.- 5. Peto predavanje, Stuttgart, 5. siječnja 1921.
Epistemološko razmatranje prirodnih znanosti. Osnovni biogenetski zakon i mehanika razvoja, Haeckel, Oscar Hertwig. Bez uključivanja ljudskog bića u cjelini, granice znanstvenog znanja ne mogu se prevladati. Trostruka struktura čovjeka i njegov trostruki odnos prema vanjskom svijetu. Suprotnost između nervno-osjetilnog procesa i metaboličkog procesa, između ideacije i procesa oplodnje. Ritmički procesi u sredini.
Moji dragi prijatelji,
Za napredak naših proučavanja danas moram ubaciti vrstu interludija, jer ćemo tada lakše razumjeti pravu prirodu našeg zadatka. Sa određenog gledišta ćemo razmisliti o teoriji spoznaje prirodne znanosti uopće. Nadovežimo se na jučerašnje predavanje prisjećajući se još jednom privremenih zaključaka do kojih smo došli. Njihova verifikacija će se pojaviti u daljnjem tijeku.
Vidjeli smo da smo u proučavaju nebeskih pojava, utoliko što su one od naše astronomije izražene u geometrijskim formama i aritmetičkim figurama, vođeni do osobina nedjeljivosti s ostatkom. Postoji trenutak u našem procesu spoznaje — u pokušaju da shvatimo nebeske pojave — kada mora doći do zastoja, takoreći, i matematičku metodu više ne možemo proglasiti kompetentnom. Od određene točke nadalje, ne možemo jednostavno nastaviti povlačiti geometrijske linije, ocrtavajući kretanja nebeskih tijela. Ne možemo više uposliti matematičku analizu; možemo samo priznati da nas analiza i geometrija vode do određene točke, odakle ne možemo dalje. Barem privremeno, dolazimo do veoma značajnog zaključka da razmišljanjem o onom što vidimo, bilo golim okom ili uz pomoć instrumenata, nikada ne možemo to potpuno obuhvatiti geometrijskim likovima ili matematičkim formulama. Nemamo cijelu pojavu u algebri, analizi i geometriji.
Razmislite o značaju ovoga. Ako tvrdimo da smo uključili ukupnost nebeskih pojava, ne smijemo više zamišljati da to možemo napraviti misleći da se Sunce kreće na takav način da se njegovo kretanje može predstaviti određenom geometrijskom linijom, ili da se kretanje Mjeseca može tako predstaviti. Upravo se naše najgorljivije želje moramo odreći kada se suočavamo s pojavama u njihovoj ukupnosti. To je najznačajnije, pošto će ovih dana, u trenutku kada netko kaže 'Kopernikov sustav više zadovoljava nego Ptolomejev', netko drugi odgovoriti, 'onda dizajnirajmo drugi sustav'. Vidjeti ćemo u daljnjem tijeku ovih predavanja, što treba postaviti na mjesto pukog geometrijskog dizajna da bi pojave shvatili u njihovoj ukupnosti.
Najprije pred vas moram postaviti ovaj negativni aspekt, prije nego možemo ući u pozitivni, jer je najvažnije da u vezi ovoga razbistrimo naše misli.
S druge strane, jučer smo vidjeli da se ono s čime smo suočeni u embriologiji pojavljuje kao iz neodređenih, kaotičnih oblasti, i od određene točke nadalje može se shvatiti u slikovnom obliku, ili čak geometrijski. Kao što sam rekao jučer, u proučavanju nebeskih pojava, kroz sam proces spoznaje dolazimo do točke gdje moramo prepoznati da je svijet različit od onog što nas taj proces spoznaje u početku može voditi da vjerujemo. A kod embrioloških pojava vođeni smo da vidimo da mora postojati nešto što prethodi činjenicama do kojih još imamo pristup.
Sada, između ostalih stvari, nedavno je došlo do izvjesnog neslaganja u pogledima među embriolozima. (Dati ću samo grubi opis.) S jedne su strane bili striktni sljedbenici biogenetskog zakona, koji kaže, kao što znate, da je razvoj pojedinog embrija vrsta skraćene rekapitulacije razvoja rase. Ti ljudi su željeli ući u trag razvoju embrija u razvoju rase. S druge strane, istupili su drugi koji ne žele ni čuti za razvoj pojedinca iz razvoja rase, već su se držali više-manje mehaničke koncepcije razvoja embrija govoreći da je nužno samo uzeti u obzir direktno prisutne sile u onom što se odvija u samom embriju. Na primjer, Oscar Hertwig je napustio strogo biogenetsku školu Haeckel-a i prešao u više mehaničku školu. Sada, mehaničko treba shvatiti na način koji je barem sličan matematici premda nije čista matematika. Stoga vidimo, iz same povijesti znanosti, kako se od određenog stupnja nadalje (kao što sam rekao, nešto treba pretpostaviti da je došlo prije ove faze) embriološki razvoj drži mehaničkih, matematičkih metoda istraživanja. Povijest ovih stvari je ono na što sada želim ukazati.
Sve se ovo javlja na polju koje bi mogli nazvati teorija znanja. U jednu ruku vođeni smo do granice kognitivnog procesa, gdje ne možemo dalje s našim omiljenim modernim načinom pristupa. U drugu ruku, kod proučavanja života embrija naša jedina mogućnost da ga shvatimo uobičajenim metodama je da krenemo od izvjesne točke: što se događa prije toga moramo uzeti zdravo za gotovo. Moramo priznati da nešto nalazimo u oblasti stvarnosti, počeci koje moramo ostaviti mutne i neistražene; zatim od određene točke nadalje možemo krenuti raditi, opisujući ono što vidimo u obliku dijagrama, formula i povezanosti koje su barem slične onima u matematici i mehanici.
Imajući ove stvari na umu, smatrao sam da je na današnjem predavanju nužno umetnuti vrstu općeg razmišljanja. Kao što sam često na to ukazivao, ideal je modernog znanstvenog istraživanja promatrati vanjsku prirodu što je moguće više nezavisno od čovjeka, — ustanoviti pojave u čistoj objektivnosti, takoreći, potpuno isključujući čovjeka iz slike. Vidjeti ćemo da je upravo kroz ovu metodu isključivanja, nemoguće preskočiti barijere kakve smo sada vidjeli s dvije posebne strane.
Ovo je povezano s činjenicom da je princip metamorfoze, koji je, kao što znate, najprije shvaćen i predstavljen na elementarni način od Goethea, do sada jedva uopće slijeđen. Bez sumnje je u nekoj mjeri korišten u morfologiji, ipak čak i tu, kako smo vidjeli jučer, nedostaje jedan esencijalni princip. Morfologija danas još ne može prepoznati oblik i konstrukciju cjevaste ili duge kosti, na primjer, u njenom odnosu prema kosti lubanje. Da bi to napravili, moramo doći do načina mišljenja pomoću čega bi prvo trebali proučiti ono što je unutra, recimo, unutarnju površinu cjevaste kosti i zatim to povezati s vanjskom površinom kosti lubanje. To znači vrstu inverzije, kao kada preokrenemo rukavicu; ali u isto vrijeme imamo izmjenu forme, izmjenu površinske napetosti kroz preokretanje ili okretanje od iznutra prema vani. Tek kada ovako pratimo metamorfozu forme, premda može izgledati složeno, doći ćemo do pravih zaključaka.
Međutim kada napustimo morfološko i više uđemo u funkcionalnu domenu, postoje samo ogoljene indikacije, u postojećem načinu razmišljanja, prema pravoj potrazi za idejom metamorfoze u ovoj domeni. Ipak to je ono što je potrebno. Početak je napravljen u mojoj knjizi, „Zagonetke duše“, gdje sam barem skicirano naznačio — trostrukost bića čovjeka, prepoznanu kao zbroj međusobno povezanih funkcija. Barem okvirno, objasnio sam kako najprije moramo razlikovati one funkcije i procese u čovjeku na koje se može gledati kao da pripadaju nervima i osjetilima; kako potom moramo prepoznati, kao relativno nezavisne procese, sve što je ritmičko u ljudskom organizmu; i kako opet moramo prepoznati procese metabolizma kao posebne. Ukazao sam kako je u ta tri oblika procesa uključeno sve što je funkcionalno u čovjeku. Sve drugo što u ljudskom organizmu izgleda funkcionalno izvedeno je iz to troje.
Bitno je vidjeti da su sve pojave u organskoj oblasti, premda se izvana javljaju usporedo, povezane jedna s drugom načelom metamorfoze. Ljudi su danas neskloni na stvari gledati makroskopski. Moramo naći naš put natrag do makroskopskog aspekta. Inače, preko samog nedostatka sintetskog razumijevanja onog što je živuće, pojaviti će se problemi koji inherentno nisu nerješivi, već su napravljeni takvima od naših metodičkih predrasuda i ograničenja.
Vidite, učeći da shvatimo čovjeka u tom trostrukom aspektu moramo vidjeti da je on s vanjskim svijetom povezan na trostruki način. Njegov život nerva i osjetila jedan je način na koji je čovjek povezan s vanjskim svijetom; preko ritmičkih procesa s njim je povezan na još jedan način. U samoj prirodi ritmičkih procesa leži to da ih se ne može smatrati za izolirane u čovjeku, odvojene od ostatka svijeta, jer oni zavise o disanju, — procesu stalne razmjene između ljudskog tijela i vanjskog svijeta. Opet, u metabolizmu postoji veoma očigledan proces razmjene između čovjeka i vanjskog svijeta. Također proces nerva i osjetila može se gledati kao produžetak vanjskog svijeta u unutarnjem čovjeku. Ovo postaje lakše za razumjeti ako je napravljena distinkcija između aktualnih percepcija, koje su nam dane preko osjetila, i pridruženog procesa spoznaje — formiranja ideja i mentalnih slika. Nije nužno sada ovdje dublje ići u te stvari, dovoljno je očigledno. U odnosu između čovjeka i vanjskog svijeta tijekom osjetilne percepcije naglasak je više na vanjskom svijetu, dok nas formiranje ideja i mentalnih slika vodi više u unutarnjeg čovjeka. (Mislim na tjelesne procese, ne na život duše.)
Opet, ostavljajući na trenutak po strani ritmički sustav — disanje i cirkulaciju krvi — metabolički sustav nas dovodi do nečeg drugog, što je u nedvosmislenom kontrastu prema ovom procesu koji vodi unutra, od čulne percepcije do ideacije. Temeljito proučavanje metaboličkog sustava uspostavlja vezu između unutarnjih metaboličkih procesa i funkcioniranja ljudskih udova. Funkcije udova su povezane s metabolizmom.
Ako bi ljudi postupali racionalnije nego su to navikli pronašli bi esencijalnu vezu između metabolizma, postavljenog onako dublje unutar tijela, i procesa pomoću kojih pokrećemo naše udove. Oni su također metabolički. Aktualne organske funkcije koje su u pozadini pokretanja udova metabolički su procesi. Ako tu ispitamo organsko funkcioniranje pronaći ćemo konzumaciju materijalnih supstanci.
Ali ne smijemo odmah stati na metaboličkom procesu kao takvom. Postoji put kojim nas taj proces vodi onoliko od čovjeka prema vanjskom svijetu, kao što čulna percepcija vodi od vanjskog svijeta prema unutrašnjosti ljudskog tijela. (Ovakve metode istraživanja, koje su zaista temeljne, moraju se poduzeti, inače neće biti nikakvog napretka u određenim bitnim smjerovima.)
Što je to što je od metabolizma usmjereno vani jednako kao što je nešto od čulne percepcije usmjereno unutra na stvaranje ideja i mentalnih slika? To je proces oplodnje. Oplodnja pokazuje u suprotnom smjeru, — od tjelesnog organizma prema vani. Predstavljajući to dijagramom (Slika 1):
Slika 1
Kod čulne percepcije smjer je od izvana prema unutra; taj 'ulazeći' proces čulne percepcije je potom 'oplođen' i dobijemo formiranje ideja. (Nemojte se uvrijediti izrazom 'oplođen'; uskoro ćemo zamijeniti, ono što možda izgleda kao simbolički način izražavanja, sa stvarnošću na koju ukazuje.) Kod metaboličkog procesa smjer je od iznutra prema vani, i dobijemo stvarnu oplodnju. U onom što je manifestirano dakle na dva pola trostruke ljudske prirode, vođeni smo u dva suprotna smjera.
U sredini je sve što pripada ritmičkom sustavu. Sada možemo pitati, što je u ritmičkom sustavu usmjereno prema vani a što prema unutra? Ovdje nije moguće naći tako preciznu distinkciju kao između unutarnjeg metabolizma i oplodnje, ili između percepcije i ideacije. Procesi u ritmičkom sustavu se radije spajaju jedan u drugi. Kod udisanja i izdisanja proces je više jedinstvo. Ne mogu se toliko oštro razgraničiti, ipak je još moguće reći (Slika 1): kao što čulna percepcija dolazi izvana a oplodnja odlazi vani, tako također u udisanju i izdisanju nešto ide unutra i vani. Disanje je u sredini.
Ovdje je pravi primjer metamorfoze: jedna entitet, u pozadini trostruke ljudske prirode, organiziran sada na jedan način, sada na drugi.
U smjeru gore ovo se u nekoj mjeri može slijediti fiziološki. (Neki od vas već znaju na što ću sada uputiti.) Promotrite proces disanja. Primanje zraka utječe na organizam na određeni način; naime, kod udisanja, likvor, u koji su uronjeni kičmena moždina i mozak, potisnut je prema gore. Morate se sjetiti da mozak u stvari pluta u cerebralnom fluidu, i tako je potaknut gore. Mi uopće ne bi mogli živjeti bez ovog elementa plutanja. Međutim, sada nećemo u to ulaziti, već samo skrenuti pažnju na činjenicu da je ovdje kretanje prema gore cerebralnog fluida kod udisanja i kretanje prema dolje kod izdisanja. Tako da proces disanja djeluje u lubanji, u glavi. U ovom procesu imamo stvarnu međuigru sustava nerva i osjetila s ritmičkim sustavom.
Vidite kako organi rade, da dovedu do onog što možemo zvati metamorfoza funkcija. Onda možemo reći, međutim hipotetski ili samo kao postulat: možda će se nešto slično naći s obzirom na metabolizam i oplodnju. Ali u ovoj oblasti tijela nećemo ovako jednostavno doći do zaključka. To je doista karakteristika ljudskog organizma; relativno je lako razumjeti odnos međuprožimanja između ritmičkog sustava i sustava nerva i osjetila u procesu dostupnom misli, ali ne možemo tako lako naći evidentan odnos između ritmičkog sustava i procesa metabolizma i oplodnje.
Pozovite u pomoć znanje fiziologije koje vam je dostupno, i što više egzaktno idete u stvari bolje ćete ovo percipirati. Štoviše sasvim je očito zašto je to tako. Razmotrite pravilnu izmjenu spavanja i budnosti. Preko čulne percepcije vi ste otvoreni vanjskom svijetu, stalno izloženi vanjskom svijetu. Onda krenete raditi s vašim mišljenjem i u ono što vidite oko sebe dovedete izvjestan red i orijentaciju u vašem budnom životu. On postaje uređen kroz aktivnost koja radi od iznutra prema vani; orijentacija dolazi iznutra. Zapravo možemo reći: suočavamo se s vanjskim svijetom koji je već uređen prema njegovim vlastitim zakonima, i mi samo dovodimo u njega još jedan red iz našeg vlastitog unutarnjeg bića. Mi mislimo o vanjskom svijetu, spajamo činjenice i pojave prema našoj vlastitoj sklonosti — nažalost, često veoma lošoj sklonosti! Iz našeg unutarnjeg bića, nešto je uvedeno u vanjski svijet što nikako nužno ne odgovara tom vanjskom svijetu. Ako to ne bi bilo tako, nikada ne bi pali kao žrtva pogreške. Iz našeg vlastitog unutarnjeg bića dolazi proizvoljno preoblikovanje svijeta oko nas.
Ali sada, gledajući na drugi pol ljudske prirode, složiti ćete se da poremećaj dolazi od izvana, i kod metabolizma i kod oplodnje. Jer uvelike je ostavljeno našem vlastitom proizvoljnom izboru i slobodnoj volji, kako održavamo naš metabolizam uzimajući hranu, a čak i više, kako se ponašamo u pogledu oplodnje. Ali ovdje proizvoljni element ima mnogo veze s vanjskim svijetom, koji je na prvom mjestu nama stran. Osjećamo se kod kuće barem u proizvoljnom elementu kojeg uvodimo, iz našeg vlastitog unutarnjeg bića, u proces percepcije. Ali ne osjećamo se upoznati sa svime što uvodimo u sebe iz vanjskog svijeta. Imamo, na primjer veoma slabu ideju — barem, većina ljudi ima malo pojma što se zapravo događa u našem odnosu sa svijetom kada jedemo ili pijemo. Kao i što se događa u intervalima vremena između naših obroka, — na to obraćamo veoma malo pažnje, a i kada bismo ne bi toliko pomoglo. Ovdje dolazimo u neodređenu, neopipljivu oblast, rekao bih. Tako na jednom mjestu čovjekova bića imamo uređeni kozmos koji širi svoj jaz, takoreći, u našim čulnim organima (Slika 2). (Riječ 'uređen' ne smije se krivo shvatiti, upotrijebljena je samo da okarakterizira činjenice; nećemo se izgubiti u filozofskim argumentima o tome da li je kozmos doista uređen ili nije, želimo samo okarakterizirati dane činjenice.) Pol je u suprotnosti s drugim, koji je, moramo to priznati, neuređeni kozmos, uzimajući u obzir sve što dolazi u nas od izvana sve što punimo u sebe, ili opet, kako je proces oplodnje ušao u sasvim nepravilne intervale vremena i tako dalje. Kontemplirajući ovu invaziju metabolizma od vanjskog svijeta, moramo priznati da smo tu suočeni s neuređenim kozmosom — neuređenim barem za početak, koliko se nas tiče.
Slika 2
I sada možemo postaviti pitanje — iz više općeg aspekta teorije ljudskog znanja: kako smo i u kojoj mjeri zaista povezani sa zvjezdanim nebesima? Na prvom mjestu, mi ih vidimo. Ali sada ćete imati snažan osjećaj o nesigurnostima koje nas pogađaju kada počnemo razmišljati o zvjezdanim nebesima. Ne samo da su se ljudi različitih perioda osjećali uvjereni u istinu najrazličitijih astronomskih sustava svijeta. Kao što smo vidjeli jučer, moramo se suočiti s činjenicom da ne možemo obuhvatiti ukupnost Zvjezdanih nebesa u matematičkim i mehaničkim oblicima misli u kojima se osjećamo najsigurnije.
Ne samo da moramo priznati da ne možemo vjerovati čisto čulnim pojavama koje se tiču nebesa, već moramo prepoznati da kada krenemo od onog što vidimo i potom na tome radimo sa životom misli, koji, kao što smo vidjeli, pripada više unutarnjem čovjeku, ne možemo nikada zaista prići tom svijetu zvijezda. To je istina, nije puka usporedba reći: Zvjezdana nebesa predstavljaju nam se samo u njihovoj ukupnosti — relativnoj ukupnosti, naravno — kroz čulnu percepciju. Krenuvši od čulne percepcije, kada mi kao ljudi pokušamo ići dalje unutra, da bi razumjeli Zvjezdana nebesa, osjećamo nešto u njima strano. Dobivamo jak osjećaj neadekvatnosti. I ipak osjećamo da tamo u pojavi koju promatramo mora biti nešto shvatljivo.
Izvan nas je, dakle, uređeni kozmos; predstavlja se samo našim osjetilima. Sasvim sigurno se ne otkriva odmah našem intelektualnom razumijevanju. Ovaj uređeni kozmos imamo s jedne strane; s njime, ne možemo ući u čovjeka. Pokušamo od vanjske čulne percepcije prijeći prema unutarnjem čovjeku — životu misli i ideacije — i nađemo da ne možemo ući. Moramo priznati: astronomija neće baš da ide u našu glavu. To nije rečeno ni najmanje metaforički. To je dokaziva činjenica u teoriji znanja. Astronomija neće ući u ljudsku glavu; jednostavno se tamo neće uklopiti.
Što sada vidimo na drugom polu — onom od neuređenog kozmosa? Samo pogledajmo činjenice; ne želimo postavljati teorije ni hipoteze, već samo jasno vidjeti činjenice.
Pogledajmo što je kao kontrast, u vanjskom univerzumu do astronomske domene, i u čovjeku do procesa percepcije i ideacije (nastavljanje 'uređenog kozmosa' u čovjeku). U čovjeku dolazite do oblasti metabolizma i oplodnje — i astronomije (Slika 2) i pogledajte prema dolje na analogan način, u koju oblast ste vođeni? Vođeni ste u meteorologiju — sve pojave vanjskog svijeta još jednom, povezane su s meteorologijom. Jer ako meteorološke pojave pokušate razumjeti u smislu 'prirodnih zakona', količina zakona koju možete uvesti je u uređenom kozmosu astronomije u upravo istom omjeru kao što je temperamentalna oblast metabolizma i oplodnje u čovjeku prema oblasti čulne percepcije, u koju Zvjezdana nebesa bacaju svoje svijetlo, — koje tek počinje ulaziti u nered u našem vlastitom unutarnjem životu, naime u našem formiranju ideja.
Ako dakle čovjeka ne gledamo kao izolirano biće, već u vezi s cijelom prirodom, onda ga u sliku možemo smjestiti na slijedeći način. Preko njegove glave, on sudjeluje u astronomskoj, preko njegovog metabolizma u meteorološkoj domeni. Čovjek je tako isprepleten s kozmosom na obje strane.
Ovdje dodajmo još jednu misao. Jučer smo govorili o onim procesima na koje se može gledati kao na unutarnju organsku repliku procesa Mjeseca, naime procesima u ženskom organizmu. U ženskom organizmu postoji nešto kao izmjena faza, slijed događaja, imajući ciklus u 28 dana. Premda, kako stvari stoje sada, ti događaji uopće nisu zavisni o bilo kakvim aktualnim događajima Mjeseca, a ipak su nekako unutarnja refleksija Mjeseca. Također sam vam skrenuo pažnju na slijedeću psiho-fiziološku činjenicu. Ako zaista analiziramo ljudsko pamćenje i uzmemo u obzir unutarnji organski proces koji je u pozadini, ne možemo ga ne usporediti s funkcioniranjem ženskog tijela. Jedino što je kod ovog potonjeg tjelesna priroda zgrabljena intenzivnije nego je to kada se u pamćenju drži neko vanjsko iskustvo koje je pretrpljeno. Ono što dolazi do izražaja u tih 28 dana kao rezultat nekadašnjih naših dojmova nije više sadržano unutar individualnog života između rođenja i smrti, dok doživljavanje vanjskih događaja i njihovo pamćenje dolazi u kraćem periodu i odvija se između rođenja i smrti, unutar jednog života pojedinca. Međutim, razmotreni u njihovom psihološko-fiziološkom aspektu, dva procesa su u biti isto — funkcionalno ponovno doživljavanje vanjskog procesa ili događaja. (U mojoj 'Tajnoj znanosti' jasno sam ukazao na ovu vrstu iskustva u odnosu na vanjski svijet.)
Sada, proučite funkcije jajašaca prije oplodnje i naći ćete da su potpuno uključeni u ovaj 28-dnevni unutarnji ritam; oni pripadaju ovom procesu. Ali čim dođe do oplodnje, procesi u jajašcu odmah ispadnu iz ovog unutarnjeg ritmičkog života ljudskog bića. Uzajamni odnos s vanjskim svijetom odmah je ustanovljen. Promatrajući proces oplodnje, vođeni smo do toga da vidimo da ono što se događa u jajašcu od tada nadalje više nije povezano s čistim unutarnjim procesima u ljudskom tijelu. Oplodnja trga jajašce od čisto unutarnjeg organskog procesa i vodi preko u oblast onih procesa koji pripadaju zajednički i unutarnjem biću čovjeka i kozmosu, — oblast u kojoj nema barijere između onog što se odvija u čovjeku i u kozmosu. Dakle, ono što se događa nakon oplodnje — sve što se događa u oblikovanju embrija — treba se proučavati u vezi s vanjskim kozmičkim događajima, a ne samo u pogledu razvojnih mehanizama unutar samog jajašca u uzastopnim stupnjevima.
Promislite što to znači. Sve što se u jajašcu odvija prije oplodnje je, takoreći, unutar domene vlastitog unutarnjeg organskog procesa ljudskog bića. Ali ono što se događa nakon oplodnje i do čega je s njom došlo — ljudsko biće se otvara kozmosu. Tu prevladavaju kozmički utjecaji.
Tako s jedne strane imamo da kozmos radi na nama sve do točke gdje počinje život ideja. Imamo, na neki način — percepciju, uzajamni odnos, između čovjeka i kozmosa. Mi istražujemo taj odnos, na primjer, pomoću zakona percepcije. Fiziologije osjetila i tako dalje. Način na koji vidimo objekt mora biti istraživan preko takvih zakona. Recimo da gledamo željeznički vlak koji prolazi kraj nas. Cijeli pokret vidimo po duljini. Ako smo, međutim, u točki direktno ispred vlaka dovoljno dalekoj — koliko god brzo da se vlak kreće, vidimo ga kao da je nepokretan. Slikovito, dakle, ono što se odvija u nama zavisi o odnosu kozmosa prema nama. Mi smo usred slika i mi sami pripadamo slici. Međutim, postajemo upetljani u nešto kaotično, — jer konačno, naš sustav svijeta je kaotičan, — ako iz onog što vidimo izvana pokušamo izvući zaključke kao za stvarne događaje.
S druge strane, s obzirom na oplodnju, čovjek je upetljan ne u slikovne već u stvarne kozmičke procese.
Tako je na jednom polu čovjek u kozmos uronjen na slikovni, a na drugom na stvarni način. Upravo ona stvar koja mu izmiče kada gleda vani u kozmos, upliće se u njega kada prolazi proces oplodnje. Ovdje je dakle nešto, samo u sebi cjelina, razdvojeno u dva člana. U jednom slučaju pred nama je samo slika i kroz nju ne možemo izbiti do stvarnosti. U drugom smo suočeni sa stvarnošću; kroz nju nastaje novi čovjek. Ali ona ne postaje jasna slika; za nas ostaje lišena zakona kao i manifestacije vremena, ili općenito meteorološki uvjeti. Tu smo licem u lice s dualnošću — tu su dva pola. Sa obje strane primamo polovično oduševljenje. To je kao da smo s jedne strane primili sliku a s druge stvarnost koja joj je u pozadini.
Vidite, način na koji je čovjek suočen sa svijetom nije tako jednostavan kao što se pretpostavlja govoreći: Dana je čulna slika svijeta; sada smislimo stvarnost filozofskim metodama. Ovaj problem nalaženja stvarnosti u pozadini čulne percepcije je, naravno, temeljan u filozofskoj teoriji spoznaje. Međutim čovjek je posebno izbalansiran između slike i stvarnosti na sasvim druge načine osim pukom filozofskom špekulacijom.
Sada, tijekom evolucije svijeta, čovjek je toj tajni već pokušao pristupiti kroz doživljaj posredne oblasti: udisanja i izdisanja. Drevna indijska mudrost koju bi, kako sam često govorio, za nas danas bilo pogrešno imitirati — kretala je više ili manje instinktivno od slijedećih hipoteza. Čulne percepcije nisu korisne u težnji za stvarnošću; niti su to seksualni procesi ili oni od oplođivanja, jer ne daju jasnu sliku. Stoga, držimo se srednje oblasti, koja je metamorfozirala, jednom prema formiranju slika a drugi puta prema stvarnosti. Moramo se držati srednje oblasti, jer preko nje pristup stvarnosti a ipak istovremeno i do slike na neki način mora biti moguć. Zato su posebne vježbe disanja sustava yoge usavršene mudrošću drevne Indije. Čovjek je težio stvarnost dosegnuti doživljavajući proces disanja svjesno, tako u isto vrijeme dohvaćajući i sliku i stvarnost. I ako netko pita zašto to treba biti tako, dan je odgovor: disanje ujedinjuje sliku i stvarnost. (Odgovor može biti više ili manje instinktivan, premda ne u potpunosti, kao što možete vidjeti ako ćete proučavati, u samoj indijskoj filozofiji, kako je taj čudni sustav vježbi disanja nastao.) Disanje ujedinjuje sliku i stvarnost. Slika je doživljena u njenom odnosu prema stvarnosti, ako je proces disanja jednom podignut iz nesvjesnog u svjesno. Nikada nećemo razumjeti što se tako pojavilo u povijesnoj evoluciji čovječanstva, ukoliko na to ne gledamo sa stajališta unutarnje fiziologije čovjeka. Gledajući na to u ovom svijetlu, možete reći: postojalo je vrijeme kada je čovjek nastojao dokučiti stvarnost okrećući se samom čovjeku. Za slike svijeta, imamo osjetila; za stvarnost, nešto sasvim različito. Stoga su ljudi okrenuli onom dijelu svijeta ljudsko biće koje nije odsječeno u konačnim slikama, niti s druge strane u pukom doživljaju stvarnosti; okrenuli su se onom što još nije diferencirano ili podijeljeno — procesu disanja. I tako radeći, uveli su čovjeka u kozmos. Svijet nisu kontemplirali odvojeno od čovjeka kao svijet naše prirodne znanosti; promatrali su svijet za kojeg je čovjek, kao ritmički čovjek, postao stvarni organ percepcije. Ovaj svijet, rekli su, ne može se dokučiti niti od čovjeka nerva i osjetila, niti od metaboličkog čovjeka. U njegovom životu nerva i osjetila, čovjek postaje svjestan na takav način da je ono što se predstavlja nervima i osjetilima razrijeđeno do puke slike; u metabolizmu, stvarnost ga susreće na takav način da se uopće ne može podići u svijest. Ispreplitanje stvarnog ali nesvjesnog doživljaja s onim što je razrijeđeno do slike, od mudraca drevne Indije traženo je u reguliranom procesu disanja. Niti ćemo ikada razumjeti drevne kozmičke sustave, prije Ptolomejevog, sve dok nismo u stanju naslutiti kako se univerzum pojavljuje čovjeku kada je na ovaj način, bez obzira koliko nediferencirana, postignuta sinteza između procesa spoznaje s jedne strane, a s druge intenzivna stvarnost procesa reprodukcije.
Sada sa ovog gledišta razmotrite učenja o stvaranju svijeta koja će se sresti konkretno u Bibliji: učenja koja, kako stvari stoje danas, nije tako lako dokučiti. Uzmite biblijsku priču o postanku, posebno kako je interpretirana od onih koji se još drže starih tradicija. U osnovi, biblijska priča o postanku može se razumjeti samo ako smo u stanju kombinirati postanak svijeta kojeg izvlačimo gledajući vanjski univerzum, s onim što izvlačimo iz embriologije. Ono što je izneseno u Knjizi postanka u stvari je mješavina embriologije i onog što je viđeno u vanjskom sjaju čulnog svijeta. Otuda opetovani pokušaji interpretacije biblijske priče o postanku, čak i riječ po riječ, činjenicama embriologije. Uistinu, to poziva na takvu interpretaciju.
Uveo sam ovo danas, moji dragi prijatelji, iz sasvim određenog razloga.
Vidite, ako će naša sadašnja proučavanja — koja imaju namjeru, na izgrade most između današnje vanjske znanosti i znanosti duha — uopće imati ikakvog značenja, najprije moramo steći sasvim određen osjećaj i moramo se prožeti tim osjećajem inače ne možemo dalje. Moramo moći osjetiti da su određeni moderni načini mišljenja površni i vanjski, — osjećati to na potpuno dubok način. Moramo naučiti vidjeti površnost, s jedne strane, postavljanja slika univerzuma koje samo pokušavaju napraviti neke manje korekcije kopernikanskog sustava, i s druge strane, istraživanja života embrija na načine koji su danas uobičajeni. Moglo bi se reći da izreka Nietzschea: “Svijet je duboko promišljen i iskovan; mnogo dublje od prolaznog dana”, proizlazi iz takvog osjećaja. Treba steći impulse da se objašnjenja ne traže samo u površnom prihvaćanju onog što se direktno predstavlja, čak i ako je to unaprijeđen pogled teleskopom ili mikroskopom ili rendgenskim uređajem. Moramo naučiti imati respekt za objašnjenja drugačije prirode, težeći drugim sposobnostima znanja, kakve su one koje su tražili indijski mudraci u sustavu yoge, i tako prodrijeti u stvarnost i naći sredstva za formiranje odgovarajuće slike stvarnosti.
Pošto smo sada prerasli sustav yoge, moramo se osjećati potaknuti prema novom načinu prodiranja u univerzum procesima koji se još moraju razviti — koji se neće tako jednostavno izvući iz današnjih uobičajenih metoda. Jer čovjek je smješten u sredini između slike svijeta, — slike koja mu se predstavlja na snažan preplavljujući način u zvjezdanim nebesima, čije tajne nikada neće biti otkrivene kroz puke intelektualne sposobnosti, — i onog s čime se susreće sa stalno promjenjivim raspoloženjem i temperamentom u procesu reprodukcije, pomoću kojeg ljudska rasa postoji. Usred te velike cjeline koja je za njega tako razdvojena na dvije polovine, smješten je čovjek. Da bi našao vezu između to dvoje, mora tražiti put duhovnog razvoja, jednako kao što je to napravio u starijem obliku u sustavu yoge, — u obliku koji danas više nije moguć.
Astronomija, prakticirana kao dosad, nikada neće voditi do shvaćanja stvarnosti; samo će nam dati slike. A embriologija, premda u toj oblasti hvatamo stvarnost, neće nam omogućiti da u stvarnost prodremo s idejama i mentalnim slikama. Astronomske slike svijeta siromašne su stvarnošću; embriološke slike su siromašne idejama — ne prodiremo u činjenice s jasnim idejama. Dakle također i u teoriji znanja, ljudskom biću moramo pristupiti kao cjelini, umjesto da se samo upuštamo u filozofske i psihološke špekulacije o čulnoj percepciji. Moramo krenuti od cjeline čovjeka. Moramo naučiti čovjeka kao cjelinu smjestiti u univerzum. To je naš zadatak danas.
Danas je veoma evidentno, kako je s jedne strane temelj znanja izgubljen. I evidentno je kako s druge strane u embriologiji, gdje znanje ne doseže izvore stvarnosti, sve to rezultira pukom govorancijom koja se vrti oko činjenica, bilo u smislu biogenetičkog zakona ili razvojnih mehanizama. Pojačanje naših temeljnih metoda očito je potrebno u oba ova smjera.
Sve sam ovo morao staviti pred vas, tako da se možemo bolje razumjeti u onom što slijedi. Jer to će vam pomoći da uvidite da bi bilo beskorisno ako bi samo jednostavno dodao još jednu formalnu sliku univerzuma onoj postojećoj, iako je doduše upravo to ono što ljudi danas priželjkuju.