.- 12. Dvanaesto predavanje, Stuttgart, 12. siječnja 1921.
Tri principa oblikovanja na ljudima: sfera, polumjer, petlja. Metamorfoze lemniskata formiraju se u ljudskoj koštanoj strukturi. Kontrast glave i udova u njihovim kolegama planetama iznad i ispod Sunca u suprotnom ili konjuktivnom položaju. Poteškoće zajedničkog razmišljanja o promatranoj i proračunatoj orbiti. Tri Sunca.
Moji dragi prijatelji,
Danas ću početi ukazujući da su nas naša dosadašnja proučavanja vodila do određenog rezultata. S jedne strane skrenuli smo pažnju na kretanja nebeskih tijela, i, premda nam još ostaje da to napravimo detaljnije, barem smo došli do nekog koncepta: ovdje je nekoliko nebeskih tijela u kretanju, u određenom poretku i konfiguraciji. U međuvremenu smo također skrenuli pažnju na formu čovjeka, i usputno, s vremena na vrijeme, na forme životinjske i biljne prirode; to ćemo morati raditi još više, da bi imali nužnu potporu iz različitih oblasti. Međutim uglavnom, razmatrali smo ljudsku formu i lik, i radeći to naslutili smo da je formacija čovjeka na neki način povezana s onime što nalazi izraz u kretanju nebeskih tijela. Želimo to veoma pažljivo formulirati.
Jučer sam pokazao da gdje god da pogledamo u ljudsko tijelo, naći ćemo formativni princip krivulje petlje ili lemniskate, osim za dva krajnja polariteta — radijus i sferu. Dakle u ljudskom tijelu percipiramo tri formativna principa (Slika 1): sferu, s njenom aktivnošću koja primarno ide prema unutra, radijus, i između njih krivulju petlje ili lemniskatu. Da bi zaista prepoznali te formativne principe u ljudskom organizmu, morate zamisliti lemniskatu kao takvu s promjenjivim konstantama, ako smijem upotrijebiti paradoks. Gdje krivulja normalno ima konstante u njenoj jednadžbi, moramo misliti na varijable. Promjenjivost je najočitija u srednjem dijelu ljudskog tijela. Uzmite kao cjelinu parove rebara i susjedne kralješke. Kao što je točno da je u kralježnici jedna polovina lemniskate vrlo zgusnuta i stisnuta, dok je u paru rebara druga polovina mnogo raširenija i razdvojena (Slika 2), to nas ne smije omesti. Ishodišni formativni princip je lemniskata, ipak. Jednostavno moramo zamisliti da je ondje gdje su rebra (crtež pokazuje ona koja su spojena naprijed preko grudne kosti) prostor proširen, materija tako reći umanjena, dok je, da se to nadoknadi, materija komprimirana i prostor umanjen u kralježnici.
Slika 1
Sada pratimo ljudsku formu i figuru prema gore i prema dolje od ovog srednjeg dijela. Prema gore nalazimo kralježak takoreći isturen u široku šupljinu (Slika 3), dok preostale grane lemniskate izgleda kao da nestaju, skrivaju se, takoreći, u unutarnjem formativnom procesu, postajući skrivene i nedefinirane. Idući prema dolje od srednjeg dijela, promatramo na primjer vezanost donjih udova s kralježnicom. U svemu što se otvara prema dolje od ove točke, nalazimo drugu polovinu petlje kako blijedi. Stoga moramo promatrati temeljnu krivulju petlje, mobilnu i promjenjivu u sebi. To dominira srednjim dijelom čovjeka. Jedino što, formativne snage toga moraju se tako zamisliti da u jednoj polovini (Slika 2) materijalne snage postaju, takoreći, prigušenije i petlja se širi, dok se u drugoj sužava.
Slika 2 Slika 3
Dalje moramo zamisliti da se od ovog srednjeg dijela prema gore dio lemniskate koji se u kralješku sastaje, istura i širi, dok drugi, dio koji se otvara prema dolje nestaje i izbjegava nas. S druge strane, dok idemo prema dolje od srednjeg dijela čovjeka, petlja postaje sitnija i blijedi, dok oni dijelovi krivulje koji nestaju kako idete prema glavi, ulaze u radijalni princip i tu su produženi. (Slika 4)
Slika 4
Trebali bismo tako pronaći naš put u to, sve dok ne budemo mogli vidjeti jedino lemniskatu u kretanju s perceptivnim uvidom. Također razmišljamo kako je formativni princip lemniskate u kretanju kombiniran sa silama koje su sferoidne s jedne strane a s druge radijalne — radijalne s obzirom na središte Zemlje. Tada imamo sustav sila koje možemo pojmiti kao temeljne za formu i oblik, cjelokupno formiranje i konfiguraciju ljudskog tijela. (Riječju „sile“ ne mislim ni na što hipotetsko; — čisto i jednostavno ono što je manifestirano u njegovom formiranju.) Odgovarajući ovome, u kozmičkom prostoru, u kretanjima nebeskih tijela, također nalazimo osobitu konfiguraciju, — konfiguraciju kretanja. Na jučerašnjem smo predavanju, u planetarnim petljama izvan nas prepoznali upravo isti princip koji je i princip forme u nama. Slijedimo sada ovaj princip formiranja petlje detaljnije. Nije li zanimljivo to da Merkur i Venera rade njihove petlje kada su planeti u donjoj konjukciji, t.j., kada su ugrubo između Zemlje i Sunca? Drugim riječima, njihova petlja se javlja kada je ono što je Sunce za čovjeka — da se tako izrazim — poboljšano od Venere i Merkura. Kao protivno ovome, potražite petlje Marsa, Jupitera i Saturna. Nalazimo da se ove petlje javljaju kada su planeti u opoziciji prema Suncu. Ovaj kontrast također, opozicija i konjukcija, na neki će način odgovarati kontrastu kod sila koje grade čovjeka. Za Saturn, Jupiter i Mars, pošto se njihove petlje javljaju u opoziciji, petlje će kao petlje biti najaktivnije i najutjecajnije. Razmišljajući u ovom smjeru, zaista ćemo povezati formiranje petlje Saturna, Jupitera i Marsa s onim u čovjeku na što je Sunce malo utjecalo; jer to se odvija, još jednom, kada je planet u opoziciji. Budući da Venera i Merkur formiraju svoje petlje kada su u konjukciji, njihovo formiranje petlje mora na neku način biti povezano s onim do čega je došlo, usred formativnih principa čovjeka, od Sunca — ili od onoga što čini osnovu Sunca. Stoga bi trebali shvatiti za utjecaj Sunca da je na neki način pojačan od Venere i Merkura, dok se povlači, takoreći, pred gornjim planetima, takozvanim. Ovi zadnji, upravo tijekom formiranja petlje, izražavaju nešto što utječe direktno, ne indirektno, na čovjeka.
Ako idemo dalje ovom linijom misli i imamo na umu da postoji kontrast između radijusa i sfere, tada se trebamo samo prisjetiti forme koja se manifestira u tim kretanjima, i reći ćemo sebi: Kod Marsa, Jupitera i Saturna esencijalna faza mora biti kada formiraju njihove petlje, odnosno, drugačije kazano, proces formiranja sfere postaje evidentan. Mars, Jupiter i Saturn (odvojeno od drugih planeta) pokazati će svoj utjecaj na onaj element u čovjeku koji je dodijeljen procesu formiranja sfere, naime ljudskoj glavi. Nasuprot tome — to su stvarno polarne suprotnosti — kretanja Venere i Merkura će nekako naći izražaj u onom što je u čovjeku također suprotni pol, suprotno od formiranja glave, — t.j., ono što napušta paralelizam sa sferičnim formiranjem i postaje paralelno radijalnom. Ondje gdje jedan dio lemniskate postaje sićušan a drugi izrasta u udove, u čisto radijalan razvoj, trebamo potražiti vezu s Venerom i Merkurom. To će nas zauzvrat voditi do toga da kažemo: kod viših planeta, koji rade petlju kada su u opoziciji, petlja je ono što je važno; oni razvijaju svoju silinu dok formiraju petlju. Dok je kod donjih planeta Venere i Merkura — esencijalno da stječu svoj utjecaj na temelju onog što nije u petlji, — t.j., za razliku od petlje, ostatkom putanje planeta. Promislite o ovakvoj lemniskati (Slika 5), recimo u slučaju Venere (crtam dijagramski).
Slika 5
To ćete razumjeti ako ovaj dio (isprekidana linija) zamislite sve manje evidentan, što više idete prema dolje. Odnosno, dok se na putanji Venere zatvara, njeno djelovanje više to ne radi, već se, takoreći, istura u parabolične ogranke, što odgovara upravo onome što se događa u ljudskom udu, gdje forma kralješka blijedi i gubi karakter (vrlo ukratko rečeno, izostavljajući detalje). Ova petlja lemniskate predstavljena je putanjom koja blijedi, nije potpuno podržana; samo ukazuje na smjer ali ne može ga držati. Dakle, gdje se zatvara na putanji Venere na nebesima, kod čovjekove formacije se razdvaja. Tako, da rezimiramo, princip izgradnje ljudske forme, ma kako modificiran, temeljen je na ovome; metamorfoza se javlja između glave i udova — udova s metabolizmom koji im pripada — a u velikom univerzumu to odgovara kontrastu između onih planeta koji ih formiraju u opoziciji prema Suncu. Između to dvoje je dakle samo Sunce.
Sada, moji dragi prijatelji, iz ovoga proizlazi nešto sasvim određeno. Naime, vidimo također da i s obzirom na kvalitativne učinke na koje smo upravo referirali, moramo prepoznati na putanji Sunca, jednako kao i u njenoj formi, nešto na pola puta između onog što nalazimo u formama kretanja gornjih i donjih planeta. Stoga moramo dodijeliti, ono što nalazi izraz u putanji i kretanju Sunca, svemu u čovjeku što je na pola puta između formiranja glave i metabolizma. Drugim riječima, ritmičkom sustavu moramo pripisati neki odnos prema putanji Sunca. Stoga moramo zamisliti izvjesni kontrast između putanja gornjih i donjih planeta; a u putanji Sunca kvalitetu na pola puta između to dvoje.
Postoji sada veoma evidentna i značajna činjenica, i u vezi putanje Sunca i Mjeseca. Slijedite kretanja ta dva nebeska tijela; ni jedno od njih ne radi nikakvu petlju. Oni nemaju petlju. Stoga nekako moramo razlikovati odnos prema čovjekovoj, i prirodi Zemlje općenito, Sunca i Mjeseca s jedne strane i s druge putanje planeta koje formiraju petlje. Planetarne putanje s njihovim karakterističnim petljama sasvim očigledno odgovaraju onom što čini vrtloženja i kralješke, — onom što je lemniskatno kod čovjeka.
Jednostavno pogledajte ljudski oblik i figuru i promislite o njegovom odnosu prema Zemlji; ne možemo drugačije nego povezati ono što je radijalno u ljudskoj formi i stasu s putanjom Sunca, jednako kao što ono što je lemniskatno u formu povezujemo s tipičnom planetarnom putanjom.
Tada ćete vidjeti što se pojavljuje kada sa zvjezdanim nebesima možemo povezati cijelo ljudsko biće, ne samo ljudski organ spoznaje. Pojavljuje se u stvari ovo: u okomitoj osi čovjeka moramo na neki način tražiti ono što odgovara putanji Sunca, dok u svemu što je razmješteno lemniskatno moramo potražiti što odgovara planetarnim putanjama, — lemniskatne kakve su također, iako u izmjenjivoj formi. Iz ovog će slijediti važne istine. Moramo zamisliti, još jednom, da je kroz njegovu okomitu os čovjek povezan s putanjom Sunca. Kako bi dakle trebali razmišljati o drugoj putanji koja također ne pokazuje petlju, naime onoj od Mjeseca? Sasvim prirodno — trebate samo s otvorenim umom pogledati odgovarajuće oblike na Zemlji — biti ćemo vođeni do linije o kojoj smo govorili prije par dana, liniji koja ide duž kralježnice životinje. Tamo moramo potražiti što odgovara stazi Mjeseca. I u samoj toj činjenici — odgovaranju ljudske spinalne osi putanji Sunca a spinalne osi životinje Mjeseca — moramo tražiti esencijalnu morfološku razliku između čovjeka i životinje.
Dakle upravo kada želimo otkriti što je esencijalno u razlici čovjeka i životinje, ne možemo ostati na Zemlji. Puka komparativna morfologija neće nam pomoći, jer ono što tamo nađemo moramo prvo dodijeliti cijelom univerzumu. Stoga ćemo također izvući neke naznake o tome što mora biti relativan položaj staze Sunca i Mjeseca — reći ćemo, kakva je njihova zajednička situacija, za početak, u perspektivi (jer ovdje je opet moramo izraziti s velikim oprezom). Oni moraju biti tako smješteni da je jedna staza približno okomita na drugu.
Ljudska okomica dakle — ili, bolje rečeno, ono što odgovara glavnoj liniji i smjeru kralježnice kod čovjeka — povezano je sa stazom Sunca. Racionalna morfologija kakvu slijedimo ovu koordinaciju čini evidentnom. Imajući to na umu, svakako moramo povezati samu stazu Sunca s onim što se na neki način podudara s radijusom Zemlje. Doduše, Zemlja se može kretati na takav način da se mnogi njeni radijusi zauzvrat podudaraju sa stazom Sunca. Naznačena veza trebati će preciznije definiranje na predavanjima koja slijede. Ovo nam ipak daje barem nekakvu ideju o tome: smjer putanje Sunca mora biti radijalan u odnosu na površinu Zemlje. Nemamo druge alternative. Ni u kojem slučaju Zemlja se ne može okretati oko Sunca. Ono što je kalkulirano — sasvim ispravno i savjesno, naravno — kao revolucija Zemlje oko Sunca mora stoga biti rezultat neke druge vrste kretanja. To tog zaključka smo dovedeni.
Mnogi relevantni detalji u vezi ljudske forme i rasta toliko su složeni da se u ovom kratkom ciklusu predavanja ne može ući u sve. Ali ako se zaista koncentrirate na dane morfološke opise (premda su to samo gole napomene kvalitativne morfologije), moći ćete to pročitati u samoj ljudskoj formi: Zemlja slijedi Sunce! Sunce ubrzava naprijed, Zemlja dolazi poslije. To dakle mora biti bit stvari: zemaljska i solarna orbita na neki se način podudaraju, i Zemlja nekako slijedi Sunce, čineći mogućim da dok se Zemlja rotira da zemaljski radijusi padnu na solarnu putanju, ili barem da su u nekom odnosu prema njoj.
Sada možete sasvim prirodno uzvratiti da sve ovo nije suglasno s prihvaćenom astronomijom. Ali nije tako — zaista nije! Kao što znate, da bi objasnila sve pojave, astronomija danas mora pribjeći ne samo primarnoj ideji Sunca koje bi trebalo biti u fokusu elipse duž koje se kreće Zemlja — već i daljnjem kretanju, kretanju samog Sunca prema određenoj konstelaciji. Ako zamislite smjer tog kretanja i druge relevantne faktore, tada ćete iz nekoliko pokreta Sunca i Zemlje, lako zaključiti rezultantnu putanju za Zemlju, koja se više ne podudara s elipsom za koju je kazano da se po njoj Zemlja kreće oko Sunca, već različitog oblika koji uopće ne mora biti pretpostavljena elipsa. Sve ove stvari do kojih postupno vodim; za sada samo želim istaknuti da ono što vam govorim ne treba smatrati veoma revolucionarno kao da je nasuprot ortodoksne astronomije. Daleko je važnija metoda našeg proučavanja, — ljudsku formu i figuru uvesti u sustav Zvjezdanih kretanja. Moja namjera ovdje nije predložiti neku astronomsku revoluciju, niti se to traži. Gledajte, na primjer: recimo ovo ili nešto slično (Slika 6) je kretanje Zemlje, i Sunce se također kreće. Lako možete zamisliti, ako Zemlja u kretanju slijedi Sunce, da nije uvijek nužno da Zemlja tangencijalno prolazi pokraj Sunca. Moglo bi biti da je Sunce već prošlo duž iste putanje i da je Zemlja uvijek tangencijalno prolazila pokraj Sunca. Može biti da je Sunce već otišlo duž iste putanje i da Zemlja slijedi. Dapače, moguće je, pretpostavljajući hipotetsku brzinu koja je izračunana za odgovarajuće kretanje Sunca, možete izraditi veoma uredan aritmetički rezultat. Razraditi rezultantu pretpostavljenog kretanja Zemlje i pretpostavljenog kretanja Sunca; lako možete dobiti rezultantni pokret kompatibilan sa sadašnjom astronomijom, — brzinu i sve. Naglasiti ću još jednom: ono što ovdje predlažem nije odvojeno od sadašnje astronomije, niti želim da to bude. Upravo suprotno, s njom je povezano potpunije i dublje od teorija koje se često iznose, zgodno razrađene u teoretskom okviru, birajući određena gibanja a druga izostavljajući. Dakle ja ne potičem astronomsku revoluciju na ovim predavanjima; reći ću to opet da spriječim pojavu bajki. Ono što namjeravam je uskladiti ljudsku formu — unutarnju i vanjsku formu, figuru i formaciju — s kretanjima nebeskih tijela, štoviše, sa samim sustavom kozmosa.
Slika 6
Također bih želio skrenuti pažnju na činjenicu da nije tako jednostavno spojiti u mislima naše astronomske opservacije nebeskih tijela i prihvaćene konstrukcije orbita. Jer kao što znate iz drugog Keplerova zakona, esencijalna osobina, o kojoj oblici orbita zavise, su radijus vektori — iznad svega njihova brzina. Cijeli oblik putanje zavisi o funkcionalnosti radijus vektora. Ako je to tako, odražava li se to također na oblike putanja s kojima smo zaista suočeni? Može li biti da na koncu gajimo iluzije, samo na osnovu njihova vanjskog aspekta? To je sasvim moguće: ono što ovdje izračunavamo iz brzine i duljine radijus vektora možda uopće nisu primarne veličine. One bi same mogle samo biti rezultat pravih primarnih veličina. Ako je tako, tada bi slika koja se javlja kao izraz morala ukazivati natrag na drugu dublje skrivenu.
Ovo također nije toliko daleko kao što možda mislite. Recimo da ste u duhu današnje astronomije željeli kalkulirati točan položaj Sunca u danom vremenu određenog datuma. Tada vam neće biti dovoljno da krenete od jednostavnog prijedloga, 'Zemlja se kreće oko Sunca'. Ljudi su mislili da je čudno da su u drevnoj astronomiji (onoj iz misterija, ne egzoternoj) govorili o tri Sunca umjesto o jednom. Dakle razlikovali su tri Sunca. Moram priznati, ne nalazim da je to tako frapantno. Moderna astronomija također ima svoja tri Sunca. Postoji Sunce čija putanja je kalkulirana kao očigledan par kretanja Zemlje oko Sunca. To Sunce se javlja, zar ne, u modernoj astronomiji? Njegova putanja je kalkulirana. Astronomija zatim ima još jedno Sunce — zamišljeno naravno — uz pomoć kojeg su ispravljene neke nepodudarnosti. I zatim ima treće Sunce, pomoću kojeg su ponovno ispravljene nepodudarnosti koje su ostale nakon prve korekcije. Moderna astronomija stoga također razlikuje tri: stvarno Sunce i dva zamišljena. Ona treba tri, jer ono što je na početku kalkulirano nije u skladu sa stvarnim položajem Sunca. Uvijek je nužno primijeniti korekcije. Samo ovo treba biti dovoljno da vam pokaže da ne bi trebali previše pouzdano graditi na pukoj kalkulaciji. Da bi došli do odgovarajućih koncepcija Zvjezdanih kretanja potrebna su druga sredstva; druga od onih koje znanost našeg vremena izvlači iz sasušenih premisa kalkulacije.
Široke ideje o planetarnim putanjama koje smo postavljali, ako mogu tako reći, sada pozivaju na veliku definiciju. Ipak do toga ćemo doći samo ako prvo naumimo ići dalje u našem proučavanju prirode Zemlje, da vidimo njihov uzajamni odnos u određenom aspektu.
Carstva prirode obično se promišlja po liniji: mineralno carstvo, biljno carstvo, životinjsko carstvo, i dodati ću, kraljevstvo ljudi. (Neki autoriteti neće priznati četvrto, ali to nas ne treba omesti.) Pitanje je sada: da li je ovakav aranžman uopće smislen? Bez sumnje je svojstven mnogim našim modernim načinima razmišljanja; barem je tako bilo u zlatnom dobu mehanicističkog gledanja na prirodu. Danas znam, da u tim širim oblastima znanosti, postoji izvjesna atmosfera rezignacije, da ne kažem očaja. Navike uma međutim ostaju iste kao i na njihovom zenitu, 20 ili 30 godina poslije. Znanstvenici tog vremena bili bi zadovoljni, ako bi mogli slijediti ovaj niz — mineralno carstvo, carstvo biljaka, životinjsko carstvo, čovjek — s mineralnim carstvom kao najrasprostranjenijim, proizlazeći iz njega, nekom kombinacijom mineralne strukture, struktura biljke, zatim daljnjom kombinacijom biljne strukture, struktura životinje, i tako dalje do čovjeka. Mnoge misli koje su se slijedile o prvobitnoj generaciji živih stvari, generatio aequivoca — zar one nisu izražavanje tendencije da se oživljena živa priroda izvodi iz nežive i konačno od anorganskog ili mineralnog? Do danas, vjerujem, mnogi znanstvenici bi sumnjali da postoji bilo koji drugi racionalan način shvaćanja unutarnje veze u slijedu carstava prirode osim izvodeći ih konačno od anorganskog, čak i kada kulminiraju u čovjeku. Naći ćete bezbrojne spise, knjige, predavanja i tako dalje, uključujući visoko specijalizirane tvrdeći da su striktno znanstveni, autori kojih — kao hipnotizirani — uvijek na to gledaju iz ovog kuta. Kako se, propitkuju oni, moglo dogoditi, negdje nekada u prirodi, da je prvo živo stvorenje nastalo iz neke molekularne raspodjele, t.j. iz nečeg čisto mineralnog?
Sada je pitanje, je li uopće točno carstva prirode staviti u niz na ovakav način? Može li se to učiniti? Ili, ako to radimo, radimo li ispravno prema njihovim najočitijim i bitnim osobinama? Usporedite za početak stvorenje biljnog carstva sa životinjom. Sakupivši sve što promatrate, u formiranju životinje nećete naći ništa što sliči na puko nastavljanje ili dalja razrada onog što je vegetativno. Ako krenete od najjednostavnije biljke, godišnje, lako ćete zamisliti njen formativni proces kako se prenosi u višegodišnju. Ali sigurno nećete moći detektirati, u organskim principima forme i rasta biljke, bilo što a da to sugerira daljnji razvoj prema životinji. Upravo suprotno, prije ćete utvrditi polaritet, kontrast između to dvoje. Taj polaritet shvatite u najočitijoj pojavi, naime uspoređujući proces asimilacije: potpuno drugačiji odnos biljke i životinje prema ugljiku, i karakteristično korištenje kisika. Moram napomenuti, ovdje morate biti oprezni, vidjeti i opisati to točno. Ne možete jednostavno reći, životinja udiše kisik dok biljka izdiše kisik i udiše ugljik. Nije tako jednostavno. Ipak, proces formiranja biljke uzet u cjelini, u organskom životu, otkriva očigledan polaritet i kontrast u njegovu odnosu prema kisiku i ugljiku. Najlakši način za to izraziti možda je reći: ono što se događa u životinji, u tome da se kisik veže za ugljik i izbačena je ugljična kiselina, za samu je životinju i za čovjeka također — degenerativni proces, upravo suprotno od formativnog, proces koji mora biti eliminiran ako će životinja preživjeti. I sada upravo stvar koja ostaje nenapravljena kod životinje, mora se napraviti, mora se formirati i izgraditi kod biljke. Promislite o tome što se kod životinje javlja u nekom smislu kao proces taloženja, čega se životinja mora riješiti, da je to kod biljke upravo formativni proces. To je opipljiva polarnost. Nikako nije moguće zamisliti proces formiranja biljke produžen po ravnoj liniji, tako da otuda izvedete proces formiranja životinje. Ali iz procesa formiranja biljke lako možete izvesti ono što kod životinje treba biti spriječeno. Iz životinje ugljik treba biti oduzet od kisika u ugljičnoj kiselini. Preokrenite to obrnuto, i smjesta ćete pojmiti proces formiranja biljke.
Stoga do životinje ne možete doći od biljke idući po ravnoj liniji. S druge strane, bez lažnog simbolizma ovdje možete zamisliti idealnu srednju ili središnju točku, s čije jedne strane vidite biljni — a na drugoj životinjski — formativni proces. Račva se odavde (Slika 7). Ono što je na pola puta, — zamislimo to kao neku vrstu idealne sredine. Ako sada pratimo proces formiranja biljke dalje po ravnoj liniji stižemo ne do životinje već do višegodišnje biljke. Zamislite sada tipičnu višegodišnju biljku. Pratite struju razvoja koja vodi do nje još dalje; barem u nekom pogledu nećete u tome ne prepoznati način koji vodi prema mineralizaciji. Dakle ovdje imamo put prema mineralizaciji, i možemo opravdano reći: u direktnom nastavljanju procesa formiranja biljke leži put koji vodi do mineralizacije. Sada pogledajte što odgovara tome na suprotnom polu, uz drugu granu (Slika 7). Ako bi nastavili pukom vanjskom shemom, bili bi u iskušenju reći: ova grana također mora biti produžena. U tome ne bi bilo prave polarnosti. Umjesto toga trebali bi razmišljati na sljedeći način: kod procesa formiranja biljke produžujem liniju. Kod procesa formiranja životinje morati ću nastaviti negativno, moram se vratiti, moram se okrenuti; moram zamisliti proces formiranja životinje ne da izbija izvan sebe već da ostaje iza — iza onog što bi inače postao.
Slika 7
Sada pogledajte ono što je već dostupno u znanstvenoj zoologiji, u istraživanjima Selenke na primjer o razlici između čovjeka i životinje kod formiranja embrija i u daljnjem razvoju nakon rođenja, — uspoređujući čovjeka i više životinje. Tada ćete imati konkretniju ideju o ovom „ostajanju iza“. Mi zaista dugujemo našu ljudsku formu činjenici da u životu embrija mi ne idemo tako daleko kao životinja već ostajemo iza. Dakle ako tri carstva proučavamo sasvim izvana onako kako se otkrivaju, bez uvođenja hipoteza, prinuđeni smo nacrtati čudnu matematičku liniju, koja teži da nestane dok je produžujemo. To je ono što se događa kod tranzicije od životinje do čovjeka, dok na drugoj strani imamo liniju koja se stvarno izdužuje (Slika 8).
Slika 8
Ovdje je svježe proširenje matematike. Vođeni ste da prepoznate razliku — čisto matematičku — kada crtate ovaj dijagram. Naime postoje linije koje kada se nastave, postaju dulje, i postoje linije koje kada se nastave, postaju kraće. To je potpuno valjana matematička ideja. Ako bi zatim željeli carstva prirode uopće postaviti u dijagram, moramo to napraviti ovako. Prvo moramo imati neku idealnu točku da započnemo. Otuda se račva: biljno carstvo, životinjsko carstvo, svako na svoju stranu. Nakon toga moramo produljiti dvije linije. Jedino što, linija biljnog carstva mora biti produljena tako da postaje duža; linija životinjskog carstva tako da se skraćuje dok je produljujemo. Opet kažem, ovo je izvorna, matematička ideja.
Ovako dolazimo do stvarnih odnosa među carstvima prirode, premda počinjemo tako da ih jednostavno smjestimo jedno do drugog. Sada je pitanje — i postaviti ćemo to samo kao pitanje, — što u stvarnosti odgovara idealnoj točci u našem dijagramu? Možemo nagađati da kao što je formiranje carstava prirode povezano s tom idealnom točkom, tako također mora postojati i kretanje u velikom univerzumu koje je povezano s nečim što joj na neki način odgovara, — toj idealnoj sredini. Razmišljajmo o tome do sutra.