.- 3. Treće predavanje, Stuttgart, 3. siječnja 1921.
Problematika naših pogleda na nebo. Citat Ernst Mach. Prevladavanje neizvjesnosti ovog pogleda uvođenjem čovjeka u kozmos. Zemlja geologa je apstrakcija. Biljno kraljevstvo kao otvaranje očiju Zemlje prema kozmosu ili kao zatvoranje očiju. Analogni učinci u prvim godinama djeteta. Solarni i telurijski učinci djeluju u ritmu dana duhovno-duševno na ljude a u ritmu godine tjelesno-fizički. Kao što je dnevni život Sunca povezan s godišnjim životom Sunca u odnosu na čovjeka, tako je 28-dnevni život Mjeseca povezan s 28-godišnjim životom Mjeseca s obzirom na cijelog čovjeka.
Moji dragi prijatelji,
iznio sam vam koliko je u jednu ruku problematično nebeske pojave pojmiti samo u njihovom matematičkom i geometrijskom aspektu. To je sada prepoznato od mnogo ljudi i iz raznih kutova. Samo posve neuspješan mislilac još drži da slika svijeta Kopernika i Galilea predstavlja naprednu stvarnost. Sve više, čujemo da glas onih koji nalaze da je ovaj način razmišljanja o nebeskim pojavama koristan i praktičan, bez sumnje, u svrhu kalkulacija, ipak naglašava da to predstavlja samo izvjestan način shvaćanja, i da se mogu pojmiti sasvim drugačije sinteze.
Postoje čak i oni koji kažu, nekako kao što je Ernst Mach govorio: U krajnjoj liniji, na Ptolomejev se može gledati kao i na kopernikanski sustav svijeta, a jednako bi se mogao smisliti i treći sustav. To su samo praktični načini povezivanja promotrenih činjenica. Cijela oblast bi sada trebala biti suočena s daleko slobodnijim načinom gledanja.
Iz ovoga vidite da je problematična priroda nebeskih karata, opisana tek prije nekog vremena kao replika stvarnih činjenica, sada priznata od najširih krugova. S druge strane izlaz iz manifestiranih problema i neizvjesnosti te oblasti može se naći samo kroz takve poglede kakvi su skicirani jučer — pogledi koji više ne udaljuju čovjeka iz cjelokupne kozmičke pozadine, već upravo suprotno, u nju ga smještaju od početka. Moramo prepoznati procese u samom čovjeku u njihovoj vezi sa solarnim pojavama, lunarnim pojavama i zemaljskim pojavama, tako uzimajući kao početnu točku sve što se odvija u čovjeku, da bi našli put do onog što se odvija vani u kozmosu, s time da je ovo potonje u nekom smislu uzrok procesa u čovjeku.
Takav put naravno može biti utaban samo sa stajališta duhovne znanosti. Upravo kada astronomiju pokušamo dovesti u vezu s najrazličitijim sferama života, naći ćemo da smo preko same astronomije vođeni do gledišta znanosti duha. Imajte na umu da se vidljive nebeske pojave, opazive našim osjetilima i također i našim pojačanim osjetilima, u početku javljaju kao manifestacija nečeg izvan čovjeka. Čovjek se suočava i, takoreći, grabi s osjetilima što god mu pristupa, uvodeći to u svoju svjesnu sliku svijeta. Ali prema nama struje impulsi sa svih strana, zasigurno ne zastaju pred našim osjetilima. Sve što ide dalje bez da je zadržano od čovjekovih osjetila i uvedeno u svijest, sve što živi u nebeskom utjecaju što struji prema nama sa svih strana, treba tražiti unutar našeg tjelesnog organizma. Organizam na izvjestan način mora sve to reflektirati, i on to radi u nesvjesnim i podsvjesnim procesima koji se mogu podignuti u svijest samo na složenije načine.
Sada ćemo nastaviti u određenom smjeru ono što smo započeli jučer. Geologija i mineralogija se bave samo apstrakcijom našeg zemaljskog svijeta; Zemlja koja se sastoji od minerala kao što opisuje geologija evoluirala je u mineralnu sferu; istina da su tamo sile u Zemlji pomoću kojih rađa minerale; ipak je jednako istina da sve što živi u biljkama, životinjama i fizičkim ljudskim bićima također pripada Zemlji. Zemlju u njenoj ukupnosti vidimo samo kada jednostavno ne odbacimo ono što živi u biljkama, životinjama i čovjeku i nemamo na umu samo puku apstrakciju "mineralna Zemlja", već to sve unesemo u našu svijest. Živa bića i entiteti koji rastu od Zemlje također su bitan sastojak cjeline.
Od svega što na ovaj način pripada Zemlji, uzmimo najprije biljno carstvo. Pristupiti ćemo mu da bi našli tranziciju do onog s čime se susrećemo kod čovjeka. Dok mineralno carstvo u određenoj mjeri vodi nezavisnu zemaljsku egzistenciju i samo je povezano s kozmosom izvan Zemlje na takav način kako se pokazuje, na primjer, u promjeni vode u led zimi, biljno carstvo zadržava mnogo veću unutarnju vezu s kozmičkim okruženjem Zemlje — sa svime što u Zemlju ulazi od kozmosa. Preko biljnog svijeta život Zemlje se takoreći otvara univerzumu. U zemljopisnim oblastima gdje se u danom godišnjem dobu odvija intenzivna interakcija između Zemlje i kozmosa. Moramo obratiti pažnju na takve pojave, jer će nas to voditi u oblast astronomije ne samo kvantitativno, već kvalitativno. Moramo biti u stanju izvoditi naše ideje iz takvih stvari, jednako kao što sadašnji astronomi izvlače svoje ideje iz kutova, paralaksi i tako dalje.
Tada ćemo sebi reći, na primjer: — Biljni život, prekrivajući danu oblast Zemlje, vrsta je osjetilnog organa, osjetljivog na sve što se iz kozmosa otkriva na Zemlji. U godišnjim dobima kada je međuigra između dijela zemljine površine i univerzuma intenzivnija, to je zaista kao da bi ljudsko biće otvorilo svoje oči da primi osjetilne utiske. A kada je međuigra između Zemlje i kozmosa manje intenzivna, posljedično opadanje i unutarnje zatvaranje vegetativnog života je kao zatvaranje očiju prema kozmosu. Više je od puke usporedbe reći da preko vegetacije dani teritorij otvara svoje oči univerzumu u proljeće i ljeto, i zatvara ih ujesen i zimi, i kao što otvaranjem i zatvaranjem očiju mi na neki način razgovaramo s vanjskim svijetom, tako je isto vrsta informacije ili otkrivenja iz univerzuma ono što Zemlja prima otvarajući i zatvarajući svoje oči preko života biljaka.
I da bi to opisali malo preciznije, mogli bi razmotriti vegetaciju dane oblasti Zemlje kada je izložena, takoreći, da se tako izrazim, najživopisnijem uzajamnom djelovanju sa solarnim životom, i možemo usmjeriti našu pažnju na stanje vegetacije u toj oblasti kada nije tako izložena. Zima, jedva da treba reći, ne prekida vegetativni život Zemlje. Podrazumijeva se da se vegetativni život nastavlja preko zime. Ali izražava se na sasvim drugi način nego kada je izložen intenzivnom djelovanju sunčevih zraka — ili, reći ćemo, kozmosa. Pod utjecajem solarnog života, vegetativni život Zemlje izbija vani u formu. Rastvaraju se listovi i raste kompleksnije; razvijaju se cvjetovi. Ali kada slijedi zatvaranje očiju prema univerzumu, ako to možemo tako zvati, vegetativni život se povlači u sebe — u sjeme. Povlačeći se od vanjskog svijeta, on više ne izbija u vanjsku formu; skuplja se, ako smijem tako reći, u točku; postaje koncentriran u sebi.
Ovaj kontrast možemo zaista opisati kao zakon prirode. Uzajamno djelovanje između zemaljskog i solarnog života otkriva se u zemljinoj vegetaciji. Pod solarnim utjecajem vegetativni život izbija vani u formu; pod utjecajem zemaljskog života zatvara se u biljci — postaje sjeme ili klica. U svemu tome postoji vrsta širenja i kontrakcije ili skupljanja u središte. Ovdje počinjemo shvaćati odnose samog prostora u izravno kvalitativnom aspektu. Upravo je to ono što moramo prakticirati u razvijanju naših ideja, ako ćemo doći do zaista plodonosnih pojmova i opažanja u ovoj sferi.
I sada prelazimo od biljnog života na život ljudi. Naravno, ono što dolazi do izražaja u životu biljaka naći će izraza također i kod ljudi. Na koji će to biti način? Ono što nekako percipiramo, moji dragi prijatelji, tako izvana i očigledno u životu biljaka — što imamo vidljivo pred našim očima čim smo osjetljivi na kvalitativni aspekt — to možemo prepoznati u čovjeku, ispravno govoreći, samo u prvim godinama djetinjstva.
Uđimo dakle u trag interakciji solarnog i zemaljskog života za ljude u dobi djetinjstva, kao što smo upravo napravili za biljno carstvo. Malo dijete otvara se preko osjetila da primi utiske vanjskog svijeta. Radeći to, ljudsko biće se zaista otvara da primi solarni život. Trebate samo vidjeti stvari u ispravnom svijetlu da bi prepoznali da je ono što se ulijeva na naša osjetila inherentno povezano s onim što je izazvano u zemaljskoj sferi od kozmosa. Možete razmisliti o posebnom slučaju svijetla. Kada svijetlo i tama slijede jedno drugo u izmjenama dana i noći, po danu su na naše oči napravljeni utisci, a noću nema tih utisaka. Ovo možete primijeniti i za druge percepcije, premda je to teže razjasniti. Tada ćete reći da se izvjesni učinak dnevnih izmjena, solarnih i zemaljskih, izražava u čovjekovom duševnom životu. Čovjek ima aktivnost duše kroz ono što se javlja u ritmu dana. Ono što ovdje Sunce dovodi na Zemlju izražava se u duševnom životu čovjeka. Ali ako slijedimo rast djeteta, posebno do 7 godine — promjene zuba — i uđemo u sve detalje, nalazimo kako je, zamjetno u prvim godinama čovjekova razvoja (sve manje, što dijete postaje starije), jasno opazivo da promjena godišnjih doba, godinu za godinom, ima upravo onoliko značaja za ljudski rast koliko i za klijanje i odumiranje vegetacije.
Predstavit ćemo to dijagramom. Ako, na primjer, pažljivo i inteligentno proučavamo razvoj ljudskog mozga u najranijim stadijima iz godine u godinu, naći ćemo sljedeće. Imamo ljudsku lubanju s moždanim sadržajem. (Slika 1)
Slika 1
On se preobražava, i može se pratiti kako se preobražava kroz ono što se tijekom godine mijenja. Nešto što radi formativno i kreativno na ljudsku glavu, oblikujući je izvana u tjelesnom, fizičkom smislu, — nalazimo intimno povezano sa snagama koje djeluju između Zemlje i Sunca u tijeku godine. U dnevnom ritmu nalazimo ono što ulazi preko osjetila, nezavisno od rasta, da bi djelovalo na dušu i duh ljudi. Vidimo kako ono što se odvija u čovjeku iz razloga sunčeve aktivnosti u dnevnom ritmu, ima unutarnjeg učinka koji se oslobađa od vanjskog svijeta i postaje duševne i duhovne prirode; to je ono što dijete uči, što asimilira kroz promatranje, što se odvija kao učinak, u duši i duhu. Zatim vidimo kako se s potpuno različitim tempom — iz različitog aspekta — mozak preobražava, organizira se, i raste. To je druga aktivnost, godišnja aktivnost solarnih snaga. Još ništa nećemo reći o promjenama koje se u univerzumu javljaju između Sunca i Zemlje; razmotrit ćemo manifestacije u samom čovjeku koje su ujedinjene s izvjesnim promjenama u solarnom i zemaljskom životu.
Razmatramo dan i nalazimo duševno-duhovni život čovjeka povezan s kursom Sunca. Razmatramo promjenu godišnjih doba i nalazimo čovjekov život rasta, fizičkog, tjelesnog života, povezan s kursom Sunca. Možemo reći: Promjena koja se odvija između Zemlje i Sunca u 24 sata ima izvjesne učinke na duh i dušu čovjeka. Ono što se događa između Zemlje i Sunca tijekom godine ima izvjesne učinke na fizički, tjelesni dio čovjeka. Te učinke ćemo morati dovesti u vezu s drugima i otuda stići do koncepta svijeta koji više ne može biti obmanjujući, jer nam govori o stvarnim procesima unutar nas, ne više o prividnim čulnim utiscima ili slično.
Dakle moramo se postupno približiti onom što nam može dati sigurnu osnovu za astronomsku koncepciju svijeta. Početi možemo samo od onog što se javlja u samom čovjeku. Tako možemo reći: dan je nešto u čovjekovoj vezi s kozmosom što se izražava u duši i duhu; godina je nešto u čovjekovoj vezi s kozmosom što se izražava u fizičko-tjelesnom životu, kao na primjer u rastu, i tako dalje.
Sada pogledajmo na još jedan kompleks činjenica, spominjan jučer. Kod ljudske reprodukcije moramo povezati neke stvari koje se odnose na život kozmosa. Jučer smo pokazali da ženski organizam na upadljiv način pokazuje kako su mjesečne funkcije povezane sa seksualnim životom — premda se, zasigurno, ne podudaraju s mjesečevim fazama — ipak su njihova refleksija u njihovom vremenskom ritmu. Proces se oslobodio kozmosa, takoreći, ali još reflektira kozmički proces Mjeseca u njegovom periodičkom odvijanju. Ovdje imamo indikaciju, dragi moji prijatelji, unutarnjih procesa u ljudskom organizmu koje bolje možemo proučiti ako skrenemo pažnju na poznatije pojave, koje bi ove udaljenije pojave učinile lakše shvatljivim.
Postoji nešto u duševnom životu što zapravo u minijaturi reproducira organske procese na koje smo upravo aludirali. Recimo, imamo vanjski doživljaj koji na nas utječe preko osjetila i uma, — možda također i kroz naše osjećaje. Mi zadržavamo sjećanje na doživljaj. Sjećanje — zadržavanje doživljaja — vodi do mogućnosti da se njegova slika ponovno pojavi kasnije. Svatko tko razmatra ove činjenice, ne na osnovu nestvarnih teorija, već s čvrstom kvalitativnom opservacijom, morati će priznati da u svemu što se unutar nas javlja putem sjećanja, naša fizička tjelesna organizacija igra ulogu. Samo sjećanje je bez sumnje događaj u životu duše, ali ono treba unutarnju osnovu fizičkog tijela da bi nastao. Aktivnost sjećanja je u direktnom međusobnom odnosu s tjelesnim procesima; premda to još nije dovoljno istraženo od vanjske znanosti. Uspoređujući ono što se javlja u ženskom organizmu u mjesečnim periodima (javlja se također i u muškom organizmu, samo je manje očigledno; to se više može vidjeti u eterskom organizmu a to se obično ne radi) — uspoređujući to s onim što se događa u običnom događaju kada nešto pamtimo, zasigurno će se naći razlika. Ipak ako se s čvrstom unutarnjom percepcijom ponovno stvori proces u nečijoj svijesti, ne može se nego reći da je aktivnost pamćenja, ta duševna pojava koja se javlja iz fizičkog organizma, slična onom što se odvija u mjesečnim funkcijama ženskog organizma, samo u minijaturi i više je povučeno u oblast duše, manje utisnuto na tijelo. Sa ovog gledišta moći ćete reći: Utoliko što se čovjek individualizira od kozmosa, on razvija sposobnost pamćenja; utoliko što još živi unutar kozmosa, više razvijajući podsvjesne funkcije, javlja se nešto poput zajedničkog iskustva s kozmosom, povezano u kozmosu s procesima Mjeseca. To iskustvo ostaje, kao što prošli doživljaji ostaju u našem sjećanju, i kasnije se javlja u unutarnjem konstitucijskom procesu, kao sjećanje koje je bilo povućeno u tijelo i postalo organsko.
Nema drugog načina, moji dragi prijatelji, razumijevanja ovih stvari nego ovako upućujući se od jednostavnijeg do složenijeg. Kao što za sjećanje nije nužno da se podudara sa svježim vanjskim doživljajem, tako nije nužno za ono što se javlja u ženskom organizmu, kao sjećanje na raniju kozmičku vezu ljudskog organizma s fazama Mjeseca, da se vremenski podudara s tim fazama. Ipak, povezano je s mjesečevim fazama ne manje bitno nego je to sjećanje na ranije iskustvo sa samim iskustvom. Ovdje dakle imamo aktivnost u ljudskom organizmu, više na psihološkoj strani a ipak ne različitih od učinaka — nataloženih, takoreći, u životu vremena — utjecaja koji su izvorno od Mjeseca. Jer organska periodičnost o kojoj smo govorili obuhvaća oko 28 dana, kao što znate.
Sada uzmite sljedeće. Ako uzmemo u obzir dnevni utjecaj Sunca, nalazimo unutarnju aktivnost duše i duha; ako uzmemo u obzir godišnji utjecaj Sunca, tada nalazimo zakone rasta koji pripadaju vanjskom fizičkom tijelu. Dakle možemo reći, za život Sunca:
1. Duša i duh: Dan
2. Fizička tjelesna priroda: Godina
I sada dolazimo do lunarne aktivnosti. Prelazimo na razmatranje lunarnog života, života Mjeseca. Ono što sam upravo opisao da se odvija u ritmu od 28 dana zaista pripada duši i duhu; samo što sebe utiskuje duboko u tijelo. Fiziološki, zaista nema razlike, u finijem smislu, između onog što se odvija pri pojavljivanju sjećanja s obzirom na događaj na koji se sjećanje odnosi, i onog što se odvija u mjesečnim periodima ženskog tijela s obzirom na ono što je ženski organizam doživio davno u sponi sa fazama Mjeseca. Jedino što je ovo potonje jače, intenzivnije iskustvo, — duševno-duhovno iskustvo intenzivnije, jače pritišće u tijelo. Dakle, za lunarni život:
Duša i duh: 28 dnevna aktivnost
Sada potražimo odgovarajuće pojave za fizičko tijelo. Što bi one bile? To možete sami pronaći dedukcijom. Imati ćemo tjelesne, fizičke učinke s 28-godišnjim periodom. Pošto ovdje dan odgovara godini, imati ćemo 28 godina.
Fizička tjelesna priroda: 28 godišnja aktivnost
Trebate se samo sjetiti da je 28 godina period koji nas dovodi do našeg punog unutarnjeg sazrijevanja. Tada po prvi puta prestajemo biti na uzlaznoj skali rasta. Baš kao što Sunce radi na nama izvana u njegovoj godišnjoj aktivnosti, da bi u nama završilo vanjski proces koji odgovara dnevnom procesu u unutarnjem životu duše i duha, tako nešto radi u kozmosu u 28-godišnjem periodu, organizirajući nas izvana jednako kao što je žensko tijelo organizirano unutra. (Kod njega je to očitije nego kod muškarca, jer je kod muškarca odgovarajući dnevni ritam više povučen u etersko.) Ovdje dakle 28-dnevni period utiskuje sebe u oblast duše i duha, i možemo reći: Kao što je dnevni život Sunca povezan s godišnjim životom Sunca u odnosu na čovjeka, tako je 28-dnevni život Mjeseca povezan s 28-godišnjim životom Mjeseca s obzirom na cijelog čovjeka (ovaj prethodni pripada, zapravo, više ljudskoj glavi).
Vidjeli ste kako smještamo čovjeka, i s pravom ga smještamo, u cijeli kozmos. Napustili smo govorenje o Suncu i Mjesecu samo kao da stojimo izolirani ovdje na Zemlji, i našim očima ili teleskopima samo gledamo na Sunce i Mjesec. O Suncu i Mjesecu govorimo kao o nečem iznutra ujedinjenim s našim vlastitim životom, i vezu percipiramo u posebnim konfiguracijama našeg života u vremenu. Ukoliko opet ne smjestimo čovjeka, moji dragi prijatelji, u sliku događaja Sunca i Mjeseca, nećemo razviti čvrstu osnovu za istinsku astronomiju.
Tako nova znanost astronomije mora biti izgrađena na duhovno znanstvenoj osnovi. Ona mora biti razvijena iz intimnijeg znanja o samom čovjeku. Značenje u onom što se danas podučava od vanjske astronomije pronaći ćemo samo, kada smo u položaju da naše hipoteze temeljimo na samom čovjeku. Tada ćemo moći korisno proučiti prilično shematske izjave napravljene u astronomiji danas i također ćemo moći napraviti bitne ispravke u toj vanjskoj astronomiji.
Što slijedi iz svega ovoga? Slijedi da u ovim procesima — nije bitno, za sada, koja je njihova pozadina — sebe otkriva univerzalni život. Bilo da su (a o tome ćemo govoriti kasnije) dnevna i godišnja rotacija Zemlje u osnovi onoga što sam ovdje opisao kao solarni život u odnosu na dušu i duh za dan, i fizičko-tjelesnu prirodu za godinu; bilo da je to kretanje Mjeseca opisano od moderne astronomije ili nešto sasvim drugo; — nikada nećemo doći do razumijevanja toga samo postavljajući dobro poznatu sliku koja se uči u školama. Već sve što je na toj slici moramo razumjeti kao da je u stvari nastavljajući, postojani univerzalni život — život kojem se u njegovoj punoći ne može pristupiti samo nizom dijagramskih slika.
Sada ćemo krenuti drugačije. Početi ćemo sa stajališta koje nam je u astronomskim idejama ponuđeno od čovjeka u kojem je još bilo dosta toga iz prošlosti. Ne želimo se vratiti na starije ideje; moramo razraditi nove ideje. Ovaj je čovjek, međutim, u njegovim idejama imao još dosta toga od starih kvalitativnih vrlina. Mislim na Keplera. Astronomija je u moderno vrijeme sve više postala kvantitativna, i bila bi obmana gledati na astrofiziku kao na ulazak kvalitativnog elementa u astronomiju; univerzalnog života koji leži iza rada Keplera. U njemu je još bio ostao osjećaj da iza svega što je manifestirano u običnoj astronomskoj opservaciji tamo leži skriveno nešto kao pokret beskrajnog kozmičkog života — kozmičkog života koji tu otkriva svoju prisutnost.
Ako pred nama imamo čovjeka i vidimo da pomiče šaku ili ruku, mi ne kalkuliramo mehaniku pokreta; mi to prepoznajemo kao vanjsko otkrivenje unutarnjeg života duše i duha. Mi kao izražajnu gestu shvaćamo nešto na što se, konačno, može također gledati sa čisto prostornog, matematičkog gledišta. Što se dalje ide natrag u povijesti čovjekova pristupa astronomiji, više nalazimo čovjeka svjesnog da slike koje zamišlja o putu Sunca ili zvijezda nisu bile samo pasivne slike sporednih događaja već da su te slike bile geste života i bića. U starija vremena bilo je prilično lako razaznati taj osjećaj o kretanju nebeskih tijela koji ima prirodu poput geste. Kada se moja ruka kreće kroz zrak ja ne kalkuliram samo njenu putanju, već u toj putanji vidim izražaj duše. Tako je raniji promatrač u putanji Mjeseca vidio izraz života duše. U svim kretanjima nebeskog tijela vidio je izraz duševne prirode predstavljajući to nekako ovako — Ako bi ovdje mogao držati kišobran tako da mi se vidi samo ruka, moja ruka bi napravila neobjašnjiv pokret, jer ja sam tamo iza kišobrana; vidjeti će se samo ruka. Nekako na ovaj način ljudi drevnih vremena su predstavljali da je kretanje Mjeseca gore na nebu samo vanjski izraz — vrsta krajnjeg ‘uda’ — i da iza njega zaista stoji aktivno biće. Također u ranijim vremenima ljudi nisu govorili o izoliranim nebeskim tijelima planeta; govorili su o planetarnim sferama. Govorili su o više sfera, koje pripadaju nebeskim tijelima. Tako su razlikovali sferu Mjeseca, sferu Merkura, sferu Venere, sferu Sunca, sferu Marsa, sferu Jupitera, sferu Saturna, i zatim osmu sferu — nebesa zvijezda stajaćica. Razlikovali su ovih osam sfera i u njima vidjeli nešto što se izražavalo u vanjskim gestama, tako da se određena sfera izražavala zasvijetlivši sada ovdje, sada tamo, i tako dalje. Stvarnost je, na primjer, bila sfera Mjeseca. Sam Mjesec nije bio odvojeni entitet — samo gesta. Gdje se pojavio Mjesec, sfera Mjeseca je pravila određenu gestu. Ovo govorim da bih vam pokazao živu prirodu starih koncepcija.
Kepler je u njegovoj svijesti još zadržao osjećaj za ovaj univerzalni život u prostoru. Samo na račun toga je mogao izvući njegova tri čuvena zakona. Za modernu astronomiju tri čuvena zakona Keplera su čisto kvantitativne prirode, gledana jednostavno sa aspekta prostornih i vremenskih koncepata. Za čovjeka koji je još radio iz takvog života ideja kao Kepler, to nije bio slučaj. Podsjetimo se tih zakona Keplera. Oni su:
Prvi zakon:
Planeti se kreću po elipsama oko središnjeg tijela, i u jednom od fokusa tih elipsi je središnje tijelo.
Drugi zakon:
Radijus-vektor planeta opisuje jednake sektore, jednaka područja, u jednakim periodima vremena.
Treći zakon:
Za različite planete, kvadrati ophodnih vremena ponašaju se kao kubovi glavnih poluosi. (u modernoj fizici treći zakon se definira kao: „Kvadrati ophodnih vremena planeta proporcionalni su kubovima njihovih srednjih udaljenosti od Sunca“ nap.pr.)
Sada kao što smo rekli, za moderno, čisto kvalitativno gledanje ti zakoni su također čisto kvantitativni. Za nekog kao Kepler, sam izraz 'eliptično' i odgovarajuća krivulja označavali su veću životnost nego kada bi bilo samo kretanje po kružnici, jer se mora koristiti unutarnji impuls da bi se stalno mijenjao radijus. Kada se nešto jednostavno kreće po kružnici ne treba mijenjati radijus. Mora se upotrijebiti intenzivniji unutarnji život ako je radijus-vektor stalno mijenjan. Jednostavna izjava: “Planeti se po elipsama kreću oko središnjeg tijela i središnje tijelo nije u sredini već u jednom od fokusa elipse”, implicirala je veću životnost nego kada se nešto kreće po savršenom krugu.
Dalje: “Radijus-vektor opisuje jednake sektore u jednakim periodima vremena”. Tu imamo tranziciju od linije do površine, do ravnine. Molim da zapazite ovo. ’Utoliko što je na početku opisana samo elipsa, mi ostajemo u liniji — krivulji. Kada smo usmjereni na stazu koju opisuje radijus-vektor, vođeni smo do površine — područja. Razotkriveno je intenzivnije stanje u planetarnom kretanju. Kada se planet ‘kotrlja’ — ako se smijem tako izraziti — on ne izražava samo nešto unutar sebe, već za sobom vuče svoj rep, takoreći. Cijelo područje koje radijus-vektor opisuje pripada mu duhovno. Nadalje, u jednakim periodima vremena opisana su jednaka područja. Posebna pažnja je tako privučena na kvalitetu, inherentnu značajku kretanja planeta.
Treći se zakon iznad svega odnosi na život koji ima svoju ulogu između raznih planeta. Ovaj zakon poprima složeniji oblik. „Za različite planete, kvadrati ophodnih vremena ponašaju se kao kubovi glavnih poluosi” (ili prosječne udaljenosti od središnjeg tijela). Ovaj zakon, vidite, sadrži mnogo toga ako ga se još shvaća na Keplerov živi način. Newton je zatim ubio zakon. To je učinio veoma jednostavno. Uzmite Keplerov treći zakon. Možete ga napisati ovako:
ili napisano drugačije:
Sada to napišite nekako drugačije. Napišite ovako:
(Također sam to mogao napisati obrnutim redom.)
Što imamo na lijevoj strani jednadžbe, ovdje u omjeru na lijevoj strani? Ništa manje nego što je izraženo s jednom polovinom Newtonova zakona, a na drugoj strani drugom polovinom, sila Newtonova zakona. Trebate samo Keplerov zakon napisati tako drugačije i možete reći: “Sile privlačenja su obrnuto proporcionalne kvadratima udaljenosti”. Tu dakle imate newtonovski zakon gravitacije izveden iz zakona Keplera. Sila gravitacije između planeta, nebeskih tijela, obrnuto je proporcionalna kvadratima njihovih međusobnih udaljenosti. To nije ništa drugo nego ubijanje Keplerova trećeg zakona. U načelu to je to.
Ali sada uzmite stvar aktivno i životno. Nemojte pred sebe postaviti mrtvi proizvod “silu gravitacije” — “sile privlačenja smanjuju se s kvadratom udaljenosti” — već uzmite ono što je još živo u Keplerovom obliku, kvadrate perioda vremena. Ispunite mrtvo tijelo newtonovske sile privlačenja, što je samo vanjski koncept, s onim što je obuhvaćeno u kvadratu perioda vremena, i ispuniti ćete unutarnji život newtonovskog koncepta, koji je zaista mrtva ideja! Jer unutarnji život ima veze s vremenom. I ovdje pred sobom nemate samo vrijeme u njegovom jednostavnom tijeku, imate vrijeme na kvadrat — vrijeme na drugu potenciju! Još ćemo se vratiti na to što znači govoriti o ‘kvadratu vremena’. Ali možete shvatiti da govoriti o vremenu na drugu potenciju znači govoriti o nečemu što je unutarnje prirode. To je, zaista, vrijeme koje u životu čovjeka zapravo predstavlja odvijanje njegova unutarnjeg duševnog života. Stvar je u tome da bi trebali gledati pravo kroz mrtvi koncept newtonovske sile privlačenja na ono što neočekivano gađa u centar, dovodeći u njega vrijeme i time dovodi element unutarnjeg života.
Sada na stvar pogledajte s još jednog stajališta. Primijetite da Keplerov prvi zakon također ima referencu na Zemlju. Ne samo da Zemlja opisuje elipsu, već i vi, pošto ste na Zemlji, opisujete elipsu zajedno s njom. Ono što se odvija izvana u vašem je unutarnjem procesu. Tako pojavljivanje elipse iz kruga, na živi način na koji je Kepler još to pojmio, odgovara procesu u vašem vlastitom unutarnjem biću. I utoliko što se krećete u liniji koja je formirana radijus-vektorom koji opisuje jednake sektore u jednakom vremenu, vi se stalno povezujete sa središnjim tijelom, smještajući se u odnos s vlastitim Suncem. Vi, zajedno s krivuljom, opisujete put u vremenu, duž kojeg ste u stalnom odnosu sa Suncem. Ako se smijem izraziti malo neobično. Morate cijelo vrijeme voditi računa da se ne 'zanesete', skliznete u stranu, da ne idete prebrzo, — da vaš radijus-vektor ne opisuje preveliko područje. Ta vanjska točka koja se kreće po elipsi mora stalno biti u pravom odnosu prema Suncu. Tu imate kretanje koje sami radite, karakterizirano kao čista linija u prostoru. Odnos prema Suncu karakteriziran je drugim zakonom.
I ako prijeđemo na treći zakon, imate unutarnje iskustvo odnosa prema drugim planetima — vašu vlastitu živu vezu s drugim planetima.
Dakle ne moramo samo naći, u samom čovjeku, procese koji nas vode opet u kozmos. Ako ispravno protumačimo matematičke slike koje su nam predstavljene od kozmičkih procesa, također se okrećemo unutarnjem doživljaju onog što je očito vanjsko i kvantitativno. Jer kozmička matematika boravi u čovjeku. Sam čovjek je usred žive matematike. O ovom ćemo više govoriti sutra.