.- 14. Četrnaesto predavanje, Stuttgart, 14. siječnja 1921.
Potreba za oprezom u određivanju kretanja nebeskih tijela. Primjer konja koji trči uokolo na slici. Pristup Koperničkom i ptolemejskom sustavu. Konkretizacija koncepta gravitacije. Matematički problem triju tijela: Sunca, Mjeseca, Zemlje. Rješenje problema triju tijela u svakoj pojedinoj osobi.
Moji dragi prijatelji,
Danas ćemo razviti razne naznake kojih smo se jučer dodirnuli — napomene na koje smo jučer krenuli. Iz materijala koji nam je na raspolaganju, koji se u konačnici sastoji od promotrenih stvari, čiji pravi aspekt nastojimo otkriti — iz tog promotrenog materijala pokušati ćemo doći do ideja, da bi nas one vodile u unutarnju strukturu nebeskih pojava. Prvo ću ukazati na nešto što će prirodno slijediti jučerašnja više povijesna razmišljanja.
Shvaćamo da su u konačnici i ptolomejski sustav i onaj od moderne astronomije pokušaji da se sintetizira na ovaj ili onaj način, ono što je viđeno. Ptolomejev sustav i kopernikanski sustav su pokušaji da se u određene matematičke ili slične figure spoji ono što je u stvari percipirano. (Kažem „percipirano“, jer u svijetlu jučerašnjeg predavanja ne bi bilo dovoljno reći „viđeno“.) U ovom slučaju sva naša geometrija, svo naše mjerenje i matematiziranje, mora krenuti od stvari percipiranih, promotrenih. Jedino je pitanje, shvaćamo li mi zaista promotrene stvari? Moramo doista uzeti k srcu — moramo primiti k znanju činjenicu — da se u znanstvenom životu i praksi našeg vremena ono što je promotreno, što je perceptibilno, uzima olako, previše površno da bi se došlo do pravog koncepta.
Tu je na primjer pitanje koje ne možemo izbjeći; proizlazi izravno iz primjetnih činjenica — (Zbog kratkoće vremena ova predavanja moraju biti samo okvirna i nisam mogao raspravljati ili čak iznositi sve detalje. Malo sam mogao učiniti više nego dati smjernice.) Sada sam između ostalog nastojao pokazati da kretanja nebeskih tijela u nebeskom prostoru moraju na neki način biti usklađena s onim što je formirano u živom ljudskom tijelu, a u konačnici također i u životinji, trebali smo to do sada opaziti iz cjelokupnog načina na koji su činjenice predstavljene. I uvjeravam vas, što dublje ulazite u činjenice, više ćete povezanosti uočiti. Ipak, nisam napravio, niti sam tvrdio da ću napraviti više nego ukazati na put (reći ću opet), put kojim ćete biti vođeni do rezultata: živo ljudsko tijelo, također životinjsko i tijelo biljke, tako su formirani da ako prepoznamo karakteristične linije forme (kao što smo na primjer napravili ulazeći u trag lemniskati u raznim smjerovima kroz ljudsko tijelo) u njima nalazimo određenu sličnost sa sustavom linija kojeg možemo nacrtati usred kretanja nebeskih tijela. Priznavši da je to tako, pitanje ipak ostaje: zbog čega? Kako je došlo do toga? Kakvi su nam izgledi da to samo ne utvrdimo već da nađemo da je to uvjerljivo i transparentno, svojstveno samoj prirodi stvari?
Da bi se približili odgovoru moramo još jednom usporediti vrstu pogleda koji je u pozadini ptolomejskog sustava i vrstu koja je u pozadini današnjeg kopernikanskog sustava svijeta.
Što to radimo kada se uputimo raditi u duhu potonjeg sustava, i pomoću razmišljanja, kalkuliranja i geometriziranja, otkrivamo sustav svijeta? Što radimo u prvom redu? Promatramo. Iz nebeskog prostora promatramo tijela koja, iz njihove jednostavne pojavnosti, smatramo jednakima. Moram se izraziti oprezno, kao što vidite. Nemamo pravo reći više od ovoga. Iz njihove pojave u našim očima, ova tijela smatramo (u nizu njihova pojavljivanja) kao identična. Par jednostavnih pokusa brzo će vas natjerati da budete ovako oprezni u odnosu na ono što vidite u vanjskom svijetu. Skrećem vam pažnju na ovaj mali pokus; nema vrijednosti sam po sebi, značaj mu je što nas uči da budemo oprezni u načnu na koji formiramo naše ljudske misli.
Recimo da je konj uvježban da kaska vrlo pravilno — što će, usput rečeno, konj napraviti u svakom slučaju. Recimo da sada fotografiram životinju u nizu od dvanaest položaja. Dobijem dvanaest slika konja. Stavim ih u krug, na određenu udaljenost od sebe, gledatelja. Preko svega stavim bubanj s otvorom, i napravim da se bubanj vrti tako da najprije vidim jednu sliku konja, zatim, kada se bubanj pomaknuo, drugu sliku, i tako dalje. Dobijem pojavu konja u kasu, trebao bih zamisliti malog konja koji kasa okolo u krug. Ipak činjenice nisu takve. Nikakav konj ne kasa okolo; samo sam na određeni način gledao dvanaest odvojenih slika konja, od kojih svaka stoji ondje gdje jest.
Stoga pojavu pokreta možete evocirati ne samo perspektivom već i čisto kvalitativnim načinima. Ne slijedi da je ono što izgleda kao kretanje zaista i kretanje. Onaj dakle tko želi govoriti s pažnjom, tko želi doći do istine skrupuloznim istraživanjem, mora početi govoreći, ćudljivo, kako bi to izgledalo našim učenim suvremenicima: gledam slijed od tri položaja onog što nazivam nebesko tijelo, i pretpostavljam da je ono što im je u temelju identično. Tako na primjer slijedim Mjesec na njegovom putu, s osnovnom hipotezom da je to uvijek isti Mjesec. (To bez sumnje može biti točno, s takvom „standardnom“ pojavom, održavajući tako pravilni vremenski slijed!) Što radimo onda? Vidimo ono što uzimamo kao identično nebesko tijelo, u gibanju kako ga nazivamo; crtamo linije da ujedinimo ono što tako vidimo na različitim mjestima, i zatim linije pokušamo interpretirati. To je ono što daje kopernikanski sustav. Škola iz koje je izveden ptolomejski sustav nije postupala na takav način, ne prvobitno. U to vrijeme je cijelo ljudsko biće još uvijek živjelo u njegovom percipiranju, kao što sam rekao jučer. I utoliko što je čovjek bio tako živ i svjestan, percipirajući svim svojim ljudskim bićem, ideja koju je onda imao o nebeskom tijelu bila je esencijalno različita od onog što je kasnije postala.
Čovjek koji je još živio tako percipirajući usred ptolomejskog sustava nije rekao: postoji Mjesec tamo gore. Ne, nije; današnji ljudi samo mu pripisuju tu ideju, a niti to čini sustav opravdanim. Ako je jednostavno rekao, „tamo gore je Mjesec“, pojavu bi povezivao sa cijelim svojim ljudskim bićem, i tako radeći ideja je bila sljedeće: — ovdje ja stojim na Zemlji. Sada, jednako kao što sam na Zemlji, također sam i na Mjesecu, — jer Mjesec je ovdje (slika 1, manje zasjenjeno područje).
Slika 1
Ovo (manji središnji krug na slici) je Zemlja, dok je sve ovo Mjesec, — daleko veći od Zemlje. Promjer (ili polu-promjer) Mjeseca velik je kao ono što sada nazivamo udaljenost Mjeseca (ne smijem reći, središta Mjeseca) od središta Zemlje. Toliko je velik Mjesec, u izvornom značenju ptolomejskog sustava. Drugdje nevidljivo, ovo kozmičko tijelo na jednom svom kraju razvija određeni proces pomoću kojeg njegov sićušni djelić (manji vanjski krug na slici) postaje vidljiv. Ostatak je nevidljiv, i štoviše takve supstance da se u njoj može živjeti i biti s njom prožet. Samo na ovom jednom kraju postaje vidljiv. Povrh toga, u odnosu na Zemlju cijela sfera se okreće (Uzgred rečeno to nije savršena sfera, već sferoid ili elipsoid u vrtnji). Cijela se okreće i s njome okreće mali reagens koji je vidljiv, t.j. vidljivi Mjesec. Vidljivi Mjesec je samo dio pune njegove stvarnosti.
Ovako ilustrirana ideja zaista je živjela u stara vremena. Barem oblik, slika koju predstavlja, neće izgledati toliko daleka ako promislite o analogiji, — onoj o ljudskoj ili životinjskoj ćeliji zametka u njenom razvoju (Slika 2).
Slika 2
Znate što se događa na određenom stupnju. Dok je ostatak mjehurića zametka sasvim transparentan, na jednom mjestu razvija se područje zametka, takozvano, i od tog područja kreće daljnji razvoj embrija. Ekscentrično dakle, blizu periferije, formira se središte, od kojeg kreće ostatak. Usporedite maleno tijelo embrija s ovom idejom o Mjesecu koja je u pozadini ptolomejskog sustava i dobiti ćete pojam o tome kako su ga oni shvaćali jer to je bilo analogno ovome.
Kod ptolomejske koncepcije univerzuma, možemo doista reći, 'Mjesec' je bio sasvim drugačija stvarnost — ne samo ono što je sadržano u slici Mjeseca, osvijetljenoj sferi koju vidimo. To je, dakle, ono što se dogodilo čovjeku nakon vremena kada je ptolomejski sustav osjećan kao stvarnost. Unutarnji doživljaj, tjelesni organski osjećaj uronjenosti u Mjesec bio je izgubljen. Danas čovjek pred sobom ima puku sliku, osvijetljenu sferu tamo gore. Čovjek pete post-atlantske epohe ne može reći, jer on to više ne zna: „Ja sam u Mjesecu — Mjesec me prožima“. U njegovom iskustvu Mjesec je samo mali osvijetljeni disk ili sfera koju promatra.
Iz unutarnjih percepcija kao što je ova sagrađen je ptolomejski sustav univerzuma: te percepcije stoga opet možemo steći gledajući na sve u odgovarajućem svijetlu: možemo ponovno doći do sposobnosti kojom je cijeli Mjesec doživljavan. Međutim moramo priznati, razumljivo je da je onima koji kreću od sadašnje ideje o 'Mjesecu' teško vidjeti bilo kakvu vezu između tog 'Mjeseca' i života unutar njih. Dapače, zasigurno je za njih bolje da odbace izjavu da postoje utjecaji od Mjeseca koji djeluju na čovjeka nego da se odaju tolikim fantastičnim i neutemeljenim idejama.
Sve ovo se mijenja ako na originalan način opet dođemo do ideje da uvijek živimo u Mjesecu, tako da je ono što doista zaslužuje naziv 'Mjesec' u stvari oblast sila, kompleks sila koje nas cijelo vrijeme prožimaju. Tada više neće biti razlog praznog zaprepaštenja to da bi taj kompleks sila trebao pomoći oblikovati i čovjeka i zvijer. To da bi sile koje djeluju unutra i prožimaju nas trebale imati veze s formiranjem i konfiguracijom našeg tijela, shvatljivo je. Takve su dakle ideje koje moramo ponovno steći. Moramo razumjeti da ono što je vidljivo na nebesima nije više od fragmentarne manifestacije kozmičkog prostora, koji je u stvarnosti uvijek ispunjen supstancom. Razvijte ovu ideju: uronjeni ste u supstancu — višestruke supstance, međusobno povezane. Tada ćete dobiti osjećaj koliko je to stvarna stvar. Prihvaćeno astronomsko gledanje našeg vremena zamijenilo je to 'stvarno' s nečim samo promišljenim, naime s 'gravitacijom' kako je zovemo. Mi samo mislimo postojanje uzajamne sile privlačenja između onog što zamišljamo da je tijelo Mjeseca i tijelo Zemlje. Ta gravitacijska linija sile od jednog do drugog — možemo je zamisliti kako kruži da bi dobili prilično lijepu sliku onog što je nazvano sfera u drevnim astronomskim koncepcijama — lunarna sfera ili ona od bilo kojeg planeta. Ovo se, dakle, dogodilo: ono što se jednom osjećalo kao supstancijalno i odsada se može još jednom doživjeti na taj način, u međuvremenu je zamijenjeno pukim linijama, konstruiranim i promišljenim.
Zatim moramo razmišljati o cjelokupnoj konfiguraciji kozmičkog prostora — raznovrsno ispunjenoj i u sebi diferenciranoj — na posve drugačiji način nego to činimo. Danas idemo s idejom o univerzalnoj gravitaciji. Kažemo na primjer da su plime nekako zbog gravitacijskih sila od Mjeseca. Govorimo o gravitacijskim silama koje proizlaze od nebeskog tijela, podižući vodu mora. Drugi način razmišljanja činio bi da kažemo: Mjesec prožima Zemlju, uključujući zemljinu hidro sferu. U sferi Mjeseca, odvija se nešto što se na jednom mjestu manifestira kao pojava svijetla. Ne trebamo razmišljati ni o kakvoj dodatnoj sili privlačenja. Sve što trebamo misliti je da je ova sfera Mjeseca, prožimajući Zemlju, s njom jedno, sve zajedno jedan organizam, organska cjelina. U dvije vrste pojava vidimo dva aspekta jednog procesa.
Na jučerašnjem više povijesnom predavanju moj cilj je bio da vas vodim do određenih ideja, — bitnih koncepata. Jednako sam ih mogao pokušati predstaviti bez pribjegavanja idejama starih vremena, ali da bi to napravili trebali bi krenuti od premisa duhovne znanosti. To bi nas dovelo do istih esencijalnih koncepata.
Slika 3
Sada zamislite (Slika 3): ovdje je sfera Zemlje, — čvrsta sfera Zemlje. A sada lunarna sfera: to moram zamisliti, naravno, vrlo različite konzistencije i vrste supstance. A sada mogu ići dalje. Prostor koji je prožet ovim dvjema sferama, — mogu ga zamisliti prožetog trećom sferom i četvrtom. Dakle na ovaj ili onaj način zamišljam ga prožetim trećom sferom. To bi na primjer mogla biti sfera Sunca, — kvalitativno različita od sfere Mjeseca.
Zatim kažem ja, sam prožet — ja, čovjek, prožet sam sunčevom — i mjesečevom sferom. Štoviše prirodno je da postoji stalna međuigra između njih. Prožimajući se tako međusobno, one su u uzajamnom odnosu. Neki element forme i figure u ljudskom tijelu stoga je rezultat uzajamnog odnosa. Sada ćete prepoznati koliko je racionalno vidjeti dvije stvari zajedno: s jedne strane, ove različite kozmičke supstancijalnosti prožimajući živo tijelo; i na drugoj strani organske forme u kojima lako možete zamisliti da one nalaze izraz. Forma i formacija tijela stoga je rezultat tog prožimanja. A ono što vidimo na nebesima — gibanje nebeskih tijela — slično je vidljivom znaku. Postoje određeni uvjeti, granice nekoliko sfera postaju nam vidljive u pojavi kretanja.
Ono što sam sada postavio pred vas esencijalno je za ponovno stjecanje realnije koncepcije o unutarnjoj strukturi našeg kozmičkog sustava. Sada možete nešto napraviti s idejom da je ljudska organizacija povezana sa strukturom kozmičkog sustava. Nikada nećete steći jasnu ideju o tome ako nebeska tijela shvaćate kao daleko gore udaljena u prostoru. Stječete jasnu ideju, u trenutku kada to vidite onako kako stvarno jest. Premda, priznajem, postaje malo neprirodno osjećati se prožetim od toliko sfera, — ipak malo zbunjujuće!
I dolazi još gore, barem za matematičara. U stvari, također smo prožeti samom sferom Zemlje, u širem smislu. Jer Zemlji pripada ne samo čvrsta lopta na kojoj stojimo već i sav volumen vode; također i zraka, — to je sfera za koju znamo da smo u nju uronjeni. Jedino što je zrak još uvijek grub, u usporedbi s učincima nebeskih pojava. Mislite potom o ovome: Ovdje smo u sferi Zemlje, u sferi Sunca, u sferi Mjeseca, i u drugima također. Ali izdvojimo tri, i sebi ćemo reći: nešto u nama je rezultat supstancijalnosti te tri sfere. Tu je dakle kvalitativno, ono što je u svom kvantitativnom obliku matematički bauk — „problem tri tijela“, kako je nazvan! To je djelatno u nama. U nama je rezultat toga, u svoj stvarnosti. Moramo se suočiti s istinom: čitati hijeroglif stvarnosti nije tako jednostavno. To da smo navikli to uzimati jednostavno i smatramo to zgodno za pristupiti, dolazi konačno iz naše sklonosti za udobnost, — ljudske lijenosti za mišljenje. Koliko mnogo stvari, za koje se drži da su „znanstvene“, imaju svoj izvor u tome! Pustite izvore udobnosti, i morate krenuti na posao sa svom pažnjom koju smo pokušali koristiti na našim predavanjima. Ako tu i tamo, ne izgledaju dovoljno pažljiva, to je opet zato jer su dana kao goli okvir; tako da smo često morali skakati s jedne točke na drugu i vi samo morate potražiti poveznice. Veze su sigurno tamo.
Sada morate krenuti na posao i s jednakom pažnjom se latiti istog problema s drugog aspekta na koji sam ukazao ranije, naime tijela čovjeka u usporedbi sa stvorenjima ostalih carstava prirode. Možemo zamisliti, rekao sam, liniju koja se račva na dvije strane iz idealne početne točke. Duž jedne grane stavljamo biljni svijet, duž druge životinjski. Ako zamislimo evoluciju biljnog svijeta provedenu dalje u stvarnom carstvu prirode, nalazimo da teži prema mineralnom. Koliko je to realan proces, možemo se prisjetiti najočitijim primjerom. U mineralnom ugljenu, prepoznajemo mineraliziranu biljnu supstancu. Što bi nas trebalo spriječiti da skrenemo pažnju na analogne procese koji su bez sumnje zahvatili oblast biljnih tvari? Ne možemo li na isti način izvesti silikatne i druge supstance Zemlje, prepoznajući u njima mineralizaciju nekadašnjeg biljnog života?
Ne možemo na isti način (nastavio sam govoriti) krenuti ako tražimo odnos animalnog prema ljudskom carstvu. Tu upravo suprotno moramo to zamisliti nekako ovako. Evolucija se kreće dalje kroz životinjsko carstvo; tada se međutim savija natrag, vraća na sebe, i fizičku realizaciju nalazi na višem od životinjskog nivoa. Možemo možda reći to ovako: Životinjska i ljudska evolucija kreću od iste početne točke, ali životinja ide dalje prije nego dosegne vanjsku fizičku stvarnost. Čovjek se s druge strane zadržava na ranijem stupnju, čovjek sebe čini fizički stvarnim na ranijem stupnju. Upravo zbog toga on ostaje sposoban za daljnju evoluciju nakon rođenja, neusporedivo više nego životinja. (Jer, još jednom, procesi o kojima govorimo odnose se na razvoj embrija.) To da čovjek zadržava snagu da evoluira, to je zato jer ne provodi animalni proces formiranja do ekstrema. Dok je u mineralnom, proces biljnog formiranja je nadmašio sebe; kod čovjeka se naprotiv proces animalnog formiranja zaustavio prije ekstrema. Povukao se, zadržao, i poprimio oblik na ranijem stupnju usred vanjske prirode.
Imamo dakle ovu idealnu točku iz koje se grana (Slika 6). Postoji kraća grana i dulja. Dulja je neodređene duljine; druga, mogli bi reći, ništa manje, ali negativno govoreći. Dakle imamo mineralno i biljno carstvo, i životinjsko i ljudsko.
Sada moramo težiti da steknemo precizniju ideju: što je to što se zbilja događa, u ovom formiranju čovjeka u usporedbi s životinjom? Proces razvoja, još jednom, povlači se kod čovjeka. Ne ide toliko daleko; ono što se teži realizirati je, takoreći, učinjeno stvarnim prije svog vremena. Sada promislite kako to treba biti zamišljeno prema onome što sam vam rekao na ovim predavanjima. Proučavajte udio solarnog entiteta u formiranju animalnog tijela, — preko razvoja embrija, naravno. Tada znate da izravna sunčeva svjetlost (tako je opišimo) ima veze s konfiguracijom životinjske glave, dok indirektni aspekt sunčeva svjetla, takoreći sunčeva sjena u odnosu na Zemlju, ima na neki način vezu sa suprotnim polom stvorenja. Striktno predočite ovu prožetost animalnog oblika i razvoja s kozmičkom sunčevom supstancijalnošću. Pogledajte forme onakve kakve jesu. Tada ćete dobiti određenu ideju, koju ću pokušati navesti na sljedeći način.
Pretpostavimo za početak, — pretpostavimo da je na neki način do formiranja životinje stvarno došlo od odnosa prema Suncu. A sada, osim konstelacije koja će u svakom slučaju biti djelatna kao ona između Sunca i životinje, upitajmo se, sasvim u smislu sunčeva svijetla u kozmosu, postoji li igdje mogućnost djelovanja sunčeva svjetla u kozmosu, koja nije tako lako poveziva sa samim Suncem? Zaista postoji. Jer svaki puta kada pun Mjesec, ili uopće Mjesec, sjaji dolje na nas, ta svjetlost je sunčeva svjetlost. Tada je došlo do kozmičke mogućnosti, takoreći, da sunčeva svjetlost zrači dolje na nas. Tako je naravno također i kada ljudsko biće ulazi u život — u fazi zametka i embrija. Na ranijim stupnjevima evolucije Zemlje utjecaj je bio uglavnom izravan; danas je to vrsta odjeka, naslijeđenog od tada. Ovdje dakle opet imamo utjecaj, indirektan, kroz refleksiju sunčeva svjetla od Mjeseca.
Sada promislite sljedeće. Opet ću nacrtati dijagram. Recimo da je razvoj životinje bio takav da ona nastaje pod utjecajem Sunca prema ovom dijagramu (Slika 4).
Slika 4
Ovo bi dakle, pojednostavljeno, bio uobičajeni utjecaj dana i noći — glave i suprotnog pola stvorenja. Ovo bi, za životinju, bilo uobičajeno djelovanje Sunca. Sada uzmite ono drugo djelovanje sunčeva svijetla koje se javlja kada je Mjesec u opoziciji, t.j. kada je pun Mjesec, — kada sunčeva svjetlost, takoreći djeluje sa suprotne strane i refleksijom suzbija sebe. Ako zamislimo ovu strelicu prema dolje (Slika 5)
Slika 5
Da predstavimo smjer izravnih sunčevih zraka, animalne formacije, moramo zamisliti da animalno formiranje ide sve dalje u smislu ove izravne zrake Sunca. Životinja bi postajala životinjom, što bi više Sunce radilo na tome. Ako se s druge strane Mjesec suprotstavlja iz suprotnog smjera — ili ako samo Sunce tako radi preko Mjeseca, — nešto je opet oduzeto od procesa nastajanja životinje. Povučeno je, povučeno natrag u sebe (Slika 5a).
Slika 5a
Upravo ovo povlačenje odgovara skraćivanju druge grane na slici 6. Našli smo pravu kozmičku kopiju karakteristične razlike između čovjeka i životinje o kojoj smo ranije govorili.
Slika 6
Ono što vam upravo govorim može biti percipirano od bilo koga tko stekne sposobnost za takvu percepciju. Čovjek zaista duguje protivnom djelovanju sunčeva svjetla preko Mjeseca — tome duguje da se njegova organizacija povlači od toga da postane životinja. Utjecaj sunčeva svjetla je oslabljen u svojoj vlastitoj kvaliteti (jer to je sunčeva svjetlost u oba slučaja), u tome da Sunce postavlja vlastitog kolegu nasuprot sebe, naime Mjesec i utjecaj Mjeseca. Da nije Sunce susrelo i suzbilo sebe u utjecajima mjesečine, tendencija koja je u nama dala bi nam animalnu formu i figuru. Ali utjecaj Sunca reflektiran od Mjeseca to suzbija. Proces formiranja je zadržan, u djelovanju je negativno od toga; ljudska forma i figura je rezultat.
Sada, na drugoj grani dijagrama, slijedimo biljku i proces formiranja biljke. Da Sunce radi u biljci, sasvim je očigledno. Zamislimo da se utjecaj Sunca u biljci, ne može razviti izvjesno vrijeme. Tijekom zime, u stvari, izbijanje i klijanje u biljci ne može se razviti. Dapače, možete vidjeti čak i razliku u razvijanju biljke danju i noću. Sada razmislite o tom učinku u često ponavljanom ritmu, ponavljanom bezbroj puta, — što tada imamo? Imamo utjecaj Sunca i utjecaj same Zemlje; ovo potonje kada Sunce ne može djelovati izravno već je skriveno od Zemlje. U jednom trenutku djeluje Sunce, u drugom ne Sunce već Zemlja, jer Sunce djeluje odozdo a Zemlja stoji na putu. Imamo ritmičku izmjenu: dominira utjecaj Sunca, sukcesivno dominira utjecaj Zemlje. Biljna priroda je dakle naizmjenično izložena Suncu, i zatim je povučena, figurativno govoreći, u Zemlju — povučena od zemaljskog, takoreći, u sebe. To je sasvim različito od onog što smo imali prije. Jer u ovom slučaju kvaliteta Sunca, djelujući u biljci, snažno je pojačana. Solarna kvaliteta je zapravo pojačana zemaljskim, i to pojačanje je izraženo tako da biljka postupno pada u mineralizaciju.
Takva je dakle divergencija dva smjera, kao što je još jednom naznačeno na slici 6. Kod biljke moramo prepoznati učinak Sunca, nošen još dalje od strane Zemlje, do točke mineralizacije. Kod životinje moramo prepoznati učinak Sunca, koji je zatim kod čovjeka povučen natrag, povučen u sebe, pomoću učinka Mjeseca. Sliku bih također mogao nacrtati potpuno drugačije, ovako (Slika 6a)
Slika 6a
— ovdje uzmičući da postane ljudsko, ovdje s druge strane napredujući da postane mineralno, što naravno treba prikazati u nekom drugom obliku. To nije više od simboličke figure, ali ova simbolička figura, teži jasnije izraziti od prve, napravljene od pukih linija, račvanje — kako ga ja opet volim nazvati — s mineralnim i biljnim carstvom na jednoj strani, ljudskim i životinjskim na drugoj.
Nikada ne možemo ispravno napraviti pravi sustav prirode sa svim njenim stvorenjima ako ih zamislimo na ravnoj liniji. Moramo krenuti od ove druge slike. U konačnici, svi sustavi prirode koji počinju s mineralnim carstvom i otuda idu do biljke, otuda do životinje i dalje do čovjeka kao po ravnoj liniji, neće zadovoljiti. U ovoj četverostrukoj prirodi smo suočeni s kompleksnijim unutarnjim vezama nego bi puko pravocrtno strujanje evolucije, ili slično, to moglo implicirati. Ako s druge strane krenemo od ove, prave koncepcije, onda smo vođeni, ne do generatio aequivoca ili primarnog generiranja života, već do idealnog središta negdje između životinje i biljke — središta koje se uopće neće naći unutar fizičkog, ipak bez sumnje povezanog s problemom tri tijela, Zemljom, Suncem i Mjesecom. Premda se možda matematički ne možete osloniti na njega, ipak lako možete zamisliti vrstu idealnog središta gravitacije tri tijela — Sunca, Mjeseca i Zemlje. Premda vam to neće baš riješiti 'problem tri tijela', on je ipak riješen, naime u čovjeku. Kada čovjek u vlastitu prirodu asimilira ono što je mineralno i životinjsko i biljno, u njemu je zapravo stvorena idealna točka sjecišta tri utjecaja. Ona je upisana u čovjeku, i tamo je to izvan svake sumnje. Štoviše, budući da je to tako, moramo prihvatiti činjenicu da će ono što je tako u čovjeku empirijski biti na mnogim mjestima istodobno, jer to je tamo u svakom ljudskom biću — svakom pojedinom. Da, tamo je u svim ljudima, razbacanim cijelom Zemljom; svi od njih moraju biti u nekom odnosu prema Suncu i Mjesecu i Zemlji. Ako smo nekako uspjeli pronaći idealan presjek učinaka Sunca i Mjeseca i Zemlje, ako bismo mogli konstatirati kretanje te točke za svako ljudsko biće, to bi nas sigurno vodilo prema razumijevanju onog što bi mogli, možda, opisati kao kretanje, govoreći o Suncu i Mjesecu i Zemlji.
Kao što sam upravo rekao, problem uključuje sve više toga, jer imamo toliko mnogo točaka, — onoliko koliko je ljudi na Zemlji, — za koje sve moramo potražiti kretanje. Ipak bi moglo biti, zar ne bi, da za različita ljudska bića kretanja samo izgledaju kao različita, jedno od drugog ...
Sutra ćemo nastaviti s našim razgovorima.