.- 6. Šesto predavanje, Stuttgart, 6. siječnja 1921.
13. stoljeće kao važna točka u ljudskom razvoju. Skolastika i suprotnost između realizma i nominalizma. Ontološki dokaz Boga. Polarna zona, umjerena zona, tropska zona u utjecaju na ljudsku organizaciju. Ritam u kozmičkim procesima. Platonova godina.
Moji dragi prijatelji,
Vidjeli ste, iz onog što je do sada rečeno, da u objašnjavanju prirodnih pojava trebamo naći put koji vodi izvan intelektualne matematičke oblasti. To da nećemo osporavati opravdanost matematičkog pristupa svojstveno je cjelokupnom duhu ovih predavanja. Međutim mogli smo jasno definirati točku izvan koje je nemoguće ići matematičkim misaonim formama, u nebeskim prostranstvima s jedne strane, i u oblasti embriologije s druge. Moramo isklesati put za druge metode spoznaje. Svrha je ovih predavanja pokazati znanstvenu potrebu za drugim metodama.
Pokušati ću pokazati da ono što se u današnje vrijeme traži samo gledajući vani u nebeski prostor — bilo golim okom ili uz pomoć optičkih instrumenata — treba biti postavljeno na daleko širu osnovu, tako da ne samo jedan njegov dio već cijeli čovjek postane 'reagens' za dublje prodiranje nebesa. Danas ću pokušati, ako ne dokazati, barem naznačiti valjanost takve proširene metode, pristupajući problemu sa sasvim druge strane. Može izgledati paradoksalno u odnosu na našu sadašnju temu, ali razlog će uskoro postati jasan.
Pri proučavanju evolucije čovječanstva na Zemlji zasigurno moramo pronaći nešto unutar same ljudske evolucije da nas vodi do esencijalnog izvora nebeskih pojava. Jer inače moramo pretpostaviti da je ono što se odvija u univerzumu izvan Zemlje bez utjecaja na čovjeka, — na ljudsku evoluciju. To nitko neće pretpostaviti, premda doduše neki utjecaji mogu biti precijenjeni a drugi podcijenjeni. Stoga bi bilo vjerodostojno — barem s metodičkog gledišta — postaviti pitanje: ‘Možemo li u samoj evoluciji čovječanstva pronaći bilo što da ukaže na putove pristupa tajnama nebeskog prostora?’ Postavljajući ovo pitanje, krenuti ćemo, ne od znanosti duha, već od činjenica do kojih svatko može doći empirijskim, povijesnim istraživanjem.
Gledajući natrag na evoluciju čovječanstva, u oblasti gdje ljudske misli, ljudske sposobnosti spoznaje nalaze izražaj, gdje, takoreći, odnos čovjeka prema svijetu poprima najuzvišenije oblike — vođeni smo natrag, za početak (kao što možete zaključiti iz mojih 'Zagonetki filozofije'), samo nekoliko stoljeća u prošlost. Zaista sam često ukazivao na izvjesni trenutak u 15-om stoljeću, jedan od najbitnijih u novijoj fazi ljudske evolucije. Naznaka je naravno približna. Moramo misliti o periodu oko sredine Srednjeg vijeka. Nepotrebno je kazati, upućujemo samo na ono što se odvijalo unutar civiliziranog čovječanstva.
Općenito nije jasno ili dovoljno oštroumno uočeno, koliko duboka i britka promjena se tada odvijala u ljudskoj misli i spoznaji. Postojala je nažalost neko vrijeme otvorena odbojnost — posebno među filozofima — prema stvarnom proučavanju i uvažavanju epohe u europskoj civilizaciji koju bi se moglo nazvati Doba skolastike. Tijekom tog doba, na površinu života čovjekove spoznaje došla su duboko značajna pitanja. Ako se u njih uđe dovoljno duboko, osjeća se da ta pitanja nisu izvirala samo iz oblasti logičkog zaključivanja — oblika koji je Srednji vijek koristio da ih odjene — već iz samih dubina čovjekova bića.
Treba se samo sjetiti što je postalo temeljno pitanje čovjekova znanja — pitanje nominalizma i realizma. Ili opet, što je u duhovnom razvoju Europe simboliziralo to da su rađeni pokušaji da bi se dokazalo postojanje Boga. Postojao je na primjer takozvani ontološki dokaz postojanja Boga. Iz same misli — iz čistog koncepta — ljudi su željeli potvrdu božje egzistencije. Promislite što to znači u cjelokupnoj evoluciji ljudske spoznaje. Nešto se komešalo u najvećim dubinama ljudskog bića; samo je u filozofskim dedukcijama tog vremena našlo potpuno svjestan izraz. Ljudi su bili zbunjeni s time da li koncepti i ideje, koje čovjek formira i izražava riječima, na neki način predstavljaju stvarnost, ili su to samo sažeci vanjskih osjetilnih podataka. Općenite koncepte koje čovjek stvara za sebe nominalisti su gledali kao puki formalni sažetak, bez značenja za vanjsku stvarnost već kao da samo pomažu čovjeku da se nađe okolni put — da se orijentira u inače konfuznom vanjskom svijetu. Realisti su (izraz koji je korišten u sasvim drugačijem smislu nego danas) objavili da će se u općenitim ili univerzalnim konceptima naći nešto stvarno — da u tim konceptima čovjek u njegovom unutarnjem životu zahvaća nešto stvarno — da to nisu samo zgodna uopćenja ili apstrakcije iz svijeta.
Često sam na javnim predavanjima pričao kako je moj stari prijatelj Vinsenz Knauer — noviji skolastik, premda on ne bi tvrdio da jest — pokazao veoma jasno, u njegovom zanimljivom djelu “Središnji problemi filozofije, od Talesa do Roberta Hamerlinga”, da je potpuni realist. Nominalisti, rekao je, tvrde ka koncept ‘janje’ nije ništa nego zgodno uopćenje koje se javlja u ljudskom umu; također i koncept ‘vuk’. Stvar je samo složena na različit način za janje i za vuka. Mi to samo sažimamo u zgodnu apstrakciju, ‘janje’ ili ‘vuk’ zavisi o slučaju. Dakle, sugerirao je, pokušajte neko vrijeme vuka držati dalje od sve hrane i dajte mu da jede samo janje, nakon nužnog vremenskog perioda tvar u vuku neće biti ništa drugo osim janjeta, a on ipak ne bi izgubio svoju vukolikost. Stoga vučja priroda, izražena općenitim konceptom ‘vuka’ mora biti nešto stvarno.
Sada, činjenica da se takozvani 'ontološki' dokaz božje egzistencije uopće mogao pojaviti, svjedoči dubokoj i temeljitoj promjeni koja se odvijala u ljudskoj prirodi. Malo prije toga, jednostavno nikome unutar europske kulture ne bi došlo da želi dokazati božje postojanje, to se osjećalo kao očigledno. Tek kada taj osjećaj nije više bio prisutan u ljudima, počeli su žudjeti za dokazom. Ako imate živu unutarnju izvjesnost o nečemu, ne želite to dokazivati. Ali u to vrijeme nešto je otklizavalo od čovjeka, što je do tada u njemu bilo živo kao nešto što se podrazumijevalo, i ljudski duh je tako vođen u sasvim druge kanale — sasvim druge potrebe. Mogao bih navesti još mnogo primjera, pokazujući opravo na najvišim nivoima misli i znanja (iako bi riječ 'najvišim' mogli uzeti s malo soli) kakva su se duboka komešanja i tutnjave odvijale u ljudskoj prirodi tijekom perioda Srednjeg vijeka.
Sada, zasigurno ne možemo poreći da mora postojati neka veza između onog što se odvija u životu čovječanstva i pojava u nebesima iznad Zemlje. U najopćenitijem smislu, moramo pretpostaviti da postoji neka veza; što je to detaljnije, otkriti ćemo u odgovarajuće vrijeme. Stoga možemo pitati — želimo postupiti veoma oprezno, dakle trebamo samo pitati — ‘Kako su ti unutarnji doživljaji koje je čovjek u to vrijeme prolazio, povezani s evolucijom planeta Zemlje u cijelosti?’, — pitanje koje nas očigledno može odvesti u oblasti izvan Zemlje. Da li je to možda bio poseban trenutak u evoluciji Zemlje kao takvoj? Postoji li nešto na što možemo ukazati kao konkretniji kriterij o tome što je taj trenutak bio u ljudskoj evoluciji?
U vezi toga zaista možemo ukazati na nešto značajno. Postojalo je još jedno vrijeme koje je napravilo dubok rez u onim istim oblastima Zemlje gdje su se u Srednjem vijeku odigravali ti događaji u najviše uzvišenoj oblasti ljudskog života – duhovnom životu misli. Doba Srednjeg vijeka, kada se to gibanje i komešanje čovječanstva odvijalo, leži u sredini između dvije krajnje točke, takoreći, na vagi vremena. Za europske oblasti, te ‘krajnje točke’ ne predstavljaju vrstu vremena u kojoj bi intenzivna aktivnost ljudskog života i kulture uopće bila moguća. U stvari, ako od tog srednjovjekovnog trenutka, koji ću nazvati A (Slika 1), idemo natrag i naprijed jednaku duljinu vremena u prilično udaljenu prošlost i budućnost, dolazimo do točki vremena koje predstavljaju izvjesnu jalovost i smrt civilizacije upravo u onim oblastima gdje se to duboko komešanje odvijalo u 13-om, 14-om, i 15-om stoljeću. Oko 10.000 godina naprijed i 10.000 godina natrag od tog trenutka (A na Slici 1) dosežemo maksimalni razvoj ledenog doba upravo u tim oblastima. Ledeno doba zasigurno ne bi dopustilo bilo kakav izraziti razvoj u ljudskom životu i kulturi.
Slika 1
Ispitujući stoga evoluciju tih europskih oblasti nalazimo ledeno doba — polaganje otpada civilizacije — 10.000 godina prije kršćanske ere, i opet bi trebali naći isto 10.000 godina nakon tog vremena. Duboko komešanje ljudskog života, o kojem smo govorili, dogodilo se na sredini između dvije takve jalove epohe.
Kao što sam upravo rekao, postoji određena nevoljkost da se obrati pažnja na taj period u razvoju filozofije — 13 i 14 stoljeće; — nije viđeno jasno i točno što to jest. Ipak ako netko ima osjećaj za evoluciju života znanja čovječanstva, svjestan je da je do današnjeg dana filozofska povijest po utjecajem naknadnih učinaka onog što se komešalo i tutnjilo u životu čovječanstva u to vrijeme. To se pokazalo i u drugim domenama civilizacije također; samo je u ovoj fazi razvoja života misli i spoznaje najjasnije i simptomatski došlo do izražaja.
Sada kao što znate, ta faza razvoja — javljajući se oko sredine Srednjeg vijeka — bila je britka u europskoj civilizaciji. Često sam o njoj govorio na antropozofskim predavanjima. To je bio rez. Nešto je promijenjeno u cjelokupnom trendu ljudske evolucije. Početak je bio davno ranije — u 8-om stoljeću pr.n.e. To možemo opisati kao najintenzivniji razvoj ljudske intelektualnosti.
Od tada, u životu i civilizaciji čovječanstva, posebno smo tražili razvoj ego svijesti. Sve odstupanja i sva mudrost stečena u općenitom životu čovječanstva od tog srednjovjekovnog vremena je zaista zbog tog ego razvoja zbog stalno rastuće razrade svijesti o 'Ja' u čovjeku. Svijest starih Grka a čak i Latina (i drevnih Latina i njihovih nasljednika, današnjih latinskih naroda) nije se puno opterećivala egom. Čak uglavnom i u jeziku, u gramatici i sintaksi, ne izgovaraju 'Ja' tako otvoreno, već to još uključuju u glagol. 'Ja' još nije tako napadno navedeno. Uzmite Aristotela i Platona, a iznad svega najvećeg filozofa davnine, Heraklita. Kroz njihov rad ego još nije toliko istaknut. Način na koji su zahvatili pojave svijeta s načelom intelektualnog obrazlaganja još je uvijek više nesebičan. (Molim da ovo ne prenaglasite, već riječ 'nesebičan' može biti korištena u relativnom smislu.) Još nema tako oštrog odvajanja sebe od pojava svijeta kao što će biti težnja u novom dobu — dobu svijesti u kojem mi sada živimo.
Idući još dalje natrag — preko 8-om stoljeća pr.n.e. — dolazimo u egipatsko i kaldejsko doba kako sam ga nazvao (detalje ćete naći u mojoj Tajnoj znanosti). Još jednom, stanje ljudske duše je bilo različito. Tijekom tog doba — koje je kao i ova druga, trajalo preko 2.000 godina — čovjek vanjske pojave uopće još nije povezivao jednu s drugom intelektualnim rezoniranjem. Radije je shvaćao svijet — nebesa također — u osjećaju i direktnoj senzaciji. Pogrešno je i besplodno onome što je još produžetak astronomije Egipta i Kaldeje pristupiti sa sadašnjim intelektualnim prosudbama — vrstom prosudbe koju smo mi sami naslijedili od grčko-latinskog doba. Moramo postići izvjesnu metamorfozu duše i tako ući u sasvim različito duševno stanje koje je tada prevladavalo, gdje je čovjek zahvaćao svijet u jednostavnom osjećaju i senzaciji (gdje koncept još nije bio odvojen od senzacije).
Čak i u oblasti aktualnih senzacija ili čulnih utisaka — kao što se može pokazati povijesno i filološki — nisu pridavali veliku važnost preciznom opisu plave ili ljubičaste nijanse boje, dok su bili oduševljeni crvenom i žutom oblasti spektra. Zaista se senzacija tamnih boja može gledati kao da se javlja simultano sa sposobnošću za intelektualne koncepte.
Egipatsko-kaldejsko doba — od 747 pr.n.e. oko 2160 godina u prošlost, — vodi nas na početak trećeg milenija prije Krista. Još ranije, recimo u četvrtom ili petom mileniju prije Krista, dolazimo u doba kada je cijelo čovjekovo gledanje i način percepcije bio toliko različit od našeg današnjeg da je za nas teško, bez pribjegavanja duhovno-znanstvenoj metodi, uopće se premjestiti u način na koji su ljudi tog vremena gledali svijet oko njih. Nije to bio samo osjećaj i opažaj, — to je bilo življenje s vanjskim događanjima, biti pravo u njima. Čovjek se osjećao kao dio i član sve prirode oko njega, više kao što bi moja ruka, ako bi bila svjesna, osjećala sebe članom mog tijela.
Ovdje je dakle bio potpuno različit trend i kvaliteta u čovjekovu odnosu prema svijetu. A ako idemo još dalje natrag, to jedinstvo čovjeka s okolnim svijetom nalazimo čak još više povećano. U tim veoma ranim vremenima, civilizacije su se mogle razviti samo ondje gdje su posebni zemljopisni uvjeti to činili mogućim. Mislim na vrijeme opisano u mojoj Tajnoj znanosti kao drevna indijska civilizacija — mnogo ranije od kulture Veda, koje su samo kasniji odjek toga. Drevna indijska epoha dolazi veoma blizu vremenu kada su u našim oblastima na Zemlji prevladavali ledenjački uvjeti. Kultura kao drevna indijska mogla se razviti kada su se klimatski uvjeti, manje ili više, kakve mi uživamo danas u umjerenoj zoni, širili do onog što je danas ekvator. To jednostavno možete zaključiti iz relativnog napredovanja ili povlačenja leda; tropski uvjeti nisu se dogodili u Indiji sve do mnogo kasnijeg vremena, kada se iz sjevernijih oblasti led povukao.
Vidimo dakle kako unutarnja evolucija čovječanstva pretrpljuje promjene ruku pod ruku sa promjenjivim kopnenim uvjetima — to jest, promjenjivim uvjetima na površini Zemlje. Samo oni koji prihvaćaju veoma kratkoročno gledanje na evoluciju čovječanstva na Zemlji predstaviti će sebi da znanstvene ideje koje uvodimo danas imaju bilo kakvu apsolutnu vrijednost — da smo se sada konačno probili do znanstvene istine, takoreći. Za svakog tko dublje gleda na oblasti Zemlje koje danas uživaju izvjesne oblike kulturalnog i duhovnog života, one će u neko buduće vrijeme biti opet neizbježno poharane; biti će još jednom opustošene. Iz proteklog vremena možete izračunati koliko će vremena proći dok novo ledeno doba ne sustigne našu sadašnju civilizaciju. Štoviše pretpostavljajući da možemo naći vezu između nebeskih pojava i ovih činjenica zemaljske evolucije — uzastopna ledena doba i središnju točku između njih — to će voditi do daljnjeg uvida. Ono što se odvija na Zemlji u najuzvišenijim oblastima kulturalnog života — u životu misli i spoznaje — sada će biti povezano ne samo s tim promjenljivim uvjetima na samoj Zemlji, već i s uvjetima u vanjskom kozmosu. Čisto empirijsko razmišljanje pokazuje da je čovjek ono što jest zahvaljujući uvjetima na planetu Zemlji i u univerzumu vani.
Još jednom dakle uzimajući činjenice empirijski kao što je uobičajeno u znanosti, samo s nešto širim opsegom, naša vizija se širi dok ne prepoznamo takvu vezu kakvu upravo opisujemo. Sada na neki način, čak i u sadašnje vrijeme možemo percipirati kako je kvaliteta i trend ljudskog duhovnog života doveden odnosom između Zemlje i nebeskih tijela. Na ranijem predavanju pokazano je kako različite duhovne konfiguracije teže biti u ekvatorijalnim i različite u polarnim oblastima. Istražujući to pobliže, različit odnos Zemlje prema Suncu pokazuje se kao odlučujući faktor. On čini čovjeka u polarnim oblastima manje slobodnim od njegove tjelesne prirode. Čovjek u polarnim oblastima manje može podići sebe iz njegovog tjelesnog organizma, — za bezbolno korištenje i manipulaciju njegovog života duše (O različitim uzajamnim vezama Zemlje i Sunca, biti će u tome još i više toga, kao što ćemo u pravo vrijeme pronaći; ali za početak možemo početi od konvencionalnih napomena.)
Trebamo samo sebi predstaviti kako su različito ljudi polarnih oblasti zahvaćeni nečim što se u nama drži više u pozadini. Mi u umjerenoj zoni imamo brzu izmjenu dana i noći. Promislite koliko duga ta izmjena postaje kako se približavate polarnoj zoni. To je kao da će se dan produžiti u godinu. Rekao sam vam o tome što je na djelu u malom djetetu, duboko u tjelesnoj prirodi iz godine u godine, od rođenja do promjene zuba, i kako se nezavisni učinak života duše, kako se predaje bržem ritmu dana, postupno oslobađa i odvaja od tog više tjelesnog procesa. To u istoj mjeri nije moguće u polarnim oblastima. Tamo će godišnji ritam više težiti da se osjeća. Naglasak je više na tjelesnoj strani. Ljudsko biće se neće od toga istrgnuti u istoj mjeri kao od onog što radi unutar tijela.
Promislite sada o oskudnim ostacima koji su sačuvani od civilizacije veoma ranih vremena, — koji su preživjeli ledeno doba. Tada ćete vidjeti da su postojala vremena u kojima se vrsta 'polarizacije' (dajući riječi njeno ispravno značenje u ovom kontekstu) širila pravo preko sadašnje umjerene zone, tako da su prevladavali uvjeti ne različiti onima u sadašnjim polarnim oblastima. Možete ovu usporedbu koristiti za ono što je bilo na djelu u ledenom dobu; možete zaista reći: Ono što je sada potisnuto prema sjevernom polu, bilo je rašireno nad značajnim dijelom Zemlje. (Molim da ovdje ne uključujete današnja objašnjenja i ideje, jer će inače cijela pojava biti nejasna. Uzmite samo čistu pojavu kao takvu.)
Uvjeti su na Zemlji danas takvi da imamo tri tipa; ljudska bića tropske, umjerene i polarne zone. Naravno oni utječu jedni na druge, tako da u vanjskoj stvarnosti pojava ne izgleda tako čisto. Ipak, ono što ovdje imate u prostornom obliku — to ćete opet pronaći u vremenu kako se vraćate natrag. Idući natrag u vremenu, dolazimo do 'sjevernog pola', takoreći, u vremenu — u povijesti civilizacije. Idući naprijed, ponovno dolazimo do pola. Pamtimo da je polarni utjecaj na čovjeka povezan s uzajamnim odnosom između Zemlje i Sunca. Moramo pojmiti da je promjena koja se odvila od ledenog doba — de-polarizacija, takoreći — povezana s promjenom odnosa između Zemlje i Sunca. Nešto se moralo dogoditi s obzirom na uzajamni odnos Zemlje i Sunca. Što je to dakle bilo? Same činjenice sugeriraju pitanje. Što je izvor toga u nebeskim prostranstvima?
Razmotrite to pobliže. Naravno te stvari će biti različite na sjevernoj i južnoj hemisferi, ali činjenice ostaju. Trebati ćemo ništa više nego proširiti našu sliku, prilagoditi je stvarnim činjenicama. Možemo krenuti samo od empirijski danih podataka. Što je tada otkriveno, ako pojavi pristupimo bez unaprijed zamišljenih ideja? Zemlja i događaji na Zemlji javljaju se kao izraz kozmičkih događaja — kozmičkih događaja koji se manifestiraju u određenim ritmovima. Nešto što se pokazalo oko deset tisućljeća prije pojave kršćanstva, ponovno će se pokazati oko jedanaest tisućljeća poslije. Ono što je između, također će na neki način biti ponovljeno. Ono što imamo ovdje između dva ledena doba, bez sumnje je tu bilo prije — u ranijim ciklusima. To je ritam; naša pažnja je privučena na ritmički proces.
A sada pogledajte na nebeske pojave. Da bi posebno naglasili jednu činjenicu, na koju sam često ukazivao na mojim predavanjima, imate slijedeće. (to ću okarakterizirati samo ugrubo.) Znate da se proljetna točka — gdje se Sunce u proljeće diže, postupno pomiče preko ekliptike. Danas je proljetna točka u konstelaciji Riba; ranije, bila je u Ovnu; još ranije u Biku, — to je bilo vrijeme kulta Bika među Egipćanima i Kaldejcima. Još ranije, bila je u konstelaciji Blizanaca, a zatim u Raku; u Lavu. Ovo nas već dovodi veoma blizu posljednjeg ledenog doba. Promišljajući ovo do kraja, znamo da proljetna točka ide cijelim putem oko ekliptike, i da je vrijeme koje joj treba nazvano Platonova godina — velika kozmička godina, koja traje otprilike 25.920 godina.
Brojni procesi su sadržani u tih 25.920 godina, uključujući između ostalih stvari ovu ritmičku izmjenu na Zemlji; ledeno doba, srednji period, ledeno doba, srednji period, i tako dalje. U vrijeme o kojem govorimo, kada je bilo duboko komešanje duhovnog života čovječanstva, proljetna točka je ulazila u znak Riba. U grčko-latinskom dobu bila je u znaku Ovna, prije u onom od Bika, i tako dalje. Dolazimo do Lava ili Djevice, više ili manje, tijekom vremena kada su ledenjački uvjeti prevladavali nad većim dijelom Europe a također i Amerike. Gledajući u budućnost, biti će još jedno ledeno doba u tim oblastima kada proljetna točka dosegne znak Škorpiona. Ovaj ritam je sadržan unutar onog što ima svoj tijek u 25.920 godina. Iako doduše velikog opsega, to je ipak istinski ritam.
Sada, kao što sam često spominjao, ovaj ritam podsjeća — čisto numerički — na jedan drugi ritam. Ako je to jednostavno pitanje ritma i ritmovi se mogu izraziti brojevima, ako su brojevi isti tada su i ritmovi također isti. Znate da je broj udisaja čovjeka — udišući i izdišući — približno 18 u minuti. Računajte broj udisaja u 24-satnom danu i dobijete isti broj kao i prije — 25.920. Dakle čovjek u njegovom dnevnom životu pokazuje jednaku periodičnost, isti ritam, kao što se otkriva u kretanju proljetne točke u velikoj kozmičkoj godini. Sada, upravo u danu čovjek pokazuje taj ritam. Dan stoga, s obzirom na disanje, odgovara Platonovoj godini. Proljetna točka — pošto je povezana sa Suncem — očigledno kruži okolo u 25.920 godina. Međutim postoji također očigledno kretanje Sunca kroz 24-satni dan, dok čovjek uzima 25.920 dahova. Tu je ista slika kao i u velikom univerzumu. Ako je dakle postojalo biće koje je udisalo i izdisalo jednom u godini (bez sumnje prostodušna hipoteza, ali ćemo je koristiti za usporedbu), — takvo biće, ako dovoljno dugo živi, u 25.920 godina prošlo bi isti proces kao i čovjek u danu. Čovjek reproducira, takoreći u minijaturi, ono što je manifestirano u velikom kozmičkom procesu.
Ove stvari ostavljaju malo utiska na današnje ljude, jer nisu naviknuti gledati na kvalitativni aspekt svijeta. Kvantitativno, sami ritam izgleda manje važan. Stoga znanstvenici traže druge odnose između brojeva a ne ove što se izražavaju u čistim ritmovima. Na njih obraćaju manje pažnje: Međutim u epohama kada je čovjek odnos između sebe i univerzuma doživljavao prisnije — kada se osjećao više uronjen u pojave kozmosa — ove stvari su na njega ostavljale dubok utisak. Kako se vraćamo natrag u povijesti čovječanstva — iz drugog ili trećeg tisućljeća pr.n.e. — nalazimo veliku pažnju posvećenu Platonovoj godini. Jučer sam spomenuo ne da bih objasnio, već pomoću ilustracije — drevni indijski sustav joge. Čovjek je duboko ušao u živi unutarnji doživljaj procesa disanja, pokušavajući ga napraviti svjesnim. Radeći tako sinuo mu je ovaj odnos između ritma što se odvija u čovjeku — disanja, takoreći, u čovjeka u koncentriranom i sažetom obliku — i pojava velikog univerzuma. Stoga je govorio o njegovom vlastitom udisanju i izdisanju i o moćnom udisanju i izdisanju Brahme, jednom dahu koji se proteže cijelu godinu, za koji je 25.920 godina dan — dan velikog duha.
Ne želim napraviti neljubaznu opasku, moji dragi prijatelji, ali mi ovdje počinjemo dobivati neki pojam o velikoj distanci koju su ljudi jednom osjećali između njih i duha makrokozmosa kojeg su duboko poštovali. Čovjek je sebe osjećao onoliko ispod duha makrokozmosa kao što je dan ispod 25.920 godina. To je bio zaista veliki duh — veoma veliki duh — kojeg su ljudi shvaćali na taj način i kojeg su odnos prema njima doživljavali s dužnom skromnošću. Ne bi bilo nezanimljivo usporediti koliko veliku distancu često osjeća moderan čovjek između sebe i svog Boga. Zar božanstvo ne zamišlja kao nešto malo više nego idealizirano ljudsko biće?
Ovo ne izgleda posebno relevantno za našu temu, ali u stvari jest. Ako želimo razviti pravi način spoznaje u ovoj sferi, moramo naći naš put od onog što je samo izračunljivo u sasvim druge oblasti. Zaista je naše proučavanje Keplerovih zakona i sve što je proizašlo od njih pokazalo kako nas same naše kalkulacije, koje nas vode do brojeva nedjeljivih bez ostatka, tjeraju same po sebi u oblast izvan puke kalkulacije.