. Treći stupanj je dosegnut kada kaže 'Ja' svakom biću u svijetu, baš kao što 'Ja' kaže sebi. Na ovom stupnju dignut je do sposobnosti da obuhvati univerzum. Na ovoj trećoj razini, Chela se u misticizmu naziva 'labud'; on postaje posrednik između Arhata, učitelja i naroda. Labud-vitez nam se stoga javlja kao emisar velikog Bijelog bratstva. Dakle Lohengrin je glasnik zajednice Grala.
Treba pokrenuti novi impuls, novi kulturni utjecaj. Znate da se u misticizmu duša ili svijest, predstavlja kao nešto žensko. I ovdje se svijest o novoj, urbanoj kulturi prikazuje kao nešto žensko. Taj prodor nove kulture shvaćen je kao uspon svijesti. Srednjovjekovna duša predstavljena je u Elzi od Brabanta, a Lohengrin, veliki inicijat, labud trećeg stupnja inicijacije, donosi novu kulturu iz zajednice Grala. Ne smije ga se ništa pitati. Profanacija je i nerazumijevanje inicijata pitati o onome što mora ostati tajna.
Napredovanje u nova stanja svijesti uvijek se događa kroz utjecaj velikih inicijata. Kao primjer koji ilustrira kako ti posvećenici rade, podsjetit ću vas na Jakoba Böhme. Znate da je Jakob Böhme najavljivao duboke istine. Odakle mu ta mudrost? Priča nam da je jednom kao šegrt ostao sam u majstorovoj radionici. Tada je došao čudan čovjek i tražio par cipela. U odsutnosti gospodara dječak mu ih ne smije prodati; stranac progovori još nekoliko riječi, zatim ode, ali nakon nekog vremena pozove mladog Böhme i reče mu: Jakob, ti si još mali, ali ćeš jednog dana postati sasvim druga osoba, i svijet ćeš zadiviti. - Što to znači? To je inicijacija; prikazan je trenutak inicijacije. U ovom trenutku dječak još ne razumije što mu se dogodilo, ali impuls je dan.ž
Takav se trenutak također pojavljuje u legendi o Lohengrinu. Takve su legende važni tragovi, transparentni samo onima koji stvari mogu vidjeti u kontekstu. Kao što je već spomenuto, legenda o Lohengrinu pojavljuje se u vezi s legendom o Ratu pjevača. Richard Wagner je to koristio za svoju poemu Lohengrin. Iz toga vidimo, koliko je visok bio unutarnji poziv Richarda Wagnera.
Richard Wagner bavi se još jednom drevnom legendom u 'Prstenu Nibelunga'. Riječ je o starim germanskim legendama u kojima se govori o sudbini plemena koje se nakon velikog atlantskog potopa proširilo Europom i Azijom kao ostaci atlantskog stanovništva i započelo je post-atlantsko doba. Legende sadrže sjećanje na velikog inicijata Wotana, boga Aesira. Wotan je inicijat iz atlanstkog razdoblja, baš kao što svi nordijski bogovi nisu ništa drugo nego stari, veliki posvećenici.
Jasno možemo razlikovati tri faze u Wagnerovom tretiranju Sage o Siegfriedu. Na prvoj razini nalazimo razmatranje moderne kulture. Za Richarda Wagnera ljudi su u današnjoj kulturi postali puki nadničari. On vidi veliku razliku između čovjeka modernog doba i čovjeka u Srednjem vijeku. Danas je veliki dio posla koji ljudi obavljaju rad strojeva, dok je u srednjovjekovnoj kulturi sav rad bio izraz ljudske duše. Kuća, selo, grad, sve što je u njima živjelo osmišljeno je smisleno; ljudi su u tome uživali. Što nam danas znače naša skladišta, naše trgovine, naši gradovi? Kakav odnos oni imaju prema našoj duši? U to vrijeme kuća je bila izraz artističke ideje. Cijela ulična scena, usred grada tržnica s katedralom, koja se uzdizala iznad svega, iza koje je sve drugo, bio je izraz duše. Wagner je osjećao taj kontrast. To je ono što je želio postići u svojoj umjetnosti: predstaviti nešto što će barem u jednoj oblasti učiniti ljude cjelovitima. Wagner je u svom Siegfriedu želio prikazati cjelovitu, skladnu osobu, u usporedbi s nadničarom u industriji. Tako su uvijek osjećali naši veliki umovi, tako je osjećao Goethe, a ovako je to izrazio Hölderlin: vidiš obrtnike, ali ne ljude, mislioce, ali ne ljude, svećenike, ali ne ljude, gospodare i sluge, mlade i ugledne ljude, ali ne ljude. Preokret izvana nije moguć; tijek našeg razvoja ne može se okrenuti natrag. Zato je Wagner želio da se stvori hram umjetnosti u kojem bi ukupno umjetničko djelo uzdiglo ljude iznad njihovih običnih života. Novo doba je trebalo takvo uzdignuće, upravo zato što je moderni život toliko fragmentiran. To je bila prva ideja Siegfried poezije kojom se Wagner bavio.
Ali dok je ulazio još dublje u slojeve svojih osjećaja, na pamet mu je pao drugi plan. U ranom Srednjem vijeku stara legenda pronašla je svoj put u njemačku poeziju: 'Die Nibelungen'. Tada su u takvoj legendi živjeli najdublji osjećaju duše naroda. Samo onaj tko stvarno proučava dušu naroda može dobiti predodžbu o tome što je tada živjelo u srcima ljudi. Takve su legende bile izraz dubokih, unutarnjih istina. Naprimjer, legende o Karlu Velikom. Izvještaji o caru nisu bili povijesni u današnjem smislu; ljudi su gledali dublje u drevni kontekst. Franačka kraljevska obitelj postala je drveni preci kasnije post-atlantske korijenske rase. Nibelungen su bili svećenici- kraljevi koji nisu samo brinuli o svojim kraljevstvima, već su također davali duhovni utjecaj. Ove su legende bile podsjetnik na jedno veliko vrijeme koje je nestalo. U tom smislu, krunidba Karla Velikog u Rimu smatrala se nečim posebno važnim. U davna vremena Nibelungen su bili posvećeni svećenici- kraljevi; sjećanje na to nastavilo se u njemačkim carskim sagama. Wagner je bio privučen time.
Činilo mu se da jedna figura predstavlja kontrast između nove ere materijalnih posjeda i srednjovjekovne ere, koja je još uvijek bila povezana s tom duhovnom kulturom. Zaokupila ga je saga o Barbarossi. I u Barbarossi nam se predstavlja veliki inicijat koji je putovao na istok; odande bi trebao donijeti višu mudrost, znanje, Sveti Gral od tamošnjih iniciranih. Mit iz 12. i 13. stoljeća govori o caru koji začaran sjedi u planini; njegovi gavrani su glasnici koji mu donose vijesti što se događa u svijetu. Gavrani su drevni simbol misterija. U perzijskom jeziku misterija oni izražavaju najnižu razinu iniciranih; oni su stoga glasnici viših iniciranih. Što bi ova inicijacija trebala donijeti? Richard Wagner želio je prikazati zamjenu starih vremena kroz novo sa svojom vlasničkom strukturom. Ono što je živjelo povuklo se poput Barbarosse. Intervencija posvećenika iskristalizirala mu se u Barbarossi.
Ova ideja još uvijek blista u 'Nibelunzima'. Prvo shvaćeno izvana, onda na dubljoj osnovi, ona postaje izraz dubokog pogleda na Srednji vijek, u kojoj je predstavljena pojava nove kulture. Ali Wagner još jednom traži dublje razumijevanje ove ideje; na kraju odabire lik Wotana umjesto Barbarosse, s beskrajno dubljim, intuitivnim shvaćanjem starih germanskih legendi o bogovima. One predstavljaju odvajanje atlantske kulture, nastanak pete korijenske rase iz četvrte. To je u isto vrijeme razvoj uma. Razvoj uma i samosvijesti još nije bio prisutan kod Atlantiđana. Živjeli su u nekoj vrsti vidovitosti. Tek kod pete podrase Atlantiđana, drevnih Semita, formirani su prvi elementi kombinirajućeg uma, koji je nastavio živjeti u petoj korijenskoj rasi. Tu nastaje 'Ja' svijest. Atlantiđanin još sebi nije rekao 'Ja' s istim intenzitetom kao pripadnik sljedećeg doba. Nakon potonuća Atlantide, ova drevna kultura prenesena je u novu; Europljani su kasnija grana Atlantiđana. Sada se javlja kontrast između opće duhovne kulture i inicijata koji rade u tajnosti i nadahnjuju intelekt.
Patuljci Nifelheima nositelji su 'Ja' svijesti. Richard Wagner kao protivnike stavlja Wotana, starog atlantskog inicijata, i Albericha, nositelja egoizma iz patuljaste rase Nibelunga, inicijata post-atlantskog doba. U misticizmu, zlato je duboko smisleno, značajno. Zlato je svjetlost; svjetlost, koja izlazi postaje mudrost. Alberich vadi zlato, prekaljenu mudrost, iz rijeke Rajne. Vode su uvijek duša, astralno. Ego, zlato, mudrost 'Ja rađa se iz duše. Struja Rajne je duša novog doba u kojoj nastaje um, 'Ja' svijest. Alberich zgrabi zlato, otme ga od Rajninih kćeri, ženskog elementa, koji karakterizira izvorno stanje svijesti.
Ova veza je živjela duboko u Wagnerovoj duši. Snažno se osjeća podizanje samosvijesti u ovom novom dobu, snažno predstavljano na početku 'Rheingold' u akordima u Es-duru. To se glazbeno provlači i struji kroz cijeli 'Rheingold'. Wagner je pred sobom imao pjesme koje su proizašle iz izvornih mitova. Nešto je živjelo u tim legendama koje su, ispunjene snagom i životom, prožimale dušu duhovnim ritmom. Ono što čovjek jest, živi, odjekuje i prodire u ljude u tim starim legendama.