.- 8. Osmo predavanje, Stuttgart, 8. siječnja 1921.
Period svjetlijeg i mračnijeg imaginarnog života, emancipiran od dana i noći. Neizmjerljivost orbitalnih vremena održava planetarni sustav živim. Kontrast planeta s gravitacijom i kometa s odbojnim silama od Sunca. Tlačne sile, i usisne sile u eterskom području.
Moji dragi prijatelji,
Da bi doveli naša sadašnja proučavanja do plodonosnog zaključka moramo još dalje ići suptilnim smjerom kojeg sam usvojio, spajajući veliku šarolikost ideja sa raznih polja. Iz tog razloga s ovim smjerom ćemo morati nastaviti također dok se odvija još jedan smjer [Četiri predavanja studentima u Stuttgartu, 11-15 siječnja 1921, objavljeno u švicarskom časopisu „Gegenwart“ broj 14, Bern 1952] — između 11 i 15-og siječnja. Vrijeme moramo organizirati u skladu s Waldorfskom školom. Ima toliko toga za uvesti da ćemo trebati i te dane također. Sada, također sam svjestan koliko se upita, sumnji i problema može pojaviti u vezi s ovom temom. Molim da pripremite koje god pitanje bi željeli postaviti, ako trebate daljnje objašnjenje. Odgovore ću pokušati ubaciti u jedno od predavanja sljedećeg tjedna, da bi time slika bila potpunija. Radeći na taj način morali bi moći nastaviti kao do sada, uvodeći ono što bih nazvao suptilniji aspekti naše teme.
Predočimo još jednom smjer kojim idemo. Naš cilj je steći dublje razumijevanje astronomije — znanosti o nebesima — u vezi s pojavama na Zemlji. Za početak, ukazali smo na to da astronomija našeg vremena uzima u obzir samo ono što je promotreno direktno vanjskim osjetilima uz pomoć, bez sumnje, optičkih instrumenata i slično. Takvi su, uglavnom, bili svi do sada navedeni podaci kada se teži objasniti i razumjeti pojave nebesa. Oni kreću od 'vidljivih kretanja', kako će ih sada zvati, nebeskih tijela. Najprije su razmatrali vidljiva kretanja Zvjezdanih nebesa kao cjeline oko Zemlje i vidljivo kretanje Sunca. Zatim su promatrali veoma čudne putanje koje opisuju planeti. Takva je, u stvari, neposredna vizualna pojavnost; dijelovi staza planeta izgledaju kao petlje (Slika 1) planet se kreće uz ovo, okreće i ide natrag, i zatim opet naprijed, ovdje ... I onda su rezonirali; ako se sama Zemlja kreće i nemamo direktnu percepciju tog kretanja, stvarno kretanje nebeskih tijela mora biti različito od vizualne pojavnosti. Interpretirajući na tom tragu — primjenjujući matematičke i geometrijske zakone — došli su na ideju o tome kakva bi 'stvarna' kretanja mogla biti. Tako su došli do Kopernikanskog sustava i njegovih kasnijih modifikacija. Takve su, uglavnom, bile korištene spoznajne metode; najprije, ono od osjetila kada se gleda vani u nebesa, i zatim intelektualna asimilacija, promišljena interpretacija tih osjetilnih utisaka.
Slika 1
Zatim smo ukazali da takva procedura nikada ne može voditi do odgovarajućeg prodiranja u nebeske pojave, ako ne ništa onda barem iz razloga da sama matematička metoda nije dovoljna. Počinjemo naše proračune u određenom smjeru i zatim oni dolaze do zastoja. Jer kao što sam vas podsjetio, omjeri između perioda revolucije više planeta nisu brojevi djeljivi bez ostatka, — nisu veličine djeljive bez ostatka. Stoga kalkulacijama, ne dosežemo do najintimnije strukture nebeskih pojava. Prije ili kasnije moramo prekinuti.
Slijedi da moramo usvojiti drugačiju metodu. Moramo krenuti ne samo od onog što čovjek promatra kada gleda vani u univerzum sa svojim osjetilima; moramo uzeti čovjeka kao cjelinu u njegovoj vezi s univerzumom, a možda ne samo čovjeka, već također i druga stvorenja, — carstva prirode na Zemlji. Na sve smo ovo ukazali, i zatim sam pokazao kako se cijela organizacija čovjeka može gledati u odnosu na izvjesne pojave u evoluciji Zemlje, naime pojave ledenih doba u njihovom ritmičkom vraćanju. One također imaju veze s unutarnjom evolucijom čovjeka i čovječanstva. To će nam također, rekao sam, ukazati na to kakva bi stvarna kretanja u nebeskom prostoru mogla biti. Ovakvim stvarima moramo težiti.
Prije nego nastavimo formalnije linije misli s kojima smo završili jučerašnje predavanje, još jednom razmotrimo vezu čovjekove evolucije s evolucijom Zemlje kroz ledena doba. Vidjeli smo da se posebna vrsta znanja ili kognitivnog života kojeg čovjek sadašnjeg vremena naziva njegovim vlastitim pojavila tek od posljednjeg ledenog doba. Nadalje sve epohe civilizacije, o kojima sam toliko često govorio, dogodile su se od tada — naime drevna indijska, perzijska, egipatsko — kaldejska, grčko-latinska i zatim epoha u kojoj mi sada živimo. Prije zadnjeg ledenog doba, rekli smo, moralo se u ljudskoj prirodi razvijati ono što je kod današnjeg čovjeka više povučeno, manje na površini njegove prirode, naime njegova moć ideacije — formiranja mentalnih slika. Unutarnja kvaliteta, rekli smo, tog dijela našeg unutarnjeg života zaista će se razumjeti samo ako je usporedimo s našim životom snova. Preko čulne percepcije naše mentalne slike primaju jasnu i čvrstu konfiguraciju i, takoreći, potpuno zasićen sadržaj. Mentalne slike su formirane u više unutarnjoj oblasti našeg tjelesnog organskog života — daleko natrag, takoreći iza čulnih percepcija, — i ta aktivnost je prigušena i nejasna kao i naš život snova. Naše formiranje mentalnih slika bilo bi prigušeno kao i u snovima, ako doživljaji osjetila ne bi udarali na nas svaki puta kada se probudimo. (Možemo dopustiti nagađanje, da bi pomoglo objasniti što se mislilo.)
Više prigušen i nejasan nego naš život u čulnoj percepciji, taj unutarnji život ideacije, mentalne slikovitosti, povezan je s onim ranijim fazama u evoluciji čovjekove prirode koje su prethodile posljednjoj glacijalnoj epohi, ili koje su — kazano antropozofskim izrazom — pripadale staroj Atlantidi.
Kakav je onda dakle bio život za čovjeka? Na prvom mjestu morao je imati daleko intimniju unutarnju vezu s okolnim svijetom nego je ima danas kroz čulnu percepciju. Našu čulnu percepciju možemo kontrolirati našom voljom. U svakom slučaju našom voljom usmjeravamo pogled naših očiju, i namjernom pozornošću možemo ići i dalje u upravljanju našom čulnom percepcijom našom vlastitom voljom. U svakom slučaju, naša volja je veoma mnogo na djelu u našim čulnim percepcijama, čineći nas u velikoj mjeri nezavisnim od vanjskog svijeta. Mi se orijentiramo našim vlastitim proizvoljnim izborom. Sada, to je moguće samo jer smo se kao ljudska bića na neki način emancipirali od univerzuma. Prije zadnjeg ledenog doba nismo mogli biti tako emancipirani. (Kažem ‘nismo mogli biti’ pošto sada želim govoriti sa empirijskog aspekta vanjske znanosti.) Tijekom tog vremena, kao što smo vidjeli, moć ideacije — formiranja mentalnih slika — bila je posebno razvijena, i u svom unutarnjem stanju čovjek je morao biti daleko više zavisan od svega što se događa oko njega. Danas svijet oko nas vidimo kako sja u sunčevoj svjetlosti, ali način na koji ga vidimo u velikoj je mjeri podložan unutarnjoj kulturi i kontroli našeg vlastitog života volje. U atlantsko vrijeme način na koji je čovjek bio prepušten vanjskom svijetu morao je nekako biti zavisan o osvijetljenoj Zemlji i njenim osvijetljenim objektima, a zatim opet — noću kada Sunce nije sijalo — tami, sutonu. Drugim riječima s obzirom na to morao je doživljavati periodičke izmjene. Njegov unutarnji život mentalnog predstavljanja, koji je kako smo vidjeli tada bio u procesu razvoja, morao se naizmjenično paliti i onda opet jenjavati. Ta unutarnja periodičnost, izazvana čovjekovim odnosom prema okolnom univerzumu, doista je bila nalik na naročitu periodičnost organskih funkcija žene o kojoj smo govorili ranije, koja je povezana s lunarnim fazama premda samo što se tiče duljine vremena. Ovo unutarnje funkcioniranje ženske prirode (rekao sam, sjećate se, ona je također i u muškarcu ali više na unutarnji način i stoga nije lako opažena) zapravo je jednom bilo povezano s odgovarajućim događajima u vanjskom univerzumu. Zatim je postalo emancipirano — postalo je svojstvo same ljudske prirode, — tako da ono što se u tom smislu odvija u ljudskom biću ne treba se podudarati s vanjskim događajima. Ipak periodičnost — niz faza — ostaje isti kakav je bio kada se jedno podudaralo s drugim.
Nešto sasvim slično je točno za ritmičko izmjenjivanje u našem unutarnjem životu — u našoj ideaciji, našem formiranju mentalnih slika. Cjelokupan način na koji smo organizirani u tom smislu, usađen u nas u dalekoj prošlosti, do danas je više ili manje nezavisan od života vanjskih osjetila. Dan za danom mi smo podvrgnuti unutarnjem ritmu, našoj moći mentalnog predstavljanja koja zasvijetli i prigušuje se; to je dnevno opadanje i protok. Mi samo propuštamo to primijetiti, pošto je daleko manjeg intenziteta od druge periodičnosti koja se odvija usporedo s lunarnim fazama. Ipak, u našoj organizaciji glave do današnjeg dana imamo izmjenu između svjetlije i prigušenije vrste života. U našoj glavi mi nosimo ritmički život. Mi smo neko vrijeme više a neko vrijeme manje skloni naše čulne percepcije susresti aktivno od iznutra. To je 24-satna ritmička izmjena. Bilo bi zanimljivo vidjeti — mogli bi čak zapisati grafički — kako se ljudsko biće mijenja s obzirom na ovaj unutarnji period glave, moći ideacije i mentalnog predstavljanja, koje se izmjenjuje između svjetlijeg i življeg i opet između prigušenijeg i uspavanijeg vremena. Prigušeno i uspavano vrijeme predstavlja, takoreći, noć glave, svjetlije unutarnji dan, ali ne podudara se s vanjskom izmjenom dana i noći. To je unutarnja izmjena svjetla i tame, ili relativno svijetlog i prigušenog stanja. Ljudi su s obzirom na to različiti. Jedno ljudsko biće ima tu unutarnju izmjenu svjetla i tame na takav način da ono radije teži povezati svjetliji period njegove mentalne moći formiranja slika s njegovim čulnim percepcijama. Drugi to teži sa tamnijim. Pojedinci su organizirani na jedan ili drugi način, i prema tome se razlikuju u odnosu na njihovu moć promatranja vanjskog svijeta. Jedno ljudsko biće će biti sklono oštro fokusirati pojave vanjskog svijeta; drugo to manje teži, — više je sklono unutarnjem premišljanju. Sve je to zbog promjenjivih stanja koja sam opisivao. Posebno kao nastavnici, moji dragi prijatelji, trebali bi kultivirati naviku promatranja stvari kao što je ovo. One će biti vrijedni putokazi, pokazujući kako bi trebali tretirati pojedinu djecu i u našem podučavanju i u obrazovanju općenito.
Ono međutim, što nas zanima ovdje i sada je činjenica da čovjek čini unutarnjim, takoreći, ono što je jednom iskusio u direktnom uzajamnom odnosu s vanjskim svijetom; tako da sada radi u njemu kao unutarnji ritam, faze se više ne podudaraju s vanjskim a ipak zadržavajući periodičnost. Prije ledenog doba, čovjekovi periodi svjetlijeg i intimnijeg sudjelovanja u okolnom univerzumu, i zatim zatamnjenog povlačenja u sebe, pravilno su se podudarali s procesima vanjskog svijeta. On još zadržava odjek tog ritma, koji je u tim davno prošlim vremenima dolazio od njegovog življenja zajedno s univerzumom oko njega, gdje je u jednom trenutku njegova svijest bila upaljena i ispunjena sa slikama dok se u drugom povlačio u sebe, razmišljajući nad slikama. Odjek je ovog potonjeg stanja kada god smo mi danas skloni razmišljati manje ili više melankolično u našem vlastitom unutarnjem životu. Još jednom dakle, ono što je čovjek doživljavao u svijetu i sa svijetom u onim starijim vremenima povučeno je više natrag u njegovu unutarnju tjelesnu prirodu, dok se na vanjskoj periferiji odvijao novi razvoj u njegovim sposobnostima čulne percepcije. Imao je te sposobnosti, naravno, i u ranijim epohama, ali ne razvijene na način na kakav su sada.
Dok ovako gledamo na ono što se odvijalo u čovjeku kroz njegovu vezu s pojavama svijeta oko njega, mi u stvari gledamo u sam univerzum. Čovjek tada postaje reagens za pravu prosudbu pojava univerzuma. Ali da bi to bilo cjelovito trebamo također i ostala carstva prirode. Ovdje bih želio skrenuti vašu pažnju na nešto dobro poznato i svakome očigledno, čega esencijalni značaj, međutim, ostaje neprepoznat.
Razmotrite godišnju biljku, — karakterističan ciklus njenog razvoja. U njemu sasvim očigledno vidimo ono što sam spominjao jučer — direktni i indirektni utjecaj Sunca. Gdje Sunce djeluje direktno, nastaje cvijet; gdje Sunce djeluje na takav način da između dolazi Zemlja, imamo korijen. Biljka također čini manifestiranim ono o čemu smo govorili jučer s obzirom na životinju i zatim to na drugi način primijenili na čovjeka.
Ipak ćemo puni značaj ovoga vidjeti ako to povežemo s još jednom činjenicom. Postoje također i višegodišnje biljke. Kakav je odnos višegodišnje biljke prema godišnjoj, što se tiče načina na koji biljni rast pripada Zemlji kao cjelini? Višegodišnja zadržava njenu stabljiku ili deblo, i istina je: godinu za godinom izvire novi svijet biljaka, takoreći, iz samog debla. Naravno da je promijenjen i metamorfoziran, ipak je to vegetacija koja raste na deblu, koja sama po sebi raste iz Zemlje (Slika 2). Ako imate morfološku percepciju vidjeti ćete to jasno koliko može biti, — to se gotovo podrazumijeva. Ovdje na lijevo imam površinu Zemlje, i godišnju biljku koja iz nje niče. Ovdje na desno je stabljika ili deblo višegodišnje, iz kojeg nova vegetacija, novi biljni rast niče svake sljedeće godine. Moramo predstaviti nešto (ostaviti ću nejasnim, za trenutak) što se od Zemlje nastavlja u deblo. Moram sebi reći — ono na čemu ova biljka (Slika 2 na lijevo) raste, mora nekako biti i u deblu također (na desno). Drugim riječima tamo mora postojati neki element Zemlje — što god to bilo — što ulazi u deblo. Nemam prava deblo višegodišnje biljke gledati kao nešto odvojeno, što ne pripada Zemlji; radije to moram gledati kao modificirani dio same Zemlje. Tek tada ću to gledati ispravno; tek tada ću prepoznati unutarnje odnose, onakve kakvi stvarno jesu. Nešto je tamo u višegodišnjoj biljci, što je inače samo u Zemlji. Preko te činjenice biljka postaje višegodišnja. U stvari, upravo uzimajući nešto od Zemlje u sebe oslobađa se od zavisnosti od godišnjeg kursa Sunca. Jer zaista možemo reći: Višegodišnja biljka se istrgnula od zavisnosti od godišnjeg kursa Sunca. Emancipira se od godišnjeg kursa Sunca, u tome što formira deblo, primajući u svoju vlastitu prirodu — postajući sposobna, takoreći, napraviti za sebe ono do čega inače može doći samo kroz djelovanje cijelog kozmičkog okruženja.
Slika 2
Zar ovdje u biljnom svijetu ne vidimo nagoviješteno, ono što sam upravo opisivao u odnosu na čovjeka u pred glacijalna vremena? Jer u tim vremenima, kao što sam pokazivao, unutarnji ritam čovjekove ideacije — njegovog života u mentalnim slikama — razvio se odnosom prema vanjskom svijetu. Ono što je onda živjelo u uzajamnom odnosu između čovjeka i okolnog svijeta otada je postalo osobina njegovog vlastitog unutarnjeg života. Naznaka iste vrste promjene postoji u biljnom carstvu, u tome što je godišnje promijenjeno u višegodišnje. To je zaista univerzalna tendencija u evoluciji; živi entiteti su na putu emancipacije od njihove izvorne veze s okolnim svijetom.
Vidjevši da se pojavljuju višegodišnje biljke, moramo reći: to je kao da je biljka, kada je postala višegodišnja, naučila nešto ako dopuštate izraz — naučila od vremena kada je zavisila o kozmičkom okruženju, nešto što sada može napraviti za sebe. Sada može iz sebe iznjedriti svježe biljne izdanke godinu za godinom. Do razumijevanja pojava svijeta ne dolazimo samo buljeći u stvari koje su slučajno jedna pored druge, ili ono što je okupljeno u vidnom polju pod mikroskopom. Moramo vidjeti veću cjelinu i pojedinu pojavu prepoznati u njihovoj vezi s njom.
Pogledajmo sve to još jednom. Godišnja biljka se predala ciklusu godine, sa svim promjenjivim odnosima prema kozmosu koji su u to uključeni. Taj utjecaj kozmosa kod višegodišnjih biljaka počinje blijedjeti. Kod višegodišnjih, ono što bi inače nestalo u daljnjem tijeku godine je, takoreći, sačuvano. U deblu vidimo kako je djelovanje godine koje izvire iz tla, napravljeno permanentnim i trajnim. Ovu tranziciju onoga što je prije bilo povezano s vanjskim univerzumom u više unutarnji način djelovanja vidimo kroz cijeli opseg prirodnih pojava, utoliko što su one kozmičke. Stoga također postoje pojave u kojima možemo brže pronaći žive veze između naše Zemlje i šireg kozmosa, dok postoje i druge u kojima su kozmički utjecaji više prikriveni. Trebamo pronaći koji od njih su osjetljivi reagensi, koji govore o kozmičkim utjecajima. Godišnja biljka će nam reći o vezama Zemlje s kozmosom, višegodišnja nam neće moći reći mnogo.
Opet nam odnos životinje prema čovjeku može dati važnu indiciju. Pogledajte razvoj životinje. (Premda bi ga također mogli uključiti, na trenutak ćemo zanemariti život embrija.) Životinja je rođena i raste do određene granice. Doseže pubertet. Pogledajte na cjelokupan život životinje, do puberteta i dalje. Bez ikakvih dodatnih hipoteza — uzimajući jednostavne činjenice — morate priznati da je čudno, ono što se događa kada životinja jednom dosegne pubertet. Jer na neki način životinja je tada završena, utoliko što se tiče zemaljskog života. Svaka ovakva izjava je naravno aproksimacija istine, podrazumijeva se; ipak uglavnom moramo priznati da se kod životinje ne vidi daljnji razvoj, ne nakon puberteta. Pubertet je važan cilj životinjskog razvoja. Neposredna posljedica puberteta je — sve što se događa kao njegov rezultat — tu naravno, ali ne možemo reći da se otada pa dalje događa bilo što, što zaslužuje da se nazove istinskim napretkom.
S čovjekom je drugačije. Čovjek ostaje sposoban za razvoj daleko iza puberteta; ali razvoj postaje više unutarnji. Zaista bi za čovjeka bilo veoma tužno ako bi u njegovoj ljudskoj prirodi došao do kraja njegova razvoja u pubertetu na isti način kao i životinje. Čovjek ide dalje od toga. On drži nešto kao zalihu pomoću čega može ići dalje — može poduzeti sasvim druga putovanja, nevezano sa seksualnom zrelošću ili pubertetom. To također nije bez sličnosti s 'povlačenjem unutra' ciklusa godine kod višegodišnjih nasuprot godišnjim biljkama. Ono što je očigledno kod životinje kada je dosegnut pubertet, u čovjeku vidimo transmutirano u više unutarnji proces, od puberteta nadalje. Nešto je dakle na djelu u čovjeku, što je povezano s kozmičkim procesom njegova razvoja od rođenja do puberteta, i zatim se emancipira od kozmosa — baš kao što to čini kod višegodišnje biljke — kada se pubertet preraste.
Ovdje dakle imate suptilniji način procjenjivanja pojava među carstvima prirode; tako ćete odmah naći znakove, koji pokazuju na vezu između stvorenja na Zemlji i u kozmosu. Vidimo kako su, kada kozmički utjecaji prestaju kao takvi, oni transplantirani u unutarnju prirodu više stvorenja. Ovo ćemo uzeti na znanje i na trenutak ostaviti po strani; kasnije ćemo pronaći sintezu ovoga i jednog sasvim drugog aspekta.
Vratimo se sada opet onome što sam često spominjao: omjeri dijeljenja s ostatkom između perioda revolucije planeta solarnog sustava. Možemo pitati, koja bi posljedica bila ako bi bili djeljivi bez ostatka? Pojavili bi se kumulativni poremećaji, čime bi planetarni sustav bio doveden u mirovanje. To se može pokazati kalkulacijom, premda bi nas daleko odvelo da to sada napravimo. Jedino djeljivost s ostatkom između perioda revolucija omogućava planetarnom sustavu da, takoreći, ostane živ. Drugim riječima, solarni sustav između ostalih stvari sadrži stanje jednako težnji za mirovanjem. Upravo je to stanje koje kalkuliramo. Kada u našim kalkulacijama dođemo do kraja lanca, tu je dijeljenje s ostatkom — i tu je, ujedno, sam život planetarnog sustava! U čudnoj smo neprilici kada kalkuliramo planetarni sustav. Ako bi bio takav da ga možemo potpuno proračunati, umro bi — dapače, kako sam rekao ranije, umro bi davno. Živi na temelju toga da ga ne možemo potpuno proračunati. Ono što je u planetarnom sustavu živo upravo je ono što ne možemo proračunati.
Sada, na čemu temeljimo te kalkulacije, iz kojih, još jednom, ako bi ih mogli izvršiti do kraja, moramo zaključiti neizbježnu smrt cijelog sustava? Temeljimo ih na sili gravitacije — univerzalnoj gravitaciji. Recimo da krenemo od gravitacije i ničeg više, i promislimo to konzistentno. Dobijemo sliku planetarnog sustava podložnog sili gravitacije. Tada zaista stižemo do omjera djeljivih bez ostatka. Ali planetarni sustav bi neizbježno umro. Kalkuliramo, drugim riječima, do te mjere da u našem planetarnom sustavu prevladava smrt, temeljeći naše kalkulacije na sili gravitacije. Drugim riječima mora postojati nešto u planetarnom sustavu — različito od gravitacije — zbog čega imamo dijeljenje s ostatkom.
Planetarne orbite mogu se veoma lijepo dovesti u sklad sa silom gravitacije, čak i do njihove geneze, ali njihovi periodi revolucije morali bi biti djeljivi bez ostatka. Sada je tu nešto što se ne može uskladiti sa silom gravitacije, i što se tako uredno ne uklapa u naš planetarni sustav. Mislim na ono što se otkriva u tijelima kometa. Kometi igraju veoma čudnu ulogu u sustavu, i nedavno su znanstvenike vodili do nekih neobičnih ideja.
Ostavljam po strani vrstu objašnjenja koja se često teže pojaviti, kada se zgrabi bilo što nedavno otkriveno da bi se objasnile pojave na drugim poljima. U fiziologiji je bilo vrijeme kada su bili skloni usporediti takozvane osjetilne nerve s telegrafskim žicama koje vode od periferije. Preko nekog središnjeg prekidača ili komutatora trebao je biti prenesen impuls, koji vodi do impulsa čina volje. Od centripetalnih nerva trebao je biti prebačen u centrifugalne; sve su to usporedili s telegrafskim sustavom. Možda će jednog dana biti izumljeno nešto sasvim različito od telegrafskih žica i ovim načinom razmišljanja primijeniti će se sasvim drugačija slika na istu stvar. Tako se mijenja znanstveno pomodarstvo. Što god se dogodi da bude otkriveno brzo se zgrabi kao zgodan način objašnjenja pojava na drugim poljima. Slično kao što rade u medicini! Jedva da je ijedna nova stvar nađena, — „otkriveno“ je da je vrijedan lijek, premda se malo razmislilo o unutarnjim razlozima. Sada kada imamo X-zrake, X-zrake su sredstvo za uporabu; koristimo ih samo jer se dogodilo da smo ih pronašli. To je kao da ljudi puste da budu nošeni kaotično, htjeli ne htjeli od onog što god se dogodi da se pojavi s vremena na vrijeme.
Tako i za komete: Spektroskopskim istraživanjem i usporedbom s odgovarajućim rezultatima za planete, pojavila se ideja da bi se pojava mogla objasniti elektromagnetski. Takve ideje će voditi najviše do analogija, koje bez sumnje mogu imati neku vezu sa stvarnošću, ali koje nas sigurno neće zadovoljiti ako u to pogledamo dublje.
Ipak kao što sam rekao, ostavljajući ovo po strani, postoji jedna stvar koja se sasvim neizbježno pojavila kada je pojava kometa proučena detaljnije. Dok za ostatak planetarnog sustava uvijek govore o gravitacijskim silama, osobiti položaj repa kometa u odnosu na Sunce nužno je vodio znanstvenike da govore o silama odbijanja od Sunca — silama, takoreći ustuknuća. Terminologija nije glavna stvar; varirati će naravno s prevladavajućom modom. Stvar je u tome da je znanost ovdje morala tražiti nešto kao dodatak — i zaista suprotno gravitaciji.
U stvari, s kometima u naš planetarni sustav ulazi nešto različito, — nešto što je u svojoj prirodi na neki način suprotno unutarnjoj strukturi planetarnog sustava kao takvog. Stoga je razumljivo da je zagonetka kometa stoljećima iznjedrila razna praznovjerja. Ljudi su imali osjećaj da u kursovima planeta zakoni prirode, koji nerazdvojno pripadaju našem planetarnom sustavu, nalaze svoj izraz, dok s kometima ulazi nešto suprotno. Ovdje nešto različito i drugačije krči svoj put u naš planetarni sustav. Tako su bili skloni planetarnu pojavu vidjeti kao utjelovljenje normalnih zakona prirode, a ukazanja kometa gledati kao nešto suprotno tim normalnim zakonima. Bila su vremena — premda ne toliko drevna — kada su kometi bili povezani, takoreći, s moralnim snagama koje lete univerzumom, kaznom za griješnog čovjeka.
Danas s pravom na to gledamo kao na praznovjerje. Ipak čak ni Hegel nije mogao izbjeći pridružujući kometima nešto ne sasvim objašnjivo ili samo napola objašnjivo običnim sredstvima. 19-o stoljeće, naravno, nije više mislilo da se kometi javljaju kao suci da kazne čovječanstvo. Ipak u ranom 19-om stoljeću imali su statistiku koja je svjedočila njihovom povezivanju s dobrim i lošim godinama berbe. I one se pojavljuju nekako nepravilno; njihov niz ne izgleda kao da slijedi pravilne zakone prirode. I čak ni Hegel nije sasvim umakao takvom zaključku. Mislio je da bi moglo biti vjerojatno da bi pojavljivanje i ne pojavljivanje kometa moglo imati veze s dobrim i lošim godinama berbe.
Stajalište današnjih ljudi — barem, onih koji dijele normalno znanstveno gledanje — je da se naš planetarni sustav nema čega bojati od kometa. Ipak pojave koje evociraju unutar ovoga planetarnog sustava nekako imaju malo unutarnje veze s njim. Kao kozmičke skitnice izgledaju kao da dolaze iz veoma udaljenih oblasti tik u susjedstvo našeg Sunca. Ovdje izazivaju određenu pojavu, ukazujući na sile odbijanja od Sunca. Pojava se javlja, raste i opada, i nestaje.
Postojao je čovjek koji je još imao izvjestan fond mudrosti čime je kontemplirao univerzum ne samo s njegovim intelektom već cijelim ljudskim bićem. Još je imao neku intuitivnu percepciju pojava nebesa. Upućujem na Keplera. On je bio autor čudne izreke o kometima — izreke koja hrani misao svakog tko je imalo osjetljiv na Keplera; način mišljenja i raspoloženje duše. Govorili smo o njegova tri zakona — djelo genija, kada se uzmu u obzir ideje i podaci dostupni u njegovo vrijeme. Kepler je do njegovih zakona došao iz osjećaja za unutarnju harmoniju planetarnog sustava. Za njega to nije bila samo suha kalkulacija; to je bio osjećaj harmonije. Tri planetarna zakona osjećao je kao posljednji kvantitativni izraz nečeg kvalitativnog — harmonije koja prožima cijeli planetarni sustav. A iz tog istog osjećaja dao je izjavu o kometima, čija duboka važnost se osjeća ako se uopće može ući u ove stvari. Kepler je rekao: U velikom univerzumu — čak i u univerzumu u koji gledamo noću — postoji toliko mnogo kometa kao što postoji riba u oceanu. Mi vidimo samo veoma, veoma malo njih, dok sve ostalo ostaje nevidljivo, zato jer su premaleni ili iz nekog drugog razloga. Čak je i vanjsko istraživanje težilo potvrditi izreku Keplera. Viđeni kometi su čak i u starija vremena zapisivani i moguće je usporediti broj. Od izuma teleskopa toliko je više njih viđeno nego ranije. Također kada se gleda u Zvjezdana nebesa pod različitim uvjetima osvjetljenja — odnosno, predviđajući ekstremnu tamu — zapisan je veći broj kometa nego inače. Stoga se čak i empirijsko istraživanje približava onome što je Kepler uzviknuo, nadahnut dubokim osjećajem za prirodu.
Sada, ako se uopće govori o vezi između kozmosa i onog što se događa na Zemlji, zasigurno nije ispravno zadržati se samo na jednostranom odnosu prema našoj Zemlji ili drugim planetima našeg sustava i izostaviti nebeska tijela koja dolaze i odlaze kao što to rade kometi. To je posebno jednostrano pošto sada moramo priznati da su kometi iznjedrili pojavu koja ukazuje na prisutnost sasvim drugih sila — sila suprotne vrste od onih kojima inače pripisujemo koherentnost našeg planetarnog sustava. Kometi zapravo donose nešto suprotno u naš sustav, i ako to slijedimo moramo priznati da je i to također od velikog značaja. Nešto na neki način suprotno po prirodi od sile koja ga drži na okupu, s kometima dolazi u naš planetarni sustav.
U ranijem ciklusu predavanja o prirodnim pojavama skrenuo sam vam pažnju na nešto na što vas sada ovdje želim podsjetiti. Oni koji su bili prisutni — ciklus je uglavnom bio o zagrijavanju ili toplini [SD 321, Stuttgart 1-14 ožujka 1920] — bez sumnje će se sjetiti. Rekao sam da kada promatramo pojave topline u njihovom odnosu prema drugim pojavama univerzuma, da smo obvezni formirati daleko konkretniju ideju o eteru, o kojem fizičari općenito govore prilično hipotetskim izrazima. Rekao sam da u formulama fizike, gdje god se javlja sila pritiska u odnosu na mjerljivu materiju, da je moramo zamijeniti silom usisa što se tiče etera. Drugim riječima, ako umetnemo znak plusa za intenzitet sile u oblasti mjerljive materije, odgovarajućem intenzitetu u eteru moramo dati minus znak. Sugerirao sam da dobro poznate formule treba pregledati imajući ovo u vidu; jer vidjeti će se kako se izvanredno, kada je to napravljeno, one harmoniziraju s pojavama prirode.
Uzmite na primjer onu cijelu igru misli, ako je mogu tako nazvati, kinetičku teoriju plinova, ili same topline, — molekule udaraju jedna u drugu i u zidove posude. Uzmite svu ovu brutalnu igru uzajamnih udaraca i odskoka koji bi trebali predstavljati termičko stanje plina. Umjesto toga, pojava će postati jasna i u nju će se moći prodrijeti u trenutku kada opazimo da unutar same topline postoje dva stanja. Stanje slično onom koje prevladava u mjerljivoj materiji; o drugom se treba razmišljati kao o sličnom eteru. Toplina je u ovom smislu drugačija od zraka ili svjetla. Za svjetlo, ako kalkuliramo dosljedno moramo stalno koristiti negativan predznak. Što god da će u našim formulama predstavljati učinke svjetla, mora nositi negativan predznak. Za zrak ili plin predznak mora biti pozitivan. S druge strane za toplinu, pozitivno i negativno morati će se izmjenjivati. Ono što bi željeli istaknuti kao provedenu toplinu, zračeću toplinu i tako dalje tek tada će postati jasno i transparentno.
Unutar oblasti same materije, pri karakteriziranju različitih vrsti sila ove stvari zahtijevaju kvalitativnu tranziciju od pozitivnog do negativnog. I sada vidimo, veoma značajno, kako za planetarni sustav također trebamo prijeći od pozitivnog — odnosno, gravitacije — do odgovarajućeg negativnog, sila odbijanja.
Danas ću reći još jednu stvar, barem formulirati problem. Za sada s time neću ići dalje, već samo postaviti problem; imati ćemo vremena u kasnijim predavanjima ići u ove stvari. Sada kada smo sve ovo utvrdili o tijelima kometa, usporediti ću odnos između našeg planetarnog sustava i kometa s onim što je u jajašcu, ženskoj stanici zametka, u njenom odnosu s muškim elementom, oplođujućoj spermom. Pokušajte zamisliti, pokušajte vizualizirati ta dva procesa, kao što biste ih zapravo vidjeli. Tamo je planetarni sustav; on u sebe prima nešto novo, naime učinke kometa. Tamo je jajašce; ono u sebe prima oplođujući učinak muške stanice, spermatozoida.
Pogledajte dvije pojave jednu do druge bez predrasuda, kao što biste to napravili u običnom životu kada vidite dvije očito usporedive stvari, jednu do druge. Zar ne nalazite mnoštvo usporedivih osobina kada kontemplirate to dvoje? Ne mislim postaviti bilo kakvu teoriju ili hipotezu, samo želim ukazati na ono što ćete sami vidjeti ako na ove stvari jednom pogledate u njihovoj pravoj povezanosti.
Krenuvši od ovoga, možemo se nadati da ćemo sutra ući u konkretnije i detaljnije aspekte.