.- 13. Trinaesto predavanje, Stuttgart, 13. siječnja 1921.
Heliocentrični sustav Aristarha iz Samosa. To je sustav 3. post-atlantske kulture. Ptolemejski svjetski sustav. Ograničeno je na razdoblje 4. kulture. Razlika između planeta ispod i iznad Sunca kao osnova Ptolemejskog sustava. Odnos prema ljudskoj organizaciji ispod i iznad srca. Važnost ptolemejskog sustava u povijesnom razvoju čovječanstva. Kepler i njegovo prividno vraćanje u heliocentrični sustav Egipćana. Kontrast između planeta iznad i ispod sunca.
Moji dragi prijatelji,
U popularnim djelima, kao što znate, evolucija astronomskih ideja je tako predstavljena — do Kopernika, ona kažu da je prevladavao Ptolomejev sustav. Zatim preko djela Kopernika sustav koji prihvaćamo — premda s modifikacijama — do danas, postao je intelektualno vlasništvo civiliziranog svijeta. Sada, za razmišljanja koja ćemo slijedili sljedećih par dana za nas će najvažnije biti da u vezi toga budemo svjesni određene činjenice. Predstaviti ću je jednostavno čitajući, za početak, pasus od Arhimeda. Arhimed kozmički sustav ili Zvjezdani sustav opisuje onako kako je shvaćen od Aristarha iz Samosa, ovim riječima — „po Aristarhovu mišljenju univerzum je daleko, daleko veći. On uzima zvijezde i Sunce kao nepokretne, sa Zemljom koja se okreće oko Sunca kao središta. Zatim pretpostavlja da je sfera zvijezda stajaćica — slično sa središtem u Suncu — toliko ogromna da je obod kruga, opisanog od Zemlje u njenom kretanju, prema udaljenosti zvijezda stajaćica kao što je središte sfere prema njenoj površini“.
Uzimajući ove riječi kao točan opis prostorne koncepcije svijeta od Aristarha iz Samosa, priznati ćete: između njegove prostorne slike univerzuma i naše, razvijene od vremena Kopernika, uopće nema razlike. Aristarh je živio u trećem stoljeću prije kršćanske ere. Moramo stoga pretpostaviti da je među onima koji su kao i sam Aristarh bili vođe kulturalnog i duhovnog života na određenom području u to vrijeme, u osnovi vrijedila ista prostorna koncepcija svijeta kao i u današnjoj astronomiji. Nije li sve više neobično da je u prevladavajućoj svijesti ljudi koji su uopće razmišljali o takvim stvarima, ova koncepcija svijeta — heliocentrična, kako je možemo nazvati, — poslije nestala i bila zamijenjena onom od Ptolomeja? Sve dok, s usponom nove epohe civilizacije, poznate nam kao peta post-atlantska, heliocentrična ideja ne dolazi opet u prvi plan, za koju smo našli da prevladava među takvim ljudima kao što je Aristarh u trećem stoljeću pr.n.e.! (Jer lako je pretpostaviti da je ono što je vrijedilo za Aristarha, vrijedilo za mnoge ljude tog vremena.) Nadalje ako možete proučavati evoluciju duhovne perspektive čovječanstva — premda je to teško dokazati vanjskim dokumentima — naći ćete ovu heliocentričnu koncepciju svijeta naširoko priznatu od onih kojih se cijenilo u takvim stvarima, što dalje idete od Aristarha u udaljenija vremena. Vratite se u epohu koju inače nazivamo treća post-atlantska, i točno je reći da je među onima koji su bili priznati autoriteti heliocentrična koncepcija prevladavala tijekom te epohe. Prevladavala je ista koncepcija za koju Plutarh kaže da je držao Aristarh iz Samosa. Plutarh je štoviše opisao takvim izrazima da je jedva možemo razlikovati od ove od našeg vremena.
To je činjenica vrijedna pažnje. Heliocentrična koncepcija svijeta je tamo u ljudskoj misli, Ptolomejev sustav je zamjenjuje, i u petoj post atlantskoj epohi ponovno je usvojena. Po svim bitnim stvarima možemo tvrditi da je Ptolomejev sustav bio primjenjiv za četvrtu post-atlantsku epohu i samo za nju. Nisam bez razloga ovo uveo danas, nakon što sam jučer govorio o 'idealnoj točci' u evoluciji carstava prirode. Kao što ćemo s vremenom vidjeti, postoji organska veza između ovih različitih činjenica. Ali najprije moramo ući u jednu iznesenu jučer.
Što je bit Ptolomejeva kozmičkog sustava? Njegova bit je to da se Ptolomej i njegovi sljedbenici opet vraćaju natrag na ideju da Zemlja miruje, s nebesima zvijezda stajaćica koje se kreću oko Zemlje; na isti način Sunce se kreće oko Zemlje. Za kretanja planeta, čiju smo vidljivu formu proučavali, predlaže osobitu matematičku formulu. U osnovi, razmišlja na ovaj način: neka ovo bude Zemlja (Slika 1). Oko nje zamišlja nebesa zvijezda stajaćica. Zatim zamišlja Sunce da se kreće po ekscentričnoj kružnici oko Zemlje. Planeti se također kreću po kružnicama. Ali on ih ne zamišlja kao Sunce da se kreću samo po jednoj kružnici. Ne, on pretpostavlja točku (Slika 1) koja se kreće po ovoj ekscentričnoj kružnici koju naziva 'deferentna', a tu točku zauzvrat čini središtem druge kružnice. Po ovoj drugoj kružnici pušta da se planet kreće, tako da se stvarna putanja kretanja planeta pojavljuje iz međuigre kretanja po jednoj i po drugoj kružnici. Uzmite na primjer Veneru. Ptolomej kaže: oko ovog kruga rotira drugi krug; središte ove potonje kružnice kreće se duž prethodne. Stvarna putanja Venere bi stoga bila, kako bismo trebali reći, rezultanta dva kretanja. Takvo je gibanje planeta oko Zemlje; da ga shvatimo moramo pretpostaviti dvije kružnice, veliku, nazvanu 'deferentna', i malu, poznatu kao 'planetarna' kružnica. Kretanja ove vrste on pripisuje Saturnu, Jupiteru, Marsu, Veneri i Merkuru, samo ne Suncu. Mjesec on shvaća kao da se kreće po još jednoj manjoj kružnici, — vlastitoj planetarnoj kružnici.
Slika 1
Ove su pretpostavke bile posljedica ptolomejskih astronoma koji su s velikom pažnjom kalkulirali položaje na nebesima na kojima su planeti bili u određena vremena. Oni su izračunali ova kružna kretanja tako da bi razumjeli činjenicu da su planeti na određenim mjestima bili u određena vremena. Zapanjujuće je koliko su ažurni bili proračuni Ptolomeja i njegovih sljedbenika, — barem relativno govoreći. Nacrtajte putanju bilo kojeg planeta — Marsa, na primjer — iz modernih astronomskih podataka. Usporedite tu 'vidljivu putanju', takozvanu, Marsa, nacrtanu kako se danas vidi, s putanjom izvedenom iz Ptolomejeve teorije o deferentnim i planetarnim kružnicama. Dvije krivulje teško da se razlikuju. Razlika, relativno beznačajna, samo je zbog još točnijih rezultata modernog promatranja. Kod točnosti oni drevni nisu bili toliko iza nas. To da su pretpostavili ovaj čudan sustav planetarnih kretanja, koji nam izgleda toliko složen, to nije dakle bilo zbog nekakvog pogrešnog promatranja. Naravno kopernikanski sustav je jednostavniji, — to će svatko vidjeti. U sredini je Sunce, s planetima koji se oko njega kreću po kružnicama ili elipsama. Jednostavno, zar ne? Dok je drugi vrlo kompliciran: kružna putanja koja se preklapa s drugom kružnicom, pa čak i s ekscentričnom kružnicom.
Ptolomejev sustav je s određenom jakošću pristajao kroz cijelu četvrtu post-atlantsku epohu, i trebali bi sebi postaviti ovo pitanje: gdje leži bitna razlika u načinu razmišljanja o kozmičkom prostoru i sadržaju kozmičkog prostora, kakav nalazimo u ptolomejskoj školi s jedne strane i kod Aristarha i onih koji su mislili kao on s druge? Što je stvarna razlika između ovih načina razmišljanja o kozmičkom sustavu? To je teško opisati na popularan način, jer mnoge stvari izvana izgledaju slično, dok iznutra mogu biti vrlo različite. Čitajući Plutarhov opis Aristarhova sustava, reći ćemo: ovaj heliocentrični sustav u osnovi nije različit od kopernikanskog. Ipak ako dublje uđemo u duh Aristarhijanske slike svijeta, nalazimo da je različit. Aristarh također, bez sumnje, vanjske pojave slijedi s matematičkim linijama. U matematičkim linijama on sebi predstavlja kretanja nebeskih tijela.
Kopernikanci rade slično. Između to dvoje intervenira ovaj drugi sustav — onaj čudni ptolomejske škole. Ovdje se ne može reći da se formiranje matematičkih slika na isti način podudara s onim što je viđeno. Razlika u tom pogledu je krucijalna. Kod ptolomejske škole, matematička imaginacija ne počiva izravno na nizu promotrenih točaka u prostoru. To je prije ovako: da bi se u konačnici učinilo opravdanim to dolazi izravno od promotrene pojave i djeluje sasvim različito, ne samo stavljajući promotrene rezultate zajedno. Ipak na koncu ako se priznaju matematičke misaone slike ptolomejske škole, onda se time shvaća ono što je promotreno.
Recimo da bi današnji čovjek radio model planetarnog sustava. Negdje bi zakačio Sunce, zatim bi crtao linije da predstavi putanje planeta; zaista bi o njima mislio kao da predstavljaju prave orbite. U čisto matematičke linije uključio bi logiku putanja planeta. Ptolomej to ne bi učinio. On bi svoj model morao konstruirati nekako ovako (Slika 2). Ovdje bi bila glavna točka, na nju pričvršćen štap, koji vodi do ruba okretnog kotača, a na tome opet još jedan kotač koji se vrti. Takav bi bio Ptolomejev model. Model koji on radi, matematička slika koja živi u njegovim mislima, ni najmanje nije nalik onom što se izvana vidi. Za Ptolomeja matematička slika je sasvim odvojena od onog što se vidi izvana. I sada, kod kopernikanskog sustava vraćamo se na prijašnju metodu, jednostavno matematičkim linijama ujedinjujući nekoliko mjesta, empirijski promotreno, planeta. Te matematičke linije odgovaraju onome što je bilo u sustavu Aristarha. Ipak da li je to jednako? To je pitanje koje sada moramo postaviti: je li to isto?
Slika 2
Imajući na umu izvorne premise kopernikanskog sustava i vrstu razmišljanja s kojim je podržan, mislim da ćete priznati: to je baš kao i način na koji mi povezujemo sebe, matematički, s empirijskom stvarnosti općenito. To možete potvrditi iz njegovih djela. Kopernik počinje konstruirajući njegov planetarni sustav idealno, uglavnom onako kako mi konstruiramo trokut idealno, i zatim ga nalazimo realizirana u empirijskoj stvarnosti izvan nas. On kreće od vrste a priori matematičkog rezoniranja i zatim ga primjenjuje na empirijski dane činjenice.
Što je dakle u temelju ovog složenog ptolomejskog sustava, da ga čini toliko složenim? Sjećate se dobro poznate anegdote. Kada je pokazana Alfonsu od Španjolske, on je iz svoje svijesti kralja objavio: da je Bog tražio njegov savjet kod stvaranja svijeta, bio bi ga napravio jednostavnije nego da treba toliko mnogo ciklusa i putanja.
Ili konačno nešto postoji — u ovoj konstrukciji ciklusa i putanja — povezano sa stvarnim sadržajem neke vrste? Postavljam vam pitanje: je li to samo fantazija, samo promišljena stvar, ili ovaj promišljeni sustav konačno sadrži neku naznaku da je povezan sa stvarnošću? Odgovoriti na pitanje možemo samo ulazeći u njega detaljnije.
To je ovako. Recimo da kod ptolomejskog sustava krećete od ptolomejskih teorija — pratite kretanja, ili, kako bi trebali reći, vidljiva kretanja Sunca, i Merkura, Venere, Marsa, Jupitera, i Saturna: za početak ćete svaki puta imati kutna gibanja određene magnitude. Stoga možete usporediti kretanja označena uzastopnim položajima tih nebeskih tijela na nebu. Sunce nema epicikličko (planetarno) gibanje. Dnevno planetarno kretanje Sunca je stoga nula. S druge strane za Merkur moramo zabilježiti broj, koji predstavlja njegovo dnevno gibanje duž epicikličke kružnice, kojeg ćemo zatim usporediti s onim od drugih planeta. Nazovimo epiciklička dnevna gibanja —
x3 + x’ = y
x4 + x ’ ’ = y
x5 + x’ ’ ’ = y.
Sada uzmite gibanja koja Ptolomej pripisuje središtima planetarnog gibanja duž njihovih različitih kružnica. Neka y bude dnevno kretanje za Sunce. Zanimljivo je da ako tražimo odgovarajuću vrijednost za Merkur dobijemo upravo isti broj. Gibanje središta unutarnjeg kruga Merkura jednako je gibanju Sunca. Moramo opet napisati y, i to za Veneru. Ovo onda vrijedi za Merkur i Veneru. Središta njihovih unutarnjih kružnica gibaju se putanjama koje se točno podudaraju s putanjom Sunca, — idu paralelno s njom. S druge strane za Mars, Jupiter i Saturn kretanja središta unutarnjih kružnica su drugačija, — reći ćemo
x za Mars,
x za Jupiter,
x za Saturn.
Ipak izvanredna činjenica je da uzimajući odgovarajući zbroj, naime x3 + x, x4 + x, x5 + x, dodajući gibanja duž nekoliko planetarnih kružnica gibanjima središta tih unutarnjih kružnica, — dobijem istu magnitudu za sva tri planeta. Čak i više, identična je onoj koju smo upravo dobili za gibanje Sunca i za središta unutarnjih kružnica Merkura i Venere —
x3 + x = y,
x4 + x = y,
x5 + x = y.
Regularnost vrijedna pažnje, vidite. Ova regularnost će nas voditi da pripišemo različit kozmički značaj središtima unutarnjih kružnica Venere i Merkura, planetima blizu Sunca kako ih nazivamo, i Jupiteru, Marsu, Saturnu itd. nazvanim planetima daleko od Sunca. Za udaljene planete, središte unutarnje kružnice nema isto kozmičko značenje. Tamo je nešto, zahvaljujući čemu je cjelokupno značenje kursa planeta različito nego za planete blizu Sunca.
Činjenica je bila dobro poznata u ptolomejskoj školi i pomogla je utvrditi cijelu ideju — osobita konstrukcija ciklusa i epiciklusa u umu, odvojena od empirijski danih činjenica. Upravo ta činjenica ih je obvezivala, onako kako su je vidjeli, da predlože njihov sustav, i ona je njime obuhvaćena. Ljudsko biće današnjice jedva će je tamo prepoznati; ono više ili manje tupo sluša kada mu se kaže kako su postavili cikluse i epicikluse. Za njihov način razmišljanja je s druge strane misao bila opipljiva i izražajna???. Ako Merkur i Venera imaju iste vrijednosti kao Jupiter, Saturn i Mars, ali u drugoj oblasti, stvar ne možemo tretirati tako jednostavno, s ravnodušnim kružnim gibanjem ili slično. Planet je, u suštini, od značaja ne samo unutar prostora koji zauzima već i izvan njega. Ne moramo samo zuriti u njega, utvrđujući njegovo mjesto na nebesima i u odnosu na druga nebeska tijela; moramo izaći iz njega u središte epiciklusa. Središte njegove unutarnje planetarne kružnice ponaša se jednako u prostoru kao i Sunce. Još jednom, prevedeno u moderni oblik govora, ptolomejci su kazali: za Merkur i Veneru središta epiciklusa utoliko što se tiče gibanja ponašaju se u kozmičkom prostoru onako kako se ponaša i samo Sunce. Ne i drugi planeti — Mars, Jupiter i Saturn. Oni polažu drugo pravo. U stvari, tek kada njihova epiciklička kretanja dodamo njihovim kretanjima po deferentnoj orbiti, tek tada postaju kao Sunce u kretanju. Oni su stoga različito povezani sa Suncem.
Ova razlika u ponašanju u odnosu na Sunce ono je što su oni zaista izgradili u ptolomejskom sustavu. To je između ostalog bio glavni razlog za njegov razvoj. Oni nisu ciljali samo na to da udruže empirijski dana mjesta na nebesima matematičkim linijama, ugrađujući na taj način to sve u sustav razmišljanja. Bili bi na mukama da grade sustav razmišljanja na drugoj osnovi, i još k tome, komadić pravog znanja je u temelju njihovih napora; to je neporecivo ako u to uđemo povijesno. Moderan čovjek prirodno kaže: napredovali smo do kopernikanskog sustava, zašto se gnjaviti s ovim drevnim misliocima? On se ne gnjavi, ali da jest, opazio bi da je ovo ono na što su ptolomejci mislili. 'Istina je', rekli su sebi, Mars, Jupiter i Saturn imaju sasvim drugi odnos prema čovjeku nego Merkur i Venera. Ono što kod njih odgovara čovjeku je različito. Povrh toga povezali su Jupiter, Saturn i Mars s formiranjem čovjekove glave, Veneru i Merkur s formiranjem onog što je u čovjeku ispod srca. Radije nego govoriti o glavi, možda bi trebao to reći ovim riječima: povezivali su Jupiter, Saturn i Mars s formiranjem svega što je iznad srca; Veneru i Merkur s onim što je u čovjeku smješteno ispod srca. Ptolomejci su zaista povezali s čovjekom, ono što su pokušavali izraziti njihovim kozmičkim sustavom.
Na čemu to stvarno počiva? Da bi došli do pravog suda o ovom pitanju, moji dragi prijatelji, mislim da bi trebali pročitati i uočiti najdublji ton i esenciju moje knjige Zagonetke filozofije, u čijem pisanju sam pokušao pokazati koliko je bio različit način na koji se čovjek susreće sa svijetom u njegovom životu ili znanju prije 15-og stoljeća i kasnije. Od tada, ako mogu koristiti ovu sliku mi smo se oljuštili od svijeta, — odvojili smo se potpuno. Prije 15-og stoljeća nismo. Moram priznati, u ovom trenutku teško je postići da se bude shvaćen u modernom svijetu. Današnji čovjek kaže sebi: „O svijetu mislim to i to. Imam moje osjetilne percepcije, takve i takve. U moderno vrijeme postali smo prosvijetljeni; čovjek prijašnjih vremena je bio jednostavan, s mnogim djetinjastim teorijama“. I što se tiče našeg prosvjetljenja i njihove jednostavnosti ideja modernog čovjeka o tome svodi se na ovo, ili nešto vrlo slično tome: „Da su se naši preci samo više trudili, mogli su postati pametni baš kao što smo i mi. Ali za to treba vremena, ovo obrazovanje čovječanstva; očito je trebalo vremena da čovjek postane prosvijetljen kao što je kasnije postao“.
Ono što je danas zanemareno, to je da je samo čovjekovo gledanje na svijet, njegovo gledanje i kontemplacija, cijeli njegov odnos prema svijetu bio različit. Usporedite različite stupnjeve toga, opisane u mojim Zagonetkama filozofije. Tada ćete reći: Kroz cijelo vrijeme od početka četvrte epohe do kraja, oštro razgraničenje kakvo sada imamo, koncepta i ideje na jednoj strani i čulno opazivih podataka na drugoj, nije postojalo. Prilično su se podudarali. U, i sa osjetilnom kvalitetom, ljudi su vidjeli kvalitetu misli, ideje. I sve je više tako, što se dalje vraćamo natrag. U tom pogledu trebamo više stvarnih pojmova u vezi evolucije čovječanstva. Ono što je dr. Stein napisao u svojoj knjizi na primjer, o biti osjetilne percepcije, točno je za naše vrijeme i izvrsno je izloženo. Da je morao pisati disertaciju o toj temi u školi Aleksandrije u stara vremena, o osjetilnoj percepciji bi morao pisati sasvim drugačije. To je ono što današnji ljudi uporno zanemaruju; oni bi sve učinili apsolutnim.
A ako idemo još dalje natrag, na primjer u vrijeme kada je egipatsko-kaldejska epoha bila na vrhuncu, nalazimo čak i intenzivnije jedinstvo koncepta i ideje s osjetilno opazivom, vanjskom i fizičkom stvarnošću. Štoviše od toga — od toga intenzivnijeg jedinstva — javile su se koncepcije koje još nalazimo kod Aristarha iz Samosa. One su već bile dekadentne u njegovo vrijeme; one su bile čak živopisnije objašnjavane od njegovih prethodnika. Heliocentrični sustav je jednostavno osjećan, kada su s njihovim mislima i mentalnim slikama ljudi živjeli u i sa vanjskom osjetilno opazivom stvarnošću. Zatim, u četvrtoj post-atlantskoj epohi, čovjek je morao izići van iz čulnog svijeta; morao se odviknuti od tog jedinstva njegova unutarnjeg života sa osjetilnim svijetom. Na kojem je polju to bilo najlakše? Očito, na polju gdje bi izgledalo najteže vanjsku stvarnost i ideju uvesti u um zajedno. Ovdje je bila čovjekova prilika da se otrgne — u njegovom životu ideacije — od osjetilnih utisaka.
Pogledajte na Ptolomejev sustav iz ovog kuta; vidite u njemu važno sredstvo prema obrazovanju čovječanstva; tek tada prepoznajemo njegovu bit. Ptolomejev sustav je velika škola emancipacije ljudskih misli od osjetilne percepcije. Kada je emancipacija išla dovoljno daleko da se postigao određeni stupanj čisto unutarnje sposobnosti mišljenja — tada je došao Kopernik. Malo kasnije, mogao bih dodati, to postignuće postalo je očitije, naime kod Galileja i ostalih, čije je matematičko mišljenje u najvišem stupnju apstraktno i komplicirano. Kopernik je sebi predstavio činjenice o kojima smo govorili — zapažanje jednakosti y na različitim mjestima u jednadžbi, i, radeći unatrag od tih matematičkih rezultata, bio je u stanju konstruirati kozmički sustav. Jer kopernikanski sustav je temeljen na tim rezultatima. On predstavlja povratak, od ideja sada shvaćenih apstraktno, na vanjsku, fizički osjetilno opazivu stvarnost.
Vrlo je zanimljivo svjedočiti, kako se u astronomskoj slici svijeta iznad svega, čovječanstvo oslobađa vanjske stvarnosti. A shvaćajući to, moji dragi prijatelji, također stječemo bolju procjenu povratka, — jer u širem smislu moramo se vratiti. Ipak kako? Kepler je još imao osjećaj toga. Često sam citirao njegovu dosta melodramatičnu izreku, koja se svodi: ukrao sam svete posude egipatskih hramova da ih donesem natrag modernom čovjeku. Keplerov planetarni sustav, kao što znate, nastao je iz vrlo romantične koncepcije o tome kako je univerzum izgrađen. Doista to osjeća kao obnovu starog heliocentričnog sustava. Ipak je istina, drevni heliocentrični sustav je izveden, ne iz pukog gledanja vani s očima, već iz unutarnje svijesti, unutarnjeg osjećaja o onom što je živjelo u zvijezdama.
Ljudsko biće koje je izvorno postavilo kozmički sustav, stavljajući Sunce u središte sa Zemljom koja kruži oko njega na način Aristarha iz Samosa, osjećalo je u svom srcu utjecaj Sunca, u svojoj glavi utjecaje Jupitera, Saturna i Marsa, u svom stomaku svojoj jetri i svojoj slezeni Merkura i Venere. To je bilo stvarno iskustvo, direktno iskustvo cijelim ljudskim bićem, i iz toga je nastao sustav. U kasnije vrijeme ovo sveobuhvatno iskustvo je bilo izgubljeno. Percipirajući očima i ušima i nosom, čovjek više nije mogao percipirati sa srcem ili jetrom. Imati percepciju sa Sunca sa srcem, ili Jupitera s nosom, današnjim ljudima izgleda kao čista ludost. Ipak je moguće i točno i istinito. Međutim, dok drugi misle da je to ludost, vi znate zašto.
Ovo življenje s univerzumom, intenzivno i svjesno, izgubljeno je tijekom vremena. Onda je Ptolomej smislio matematičku sliku svijeta još uvijek s malo starog osjećaja za početak, ipak u biti već odvojenu od svijeta. Raniji učenici ptolomejske škole još su osjećali, premda jako malo, da je nekako drugačije sa Suncem nego s Jupiterom na primjer. Kasnije to više nisu osjećali. U stvari Sunce otkriva svoj utjecaj relativno jednostavno preko srca. Jupiter, moramo priznati, vrti se kao točak u našoj glavi, — to je vrtložni epikl. Dok u različitom smislu, ovdje naznačenom (Slika 1), Venera prolazi ispod našeg srca. U kasnija ptolomejska vremena, sve što su zadržali od ovoga bio je matematički aspekt, figura kružnice: jednostavna kružnica za putanju Sunca i složenija za planete. Ipak je u ovoj matematičkoj konfiguraciji bio barem neki ostatak veze s ljudskim bićem.
Zatim je čak i to izgubljeno i naišla je plima apstrakcije. Danas moramo potražiti put natrag, — ponovno uspostaviti unutarnju vezu cijelog čovjeka s kozmosom. Ne moramo krenuti od Keplera, kao što je napravio Newton, u dodatne apstrakcije. Jer Newton je apstrakcije stavio na mjesto stvari koje su više stvarne; uveo je masu itd. u jednadžbe — puka transformacija, u stvari, ipak nema empirijske stvari koja to jamči. Mi moramo krenuti drugim putem, kojim u stvarnost ulazimo čak i dublje nego je to Kepler napravio. U tu svrhu u naše područje moramo uključiti ono što je uostalom u svom životu povezano s izlaskom zvijezda na nebu, naime kraljevstava vanjske prirode u svoj njihovoj raznolikosti oblika i vrste.
Zar nije vrijedno zapaziti da nalazimo kontrast između takozvanih gornjih planeta i donjih, s entitetom Zemlje između mineralnog i biljnog carstva duž jedne grane, i životinje i čovjeka duž druge? I, da kod crtanja dvije grane račvaste linije, biljku i mineralno moramo postaviti u jednostavno produljenje, dok životinja i čovjek moraju tako biti nacrtani da se pokaže formativni proces koji se vraća sebi? (Slika 3)
Slika 3
Pred nas smo postavili dvije stvari i to različite vrste: s jedne strane putanje epicikličkih središta i točaka na epicikličkom obodu, otkrivajući sasvim drugi odnos prema Suncu za gornje i donje planete; s druge strane produljenje procesa formiranja biljke koji juri u mineralno, dok se proces formiranja životinje okreće sebi da postane čovjek. (Simbolizam našeg dijagrama je opravdan; kao što sam rekao jučer, da bi ga prepoznali trebate samo proučiti rad Selenke.)
Ove dvije stvari smo postavili jednu do druge kao probleme, i otuda ćemo pokušati dosegnuti kozmički sustav koji odgovara stvarnosti.