.- WAGNER - Predavanje, Köln, 3. prosinca 1905.
Parsifal i Lohengrin
Prevladavanje druidske religije od strane kršćanstva, doživljeno u sječi donarskog stabla od strane Bonifacija. Tragična crta u legendama o Siegfriedu. Friedrich Barbarossa i potraga za svetim gralom. Parsifal kao inicijat Grala. Njegov sin Lohengrin kao utemeljitelj urbane kulture.
Danas želimo baciti pogled na svijet legendi Srednjeg vijeka sa stajališta teozofskog svjetonazora. Za duhovni razvoj Europe u Srednjem vijeku karakteristične su dvije važne legende, dvije legende grupirane oko Svetog Grala.
Nekada su mudraci kroz sage i mitove narodu govorili o najdubljim istinama. Da su ljudi koji su živjeli u današnjoj sjevernoj i srednjoj Europi bili podučavani konceptima poput ovih koje sada dobivamo u teozofskom svjetonazoru, ljudi tog vremena ne bi htjeli imati ništa s tim. Mudraci su svakom narodu i u svakom dobu govorili na način da su ih ljudi i doba mogli razumjeti. Uvijek su polazili od zakona daljnjeg utjelovljenja ili reinkarnacije.
Mudraci koji su narodima sjeverne i srednje Europe govorili o tajnama svijeta bili su Druidi. 'Druid' znači nešto poput 'hrasta'. Kada se kaže da su Nijemci imali bogoslužje 'ispod hrasta', to ne znači pod prirodnim hrastom, već znači i da su bili pod vodstvom Druida. A kad se kaže da je Bonifacije 'posjekao hrast', to znači da je staro bogoslužje Druida, nadvladano od kršćanstva. U obliku legende data je istinita činjenica. Druidski svećenik već je govorio svim dušama koje danas preuzimaju naš svjetonazor. Govorio je njima na način koji je bio primjeren vremenu. Svi mi koji usvajamo teozofski svjetonazor, iste stvari smo čuli prije kao mitove i bajke, inače to danas ne bismo mogli razumjeti. To je tajna velikih učitelja: žive posve u svijesti da su među ljudima koji se neprestano utjelovljuju.
Kroz cijeli Srednji vijek, osnovne istine germansko-srednjoeuropske kulture živjele su u velikoj legendi. Kada upoznamo ovu legendu, shvaćamo što je bilo prisutno u Srednjem vijeku. Druidski svećenici njegovali su svijest da je daleko na Zapadu nekoć postojala visoka kultura. Ta je kultura bila u zemlji koja se zvala Nifelheim ili Nibelungenheim. Ovaj Nifelheim bio je drevna Atlantida. Nekada je to bio 'dom magle' zbog svojih osebujnih atmosferskih uvjeta koji su bili potpuno drugačiji od naših.
Legenda o germanskim plemenima stvarno odražava istinu. Pokazuje na drevnu zemlju koja je nekada postojala između Europe i Amerike, gdje je sada Atlantski ocean. Ova drevna zemlja Atlantida je nestala, a s njom i riznica moći i mudrosti. Ta su se blaga označavala zlatom, a njihovo potonuće u legendi je opisano kao potonuće zlata iz riznice Nibelunga. Blago Nibelunga treba podignuti i uskrsnuti na novi način, više na Istoku, u Europi. Najprije Wotan, zatim Siegfried, bili su inicijati koji su imali zadatak vratiti staro blago u današnju Europu, na određeni način učiniti riznicu Nubelunga ponovno plodnom za modernu kulturu. Činjenica da nam legenda daje da se sučelimo s iniciranim Wotanom, pomaže nam da duboko pogledamo u drugu drevnu kulturu. Slova W i B odgovaraju jedno drugom. Wotan, Wodan, je isto što i Bodha - Buda. Wotan je zapravo germanska tvorevina riječi Buddha. Dolazimo do zajedničkog porijekla europske religije Wotana i azijske religije Bude. Religija Bude proširila se ne toliko u Indiji, koliko među narodima Azije koji su u sebi još imali nešto od atlantske kulture. Narodi Wotana također su sa sobom iz atlantske kulture donijeli svoje poglede. Njihov daljnji razvoj izražen je u legendama koje su ih podučavali druidski svećenici. Posebno je lijepo izraženo spašavanje riznice Nibelunga - atlantske kulture - kroz Wotana i Siegfrieda.
Ove legende, koje se mogu naći od Rusije preko Njemačke do Francuske i Engleske, imaju tragično proročansku crtu koja se može pronaći svugdje gdje su poučavali druidski svećenici. Proročanski se učilo: doći će sumrak bogova. Mi smo ostaci atlantske kulture. Moramo umrijeti da bi moglo doći nešto bolje. Naši inicijati su proroci onoga što dolazi. - Za svakoga tko je inauguriran na način Siegfrieda, izražena je stanovita tragičnost. Pjesma Nibelunga sadrži drevni oblik inicijacije: Nibelunška potreba, Nibelunška tužaljka. Vrlo intimni učenici bili su učeni da će doći drugi koji će donijeti duhovni život. Posvuda se širilo ozračje sumraka bogova. Svi su živjeli u osjećaju, a intimni učenici u izvjesnosti: doći će netko tko će biti potpuno drugačiji od naših posvećenih. - To je ono što legenda izražava kroz Siegfrieda.
U Skandinaviji i Rusiji imali su misterije Drota, što odgovara misterijama Druida. 'Drote' je druga forma Druida. Kroz drevne misterije, Sig je ime izvornog, velikog inicijata. Sva imena koja počinju sa 'Sig' vode natrag na Sig, naprimjer Sigurd, Sigmund, Sieglinde i tako dalje. Sigfried je bio inicijat koji je pronašao mir u inicijaciji. 'Mir' znači ono što čovjeka vodi izvan svake sumnje; to je zadovoljenje čežnje, čežnje za znanjem, za moći. Siegfried je u svim slikama prikazan kao neranjivi. Ahilej, grčki inicijat, ostao je ranjiv na jednom mjestu, na peti. Nakon što je pobijedio zmaja, Siegfried je postao neranjiv osim na jednom mjestu, između njegovih lopatica. To je ondje, gdje se križ nosi. Ova je simbolička slika igrala duboku ulogu u drevnim misterijima. Tamo je rečeno: svi ste vi ranjivi na mjestu gdje će netko nositi križ. Onaj koji će ovo mjesto prekriti križem, križonoša, bit će veliki posvećeni koji više neće biti ranjiv. - To je ono što nordijskoj legendi daje veliku crtu. Ta je mudrost bila apokaliptična mudrost.
Svi okultisti znaju da ta mudrost izvire iz središnjeg proročišta od dvanaest iniciranih, iz takozvane 'Bijele lože'. Odatle se mudrost prenosi u svijet. Nigdje nije drugačije, nego da pojedinac spoznaje sebe u vezi s drugima. Posvuda je bilo dvanaest članova lože. Tako je bilo i dvanaest apostola. Svijest onih koji proriču i mudrost onih koji znaju vode do Okruglog stola kralja Artura. To nije ništa drugo nego velika Bijela loža, koja je u Siegfried-inicijaciji jasno dala do znanja što ima reći svijetu. Veliki inicijati bili su članovi Okruglog stola, koji je u Walesu postojao sve do vremena engleske kraljice Elizabete. Zatim je ukinut iz političkih razloga.
Srednjovjekovna narodna svijest pratila je dvije vrlo specifične političke struje unatrag do ovih iskonskih vremena. U franačkom narodu, koji je imao tu sreću da osvoji zapad Europe, postoji vladajuća obitelj koja svoje podrijetlo zapravo vuče još iz vremena Atlantide. Zvali su ih 'Wibelungen' ili 'Nibelungen' - od čega je kasnije nastala riječ 'Gibelini'. Tamo je postojala stara svijest o vladajućoj dinastiji proizašloj iz franačkoga naroda, ukorijenjenoj u staroj zemlji Nibelunga, koja je kombinirala svjetovnu vlast i svećenički autoritet. Zato je Karlo Veliki nastojao da mu se na glavu stavi kraljevska kruna u Rimu, da svjetovnom doda duhovni element.
Izvorno, sve što je prorečeno u smislu moći izvedeno je iz onoga što je došlo s Atlantide. Da su ljudi mislili i slutili da dolazi sumrak bogova, kao rezultat toga, s vladajućom obitelji je bila povezana određena tragična crta. Rečeno je: oni koji žele znanje, svakako mogu postati inicirani, ali morati će biti zamijenjeni nečim drugim. - To je raspoloženje prvo izraženo u poznatoj sagi Barbarossa; zatim je dodano još nešto što nije bilo uključeno u obične legende. Barbarossa je ispravno smatran nastavkom starih franačkih vladara. Hohenstaufen su bili Gibelini, Waiblingen, Wibelungen, Nibelungen, za razliku od Weifen, Gvelfa. Intimnija priča nadovezuje se na poznatu legendu o Barbarossi da je Barbarossa donio Sveti Gral iz Azije u Europu. On sam kao fizička osobnost je stradao i sada čeka, dok ne dođe njegovo vrijeme. Time je izraženo cjelokupno raspoloženje Srednjeg vijeka prema starom poganstvu i novom kršćanstvu.
Ljudi su počeli sagledavati vlastitu dušu naroda i govorili: mi smo našu kulturu donijeli iz drevne Atlantide. Ali sigurno će propasti; kršćanstvo mora uzeti svoje mjesto. Ali ona će ponovno uskrsnuti, pročišćena, uzdignuta kršćanstvom. - Počeo se stvarati prijelaz od kraja spuštanja do početka uspona. Ljudi su počeli zamišljati tijek dublje njemačke duhovne kulture na takav način da je vidovitu, atlantsku svijest, zamijenilo nešto što je tek trebalo doći. Prirodnu hrabrost, pobožnost i vrlinu, trebalo je povratiti na drugačiji, nov način. Postojale su tri ideje - ideje o tri specifične sile: Wotan, Wili i We. Wotan je intuitivna sila koju predstavlja inicijat; Wili je sama volja; We je um, s tragičnom crtom, gdje postaje apokaliptičan. Sada bi trebalo doći neko drugo vrijeme. Sada treba proći kroz kršćansko učenje i popeti se natrag do onoga što je bilo prije sumraka bogova.
Činjenica da Barbarossa sjedi u planini znači da je on inicijat. 'Planina' je mjesto inauguracije. Krist je sa svojim učenicima otišao 'na goru' - u misterij. Gavrani označavaju inauguraciju Barbarosse. U perzijskom ritualu inicijacije postoji sedam faza inicijacije. 'Gavrani' označavaju prvi stupanj inicijacije. Oni označavaju, još uvijek postojeću povezanost inicijata s okolinom. Pomislite na Ilijine gavrane. Gavrane također nalazimo kod Wotana. Oni posreduju njegovu komunikaciju s okolinom. Barbarossa, inicijat, također je imao gavrane oko sebe, koji su ga držali povezanim sa svijetom.
Barbarosa je donio Sveti Gral s Orijenta. Ovaj sveti Gral čuvao se na Montsalvat, planini spasa. Sada je okružen nasljednicima Okruglog stola kralja Artura, dvanaest vitezova, koji su uz staru pogansku inicijaciju primili kršćansku inicijaciju. Gral je simbol kršćanske inicijacije. Svatko tko je želio biti iniciran u tajne Svetog Grala postao je kršćanski inicijat. Kršćanskim inicijatom se postaje tako što se prvo prođe kroz sve dvojbe, a zatim se dobije čvrst oslonac u povezanosti sa samim Kristom. Za to je jedna stvar nužna: neposredno povjerenje u Kristov lik. Prvi učenici pridavali su posebnu važnost činjenici da je Krist tu. Kažu: posvjedočimo da smo bili s Njim. Stavili smo svoje ruke u Njegove rane. Naviještamo ono što smo sami vidjeli i čuli. - Pavao je apostol jer je istinski duhom vidio uskrslog Krista. Bitno je iskustvo koje se stječe izravno, a ne mudrovanjem i logikom.
Jasno nam je što bi Parsifal trebao postići na svojim pohodima. Parsifalova majka zove se Herzeleide. Ako netko čita Parsifala Wolframa von Eschenbach, koji je bio temeljni inicijat, duboko, između redaka i riječi, otkriva da je ime Herzeleide, Parsifalove majke, odraz tragične crte koja je ležala u njemačkom umu. Onaj tko ne slijedi Parsifalov put nosi patnju u srcu; mora izboriti mir. Wolfram von Eschenbach je mogao legendu odjenuti u lijepu formu. Pod jednom činjenicom mislio je na duboki unutarnji simbol - ženska osobnost uvijek znači svijest: slomljeno srce je stanje svijesti od kojeg Parsifal polazi. Od početka ima tragičnu svijest. Probija se kroz sve što svjetovno viteštvo može ponuditi, s naivnom, jednostavnom sviješću, kako bi došao do tajne Svetog Grala.
Ovo moramo uzeti zajedno s legendom o Barbarossi. Barbarossa je otišao u Aziju potražiti tajne Svetog Grala, početak kršćanstva. Ali na putu do Svetog Grala je stradao. Mora čekati 'na planini' dok se kršćanstvo ne poveže s ranijom inicijacijom. Barbarossa je donio kršćanstvo, ali još nije postigao dublju kršćansku inicijaciju.
Parsifal je novi kršćanski inicijat, veliki simbol koji zamjenjuje Siegfried-inicijaciju. Siegfried je nadvladao nižu prirodu, zmaja, zmiju. Parsifal postaje inicijat Svetog Grala, koji upoznaje onoga tko je neranjiv tamo gdje je Siegfried još bio ranjiv. U Parsifalu je izražena izvorna ideja kršćanstva. Ono više ne poznaje ideju reinkarnacije. Jedan život između rođenja i smrti smatra se jedinim. Vrijedna stvar je jedna inkarnacija. Čovjek više ne gleda na Manas, Budhi, Atmu. Parsifalova inicijacija imala je za cilj samo dolazak do svijesti o povezanosti s Kristom, promišljanje jedne inkarnacije u kojoj čovjek do spoznaje dolazi kroz samilost, a ne kroz spoznaju do samilosti, kao što se događa kroz teozofiju. Teozofija nas uči da prepoznamo kako smo jedno sa svim ljudima. Po njima znamo da smo i sami odgovorni za ono što naš brat čini. Teozofija vodi do suosjećanja kroz znanje. Ali čovječanstvo je moralo proći kroz razdoblje razvoja u kojem je trebalo steći znanje kroz suosjećanje. Moralo je sići u dubine suosjećanja jer se i tamo može doći do znanja. Tako je moralo biti, kako bi ljudi ovozemaljski život upoznali u svom njegovom značenju. Kršćanstvo treba odgajati čovječanstvo da se i zemaljske stvari mogu shvatiti u njihovu značenju. Zato je čovjeka najprije trebalo usmjeriti prema fizičkom životu, u moralne odnose, i usmjeriti prema dolje. Tek tada je mogao doći do velikih postignuća koja počinju s urbanom kulturom.
Napredovanje Srednjeg vijeka opisano je u legendi prijelazom od legende o Parsifalu u legendu o Lohengrinu. Ova se legenda pojavljuje u vrijeme kada se diljem Europe osnivaju gradovi koji prvenstveno služe buđenju buržoazije, koja se više ne temelji na duhovnom, već na materijalnom životu. Sva materijalna postignuća pripremaju se u gradovima, na primjer umijeće tiska. Bez urbane kulture moderna se znanost ne bi mogla razvijati na ovaj način. Posljedica te kulture su i sveučilišta. Kopernik, Kepler, Newton i tako dalje ne bi bili mogući bez njih. Danteova 'Božanstvena komedija' i slikari renesanse također vode natrag do urbane kulture.
Legenda o povezanosti Parsifala, oca, i Lohengrina, sina, ukazuje na važnost urbane kulture. Elsa von Brabant predstavnica je gradova, gradske svijesti. U cijelom misticizmu ono što djeluje protiv fizičkog svijeta predstavlja se kao nešto žensko. Goethe govori o 'vječnom ženskom'; u Egiptu je u tom smislu štovana Izida.
Držimo se faze Chela inicijacije. Chela u početku mora prevladati tri faze. Prva faza je ona beskućnika, gdje je osoba istrgnuta iz fizičkog svijeta, gdje postaje predmet u odnosu na fizički svijet. Mora se odučiti biti pristran, mora naučiti voljeti sve jednako; ne voli manje, nego svoju ljubav prenosi na sve što ljubav zaslužuje, ne samo domovinu i tako dalje. U drugoj fazi Chela gradi kolibu. Pronalazi novi dom. Učenici 'na gori' su dosegli ovaj stupanj. Oni su izvan prostora i vremena, vidi Iliju i Mojsija. Zato govore: napravimo kolibu. - Treća faza je ona labuda. Labud je Chela koji je došao toliko daleko da mu sve stvari govore, čak i one koje svoju svijest imaju na višim razinama. Na fizičkom planu samo čovjek ima 'Ja'. Životinja ima svijest na astralnom planu, biljka na mentalnom planu (Rupa), mineral na višem mentalnom planu (Arupa). Čovjek se mora uzdići u više svjetove kako bi pronašao 'Ja', imena drugih bića; Cheli stvari govore svoja imena. Svijet mu tada postaje zvučan i odjekuje. S obzirom na tu činjenicu Goethe kaže:
Sferama bratskim, davno stanje,
Ori se Sunčev takmen pjev,
A zadano mu putovanje
Dovršava uz gromovit sjev.
On ponavlja ovu referencu iz Prologa na nebu, gdje vodi Fausta u više svjetove:
Zvuci za duhovne uši
Novi dan već je rođen.
Kamena vrata škripe zveckajući,
Kola Apolona se tutnjeći kotrljaju,
Kakvu buku donosi svjetlost!
Trublje se, bubnja,
Oko trepće i uho se čudi
Nečuto se i ne čuje.
Nije nebitno što prolog na nebu u prvom dijelu Fausta, i drugi dio, što ovako počinju. Goethe je istaknuo nešto vrlo specifično: to je treći stupanj Chele, gdje svijet oko nas postaje zvuk i sve nam stvari govore svoje ime. Isus je takvu razinu dosegao kada je trebao primiti Krista. Ovaj stupanj se u Bijeloj loži nazivao Labud. Labudovi su bili oni koji više nisu smjeli izgovarati svoja imena, ali kojima je cijeli svijet otkrio njihova imena.
Lohengrin, sin Parsifala, inicijat je koji je utemeljio urbanu kulturu, kojeg je poslala velika loža Grala da oplodi svijest srednjovjekovnog čovječanstva. Elsa von Brabant karakterizira težnju ljudske svijesti, koja je oplođena okolinom, muškim. Urbana svijest koju predstavlja Elsa trebala bi biti oplođena Lohengrinom, Svetim Gralom. Veza Lohengrina s Elzom od Brabanta je veza materijalne kulture s [duhovnim zadatkom] pete podrase. Labud je inicijat trećeg stupnja koji dovodi učitelja iz Velike lože. Učitelja treba pustiti da radi bez pitanja o njegovoj prirodi. Elsa von Brabant mora ono što on daje, uzeti kao ono što dolazi. U trenutku kada pita iz znatiželje, inicijat nestaje. Sve je to izraženo u legendi o Lohengrinu.
Vitezovi templari donijeli su inicijacijsku mudrost Svetog Grala s Orijenta na Brdo spasa, Montsalvat, početno mjesto kršćanstva. Ceremonija inicijacije izravno je ukazivala na budućnost cijele ljudske rase. Rečeno je: doći će vrijeme kada će kršćanstvo doživjeti novu fazu. - Napredak ljudske duhovne kulture uvijek se svjesno opisivao prema napredovanju Sunca. Prije 800. godine prije Krista, Sunce je prolazilo kroz zviježđe Bika otprilike 2200 godina. U Aziji Bik je štovan kao božanstvo. Još i prije toga, u Perziji su obožavani Blizanci iz istog razloga: dobro i zlo, dualnost. Oko 800. godine prije Krista Sunce je ušlo u znak Ovna ili Janjeta. Na to ukazuje legenda o Jazonu i zlatnom runu. Krist sebe naziva Jaganjcem Božjim jer se pojavio u ovom znaku. [Danas je Sunce u znaku Riba] Vitezovi templari pokazuju na sljedeću konstelaciju; Sunce će tada ući u zviježđe Vodenjaka. Tu će se stvarno pojaviti kršćanstvo, a poganstvo će se povezati s kršćanstvom. Ova kultura će podignuti novog Ivana. To vrijeme će nastupiti kada će Sunce biti u znaku Vodenjaka. Ivanovo ime je Vodenjak; on će biti navjestitelj nove ere kršćanstva. Rečeno je da su vitezovi templari ukazivali na Ivana Krstitelja, a ne na Krista. Ali Ivan o kojem govore je Vodenjak.
Posljednja faza kršćanstva, koja potječe od inicijata Lohengrina, donijela je razdoblje korisnosti koje je sada doseglo svoj vrhunac. Teozofski pokret želi biti nasljednik pokreta kao što je Parsifalov pokret, i onaj koji potječe od inicijata Lohengrina. Moderni materijalizam također svoje porijeklo duguje velikim posvećenicima, ali on mora biti zamijenjen novom fazom, novim ciklusom. To je ono što teozofija želi postići. Ali uvijek su inicijati ti koji govore, kada se želi dati novi kulturni utjecaj.