.- 7. Sedmo predavanje, Stuttgart, 7. siječnja 1921.
Razlika u životu osjetila i ideja. Poznavanje stvarnosti zahtijeva i druge ideje osim matematičkih i foronomskih. Nužnost ne-euklidskog prostora. Kontrast vertikale u biljkama i ljudima.
Moji dragi prijatelji,
Vidjeli ste kako na ovim predavanjima pokušavamo pripremiti osnovu za odgovarajuću sliku svijeta. Kao što sam često naglašavao, same astronomske pojave tjeraju nas da od čisto kvantitativnog napredujemo do kvalitativnog aspekta. Pod utjecajem prirodne znanosti postoji tendencija, u cjelokupnoj modernoj učenosti, da se ta kvalitativna strana zanemari i da se ono što je zaista kvalitativno prevede kvantitativnim izrazima, ili barem rigidnim oblicima. Jer kada stvari proučavamo s formalnog aspekta sasvim nehotice težimo prijeći u rigidne forme, čak i ako ih želimo držati mobilnima. Međutim pitanje je, da li je odgovarajuće razumijevanje pojava univerzuma uopće moguće u pogledu rigidnih, formalnih koncepata. Ne možemo izgraditi astronomsku sliku svijeta dok na ovo pitanje nije odgovoreno.
Ova sklonost kvantitativnom, odvajanju od kvalitativnog aspekta, vodila je do stvarne manije za apstrakcijom što radi ne malu štetu znanstvenom životu, jer začas vodi dalje od stvarnosti. Ljudi će na primjer izračunavati pod kojim uvjetima će, ako su dva zvučna vala emitirana jedan za drugim, zvuk emitiran kasnije biti čujan prije ovog drugog. Sve što je potrebno je nevažan detalj da se mi sami gibamo brzinom većom od one od zvuka. Međutim svatko tko misli u skladu sa stvarnim životom umjesto da pušta da njegove misli i koncepti bježe od stvarnosti, će, kada nađe da nisu kompatibilne s uvjetima čovjekove koegzistencije s njegovim okruženjem, prestati u tom smjeru formirati koncepte. On ne može drugačije. Nema nikakvog smisla u formuliranju koncepata za situacije u kojima se nikada ne može biti.
Za biti duhovni znanstvenik treba sebe obrazovati za gledanje na stvari na ovaj način. Duhovni znanstvenik će uvijek željeti da njegovi koncepti budu sjedinjeni sa stvarnošću. On ne želi formirati koncepte udaljene od stvarnosti, koji odlaze tangencijalno, — ili barem ne za dugo. On ih ponovno stalno vraća u stvarnost. Šteta koja je u moderna vremena napravljena pogrešnim hipotezama, to je iznad svega zbog nedostatnog osjećaja za stvarnost u kojoj se živi. Koncept svijeta oslobođen od hipoteza, za kojim težimo ili bi to trebali, bio bi postignut daleko brže ako bi se samo mogli prožeti tim osjećajem za stvarnost. I tada bi trebali biti spremni vidjeti ono što pojave svijeta predstavljaju. U suštini stvari toga danas nema. Da se na pojave gledalo bez predrasuda, pojavila bi se sasvim drugačija slika svijeta nego su to slike svijeta suvremene znanosti, iz kojih su doneseni prenapregnuti zaključci bez prave svrhe, slažući jednu nerealnost na drugu u pukim hipotetskim misaonim strukturama.
Krenuvši od ovoga i od onog što je dano jučer, opet moram uvesti određene koncepte koji možda neće odmah izgledati kao da su povezani s našom temom, premda ćete kasnije vidjeti da su oni također nužni za izgradnju istinite slike svijeta. Opet ću uputiti na ono što je jučer kazano u vezi s ledenim dobima i evolucijom Zemlje u cjelini. Za početak međutim, krenuti ćemo iz drugog smjera.
Naš život spoznaje se sastoji od čulnih utisaka koje primamo i onog što nastaje kada čulne utiske asimiliramo u naš unutarnji mentalni život. S pravom i prirodno, mi pravimo razliku između našeg kognitivnog života čulnih percepcija kao takvog i unutarnjeg života 'ideja' — mentalnih slika. Da bi pristupili stvarnosti u ovoj domeni moramo početi formirajući ova dva koncepta: onog od čulnih percepcija kao čistih i prostih, i onog od čulnih percepcija transformiranih i asimiliranih u mentalnu sliku.
Važno je bez predrasude vidjeli, kakva je stvarna razlika između našeg kognitivnog života utoliko što je to prožeto aktualnim čulnim percepcijama i utoliko što se sastoji od puke mentalne slike. Ove stvari moramo vidjeti ne samo ravnodušno kao jednu do druge; trebamo prepoznati suptilne razlike kvaliteta i intenziteta s kojima one dolaze u naš unutarnji život.
Ako usporedimo oblast naših čulnih percepcija — način na koji ih doživljavamo — s našim životom snova, opaziti ćemo naravno esencijalnu kvalitativnu razliku između to dvoje. Međutim nije isto s obzirom na naš unutarnji život ideja i mentalnih slika. Sada upućujem, ne na njihov sadržaj već na njihovu unutarnju kvalitetu. U vezi toga, sadržaj — onako kako je prožet sjećanjima čulnih utisaka — lako nas obmanjuje. Ostavljajući po strani aktualni sadržaj i gledajući samo na unutarnju kvalitetu i karakter — cjelokupni način na koji to doživljavamo — nema kvalitativne razlike između našeg unutarnjeg života u idejama i mentalnih slika i našeg života snova. Promislite na naš budan život danju, ili sve što je prisutno u polju naše svijesti u tome što otvaramo naša osjetila za vanjski svijet i time smo aktivni u našem unutarnjem životu, formirajući mentalne slike i ideje. U svom tom formiranju mentalnih slika imamo upravo istu vrstu unutarnje aktivnosti kao i u našem životu snova; jedina stvar koja joj je dodana to je sadržaj određen čulnom percepcijom.
Ovo nam također pomaže da shvatimo da je čovjekov život ideacije — njegovo formiranje mentalnih slika — proces koji je više unutarnji nego je to čulna percepcija. Čak i struktura naših čulnih organa — način na koji su ugrađeni u tijelo — to pokazuje. Procesi u kojima živimo zahvaljujući tim organima dosta su odvojeni od ostatka tjelesnog organskog života. Kao čista činjenicu, daleko je ispravnije opisati život naših osjetila kao, u neki zaljev, penetraciju vanjskog svijeta u naše tijelo (Slika 1) nego kao nešto što je primarno sadržano unutar njega. Još jednom, bliže je činjenicama reći da kroz naše oko, na primjer, doživljavamo ulazak vanjskog svijeta poput ulaska u zaljev. Relativna odvojenost čulnih organa omogućava nam da svjesno imamo udjela u oblasti vanjskog svijeta. Naši najkarakterističniji osjetilni organi upravo su onaj dio nas koji je najmanje povezan s unutarnjim životom i organizacijom tijela. S druge strane naš unutarnji život ideacije — naše formiranje mentalnih slika — veoma je usko povezan s njima. Ideacija je stoga sasvim drugi element u našem kognitivnom životu nego je to čulna percepcija kao takva. (Uvijek se sjetite da ja o ovim procesima kao takvima razmišljam kakvi su na sadašnjem stupnju ljudske evolucije.)
Slika 1
Sada opet promislite o onome o čemu sam govorio jučer — evoluciji života spoznaje od jednog ledenog doba do drugog. Gledajući natrag u vremenu, primijetiti ćete da je cjelokupna međuigra čulnih percepcija s unutarnjim životom ideacije — formiranje mentalnih slika — pretrpjela promjenu od zadnjeg ledenog doba. Ako opazite samu esenciju te metamorfoze u životu spoznaje koju sam opisivao jučer, tada ćete shvatiti da je neposredno nakon vremena opadanja ledenog doba ljudski život spoznaje započeo od sasvim druge kvalitete doživljaja od one kakvu mi imamo danas. Da bi to opisali konkretnije; dok je naš kognitivni život postao više prožet i određen osjetilima i svime što od njih primamo, ono što ne primamo od osjetila — ono što smo davno, davno ranije primali kroz sasvim drugi način života s vanjskim svijetom — izblijedjelo je i nestalo, sve više kako je vrijeme prolazilo. Ova druga osobina — ovaj drugi način življenja sa svijetom — pripada međutim danas našim idejama i mentalnim slikama. Po kvalitetu one su kao snovi. Jer u našim snovima imamo osjećaj prepuštenosti, predanosti svijetu oko nas. Istu vrstu doživljaja imamo u našim mentalnim slikama. Dok formiramo mentalne slike mi zapravo ne pravimo razliku između nas samih i svijeta koji nas tada okružuje; potpuno smo mu prepušteni. Samo pri činu čulne percepcije mi se odvajamo od okolnog svijeta. Sada, to je upravo ono što se dogodilo cjelokupnom karakteru čovjekova kognitivnog života od posljednjeg ledenog doba. Upaljena je samosvijest. Stalno iznova zasvijetli osjećaj „Ja“, i to je postalo sve više tako.
Do čega dakle dolazimo, kako se u evoluciji vraćamo iza posljednjeg ledenog doba? (Ne radimo hipoteze; promatramo što se zbilja dogodilo.) Dolazimo do života duše, ne samo više snolikog nego je to današnji, već sličniji našem sadašnjem životu ideacije nego našem životu u aktualnoj čulnoj percepciji. Sada, ideacija — još jednom, formiranje mentalnih slika — tješnje je vezana s tjelesnom prirodom nego je to život osjetila. Stoga će ono što živi i djeluje u toj oblasti prije naći izražaja unutar tjelesne prirode nego će biti nezavisno od nje. Sjetivši se što je rečeno na nekoliko zadnjih predavanja, to će vas onda voditi od dnevnog do godišnjeg utjecaja okolnog svijeta. Dnevni utjecaji su, kako sam pokazao, oni koji teže da oblikuju našu svjesnu sliku svijeta, dok godišnji utjecaji utječu na našu tjelesnu prirodu kao takvu. Stoga ako pratimo ono što se zbivalo u čovjekovom unutarnjem životu, kako idemo natrag u vremenu vođeni smo od svjesnog života duše sve dublje u tjelesni organski život.
Drugim riječima: prije zadnjeg ledenog doba tijek godine i godišnja doba imali su daleko veći utjecaj na čovjeka nego poslije. Čovjek je, još jednom, reagens po kojem možemo raspoznati kozmičke utjecaje koji okružuju Zemlju. Tek kada se to uvidi možemo oblikovati prave ideje o odnosima — uključujući čak i one od kretanja — između Zemlje i nebeskih tijela koji je okružuju. Za prodrijeti u fenomen kretanja na nebesima, moramo krenuti od čovjeka — čovjeka, najosjetljivijeg instrumenta, ako ga smijem tako nazvati. I s tim ciljem trebamo upoznati čovjeka; moramo moći raspoznati što pripada jednoj oblasti, naime utjecajima dana, i drugoj, utjecajima godine.
Oni koji su intenzivnije proučavali antropozofsku znanost ovdje se mogu podsjetiti onoga što sam često opisivao iz duhovne percepcije; uvjeta života na staroj Atlantidi, odnosno prije zadnjeg ledenog doba. Jer tamo sam opisivao sa drugog aspekta — naime iz direktnog duhovnog pogleda — upravo iste stvari kojima ovdje pristupamo svjetlom razuma, krećući od činjenica vanjskog svijeta.
Tako smo došli natrag do neke vrste međuigre između Zemlje i njenog nebeskog okruženja koje je ljudima dalo unutarnji život ideacije — mentalne slike — i koji je kasnije transmutiran na takav način da je doveo do života čulne percepcije u njegovom sadašnjem obliku. (Život osjetila kao takav je naravno mnogo širi koncept; sada upućujemo na oblik koji preuzima u sadašnje vrijeme.)
Međutim sada moramo napraviti još suptilniju distinkciju. Točno je da je samosvijest ili ego svijest, kakvu danas imamo u našem običnom životu, u nama upaljena tek u trenutku buđenja. U trenutku kada se budimo u nama izbija samosvijest. Našem odnosu prema vanjskom svijetu — tom odnosu prema njemu, u koji ulazimo koristeći osjetila — dugujemo našu samosvijest. Međutim ako bi zaista željeli analizirati što je to što tako izbija u nama, percipirati ćemo slijedeće. Ako je naš unutarnji život u mentalnim slikama zadržao svoju snoliku kvalitetu i samo mu je dodan život osjetila, još uvijek bi nešto nedostajalo. Naši koncepti bi ostali kao koncepti fantazije ili mašte (Ne kažem identični, već slični). Mi ne bismo dobili jasno ocrtane koncepte koje trebamo za vanjski život. Dakle simultano sa životom osjetila, nešto iz vanjskog svijeta utječe u nas što daje jasne obrise i konture mentalnim slikama našeg svakodnevnog kognitivnog života. To nam je također dano od vanjskog svijeta. Kada toga ne bi bilo, puka međuigra čulnih učinaka s formiranjem ideja i mentalnih slika u nama bi donijela život fantazije ili mašte i ništa više; nikada ne bismo postigli oštru preciznost svakodnevnog budnog života.
Sada, pogledajmo na drugačiju pojavu sasvim jednostavno na Goetheov način, ili — na ono što je otada rečeno, dosta apstraktnije — na Kizchhoff-ov način. Prije toga međutim moram napraviti još jednu usputnu napomenu. Znanstvenici danas govore o „fiziologiji osjetila“, i čak na toj osnovi pokušavaju izgraditi „psihologiju osjetila“, o čemu postoje različite škole. Ali ako stvari vidite onakve kakve jesu, pod tim naslovima naći ćete malo stvarnosti. U stvari, naša osjetila su tako radikalno različita jedno od drugog da „fiziologija osjetila“, tvrdeći da ih razmatra sve zajedno, može najviše biti visoko apstraktna. Sve što se pojavljuje, u krajnjem slučaju, prilično je oskudno i tada je to čak i veoma upitna fiziologija i psihologija osjetila dodira, što je po analogiji prebačeno na druga osjetila. Ako tražite ono što je stvarno, trebate posebnu fiziologiju i posebnu psihologiju za svako od osjetila.
Pod uvjetom da smo se prisjetili ovoga, možemo nastaviti. Sa svim nužnim kvalifikacijama, možemo onda reći slijedeće. Pogledajte ljudsko oko. (Ne mogu sada ponavljati elementarne detalje koje možete naći u svakom znanstvenom priručniku.) Pogledajte ljudsko oko, jedan od organa koji nam daje utiske vanjskog svijeta, — osjetilne utiske i također i ono što im daje oblik i konturu. Ti utisci, primljeni kroz oko, su — još jednom — povezani sa svim mentalnim slikama koje potom od njih pravimo u našem unutarnjem životu.
Napravimo jasnu distinkciju, tako da opazimo što je to u pozadini jasnog obrisa i konfiguracije što naše mentalne slike čini više od pukih slika mašte, dajući im jasan i precizan obris. To ćemo razlikovati od cijele slikovite oblasti gdje se ta jasnoća i oštrina neće naći, — gdje bi u stvari trebali živjeti u fantazijama. Čak i kroz ono što doživljavamo uz pomoć našij čulnih organa — i onog što naša unutarnja sposobnost ideacije od toga pravi —još uvijek bi trebali lebdjeti u oblasti fantazija. Sva ta slikovitost preko vanjskog svijeta prima jasne obrise, gotove konture. To je preko nečeg iz vanjskog svijeta, što na izvjestan način dolazi u konkretan odnos s našim okom.
A sada pogledajte okolo. Premjestite, ono što smo ovako prepoznali što se tiče ljudskog oka, na ljudsko biće kao cjelinu. To potražite, jednostavno i empirijski, u ljudskom biću kao cjelini. Gdje ćemo naći — premda u metamorfoziranom obliku — ono što čini sličan utisak? To nalazimo u procesu oplodnje. Odnos ljudskog bića kao cjeline — ženskog ljudskog tijela — prema okruženju je, u metamorfoziranom obliku, jednak kao i odnos oka prema okruženju. Onome tko je spreman da uđe u ove stvari biti će potpuno jasno. Jedino što je transformiran, mogli bi reći, u materijalnu oblast, ženski život je život fantazije ili mašte univerzuma, dok je muški ono što formira konture i jasne obrise. Muško je ono što transformira nedeterminirani život mašte u život determiniranog oblika i obrisa. Viđeno na način na koji smo to opisali na današnjem predavanju, proces gledanja nije ništa drugo nego direktna metamorfoza onog od oplođivanja; i obrnuto.
Ne možemo doći do ideja o univerzumu s kojima možemo raditi bez da uđemo u stvari kao što su ove. Jedino mi je žao što ne mogu više nego ukazati na njih, ali konačno, ova predavanja su zamišljena kao stimulans za daljnji rad. Tako shvaćam svrhu ovakvih predavanja; kao rezultat, svatko od vas bi trebalo moći nastaviti raditi u jednom od naznačenih smjerova. Želim samo pokazati smjerove; može ih se slijediti na raznolike načine. U naše vrijeme postoje zaista beskrajne mogućnosti, za provođenje znanstvenih metoda istraživanja u novim smjerovima. Jedino što trebamo dati više naglaska na kvalitativne aspekte, čak i u onim oblastima gdje se netko navikao na puku kvantitativnu obradu.
Što činimo, u kvantitativnoj obradi? Matematika je očiti primjer; ‘Foronomija’ (kinematika) je drugi. Mi sami najprije razvijamo takvu znanost, i zatim gledamo da njene istine pronađemo u vanjskoj, empirijskoj stvarnosti. Ali da bi empirijskoj stvarnosti pristupili u njenoj potpunosti trebamo više od toga. Da joj pristupimo trebamo bogatiji sadržaj, od pukih matematičkih i foronomskih ideja. Pristupimo svijetu s premisama foronomije i matematike, i mi ćemo naravno naći Zvjezdane svjetove, ili razvojne mehanizme kakav može biti slučaj, foronomski i matematički uređene. Naći ćemo druge sadržaje u svijetu ako jednom krenemo od drugih oblasti osim matematičke i foronomske. Tako će biti čak i u eksperimentalnom istraživanju.
Jasna diferencijacija između života osjetila i organskog života ljudskog bića kao cjeline još se nije bila dogodila u vrijeme koje je prethodilo zadnjem ledenom dobu. Ljudsko biće je još uživalo više sintetiziran, više 'jedinstven' organski život. Od zadnjeg ledenog doba čovjekov organski život je pretrpio, mogli bi reći, veoma stvarnu 'raščlambu'. To je također naznaka da je odnos Zemlje i Sunca bio različit prije zadnjeg ledenog doba od onog što je kasnije postao. To je vrsta pretpostavke od koje moramo krenuti, da tako dođemo do izvornih slika i ideja o univerzumu u njegovom odnosu prema Zemlji i čovjeku.
Nadalje, naša pažnja je ovdje privučena na još jedno pitanje, moji dragi prijatelji. U kojoj mjeri je 'Euklidov prostor' pogodan za našu kontemplaciju svijeta — naziv, naravno, nije važan — mislim na prostor koji je karakteriziran s tri rigidna smjera pod pravim kutovima jedan na drugi. Ovo je, zasigurno, gruba i spremna definicija Euklidova prostora. Mogao bih ga također nazvati 'Kantov prostor', jer su Kantovi argumenti temeljeni na toj pretpostavci. Sada s obzirom na Euklidov — ili, ako hoćete, Kantov — prostor moramo postaviti pitanje: Da li on odgovara stvarnosti, ili je samo misaona slika, apstrakcija? Konačno, lako bi moglo biti da stvarno nema takve stvari kao ovaj rigidni prostor. Sada ćete morati priznati; kada radimo analitičku geometriju krećemo od pretpostavke da X, Y i Z osi mogu biti uzete na ovaj nepomičan način. Pretpostavljamo da je ova unutarnja rigidnost X, Y i Z povezana sa stvarnim svijetom. Uostalom što ako ne bi bilo ničeg, u oblasti stvarnosti, što bi opravdalo naše postavljanje tri koordinatne osi analitičke geometrije na ovaj rigidan način? Tada bi također i cijela naša Euklidova matematika bila najviše vrsta aproksimacije stvarnosti — aproksimacija koju mi sami razvijamo u našem unutarnjem životu, — u prvom redu zgodan okvir za pristupiti joj. Ne bi izdržala ništa što bi bilo obećavajuće, primjenjivost na stvarni svijet, ne bi nam dala stvarnu informaciju.
Pitanje je sada, postoji li ikakva naznaka koja ukazuje u tom smjeru, — sugerirajući, u stvari, da ta rigidnost prostora ne može, u konačnici, biti održiva? Znam, da će ono čemu se ovdje približavam danas uzrokovati mnogim ljudima velike poteškoće, iz jednostavnog razloga jer u njihovom mišljenju ne idu ukorak sa stvarnošću. Misle da se mogu osloniti na beskonačni lanac koncepata, zaključujući logički jednu stvar iz druge, izvlačeći logičke i matematičke zaključke bez ograničenja. Nasuprot toj tendenciji u znanosti danas, mi moramo naučiti misliti sa stvarnošću — ne dopustiti sebi samo se gostiti misaonim slikama bez da barem vidimo da li to jest ili nije u skladu sa stvarnošću. Tako bi i u ovom slučaju, trebali istražiti. Možda konačno, gledajući u svijet konkretnih stvari, postoji neki način da dođemo do više kvalitativnog određenja prostora.
Svjestan sam, moji dragi prijatelji, da će se ideje koje ću sada iznijeti susresti s velikim otporom. Ipak je nužno skrenuti pažnju na ovakve stvari. Teorija evolucije sve je više ulazila u razna polja znanosti. Počinju je čak primjenjivati i na astronomiju. (Ta faza je, možda, sada završena, ali tako je bilo prije malo vremena.) Počinju govoriti o vrsti prirodne selekcije. Zatim kao što bi radikalni darvinisti to napravili za žive organizme, tako oni nebeskim tijelima počinju pripisivati genezu nebeskih tijela, neku vrstu prirodne selekcije, kao da se konačni oblik našeg sunčanog sustava pojavio selekcijom između svih tijela koja su prije odbačena. Čak je jednom iznesena i ovakva teorija. Postoji navika da se sve ideje do kojih se dođe u jednoj domeni znanosti prošire na cijeli univerzum.
Tako je također došlo i do toga da je čovjek smješten na zadnjem kraju evolucijskog niza životinjskog carstva. Ljudska morfologija, fiziologija itd. tako su bile interpretirane. Međutim pitanje je da li je ova vrsta istraživanja opravdana za čovjekovu organizaciju u njenoj ukupnosti. Jer, za početak, ona izostavlja ono što je najupadljivije i najbitnije čak i sa čisto empirijskog gledišta. Evolucioniste Haeckel-ove škole može se vidjeti kako broje koliko kostiju, mišića i tako dalje posjeduje čovjek odnosno više životinje. Brojeći na takav način, teško se može napraviti drugo nego postaviti čovjeka na kraj životinjskog carstva. Ipak je druga stvar kada uočite da je očito što svatko može vidjeti, naime da je kralježnica čovjeka okomita dok je kod životinja uglavnom vodoravna. Koliko god to bilo približno, to je konačno i evidentno. Devijacije kod izvjesnih životinja — pogledane empirijski — pokazati će se od konkretnog značaja u svakom pojedinom slučaju. Gdje je smjer kralježnice okrenut prema okomitom, odgovarajuće promjene su prizvane kod životinje kao cjeline. Ali esencijalna stvar je vidjeti ovu veoma karakterističnu razliku između čovjeka i životinje. Ljudska kralježnica slijedi okomiti smjer polumjera Zemlje, dok je životinjska kralježnica paralelna sa zemljinom površinom. Ovdje imate čisto prostorne pojave sa sasvim evidentnom unutarnjom diferencijacijom, utoliko što vrijede za cijelu figuru i formaciju životinje i čovjeka. Krenuvši od stvarnosti svijeta, vodoravno ne možemo tretirati jednako kao i okomito. Uđite u stvarnost prostora — vidite što se događa u prostoru, kakav stvarno jest, — ne možete nikako smatrati vodoravnu kao da je ekvivalentna ili promjenljiva s okomitom dimenzijom.
Sada, postoji još jedna posljedica ovoga. Pogledajte životinjsku formu i formu čovjeka. Krenuti ćemo od životinje, i molim da popunite za sebe kada vam bude zgodno ono na što ću sada samo ukazati. Mislim, promotrite i kontemplirajte za sebe kostur sisavca. Uobičajena razmišljanja u ovom području nisu ni približno dovoljno konkretna; ne ulaze dovoljno temeljito u detalje.
Zatim razmotrite kostur životinje. Neću ići dalje od kostura, ali ono što govorim o tome istina je čak i u većem stupnju za druge dijelove i sustave u ljudskom i životinjskom tijelu. Pogledajte očitu diferencijaciju, usporedivši lubanju sa životinjom sa suprotnog kraja. Ako to učinite s morfološkim uvidom, opaziti ćete karakterističan sklad i podudaranja, a također i karakterističnu raznolikost. Tu je linija istraživanja koju bi trebalo slijediti daleko detaljnije. Ovdje je nešto za vidjeti i prepoznati, što će daleko dublje voditi u stvarnost nego to današnji znanstvenici žele ići.
U samoj prirodi ovih predavanja leži da mogu samo nagovijestiti ove stvari, izostavljajući mnoge poveznice. Moram apelirati na vašu vlastitu intuiciju, povjeravajući vam da to promislite i popunite ono što nedostaje između dva predavanja. Tada ćete vidjeti kako su sve ove stvari povezane. Ako bih napravio drugačije na ovih nekoliko predavanja, ne bismo došli do željenog cilja.
Slika 2
Sada dijagramski (Slika 2), neka ovo bude animalni oblik. Nakon što u istraživanju idete u ogroman broj poveznica, postavite pitanje: 'Koja je karakteristična razlika prednjeg dijela i stražnjeg, glave i repa i zbog čega?', doći ćete do veoma zanimljivog zaključka. Naime povezati ćete diferencijaciju prednjeg kraja s utjecajima Sunca. Ovdje je Zemlja (Slika 3). Imate životinju na strani Zemlje izloženoj Suncu. Sada uzmite stranu Zemlje koja je okrenuta od Sunca. Na ovaj ili onaj način doći će do toga da je životinja na ovoj drugoj strani. Tu bi također sunčeve zrake djelovale na životinju, ali sada je Zemlja između. U jednom slučaju zrake Sunca djeluju na životinju direktno; u drugom slučaju indirektno, utoliko što je između Zemlja i sunčeve zrake najprije moraju proći kroz Zemlju (Slika 3).
Slika 3
Izložite životinjsku formu direktnom utjecaju Sunca i dobijete glavu. Izložite životinju onim zrakama Sunca koje su najprije prošle kroz Zemlju i dobijete suprotni pol od glave. Proučite lubanju, tako da u njoj prepoznate izravan rezultat utjecaja Sunca. Proučite forme, cijelu morfologiju suprotnog pola, tako da prepoznate djelovanje sunčevih zraka pred koje se umetnula Zemlja — indirektne zrake Sunca. Dakle sama morfologija životinje privlači našu pažnju na određeni međusobni odnos između Zemlje i Sunca. Za pravo znanje o uzajamnim odnosima Zemlje i Sunca moramo stvoriti potrebne uvjete, ne sa pukom vizualnoj pojavnošću (čak iako oko može biti naoružano teleskopom), već također opažajući kako je životinja formirana — kako cjelokupni životinjski oblik nastaje.
Sada opet promislite kako je ljudska kralježnica pomaknuta kroz pravi kut u odnosu na životinju. Svi učinci koje smo opisivali pretrpjeti će daljnju modifikaciju gdje se radi o čovjeku. Utjecaji Sunca će dakle biti različiti u čovjeku nego u životinji. Način na koji radi u čovjeku biti će kao rezultanta (Slika 4). Odnosno, ako slikovito predstavimo vodoravnu liniju — bilo da predstavlja direktan ili indirektan utjecaj Sunca — s ovom duljinom, morati ćemo reći; ovdje je okomita linija; ovo će također djelovati. I ono što zaista radi u čovjeku dobiti ćemo formirajući rezultantu to dvoje.
Slika 4
Drugim riječima pretpostavimo da smo dovedeni do toga da animalnu formaciju fundamentalno povežemo s nekim oblikom kozmičkog kretanja — recimo, kruženjem Sunca oko Zemlje, ili rotacijom Zemlje oko njene vlastite osi. Ako je dakle to kretanje u pozadini animalne formacije, trebali bi nužno biti vođeni do toga da Zemlji ili Suncu pripišemo još jedno drugo kretanje, povezano s formiranjem samog čovjeka, — kretanje koje se, u svom krajnjem učinku, ujedinjuje u rezultantu s prvim. Iz onog što se pojavljuje u čovjeku i u životinji moramo izvući osnovu za pravo prepoznavanje uzajamnog kretanja među nebeskim tijelima.
Proučavanje astronomije tako će biti podignuto izvan njene sadašnje ograničene oblasti, gdje se samo uzima vanjska vizualna pojavnost, čak i pozivajući u pomoć teleskope, matematičke kalkulacije i mehaniku. Biti će podignuto u ono što nalazi izražaj u najosjetljivijem od svih instrumenata, živućem tijelu. Formativne snage koje djeluju u životinji, a zatim opet u čovjeku, jasna su indikacija stvarnih kretanja u nebeskom prostoru.
To je zaista vrsta kvalitativne matematike. Kako ćemo, dakle, metamorfozirati ideju kada prijeđemo od životinje na biljku? Više ne možemo koristiti ni jedan od dva smjera koja smo do sada koristili. Doduše, može izgledati kao da se okomiti smjer biljke podudara s onim od ljudske kralježnice. Sa aspekta Euklidova prostora jest, bez sumnje (Euklidov prostor, odnosno, ne s obzirom na detaljnu konfiguraciju već jednostavno s obzirom na njegovu rigidnost.) Međutim neće biti isto u inherentno mobilnom prostoru. Mislim na prostor, čije dimenzije su tako inherentno mobilne da u relevantnim jednadžbama, na primjer, ne možemo samo izjednačiti x i y dimenzije: y = (x). (Jednadžba može biti napisana veoma različito od ovoga. Ono što namjeravam više ćete vidjeti iz riječi koje koristim nego iz simbola; to nikako nije lako izraziti u matematičkom obliku.) U koordinatnom sustavu koji bi odgovarao onome što sada imam na umu, ne bi više bilo dopušteno mjeriti ordinatu sa istim inherentnim mjerama kao i apscisu. Ne bismo mogli mjere zadržati rigidnima pri prelasku od jedne do druge. Na ovaj način bi trebali biti vođeni od rigidnog koordinatnom sustava Euklidovog prostora do koordinatnog sustava koji je inherentno mobilan.
I ako sada još jednom postavimo pitanje: Kako su okomiti smjer biljnog rasta i ljudskog rasta povezani? — biti ćemo vođeni do razlikovanja jedne okomice od druge. Pitanje je, dakle, kako naći put do drugačije ideje o prostoru od rigidne Euklidove. Jer lako može biti da se nebeske pojave mogu razumjeti samo pomoću sasvim druge vrste prostora — niti Euklidovog, niti bilo kakvog apstraktno zamišljenog prostora moderne matematike, već iz prostora izvedenog iz same stvarnosti. Ako je to tako, tada nema alternative; u takvom prostoru a ne u rigidnom prostoru Euklida trebamo ih razumjeti.
Tako smo vođeni u sasvim druge oblasti, naime do ledenog doba na jednoj strani a na drugoj do veoma potrebne reforme Euklidove ideje prostora. Međutim ta reforma će biti u drugačijem duhu nego u radu Minkowskog i ostalih. Jednostavno kontemplirajući dane činjenice i pokušavajući izgraditi znanost lišenu hipoteza, suočeni smo s potrebom za korjenitom revizijom samog koncepta prostora. O ovim stvarima ćemo opet govoriti sutra.